Autor: Dragan Antulov

Oskarovci – najgori i još gori

Jedan od zanimljivih trendova koji se mogu zapaziti u posljednje vrijeme jest poplava svakojakih Top 10, Top 20, Top 50, Top 100 i sličnih top-lista. One, zahvaljujući Facebooku i Twitteru, često služe kao materijal za članke novinarima hrvatskih internetskih portala u trenutku kada im ponestane inspiracije. Kada su u pitanju blogovi, takva praksa ima određeno opravdanje ako je praćena nekakvim komentarom.

Autor ovih redova je tako vidio izbor od 10 najgorih dobitnika Oscara na blogu Screen Junkies. U njemu se može zapaziti podjela na dvije kategorije. U jednoj su filmovi čiji je glavni “grijeh” u tome da su oteli zlatni kipić ostvarenju koje je to po svim kriterijima više zaslužilo (klasičan primjer je Kako je bila zelena moja dolina vs. Građanin Kane). U drugoj kategoriji su filmovi koji predstavljaju celuloidno gnojivo koje ne zaslužuje dvije nacrtane ovce na zidu, a kamoli nekakvu nagradu. Na temelju svega se može zaključiti kako je u tzv. Starom Hollywoodu dominirala prva, a u današnjem Hollywoodu dominira druga kategorija oskarovskih “ćoraka”.

Eva Braun – siva eminencija Trećeg Reicha

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Eva+Braun&iid=2394493″ src=”9/1/c/b/Adolf_And_Eva_a8bd.jpg?adImageId=10525219&imageId=2394493″ width=”234″ height=”175″ /]

Izraz “povijesni revizionizam” je izraz koji se na ovim prostorima obično vezuje za zbivanja 1941-45. godine, odnosno tumačenja čiji je cilj ustanoviti službenu “istinu” o tome tko je bio “good guy” a tko “bad guy”. U tome se ovi prostori bitno ne razlikuju od ostatka svijeta, gdje su predmet povijesnog revizionizma najčešće likovi i događaji drugog svjetskog rata. Ono u čemu se ovi prostori razlikuju od ostatka svijeta – ili barem vodećih zapadnih država – jest da je povijesni revizionizam dobio pežorativno značenje, odnosno da se “nova” i “alternativna” tumačenja povijesti smatraju domenom ekstremne desnice i svakojakih luckastih ekscentrika, a ne temeljem za povijesne udžbenike.

Usprkos tome, povijesni revizionizam svako malo podiže prašinu u akademskim krugovima, a čini se da nema lika i događaja iz razdoblja 1939 – 1945. godine koji nije postao predmetom barem jedne revizionističke knjige. Najnoviji primjer je ličnost koja u popularnoj kulturi najviše odgovara arhetipu tragično-romantične protagonistice – Eva Braun. Nju se u pravilu prikazivalo kao blesavu, plitku i gotovo retardiranu ženu koja je iz nekih misterioznih razloga završila kao ljubavnica, a potom i žrtva najvećeg monstruma u povijesti. U mnogo čemu je Eva Braun služila kao simbol za samu njemačku naciju, koja se posljednjih sedam desetljeća uporno nastoji oprati od bilo kakve asocijacije s njenim “najvećim sinom” i svime onime što je on predstavljao.

Stoga i ne čudi što je u Njemačkoj velike polemike i kritike izazvala Eva Braun: Ein Leben, knjiga Heike Görtemaker koja nastoji razbiti mit o praznoglavoj Evi Braun koja nije imala pojma što se događa oko nje. U toj knjizi se, na temelju prilično oskudnih izvora, nastoji pokazati kako je Eva Braun zapravo imala daleko veći utjeaj na Führera nego što se misli, odnosno da je bila dobro upoznata s mnogim detaljima vođenja rata, pa čak i Holokausta. Görtemaker tako navodi da joj je Hitler namijenio čak nešto nalik na javnu dužnost u Linzu iza rata, kada je taj grad trebao postati kulturnom prijestolnicom Tisućugodišnjeg Reicha.

Međutim, teško je očekivati da će Görtemakerina revizionistička verzija izazvati simpatije. Njemački mediji je razapinju zbog nedostatka izvora i neautentičnosti. Ostatak svijeta će viziju Eve Braun kao sive eminencije Trećeg Reicha i moćne žene odbaciti manje iz nekih političkih razloga, a više zbog toga što je prilično teško razbiti desetljećima stvorene stereotipe. Nakon bezbrojnih knjiga, stripova, TV-serija i filmova (uključujući YouTube-varijacijama ovjekovječeni Der Untergang) jednostavno je nemoguće legendu i mit zamijeniti s nečim malo prozaičnijim, pa makar to bilo temeljeno i na povijesnim činjenicama. To, uostalom, pokazuju i iskustva s ovih prostora.

