Autor: Dragan Antulov

Bračni par kradljivaca osuđen nakon gostovanja kod Dr. Phila

Želja za slavom – makar ona trajala 15 minuta – nekada može imati posljedice koje bi u neka manje cinična vremena nazvali tragičnim. Jedan takav slučaj predstavlja američka obitelj Eaton, čija će djeca na najmanje godinu dana ostati bez svojih roditelja – 34-godišnjeg Matthewa i 27-godišnje Nore. Njih je, naime, federalna sutkinja Irma Gonzalez osudila na po 27 mjeseci, odnosno godinu dana zatvora nakon što su bili priznali krivicu za višestruku krađu i prodaju ukradene robe preko granica federalnih država.

Priznanje je bilo lako postići, i to ne samo zato što su u ožujku prošle godine vlasti prilikom premetačine u njihovom domu pronašli čak 500 kutija s ukradenim igračkama, nego i ustanovili da je bračni par preko Interneta preprodao ukradene robe u vrijednosti od najmanje 100.000 dolara. Eatonovi su, naime, pažnju vlasti na sebe privukli u studenom 2008. godine gostujući u talk-show emisiji Dr. Phila gdje su sebe predstavili kao kleptomane, odnosno “ovisnike o shopliftingu”. Tokom emisije su detaljno opisivali kako kradu iz trgovina i samoposluga te poslije robu prodaju na Internetu, ustvrdivši kako je u pitanju “ovisnost” te da im kod Oprah Winfrey proslavljeni televizijski psiholog “mora pomoći”.

Sutkinja ne samo da nije povjerovala u priče da je u pitanju ovisnost, nego je Matthewu odvalilo čak i veću kaznu od one koju je tražilo tužiteljstvo – 15 mjeseci zatvora.

Prilikom rasprave sutkinja nije imala previše suosjećanja ni prema voditelju emisije rekavši “kakav je to šarlatan” i nazvavši ga “užasnim, užasnim čovjekom”.

Istraga je, inače, ustanovila da su Eatonovi mjesecima kontaktirali producente Dr. Philove emisije nastojeći isposlovati gostovanje “kako bi im se pomoglo”. Međutim, tada kao svoj problem nisu navodili kleptomaniju nego pretilost. Takva tema, međutim, nije bila dovoljno “pikantna” za producente pa su Eatonovi u želji za TV-nastupom kao posljednji adut potegli vlastitu kriminalnu karijeru.

Obamino proljeće

Prvi dan proljeća je započeo prilično dobro za američkog predsjednika. Ono što se donedavno činilo van dohvata ruke sada se pretvorilo u prvo veliko ispunjeno obećanje i ponovno dalo vjetar u jedra njegove administracije. Jučerašnje izglasavanje zakona kojim se u SAD po prvi put uvodi nešto slično općem i obveznom zdravstvenom osiguranju kakvo imaju “normalne” države predstavlja veliki trijumf, i to u trenutku kada je Baracku Obami počelo ponestajati bilo kakvih dostignuća s kojima bi opravdao mesijanski status s kakvom ga je dočekala američka i svjetska javnost.

Njegovi pristaše će zdravstvenu reformu pokušati opisati kao više nego jasan znak da je mračna, hladna zima prošla i da dolazi ne samo proljeće nego i nova era u američkoj povijesti, kada će ama baš sve za što se zalagali američki ljevičari od 1968. do danas postati stvarnost, a konzervativizam, militarizam, neoliberalizam, kapitalizam i svi drugi “izmi” vezani uz omraženog Nixona, Reagana i Busha zauvijek pasti u ropotarnicu povijesti. Obama će s ovim pothvatom biti ohrabren da nastavi, uvjeren da će – isto onako kako je pobijedio konvencionalnu mudrost došavši u Bijelu kuću – pobijediti konvencionalnu mudrost nastojeći da radikalno skrene ulijevo naciju u kojoj je donedavno ne samo “socijalizam” nego i “liberalizam” bila ružna riječ.

