Autor: Dragan Antulov

Chavez optužen za šurovanje s ETA-om i planiranje atentata

Od sve “nestašne djece” među svjetskim čelnicima vjerojatno se nitko ne može mjeriti s popularnošću Huga Chaveza. Njegove bombastične izjave, žvakanje koke, besramni populizam i uporno prkošenje svjetskom poretku i “međunarodnoj zajednici” su glazba za salonskih ljevičara i radikala na svim meridijanima i paralelama. A upravo to da je Chavez svoje ispade ograničio na verbalnu sferu ga je učinilo manje opasnim od nekih tiših, ali nuklearnim ambicijama opsjednutih “nestašnih dječaka”.

To bi se, međutim, moglo promijeniti nakon što je španjolski sudac Eloy Velasco optužio Chavezovu vladu kako namjerava likvidirati kolumbijskog desničarskog predsjednika Alvarea Uribea, koristeći se atentatorskim uslugama baskijske terorističke organizacije ETA. Velasco je također optužio venezuelansku vladu da je u kontaktu s FARC-om, kolumbijskom gerilskom organizacijom koja namjerava svrgnuti Uribeov režim. Venezuelanske vlasti su preko kongresnika Haydena Pirele odbile te optužbe.

Optužbe se ne čine toliko neuvjerljivima, barem kada su u pitanju motivi. Odnosi između Chaveza i Uribea – koji je uživao titulu jednog od rijetkih Bushovih saveznika na primjetno anti-američki raspoloženom i ulijevo okrenutom južnoameričkom kontinentu – nikada nisu bili sjajni. Chavez je optuživao Uribea da podržava zavjere i državne udare protiv njega (poput propalog puča 2002. godine) te pokušaje otcjepljenja naftom bogate i antichavezovski raspoložene pokrajine Zulia na kolumbijskoj granici. Uribe, pak, Chavezu nije ostajao dužan te ga je optuživao za šurovanje s FARC-om.

Chavez se, pak, zbog izbijanja ove afere našao u ozbiljnim problemima što se tiče odnosa sa Španjolskom. Bivša matica je dugo vremena – najviše zbog nafte – imala dobre odnose s bivšom kolonijom i njenim bolivarskim režimom, a što se, između ostalog, odrazilo i na prodaju najsuvremenijeg oružja. Između Španjolske i Venezuele su se čak mogle pronaći i neke ideološke paralele, s obzirom da je Španjolska nakon dolaska Zapaterovih socijalista na vlast najlijevija od svih država Evrope isto onako kako je Venezuela (uz izuzetak Kube) najlijevija država Latinske Amerike.

Međutim, Chavez je mnoge svoje kredite kod Španjolaca potrošio izazvaši diplomatski incident s kraljem Juanom Carlosom (gdje je čak i republikanski orijentirana javnost Španjolske stala na stranu monarha). Šurovanje s ETA-om, koja se smatra bandom krvoločnih ubojica bez obzira na ideološke orijentacije svake španjolske vlasti, bi predstavljao daleko veći problem za odnose Caracasa i Madrida.

http://www.presstv.ir/detail.aspx?id=119846&sectionid=351020704E

Obitelj na sebi primijenila “konačno rješenje” globalnog zatopljenja

Kada je autor ovog bloga prije nekoliko mjeseci napisao kako će nastojanja da se svijet spasi od globalnog zatopljenja s vremenom eskalirati u metode koje je usavršio jedan neshvaćeni austrijski umjetnik, nije očekivao da će trebati tako malo čekati da netko te ideje počne provoditi u praksu. Još je manje bilo za očekivati da će se te ideje primjenjivati na sebi i članovima svoje obitelji.

A upravo se tako nešto dogodilo u gradu Goya, u sjevernoj argentinskoj provinciji Corrientes. Kako piše londonski Telegraph, priča je započela kada su zabrinuti susjedi pronašli sedmomjesečnu bebu kako vrluda kućom u kojoj su se nalazila trupla njenih roditelja – 56-godišnjeg Francusca Lotera i njegove 23-godišnje supruge Miriam Coletti. Ispostavilo se ne samo da je dijete bilo samo puna tri dana, nego da je ustrijeljeno, ali da je metak nekim čudom uspio izbjeći sve vitalne organe. Njen 2-godišnji brat Francisco, međutim, nije bio te sreće te je pronađen mrtav.