Mrakom ugašeno “Svjetlo”

Iako je autor ovih redova trenutnom predsjedniku dao svoj glas, ne može se oteti dojmu da će njegov mandat biti jedno veliko razočaranje. Ivo Josipović se već prvi dan svog boravka na Pantovčaku potrudio pojačati taj dojam, prije svega svojim postupcima u onome što se naziva “slučaj Mrak”.

Na temelju onoga što se moglo saznati u medijima, Josipović je za vrijeme kampanje bio upoznat s time da Rakar ima fiskalne probleme. Usprkos toga, zadržao ga je u kampanji i (prilično dobro) koristio njegove usluge, a da bi mu potom ponudio mjesto predsjedničkog savjetnika.

Dakle, našem predsjedniku tada nisu smetali nečiji problemi s dugovanjem novca državi ili nešto što neki zapjenjeni komentatori nazivaju nedostatkom stručnih kvalifikacija. Problem je nastao tek kada je to netko “provalio” u javnost, odnosno od svega napravio skandal.

Tek tada se “Svjetlo” sjetilo ugasiti “Mrak”, odnosno glumiti nekakvog borca za poštenje i kadrovsku politiku temeljenu na stručnosti. Kako kod bilo, Josipović je u cijeloj priči ispao loše:

1) prvo zato što je bio svjestan da ima problema s jednim članom svog tima, ali o tome nije htio upoznati javnost žrtvujući svoju transparentnost, poštenje, “Pravdu”  i druge parole jeftinim dnevnopolitičkim kalkulacijama;

2) jednom kada je afera izbila, nije htio stati iza svog čovjeka u nevolji i tako pokazati nekakav čvrsti karakter, nego ga se riješio poput stare krpe, pokazavši tako svojim nedostatkom kralježnice da neki komentatori koji su ga nazvali lignjom i nisu bili pretjerano maštoviti.

Ono što priču čini još žalosnijom, jest osjećaj “deja vu” koji će obuzeti svakoga tko se sjeti kraja 2003. godine i situacije koju je Ivo Sanader imao sa svojim tjelohraniteljom Stipom Ćaćijom prije samog dolaska na vlast. Ta je afera izgledala kao sitnica, ali je predstavljala više nego jasan pokazatelj kako će cijela stvar završiti.

Ustavi za jednokratnu upotrebu

Na ovom blogu se vrlo malo piše o promjenama hrvatskog Ustava. Autor ovih redova nije zbog toga previše sretan, ali se tješi time da hrvatski mediji o tome pišu još manje. Manje čak i o krizi u Grčkoj, a to mnogo govori o brizi hrvatske sedme sile za ono što se nekada zvalo “svjetovnom biblijom”.

Razlog je djelomično i u tome što se cijeli proces odvija iza čvrsto zatvorenih vrata, odnosno da u njemu dominiraju dvije stranke čiji je zajednički interes da se o tim temama u javnosti govori što je moguće manje. Drugi je razlog taj što je proces motiviran isključivo dnevnom politikom – ulazak u EU, odnosno “prilagodba” hrvatskog prava, uključujući ustavno, tom projektu je samo odlična prilika da se na brzinu napravi nešto za što se u normalnim okolnostima nema volje ili snage.

Ne iznenađuje, stoga, što je na ustavnin pregovorima pitanje aktivnog biračkog prava, odnosno nastojanje SDP-a da – koristeći svoje aritmetičko-sjedačke argumente u obliku kvalificirane većine nužne za promjenu Ustava – isposluje maksimalne postupke od HDZ-a kako bi omogućio hrvatski ulazak u EU bez suvišnih kako i zašto. SDP-u je stalo da na taj način umanji automatsku prednost koju, zahvaljujući rezervnoj armiji BiH-glasača, HDZ ima na svakim izborima, a koja je postala glavni izgovor za po mnoge šokantni poraz Milanovićeve stranke u studenome 2007. godine. HDZ se, naravno, ne želi odreći svog ključnog izbornog aduta, pa je će nastojati maksimalno razvući proces te iscrpiti svoje protivnike, natjeravši ih da, kao u dobra stara vremena račanovske “konstruktivne opozicije”, prihvate nekakav “truli” kompromis.