Stoga mnogi drže da je gotovo izvjesno kako će nakon trijumfa zdravstvene reforme doći i druge točke ambicioznog Obaminog programa s kojim je dobio izbore, a koje se dosada ustručavao “gurati” zbog straha od republikanske opstrukcije odnosno opozicije u vlastitoj stranci. To se odnosi na uvođenje karbonskih kredita, odnosno potrošnje fosilnih goriva koji bi američku industriju, ali i obične građane natjerao da se sve više odriču automobila i svega vezanog uz taj način života; opsežna reforma imigracije, odnosno prestanak svih pokušaja da se iz zemlje tjeraju ilegalni useljenici koji bi se umjesto toga trebali što je moguće u većem broju “legalizirati” i ekspresno praviti državljanima koji će, naravno, glasati za Demokratsku stranku; reforma radnog zakonodavstva i uvođenje “Card checka” koji će ojačati utjecaj sindikata na vodeće američke tvrtke te, konačno, “doktrina pravednosti” prema kojoj bi država radi “ravnoteže” konzervativnih i liberalnih stavova imala pravo nadzirati sadržaj radio, TV-emisija i Interneta.

Sve gore navedeno će se pokušati progurati u sljedećih nekoliko mjeseci ili barem u sljedeće dvije godine kako bi Obama pred izbore 2012. godine mogao braniti svoj mandat tvrdnjom da je ispunio sva svoja obećanja.

Mnogi od američkih i svjetskih medija zdravstvenu reformu uspoređuju s Rooseveltovim New Dealom 1930-ih kojim je uveden federalni mirovinski sistem, izjednačavanjem prava bijelaca i crnaca te Johnsonovim socijalnim reformama 1960-ih, nerijetko izjavljujući kako ta dostignuća blijede pred Obaminim. Takvo oduševljenje, koje dosta podsjeća na euforiju od prije godinu, ipak nije opravdano.

Roosevelt je svoj New Deal uspio progurati zato što je čvrsto iza sebe imao Velikom depresijom izmučen i u dotadašnji sistem razočaran narod, a Johnson nikada ne bi mogao progurati građanska prava crnaca da u tome nije imao podršku Republikanske stranke. Obama, koji je sebe nastojao predstaviti kao ličnost za koju ne važe dotadašnja pravila i koja će Amerikom upravljati kao karizmatska nad-stranačka ličnost, zacjeljivati rane, premostiti podjele i započeti novu eru poštenju, cijeli je proces prepustio svojim stranačkim kolegama iz Kongresa pretvorivši ga u puko aritmetičko nadglasavanje i nimalo suptilno kupovanje “kolebljivih” glasova. I, pri tome, a što je najvažnije od svega, nije imao podršku naroda.

Da je tako ne govore samo ankete u kojima se između 55 i 60 Amerikanaca protivi reformi, nego i rezultati izvanrednih izbora u ultra-liberalnom Massachusettsu gdje je izbor republikanca Scotta Browna bio motiviran prije svega željom građana – koji, inače, na državnoj razini uživaju isti sistem kakav se sada nametnuo ostatku SAD – da demokratima otmu kvalificiranu većinu u Senatu i tako spriječe donošenje zakona. Obama i demokrati su odlučili ne poslušati to upozorenje već su, lišeni mogućnosti da zakon guraju redovnom, odlučili iskoristiti opskurnu parlamentarnu proceduru koja se koristi za usklađivanje budžeta, ali koja ne traži kvalificiranu senatsku većinu.

Veliki broj promatrača drži da je Obama sa ovom reformom preuzeo veliki rizik, odnosno da je nezadovoljstvo među Amerikancima takvo da bi “ceh” prvi trebali platiti upravo oni demokratski kongresnici koji su jučer digli glas za izbornu reformu. Do izbora ima nekoliko mjeseci, ali većina procjena govori da će republikanci biti u dobroj prilici da preuzmu većinu u Predstavničkom domu, a možda i u Senatu.

Dio komentatora vjeruje da je upravo to razlog zbog koga se išlo na ovaj spektakularan ali ipak riskantan potez. Naime, demokrati trenutno imaju Bijelu kuću i uvjerljivu većinu u oba kongresna doma u opsegu kakvom nisu imali od daleke 1978. godine. Nadalje, ta demokratska većina, za razliku od one prije tri desetljeća, je pod daleko snažnijim utjecajem lijevog krila stranke čiji je predstavnik i sam predsjednik. Konzervativni i umjereni demokrati – među koje se uvjetno može svrstati i dinastija Clinton – izgubili su na važnosti. Tzv. “Blue Dog” frakcija, čiji su kandidati demokratima osvajali strateški važne umjerene i konzervativne okruge i države Srednjeg zapada, zna da će njihov reizbor u studenom biti nemoguć ako ne stignu milijuni donacija za kampanje od strane ultra-liberalne elite iz Hollywooda i Manhattana.