Policija je ubrzo otkrila kako je zločin zapravo samoubojstvo, odnosno da su Francisco i Miriam odlučili ubiti svoju djecu, a onda i sebe. Motiv za svoj čin su naveli u oproštajnim pismima gdje su “izrazili zabrinutost” zbog stanja u kome se nalazi svijet zbog globalnog zatopljenja.

Zar i ti sine Niall?

Kada se negdje prije godinu dana u zapadnim medijima relativno diskretno pojavila vijest o ruskom politologu po imenu Igor Panarin i njegovim predviđanjima kako bi SAD u vrlo bliskoj budućnosti mogla zadesiti gorka sudbina SSSR-a, odnosno odlazak u klub nestalih država, prve reakcije – barem one na Zapadu – su bile podsmjeh i spominjanje ruske ljubavi prema votki.

Međutim, kao i u mnogim drugim slučajevima, globalna recesija je nakon godinu dana bitno izmijenila pogled na mnoge stvari. Ono što je prije godinu dana izgledalo toliko fantastično da bi izazivalo podsmjeh danas više nije tako smiješno.

Panarinove teze tako nisu smiješne Niallu Fergusonu, uglednom britanskom povjesničaru koga se teško možda nazvati protu-zapadnim anti-imperijalistom ili sovjetonostalgičarom. U svom današnjem komentaru za Los Angeles Times Ferguson ne ide tako daleko da kao Panarin detaljno opisuje nove entitete koji bi se stvorili na ruševinama raspadnute Amerike, ali upozorava kako trenutak kada se Amerikanci moraju suočiti s onime što im je donedavno izgledalo nezamislivo nije daleko, odnosno da su u slučaju današnje Amerike na djelu isti oni povijesni mehanizmi koji su za manje od desetljeća globalnu supersilu – koja je vjerovala da pobjeđuje u hladnom ratu – izbrisali sa zemljopisne karte.

Ne bojte se, Rick je još tu

Ricku Astleyu definitivno nije lako u posljednje vrijeme. Prvo su ga prije nekoliko mjeseci živog sahranili na Twitteru, a prije par dana mu je Youtube priredio nešto slično.

Globalni video-servis je, naime, navodeći kao obrazloženje kršenje autorskih prava, sa svoje web-stranice skinuo njegov video-spot Never Gonna Give You Up. Pri tome – barem se tako činilo na prvi pogled – uopće nije vođeno računa da je riječ o jednoj od najučitavanijih video-snimci u povijesti, zaslužnoj za fenomen zvan rickrolling.

Međutim, fanovi velikog britanskog pop-umjetnika već nakon 20 sati više nisu imali razlog za očaj. Google je vratio video-snimku na web-stranicu, objasnivši kako je riječ o pogrešci, odnosno da je Never Gonna Give You Up skinuta zbog toga što je od strane nekih od korisnika servisa bila “označena kao spam”, odnosno da je tim zadužen za čišćenje Youtubea od smeća reagirao “previše revnosno”, očigledno ne znajući da time čini kulturocid na Netu.

Carly Simone svoju slavnu pjesmu posvetila Davidu Geffenu?

Čini se da je razriješena  jedna od najvećih misterija u povijesti popularne kulture 20. stoljeća – tko je “tašti” muškarac kojega je pjevačica Carly Simon ovjekovječila kao “junaka” svoje popularne pjesme “You’re So Vain”. U njoj se tajanstveni muškarac opisuje kao tako “tašt” da misli da je pjesma posvećena njemu.

Pjesma je bila veliki hit 1972. i 1973. godine, a otada je predmet brojnih špekulacija o tome tko je njen junak. Često su se spominjala imena muškaraca s kojima se Simon u to vrijeme družila – Mick Jagger, Cat Stevens, Kris Kristofersson, te, kao najzgledniji kandidat, notorni ženskar i holivudska superzvijezda Warren Beatty.

Simon je sve vrijeme tvrdila da je kao inspiraciju za pjesma poslužila ne jedna, nego više osoba.

Sun, međutim, tvrdi da je uspio identificirati tajanstvenog muškarca u liku Davida Geffena, muzičkog producenta, inače homoseksualca, koji je Simonovoj bio početkom 1970-ih bio poslodavac u diskografskoj kući “Elektra”.

Sunovi novinari su do tog zaključka došli otkrivši kako Simon na novoj verziji pjesme, koja bi se uskoro trebala pojaviti na albumu Never Been Gone, izgovara Geffenovo ime natraške. Iskreno sumnjam da će takve tehnike, kojima se otkrivao satanistički sadržaj u heavy metal pjesmama 1980-ih, razuvjeriti skeptike.