On bi se najvjerojatnije sastojao u tome HDZ uspije u većoj ili manjoj mjeri sačuvati svoje “narodno blago” (u po HDZ najgorem slučaju svedeno na jednog ili dva zastupnika), dok bi u zamjenu SDP dobio dugo zuđeno dvostruko pravo glasa za etničke manjine čiji se predstavnici – koji po defaultu više naginju nekakvoj lijevoj “građanskoj” nego desnoj “nacionalnoj” opciji – više ne bi morali misliti žele li glasati po etničkom ili po ideološkom kriteriju.

Dakle, cijela priča o promjenama najvažnijeg dokumenta u Hrvatskoj bi se svela na “preslagivanje” manje od deset saborskih mandata, odnosno dovođenje slabije od dvije vodeće stranke u nešto povoljniji položaj. Prije nekoliko mjeseci se nešto govorkalo o tome da bi na dnevni red trebalo doći i redefiniranje uloge predsjednika, odnosno pretvaranje Hrvatske u “čistu parlamentarnu” republiku s državnim poglavrom sa ceremonijalnim ovlastima i biranog od Sabora. Tu ideju danas guraju Friščić, nešto ranije ju je gurao Šeks, a još ranije i Milanović. Potonji sada – kada je na Pantovčak došla njegova omiljena lignja – o tome više ne želi govoriti.

A, zapravo, tako prozaični rezultat ustavne rasprave ne bi trebao nikoga iznenaditi. Kada je ustavnim promjenama ukidan polu-predsjednički sistem, povod nisu bili nikakvi ideali parlamentarne demokracije nego po aktere tadašnje političke scene nimalo sretna kohabitacija Stipe Mesića i Ivice Račana. Kada je Županijski dom otišao u ropotarnicu povijesti, razlozi nisu bili ni u rezanju troškova ni u suvišnosti tog tijela koliko u procjeni da bi se “šestorka” ili Račanova koalicija prije raspala nego dogovorila o zajedničkim kandidatima za izbore 2001. godine.

A upravo je ukidanje Županijskog doma s današnjeg stajališta velika pogreška, s obzirom da bi njegovim ostankom uz određene reforme mogao na elegantan način biti riješen problem dijaspore i etničkih manjina. Da je Sabor ostao podijeljen na gornji i donji dom, dijaspora i manjinci bi imali svoje predstavnike u hrvatskom zakonodavnom tijelu, ali ne bi bili u stanju formirati, odnosno ucjenjivati vlade i tako, kao što je danas slučaj, kompromitirati načelo “jedan čovjek, jedan glas”.

Ta je prilika, kao i mnoge početkom 2000-ih, propuštena. Slično će biti i s najnovijim ustavnim promjenama, koji, s druge strane, ne mogu biti drukčiji uz politički establishment kojim caruju korupcija, nesposobnost i kratkovidnost.

I attention whores imaju ljudska prava

Teška su vremena pogodila i HRT gdje će – čak i prije Armagedona koji se nazire s dolaskom upravljačke garniture – po svemu sudeći doći do masovnih otpuštanja. Neki malo previše revnosni čuvari Katedrale duha su, s druge strane, s cijelim procesom krenuli već sada, a prva žrtva je Ida Prester, 30-godišnja voditeljica emisije “Hrvatska uživo”.

Iako je teško zamisliti da će odlazak Presterove s ekrana HRT-a predstavljati veliku tragediju, takvom će je nastojati predstaviti hrvatski medijski establishment i to zbog razloga kojeg je vodstvo nacionalne kuće navelo kao razlog za ono što se eufemistički naziva “prekidom suradnje”. Presterovoj je, naime, zamjereno što je sudjelovala na video-chatu portala net.hr gdje je na, najblaže rečeno, nekonvencionalan i preležeran javnosti iznosile najintimnije detalje vlastitog života. Oni su, pak, po mišljenju urednika Velimira Đuretića nespojivi s imidžom djelatnika Informativnog programa.

Naravno, sada će se dići kuka i motika na HRT kao ultra-konzervativnu utvrdu hrvatskog talibanstva na kojoj nema mjesta za “otkačene”, “oslobođene”, “liberalne” i “cool” tipove koji su se oslobodili svih predrasuda o seksu.