Dakle, Demokratska stranka je morala plesati onako kako svira lijevo krilo. A to isto lijevo krilo je znalo da s obzirom na aritmetiku i političke okolnosti upravo sada postoji najbolja moguća prilika da se proguraju radikalne reforme o kojima se sanjalo desetljećima. Već nakon nekoliko mjeseci – čak i ako se zadrži većina u Kongresu – će se aritmetika promijeniti i Obama će moći Ameriku vući nalijevo isto onako kao što je to Clinton mogao s republikanskim Kongresom od jeseni 1994. godine. Ovakva konstelacija snaga se jednostavno morala iskoristiti, bez obzira na sve kratkoročne i dugoročne posljedice.

U tome je Obama zapravo pokazao da je daleko sličniji svom prethodniku, s kojim dijeli uvjerenost u ispravnost svoje mesijanske misije. Isto onako kao što je Bush napao Irak bez obzira na sve kritike i upozorenja da taj pothvat možda i neće najsretnije završiti, tako je i Obama progurao zdravstvenu reformu duboko uvjeren da će njegovi kritičari, skeptici i narod “progledati” i shvatiti da se učinilo ono što je bilo najbolje učiniti, i pri tome mu je svejedno da li će se to dogoditi za nekoliko mjeseci, godina ili desetljeća, odnosno hoće li zbog toga njegova stranka (kao što je bila slučaj s Bushevom) javnosti izgledati kao radioaktivni otpad.

Naravno, uvijek postoji i sasvim izgledna mogućnost da će “spin” mašinerija i današnjem američkom predsjedniku sve nego neskloni mediji uspjeti prodati još jednog zeca u šeširu, te da će Obamino proljeće za posljedicu imati blagorodnu jesen.

Francuski regionalni izbori – bura u čaši vode

Jučer održani drugi krug izbora za francuska regionalna vijeća je relativno slabo praćen u svjetskim, a i u hrvatskim medijima. U potonjem slučaju nedostatak entuzijazma bi se čak mogao pokazati opravdanim, odnosno da je u pitanju zdravorazumska procjena da oni uistinu nisu važni, a ne samo posljedica “lokalidiotske” računice prema kojoj je svaka izjava Gotovčevih za prosječnog Hrvata važnija od komentara nobelovca Paula Krugmana koji američkoj vladi preporučuje trgovački rat s Kinom.

Naime, bez obzira na pokoju naslovnicu o teškom porazu predsjednika Nicolasa Sarkozyja i njegove koalicije desnog centra, jučer se nije dogodilo ništa spektakularno. Ljevica, udružena u blok koji čine Socijalistička stranka (PS), komunisti (PCF), lijevi radikali (PRG) i ekolozi, osvojila je oko 54 posto glasova, dok je Sarkozyjev desni centar, okupljen oko stranke UMP, osvojio oko 36 posto. Ekstremno desna Nacionalnia fronta je osvojila oko 9 posto glasova.

S obzirom da je Sarkozy na predsjedničkim izborima osvojio 53 posto glasova, to izgleda kao veliki pad. Međutim, kada se pogledaju rezultati na regijama, uistinu se nije dogodilo ništa spektakularno. Od 22 francuske metropolitanske regije, ljevica je desnici uspjela preoteti samo jednu (Korzika) a Sarkozyjev UMP je među prekomorskim regijama uspio ljevici preoteti Reunion. Zapravo, UMP sada nije u bitno goroj situaciji nego na izborima 2004. godine kada je držao samo 2 od 22 francuske regije.

Svaki malo ozbiljniji analitičar će tako bez problema zaključiti kako jučerašnji izbori nemaju neko veliko značenje čak ni kao predizborni indikator, s obzirom da je Sarkozyjeva stranka bez obzira na poraz 2004. godine pobijedila na sljedećim redovnim predsjedničkim i parlamentarnim izborima. Globalna recesija i njene još uvijek nepredviđene posljedice, bi, s druge strane, mogle jučerašnji poraz UMP-a uistinu napraviti predznakom onoga što Sarkozyja i njegove saveznike čeka za dvije godine.