Bronca sportašima draža od srebra

USA Today s ovim člankom vjerojatno neće dobiti Pulitzerovu nagradu, ali bi mu se mogao zalomiti nekakav suvremeni ekvivalent “Feralove” nagrade za otkrivanje tople vode. Olimpijada je temu učinila aktualnom, s nečime se moraju ispuniti stranice, pa je najvjerojatnije iz naftalina izvađena studija koju je napravila katedra za psihologiju Sveučilišta Cornell koja tvrdi da sportaši u pravillu osjećaju veće zadovoljstvo kada osvoje brončanu nego kada osvoje srebrnu medalju. Psiholozi nastoje objasniti rezultate ove studije time da se dobitnik srebrne medalje grize zbog toga što je mogao dobiti zlato, dok je dobitnik bronce sretan što je uopće na podiju.

Autor ovih redova je, inače, do istog zaključka, bez korištenja ikakvih statistika ili znanstvenih metoda, došao razgovarajući s prijateljima u osnovnoj školi. Iako se mogu pronaći izuzeci od tog pravila, najčešće zbog određenih okolnosti koje nemaju veze sa sportom ili pojedinačnom psihologijom (Jure Franko u Sarajevu, hrvatski košarkaši u Barceloni), jednostavno se teško odati dojmu da je u današnjem sportu bronca svima draža od srebra.

Uostalom, teško je zamisliti da bi osvajači srebra svoje pothvate mogli proslavljati na način na koji je to u Vancouveru učinio američki snowboarder Scotty Lago, te zbog toga morao biti “diskretno” otpremljen iz grada od strane svog Olimpijskog odbora.

Potrošena “Latinica”

Malo tko to želi priznati, ali da se danas zagrebačkom Radiju 101 dogodi ista ona stvar koja se planirala u jesen 1996. godine malo je vjerojatno da bi itko izašao na ulice. Slično bi se moglo reći i za “Latinicu”, još jednu od institucija onoga što se voljelo zvati “građanskom”, “demokratskom”, “slobodoumnom” i “europskom Hrvatskom”, a koje, po svemu sudeći, čeka ista sudbina koja se zadesila “Feral Tribune”.

Ono što je možda najžalosnije u cijeloj toj epizodi jest da u pitanju nije nikakva podmukla zavjera niti još jedno gašenje svjetla u balkanskoj krčmi nego nekakavi sasvim prozaični ekonomski i kulturni trendovi zbog kojih Latinova emisija – barem u obliku na kojem je on inzistirao – izgleda kao relikt nekog prošlog vremena. Latin se, slično kao i “Feral Tribune”, nije najbolje prilagodio novim okolnostima, a kada bi nakon cenzorskih pauza njegova emisija i dolazila na program, nije se mogao izbjeći dojam podgrijane sarme i ponavljanja riječi i slika koje su daleko uvjerljivije, s više strasti, a i s daleko više aktualnosti rečene 1990-ih.

Ono što možda u cijeloj priči najviše zabrinjava jest to da Hrvatsku, kako stvari stoje, čekaju iskušenja možda i gora od onih 1990-ih, da oni od kojih se očekuje da u tim teškim vremenima budu nekakva moralna vertikala ili “svjetlo u mraku” su umorni, kompromitirani i potrošeni.

Globalno zahlađenje zamrznulo oporavak svjetske ekonomije?

Statistički gledano, američka, britanska i cijeli niz ekonomija je izašao ili u ovom trenutku izlazi iz recesije. Sve to lijepo zvuči, sasvim u skladu s najavama koje su davali dežurni optimisti na početku krize, ali to ono što se zove “obična raja” nekako nije uspjela osjetiti, pa sada diljem Evrope imamo štrajkove i ulične proteste.

A takvih stvari bi, ekonomisti upozoravaju, trebalo biti još više, jer bi taj veliki “oporavak” – ako je ikada i postojao – trebao biti zamrznut poput prerano  sazrijelih pupoljaka, odnosno globalna recesija bi na svojim grafikonskim pokazateljima umjesto popularnog slova “U” imala omraženo slovo “W”. Stvar je u tome da su mnoge vlade, nastojeći spriječiti bankovni kolaps, potrošile sve što se moglo potrošiti, odnosno da više nema novca pa slijedi masovno “stezanje remena” koje bi, prema nekim najavama, moglo potrajati ne par godina, nego i par desetljeća.