A, zapravo, Presterovu bi se trebalo braniti isključivo na temelju jedne banalne činjenice, odnosno odgovora na pitanje da li je taj video-chat i ono što je Presterova u njemu nadrobila imao ikakvog učinka na ono za što njen bankovni račun debljaju hrvatski porezni obveznici. Autor ovih redova, s obzirom da rijetko ili gotovo nikad ne gleda HRT, a još manje “Hrvatsku danas”, ne može o tome dati relevantno mišljenje. S druge strane, načelo prema kojem je svatko nedužan dok se ne dokaže suprotno, ali i iskustva s HRT-ovim programom mi sugeriraju da će po kvalitetu ili gledanost  “Hrvatske danas” biti posve svejedno da li voditeljski posao obavlja Ida Prester, Cicciolina ili domaća koza, odnosno da je uprava HRT-a u ovom konkretnom slučaju u krivu.

Oni malo zlobniji bi rekli da je Prester u cijeloj priči samo dobila ono što je zaslužila, odnosno da joj nije bilo dosta to što nastupa na HRT-u nego – kao najgora attention whore – još mora podgrijavati sarmu nekakvim kvazi-provokativnim i nazoviskandaloznim verbalnim proljevima. Međutim, čak i takve attention whores imaju nešto što se naziva sloboda izražavanja i dok god korištenje takvog prava sa sobom ne dovlači govor mržnje ili nešto slično, onda u pitanju nije nikakav “verbalni delikt”. Njenim skidanjem s programa, HRT-ovi dušobriznici su Presterovoj donijeli upravo onakav “skandalozni” publicitet za kojim je žudila, a koji – svim svojim nastojanjima usprkos – nije bila u stanju postići.

Još jedan demokratski senator digao ruke

Američki predsjednik Barack Obama je nedavno u jednom TV-intervjuu rekao kako mu je “važnije napraviti što treba i biti predsjednik jedan mandat nego ne uraditi ono što treba i ostati u Bijeloj kući drugi mandat”. To su neki od američkih komentatora shvatili kao znak da je trenutni stanar Bijele kuće i “vođa slobodnog svijeta” ipak svjestan da danas njegove “akcije” na političkoj burzi imaju brojke više nalik na one Jimmy Cartera krajem 1970-ih nego one koje su uživali Reagan 1980-ih i Clinton 1990-ih.

Ono što, čini se, brine njegove stranačke drugove jest to da Obamu sve to – pa i donedavno nezamislivi izlazak iz Bijele kuće početkom 2013. godine – uopće nije važan, odnosno da Obama nastoji uporno gurati svoju politiku bez obzira na to što se protiv njega okrenuo narod. Obamu, čini se, još manje boli briga što će račun za nezadovoljstvo njegovom politikom biti ispostavljen demokratskim kongresnicima i senatorima, odnono da je Obama danas za njih isto ono što je Bush bio republikance 2006. i 2008. godine – politički otrov.

Jedan od demokrata koji je svjestan toga je i Evan Bayh, popularni senator iz Indiane koji je posljednjih nekoliko mjeseci kao predstavnik umjerene frakcije pokušavao progurati neke od Obaminih reformi, ali u tome nije imao uspjeha zbog dominacije Obaminih ljevičara u stranci. Bayh, koji uživa popularnost, izjavio je da će se povući iz Senata, odnosno neće natjecati na izborima 2010. godine, a kao glavni razlog je naveo “nedostatak dvostranačja”, odnosno nespremnost obje stranke na kompromis.

Iako se Indiana smatra “crvenom”, tj. republikancima sklonoj državom, Bayh je u anketama uživao 20 posto prednosti nad republikanskim kandidatima. Njegov potez će republikancima sada donijeti više nego izgledne šanse da preuzmu to mjesto u Senatu. Time se broj na sljedećim izborima ranjivih senatskih mjesta koji drže demokrati popeo na 10. Ukoliko republikanci osvoje svih deset i obrane svoje, na putu su da preuzmu većinu u Senatu, a što se samo prije nekoliko mjeseci činilo znanstvenom fantastikom.

BBC preko “Doctor Whoa” htio srušiti Margaret Thatcher?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Margaret+Thatcher&iid=2976259″ src=”2/8/b/7/Margaret_Thatcher_470e.jpg?adImageId=10290041&imageId=2976259″ width=”234″ height=”156″ /]

Margaret Thatcher se može pohvaliti titulom jednog najvećih državanika 20. stoljeća, ali će je povijest pamtiti i kao gotovo nepresušan izvor inspiracije brojnih glazbenika, filmaša i drugih umjetnika, koji su neka od najboljih i najutjecajnijih djela stvorili nastojeći izraziti nezadovoljstvo njenom politikom. U svemu tome je najzanimljivije da su neki to činili i s novcem koje je dotična prikupljala od poreznih obveznika. Ili se barem takav dojam može steći nakon priznanja nekih od autora kultne BBC-jeve SF-serije Doctor Who.