Ono što takav scenario čini manje vjerojatnim je, pak, najviše sam Sarkozy. Njegov poraz nije ono što svjetski mediji, bez obzira na njihovu ideološku orijentaciju, predviđaju, a još manje priželjkuju. Iako je Sarkozy po nominalnom ideološkom opredijeljenju desničar, pokazao je kako zna – kada je potrebno – praviti i lijeva skretanja. “Laissez faire, c’est fini” je izjava koja se, na primjer, nije mogla čuti iz Clintonovih ili Blairovih usta. No, mnogo je važnije da Sarkozy zbog svog živopisnog karaktera i još živopisnijeg privatnog života uvijek može računati na naslovnice svjetskih medija. Iz tih razloga se smatra zlatnom kokom za “infotainmentske” medije koje se oni ne žele odreći, čak ni kada urednici i novinari preziru njegovu ideologiju ili politiku.

Tako na izborima 2012. godine rock-zvijezda Sarkozy može očekivati daleko više implicitne medijske podrške nego na izborima 2007. godine, pogotovo ako socijalisti budu kao protukandidata lansirali svoju današnju šeficu Martine Aubry, kojoj definitivno nedostaje šarm i karizma Segolene Royal.

Isti faktor je pomogao političkoj karijeri Silivija Berlusconija koji se unatoč svim ekscesima i bijesu koji izaziva među intelektualnim establishmentom čvrsto drži vlasti. Isti taj faktor bi, pak, u Hrvatskoj mogao doprinijeti političkom preživljavanju Milana Bandića i Željka Keruma.

ACORN na rubu bankrota

Udruženje lokalnih organizacija za reformu sada (ACORN), jedna od donedavno najvećih, najmoćnijih i najutjecajnijih nevladinih organizacija u SAD, a samim time u svijetu, jučer je najavila mogućnost da proglasi stečaj.

Ljevičarska organizacija, koja je donedavno brojala čak 400.000 članova, a čiji su aktivisti predstavljali ključni segment Obaminih terenskih operativaca, u rujnu 2009. godine je teško pogođena skandalom nastalim kada su konzervativni aktivist James O’Keefe i Hannah Giles, glumeći svodnika i prostitutku, video-kamerom uhvatili ACORN-ove djelatnike kako im nude pomoć i financijske savjete za obavljanje ilegalnih aktivnosti. ACORN, koji je ranije bio predmetom optužbi za registraciju lažnih birača pred izbore, zbog svega je ostao bez federalne pomoći. Globalna recesija je, pak, dovela do presušivanja alternativnih izvora financiranja te ACORN dovela pred financijski slom.

Suočeni s financijskim nevoljama i negativnim publicitetom, ACORN je pokušavao preživjeti kroz rezove i “rebranding”. Tako je od 30 regionalnih ureda zatvoreno njih 15. Mnoge regionalne organizacije ACORN-a su prestale s radom, ali su se njihovi aktivisti registrirali pod novim imenima.

Članovi i simpatizeri ACORN-a se, pak, mogu tješiti time da osoba najodgovornija za nestanak njihove organizacije i sama ima problema. O’Keefe trenutno čeka početak suđenja za pokušaj ilegalnog prisluškivanja demokratske senatorice Mary Landrieu.

Slovački predsjednik uložio veto na Zakon o patriotizmu

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Ivan+Gasparovic&iid=1944355″ src=”2/f/5/5/bd.JPG?adImageId=11465430&imageId=1944355″ width=”234″ height=”308″ /]

Prije nekoliko godina u hrvatskim medijima se dosta govorilo o Ivanu Gašparoviču, predsjedniku Slovačke. Razlog je bio u prozaičnoj činjenici da mu je otac bio Hrvat. Danas se o Gašparoviču a i o Slovačkoj vrlo malo govori, a glavni razlozi su u tome što Gašparovičeva Slovačka, usprkos članstva u EU, nije “na liniji”, odnosno, kao i mnoge države-članice EU ne odgovara viziji “europejstva” kakvu promiče hrvatski politički establishment. Tako je Slovačka, za razliku od Hrvatske, odbila priznati Kosovo, a tu je i vladajuća koalicija koju čine bivši komunisti iz stranke Smer te ekstremno desna ultranacionalistička stranka SNS.