U međuvremenu će, pak, kao glavni krivac za postojeće stanje služiti i dobra stara klima. Tako se neočekivano loši rezultati na burzama i sve lošiji indeksi povjerenja u vodećim zapadnim ekonomijama pripisuju neočekivano hladnom vremenu koje je potencijalne konzumente zadržalo kod kuće.

Ako se ovakve “zimske radosti” nastave, nije teško zamisliti da će za nekih 10-20 godina na globalno zatopljenje kao na jedinu nadu za spas čovječanstva od gladi i siromaštva.

Britanski premijer zlostavlja svoje osoblje?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Gordon+Brown&iid=8031156″ src=”c/4/7/3/Gordon_Brown_Sets_70bd.jpg?adImageId=10610752&imageId=8031156″ width=”234″ height=”156″ /]

Britanskim laburistima su posljednjih tjedana počele pristizati dobre vijesti. Ankete su pokazale kako je prednost opozicijskih konzervativaca srezana napola, odnosno da se čini izglednim kako David Cameron i njegova stranka na proljetnim izborima neće osvojiti većinu u Donjem domu. Mnogi komentatori čak govore da je riječ o najneizvjesnijim izborima od 1992. godine, odnosno da se može ponoviti tadašnje “čudo” kada je unaprijed otpisani John Major uspio iz ralja sigurnog poraza iščupati pobjedu, a zajedno s njom još jedan mandat.

Međutim, baš kada se činilo da su stvari krenule u za po laburiste dobrom smjeru, izbila je afera koja bi teško pogodila njihovog “čudotvoračkog” vođu, premijera Gordona Browna. Naime, novinar Andrew Rawnsley će 1. ožujka objaviti knjigu The End of the Party, a čiji su “pikantni” detalji “procurili” do britanskih listova. Među njima se ističe tvrdnja kako Brown ima tako divlji temperament da je u nekoliko navrata, nezadovoljan njihovim radom, fizički napao svoje najbliže suradnike.

Brownovi spin-doktori su, naravno, to odmah napali kao jeftino politikanstvo i rekla-kazala, a navode knjige je osporio i ministar gospodarstva Lord Mandelson, inače Brownov glavni stranački suparnik. Međutim, izraz “gdje ima dima ima i vatre” je potvrdio navod Christine Pratt, voditeljice udruge za spriječavanje zlostavljanja na radnom mjestu, da su u nekoliko navrata njen telefonski broj zvali najbliži Brownovi suradnici i pitali za savjete kako da se nose sve žešćim izljevima bijesa od strane svog šefa.

Pratt je izjavu dala i nedugo nakon novinskih izvještaja o tome da je Sir Gus O’Donnell, tajnik premijerovog kabineta, razgovarao s Brownom na temu njegovog “neprimjerenog” ponašanja.

U svakom slučaju, ova afera predstavlja obrat koji će izbore – jedne od najzanimljivijih u britanskoj povijesti – učiniti još zanimljivijima.

Soros zabrinut za euro

U dobra stara hladnoratovska vremena se govorilo da kada netko u Kremlju kihne, washingtonski kremljolozi dobiju upalu pluća. Danas bi se nešto slično moglo reći za Georgea Sorosa i njegove javne procjene o budućnosti nekih valuta. Svaki put kad mađarsko-američki milijarder ustanovi da s nekom od valuta nije u redu, svaki valutni špekulant bi trebao umirati od straha.

Ono što je Soros rekao za euro u komentaru za Financial Times, međutim, nije rekao ništa naročito originalno. Uglavnom se sve svodi na to da je grčka dužnička kriza jasno pokazala ogromne nedostatke cijelog koncepta na kome se temelji euro, tj. da je monetarna unija država-članica EU nije komplementarna s političkom, odnosno da pojedinačne vlade previše ljubomorno čuvaju svoj suverenitet, a  što blokira zajedničko djelovanje u teškim situacijama. Soros je uvjeren da je EU u stanju spasiti Grčku koju nova socijalistička vlada Georgea Papandreoua dovodi u red, ali da ostatku PIIGS-a (Portugal, Španjolska, Irska i Italija) pomoći u ovom trenutku nema.

EU bi uistinu mogla na kraju balade dati nekakvu financijsku injekciju Grčkoj, ali je razlog za to i u najavama grčkog premijera – koji sve manje krije svoju “ljubav” prema škrtoj njemačkoj kolegici Merkel – da je njegova vlada spremna kao alternativu razmotriti i financijsku pomoć Rusije i Kine sa svim političkim i drugim implikacijama koje to sa sobom nosi.