Sebastian McCoy, tumač Doktorove uloge, te Alex Cartmel, glavni scenarist, su izjavili kako su epizode te serije emitirane 1988/89. bile napisane s namjerom da kritiziraju Margaret Thatcher, odnosno da s nizom “implicitnih” poruka potaknu britanski narod na “Tardis revoluciju” kojom će premijerka biti izbačena iz Downing Streeta. U tu je svrhu napravljen zaplet na koloniji Terra Alpha kojom tiranski vlada vanzemaljka po imenu Helen A (koju je tumačila Sheila Hancock) i eksploatira robove u rudnicima. Njen kraj su predstavljala pobuna robova, za koju su autori kasnije rekli da je inspirirana velikim rudarskim štrajkom sredinom 1980-ih. U jednoj od epizoda je, pak, Doktorov lik izgovorio propovijed protiv nuklearnog oružja temeljenu na propagandnim materijalima CND, pacifističke organizacije koja je bila među najžešćim protivnicima Margaret Thatcher. Još je eksplicitniji bio pod BBC-ovom licencom izdan dječji roman o Doctor Whou pod nazivom Turlough and Earthlink Dilemma, u kojemu je glavni negativac bio diktator po imenu Rehctat – što je bilo lako prepoznati kao ime “Thatcher” napisano obrnuto.

Ova priznanja – uključujući i Cartmelovo da se “nadao kako će srušiti vlast” – daju za pravo Thatcheričinom doglavniku i vodećem konzervativnom političaru Normanu Tebbitu koji je BBC još 1980-ih optužio da predstavlja leglo “marksističke mafije”. Cartmelov scenaristički tim su, pak, činili “bijesni mladi ljudi” koji su bili rodbinski ili poslovno povezani s vodećim ličnostima britanske radikalne ljevice, uključujući marksističke filozofe ili socijalno orijentirane filmaše kao što je Ken Loach.

Njihovi napori, međutim, nisu urodili plodom. Do “Tardis revolucije” nije došlo, te je “Doctor Who” skinut s programa 1989. godine zbog slabe gledanosti.

S druge strane, sumnjam da je slaba gledanost glavni razlog zbog koga na HRT-u nikada nećemo vidjeti TV-serije gdje je glavni demonski negativac žena po imenu Rosok. Isto kao što je donedavno bilo iluzorno očekivati HRT-ove serije gdje bi oličenje zla bio bahati kradljivac vremenskih linija po imenu Redanas.

Frka u Grka

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=greece&iid=7878312″ src=”0/c/9/2/EU_Leaders_In_980d.JPG?adImageId=10245770&imageId=7878312″ width=”234″ height=”155″ /]

U četvrtak nam je rečeno da je u Bruxellesu na samitu Europske Unije postignut sporazum o pomoći Grčkoj da otplati svoje sada već legendarne dugove. Kriza, za koju sve više ekonomista govori da bi mogla imati kataklizmičke posljedice, odnosno potpuno zaustaviti oporavak od globalne recesije, je međutim previše velika i previše komplicirana da bi se mogla riješiti na jednom sastanku.

Zapravo, vrlo je vjerojatno da su na tom sastanku pale neke teške riječi. Taj je dojam teško izbjeći nakon što se – dan nakon “spasonosnih” odluka – grčki premijer George Papandreou obratio naciji preko televizije te optužio svoje europske kolege da “šalju nejasne signale” o svojim namjerama, odnosno “stvaraju atmosferu katastrofe koja će se pretvoriti u samoispunjavajuće proročanstvo”.

Iako Papandreou nije spominjao nikakva imena, većina svjetskih medija smatra da je meta njegovog bijesa Angela Merkel, odnosno njemačka vlada koja ne želi ni čuti da se Grčkoj šalje ikakva financijska pomoć, jer bi najveći dio te pomoći trebala iskesati upravo njemački porezni obveznici. Nijemcima je najvažnije očuvati stabilnost eura, odnosno skromna, ali za ostatak Evrope nedostižna dostignuća svog ekonomskog oporavka u prethodnoj godini.