Gašparovič će možda ponovno steći nešto svoje popularnosti u medijima nakon današnje odluke da stavi veto na nedavno izglasani Zakon o patriotizmu. Odredbe zakona, koji je vlada Roberta Fica donijela na prijedlog partnera iz SNS-a, nalažu da od 1. travnja sve slovačke škole radni tjedan počnu intoniranjem slovačke himne, kao i da svaka učionica mora biti ukrašena slovačkim zastavama i grbovima. Zakon je izazvao burne kontroverze, najviše zbog straha da će pokvariti tradicionalno loše odnose između slovačke većine i mađarske manjine, koje nije popravilo ni članstvo njihovih matičnih država u EU.

Gašparovič je, pak, izjavio da podržava zakon, ali da je na njega stavio veto iz čisto tehničkih razloga. Prema njegovom mišljenju u Slovačkoj zbog recesije jednostavno nema financijskih sredstava za nabavku razglasa preko kojih bi se intonirala himna kao i za nove zastave i grbove. Zakon bi sada trebao ići u parlament gdje bi se trebao doraditi s amandmanima u rujnu.

BBC, pak, nudi cinično tumačenje kako je Gašparoviča u tom smislu “pritisnuo” Fico koji se na taj način nastoji indirektno distancirati od kontroverznog zakona koga su mu “skuhali” problematični koalicijski partneri.

Amanpour napušta CNN i prelazi u ABC

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Amanpour&iid=7011823″ src=”6/8/a/9/Glamour_Magazine_Honors_8eaf.jpg?adImageId=11465465&imageId=7011823″ width=”234″ height=”163″ /]

Jedna od zanimljivijih lingvističkih inovacija u posljednja dva desetljeća je bio ulazak nove kletve u svjetske jezike – “Dabogda ti se Christiane Amanpour javljala iz dvorišta”. Britansko-iranska novinarka, čije su lice i glas postale sinoninom za ekspresno  izvještavanje o ratovima, pokoljima, etničkom čišćenju, gladi, potresima i masovnim krvoprolićima bila je također i zaštitni znak CNN-a – televizijske kuće koja se uz MTV može smatrati jednim od temelja vrlog novog svijeta.

Taj vrli novi svijet će uskoro izgledati bitno drukčije jer 52-godišnja novinarka napušta CNN kako bi postala voditeljicom “This Week”, prestižnog informativnog magazina koji se emitira na programu mreže ABC nedjeljom ujutro. ABC, koji ovim spektakularnim kadrovskim potezom i preotimanjem najveće novinarske zvijezde svojoj konkurenciji nastoji nadoknaditi recesijom izazvano drastično rezanje mreže međunarodnih dopisnika, namjerava Amanpour uglavnom držati u Washingtonu.

A to možda i nije tako dobra ideja, s obzirom na gore navedenu kletvu. Na nju je više nego uvjerljivo podsjećanje bio slučaj terorističkog napada na London prije pet godina, kada je Amanpour morala izvještavati o raskomadanim truplima nedužnih ljudi u neposrednoj blizini vlastite kuće.

U Iraku prebrojavanje glasova dramatičnije od izbora

Parlamentarni izbori u Iraku održani 7. ožujka, kako stvari trenutno izgledaju, nisu bili toliko uzbudljivi koliko njihovo prebrojavanje. Tako su danas, deset dana kasnije, čak dva iračka premijera mogla tvrditi da su pobjednici. U dosadašnjem prebrojavanju je gotovo sve vrijeme vodio trenutni premijer Nouri al-Maliki, odnosno njegova šijitska koalicija zvana “Pravna država”. Kada je prebrojano 80 posto glasova, nakratko je na prvo mjesto izbio njegov prethodnik Iyad Allawi, koji vodi sekularnu koaliciju Iracqiya (a koja svoju podršku najviše duguje manjinskim sunitima). Allawi, koji Malikija optužuje da Irak malo previše približava Iranu, razloga za zadovoljstvo je imao tek dok se nije prebrojalo 83 posto glasova, kada je Maliki ponovno prešao u vodstvo.

Međutim, bez obzira tko od njih dvojice na kraju postao nominalnim pobjednikom, moći će računati tek na između 88 i 90 mjesta od 325 koliko ih ima u iračkom parlamentu. To definitivno nije dovoljno da se sklopi većina, čak ni uz pomoć kurdskih stranaka koje računaju na 38 mjesta. Zato će, slično kao i prošli put, doći do višemjesečnog natezanja u kome će glavnu ulogu igrati trećeplasirana šijitska vjerska koalicija INA. U njoj je, pak, za razliku od prošlih izbora, dominantnom silom postala grupacija vezana uz radikalnog antiameričkog svećenika Muqtadu al-Sadra, dok je smanjen utjecaj nešto umjerenijih šijita vezanih uz proiranski SCIRI.

Mnoge komentatore, pak, brine to što su izbori pokazali kako je u Iraku usprkos svih priča o smirivanju situacije vidljiva politička podjela na vjerskoj liniji – Allawi, iako svoju koaliciju naziva sekularnom, uživa podršku uglavnom kod sunita a ne može prismrditi u šijitska područja gdje se međusobno glože Maliki i INA.

Millgramski reality eksperiment

Danas bi na francuskom TV-kanalu France 2 trebao biti prikazan dokumentarni film “Le jeu de la mort”, u prijevodu “Igra smrti”. Dotično ostvarenje je već sada izazvalo veliki publicitet i kontroverze u francuskoj javnosti, s obzirom da postavlja neka ozbiljna pitanja o suvremenim reality emisijama i na njih donosi neke prilično depresivne odgovore.

Tvorci dokumentarca su, naime, osmislili fiktivni kviz u kome natjecatelji jedni drugome u slučaju pogrešnih odgovora na pitanje daju elektro-šokove, i to sve na poticaj voditelja i uz “navijačku” publiku u studiju.

“Žrtve” mučenja su, doduše, glumac i elektro-šokovi nisu bili stvarni, ali sudionicima, koji su vjerovali da sudjeluju u stvarnom kvizu to nije rečeno. Međutim, čak njih 80 % je na voditeljev nalog davalo elektro-šokove čak i kada je njihov “suparnik” s druge strane vrištao od boli i preklinjao ih da prestanu.

Ovakvi rezultati, doduše, neće izgledati tako šokantni svima onima koji su upoznati sa zloglasnim Stanfordskim eksperimentom iz 1971. godine, kao i sa još zloglasnijim Millgramovim eksperimentom iz 1963. godine koji je autoru Christopheu Nicku poslužio kao više nego očita inspiracija.

Nije teško pretpostaviti da će dotični dokumentarac izazvati sveopće zgražanje i nevjericu u francuskoj, pa i u evropskoj, javnosti. Kao što nije teško pretpostaviti da entuzijazam za njegovo otkupljivanje neće pokazati RTL Televizija ili Nova TV, s obzirom da bi nakon njega raznorazni Big Brotheri, Farme ili Trenuci istine izgledali sasvim drukčije.

Hoće li Hrvatski laburisti izbjeći ponavljanje povijesti?

Opće stanje hrvatske politike je prilično deprimirajuće, a o čemu možda najbolje svjedoči Rakarov tekst u kome iznosi argumente protiv održavanja prijevremenih izbora. Među tim argumentima su najvažniji i najuvjerljiviji oni koji tvrde da je SDP – jedina trenutno vidljiva alternativa trenutnoj vlasti – toliko slab i neuvjerljiv da na njima ne bi dobro prošao, a i da pobijedi, politika mu se ne bi previše razlikovala od HDZ-ove. Kod autora ovih redova, pak, trenutno stanje HDZ-a i SDP-a izaziva još depresivniji zaključak o tome da se dvostranačje polako ali sigurno pretvara u de facto jednostračje.

Stoga valja pozdraviti kao svojevrsno osvježenje osnivanje nove stranke koja će pokušati, makar djelomično i makar simbolično, promijeniti takvo stanje stvari i predstavljati svojevrsno osvježenje na hrvatskoj političkoj sceni. Tu ulogu, barem u ovom trenutku, sebi nastoji pribaviti novostvoreni Hrvatski laburisti. Iako je, s obzirom na žalosna iskustva, prilično teško izložiti nekakav originalni program s obzirom da sve stranke u Hrvatskoj u tome sliče jedna drugoj kao jaje jajetu, Lesar i njegova ekipa su, izgleda to odlučili nadoknaditi svježom prezentacijom. U njoj se ističe dosta moderna  web-stranica a i “soundbite” o SDP-ovom seksualnom životu se čini potezom dostojnim najvećih PR majstora.