Dio ekonomista smatra da se Grčkoj ne smije dati pomoć, jer bi se time destablizirao euro, odnosno da EU jednostavno nema novaca za tu vreću bez dna. Drugi, pak, smatraju da bi predstojeći bankrot Grčke mogao dovesti do lančane reakcije, odnosno da će doći do potpunog kolapsa financija u PIIGS-u (Portugal, Irska, Italija, Grčka, Španjolska) koje je kriza pogodila teže nego druge članice EU; posebno brine to što bi kolaps Španjolske mogao “izvesti” financijsku krizu u Latinsku Ameriku, te tako dovesti do još većih ekonomskih, političkih, a možda i sigurnosnih komplikacija u svijetu. Sve češće se spominje mogućnost potpunog ili djelomičnog ukidanja eura kao jedno od mogućih opcija za ublažavanje krize.

O svemu tome u našim medijima teško da se može naći slovo. To i ne iznenađuje – prizor demonstranata koji na atenskim ulicama pale zastavu EU je malo previše bogohulan, isto kao ideja da Unija za svoj 28. dragulj u kruni neće imati ni prebijene kinte.

Lokalidiotski mediji

Većina ljudi koja čita ovaj blog je primjetila kako u njemu ima daleko više sadržaja koji se tiču vanjske nego unutarnje politike, odnosno zbivanja u onome što se nekad zvalo “bijelim svijetom”.

Za to postoje dva razloga. Prvi i najvažniji je u preferencama samog autora. Drugi, ali ne i tako nevažan, je u činjenici da ovaj blog doista ne bi imao smisla ako bi se svodio isključivo na prenošenje sadržaja koji se mogu naći u etabliranim hrvatskim medijima, a svi ti sadržaji su gotovo isključivo vezani uz zbivanja unutar hrvatskih granica. O onome što se zbiva “vani” danas se piše i javlja daleko manje nego što se pisalo i javljalo u ona “mračna” vremena jednopartijske cenzure, odnosno kada nije bilo ni slobode izražavanja, ni satelita, ni Interneta, ni nekakvog spomena o globalizaciji, brisanju granica te slobodnom protoku ljudi, roba, usluga i ideja.

Taj žalosni paradoks – još jedan u suvremenoj Hrvatskoj – očito je upao u oko Žarku Puhovskom, koji je suvremene hrvatske medije optužio za stvaranje  “lokalidiotizma“.

Dojmu o “lokalidiotizmu” se zbilja teško oduprijeti u vrijeme kada se s hrvatskih naslovnica vrišti o maloj Jagodi, Varšavskoj ulici i natezanju oko dijaspore u Saboru, a istovremeno u dalekom Bruxellesu van Rompuy i drugi – prosječnom Hrvatu sasvim nepoznati “usrećitelji” – odlučuju o tome da li će i na koji način dati financijsku injekciju bankrotiranoj Grčkoj, odnosno da li će time riskirati lančanu reakciju koja bi dovela do potpunog ekonomskog kraha cijele Unije.

Tjen An Varšavska?

Grupa idealista okupira dio glavnog grada kako bi prkosila režimu i pokušala srušiti ono što smatraju korumpiranim i nesposobnim poretkom. Prkose danima, a njihova domišljatost i kreativnost se očituje i u improviziranoj skulpturi. Snage poretka reagiraju u sitne noćne sate demonstrirajući silu, trpajući demonstrante iza rešetaka i brutalno srušivši njihovo umjetničko djelo. Slijedi zgražanje i verbalne osude na postupak vlasti i javne špekulacije da su ti događaji početak revolucije, ali je svima jasno da je status quo odnio pobjedu.

Gore navedeni scenarij je jedna od rijetkih, ali prilično upečatljivih sličnosti koja povezuje događaje na pekinškom trgu Tjen An Men 1989. i događaje u Varšavskoj ulici u Zagrebu 2010. godine.

S jedne strane čudi što nitko u današnjoj Hrvatskoj – gdje je u političkim raspravama često kršenje Goodwinovog zakona, pa je Bandić uspoređivan s Hitlerom i Miloševićem – nije potegao usporedbe između ova dva događaja. S druge strane, to i ne bi trebalo čuditi, jer bi te usporedbe samo pokazale bijedu hrvatske politike, odnosno da je i slučaj Varšavske, taj cause celebre o kome vrište naši mediji, samo jedna tipična bura u čaši vode. Zadatak koji su demonstranti u Varšavskoj sebi – sveden na jedno komunalno pitanje –  zadali se teško može usporediti s mijenjanjem režima u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta, kao što se ni zagrebački gradonačelnik, trenutna hrvatska premijerka i Karamarkovi centurioni ne mogu usporediti s Deng Xiaopingom i njegovim tenkovima.