Lesaru se, međutim, zvijezde ne čine naklonjenim, barem ako je suditi po nizu spektakularno započetih stranačkih projekata koji su neslavno propadali u posljednja dva desetljeća hrvatske demokracije. Osnovni problem će mu, prije svega, biti nastojanje da mu stranka prestane biti ili se prestane shvaćati kao one man show, odnosno da postane nešto više od stroja za prikupljanje regionalnih glasova koji bi mu trebao osigurati novi saborski mandat.

Ne treba zaboraviti da će Hrvatskim laburistima – čak i ako se istinski budu trudili biti “drukčiji od drugih” – biti teško s obzirom na niz podmetnutih nogu od strane konkurencije i establishmenta. To se već može vidjeti u komentarima u kojima se laburisti nazivaju “još jednom strankom” i/li “oruđem za Lesarovu samopromociju”. Najžešći napadi bi, pak, trebali doći od strane SDP-a kojemu bi Lesar trebao na sljedećim izborima popapati malen – ali s obzirom na izjednačenost s HDZ-om vrlo važan – dio glasova. Nije teško zamisliti situacije u kojoj će SDP nastojati Lesara opisati kao HDZ-ovog trojanskog konja, a HDZ, pak, u takvoj situaciji mudro šutjeti da ničime ne pokvari takav dojam i tako spriječi po vladajuću stranku spasonosni sukob na ljevici.

Čeka li Britaniju repriza hrvatskog izbornog scenarija?

Dragutin Lesar možda ipak nije pokazao lošu prosudbu kada je svoju novu stranku nazvao laburistima. Njena najpoznatija stranka-imenjak bi mogla prirediti veliko iznenađenje, odnosno napisati gotovo holivudsku priču o čupanju pobjede iz ralja poraza. Britanski laburisti, koji su prije nekoliko mjeseci u anketama tonuli na treće mjesto a premijer Gordon Brown bio otpisan, posljednjih nekoliko mjeseci su se toliko približili vodećim konzervativcima da četvrti mandat više ne sliči kao znanstvena fantastika.

S druge strane, čak ni po laburiste najopstimističnije predizborne projekcije ne govore kako će Brownova stranka održati trenutnu većinu u Donjem domu. Trenutno najvjerojatniji scenarij jest da će laburisti osvojiti drugo mjesto, ali da će prvoplasirani konzervativci ostati bez većine.

Što znači da će objema strankama trebati koalicijski partner, a on se nalazi u obliku centrističke stranke Liberalnih demokrata koja je na svim izborima od svog osnivanja početkom 1980-ih osvajala 20-ak posto glasova, ali zbog većinskog izbornog sistema hvatala tek mrvice u Parlamentu. Rezultati ovih izbora bi Liberalnim demokratima omogućili da – postavivši ultimatum stranci kojoj će omogućiti većinu – Britancima konačno donesu “blagodati” proporcionalnog izbornog sistema.

Britanski mediji sada dosta špekuliraju kojem će se carstvu Nick Clegg i njegovi Liberalni demokrati prikloniti. Na temelju Cleggovih izjava u kojima hvali Margaret Thatcher se zaključilo kako kako razloga za optimizma ima njen nasljednik David Cameron, vođa konzervativaca. Clegg i njegova stranka, pak, odbijaju “bilo kakve špekulacije” i tvrde kako će sastavljanje koalicije biti aktualno tek nakon izbora.

Brownova inicijativa o promjeni izbornog sistema – odnosno uvođenju tzv. alternativnog prijenosnog glasa – koji je daleko od ideala koji propovijedaju Liberalni demokrati, ali koji bi u praksi znatno povećao broj mandata trećoj britanskoj stranci, su pak doveli do špekulacija o tome kako je trenutni premijer uvjeren da na vlasti može ostati uz “Lib Lab” koaliciju, odnosno da će – čak i ako bude na drugom mjestu – sastaviti vladu. U svakom slučaju, takav scenarij nije isključen s obzirom da britanskim medijskim i intelektualnim establishmentom dominira ljevica, kojoj je povratak konzervativaca na vlast sudbina gora od smrti.

Situacija u Britaniji, zapravo, ima dosta sličnosti sa predizbornom situacijom u Hrvatskoj 2007. godini. David Cameron, mladi, poletni i “hip” vođa glavne opozicijske stranke bi mogao dosta toga naučiti od onoga što se dogodilo Zoranu Milanoviću. Nick Clegg bi, pak, mogao napraviti isti onaj manevar kakav je bio napravio Josip Friščić.