Autor: Dragan Antulov

Sve manje Vrimena

Splitski tjednik Vrime je u najnovijem broju obavijestio čitatelje kako će se sljedeći primjerak pojaviti 29. listopada, odnosno kako prelaze na dvotjedni ritam izlaženja. Ne mora se biti naročiti ekonomski stručnjak da bi se shvatilo kako su globalna recesija i trendovi koji pogađaju i mnogo uglednije i mnogo starije igrače u medijima pogodili i jednu od rijetkih prinova na hrvatskim kioscima.

Međutim, splitski tjednik gubi borbu za opstanak i zbog vlastitih specifičnosti, odnosno zbog nedovoljne prilagodbe postojećim društveno-ekonomskim okolnostima, kako na nacionalnoj, tako i na lokalnoj sredini. To se prvenstveno odnosi na uređivačku politiku, koja bi se mogla nazvati malo previše splitocentričnom, ali i previše usredotočenom na jedan jedini cilj – rušenje trenutnog splitskog gradonačelnika i njegovog režima. Ta strategija, koja je u slučaju Vrimena možda najbolje ilustrira fenomen KDS (Kerum Derangement Syndrome) je bila pogrešna iz dva razloga. Prvo, u tome su splitski tjednik uveliko nadmašili već etablirani mediji i “teška artiljerija” komentatora i hrvatskih opinion makera. Drugo, a što je možda još važnije, prevelika fokusiranost na Keruma – i to u negativnom smislu – je ne samo odbila kerumofilski nastrojeni dio čitateljstva a on, bez obzira na sve jeftine stereotipove o nepismenosti prosječnog Kerumovog glasača, i nije tako malen. Uz to su čitatelji isto tako stekli dojam da je cijeli projekt splitskog tjednika malo previše fokusirani na jedan grad, jednog čovjeka i jedan jedini problem, odnosno da je manje riječ o nečemu što ima ambicije biti medijskom institucijom, a više sliči na pamflet za jednokratnu upotrebu. Oni s malo dužim sjećanjem će vjerojatno u Vrimenu i njegovoj crnoj sudbini prepoznati istu stvar koja se prije jedno desetljeće dogodila s Pukanićevom Republikom.

Bila bi zbilja šteta da se povijest u ovom slučaju ponovi. Vrime ima ozbiljnih nedostataka, ali je to ponekad kompenziralo velikom strašću svojih malobrojnih novinara – kvalitetom koja mnogim od bezličnih korporativnih plaćenika u “ozbiljnim” medijima često nedostaje. U toj kvaliteti zna podsjetiti na nikada prežaljeni Feral Tribune. Ostaje za nadati da će zasad jedini splitski tjednik pronaći neki način da preživi, odnosno da ionako crna medijska slika Hrvatske neće postati još crnja.

Civilization V – prvi dojmovi

U svijetu današnjih video-igara postoje franšize koje se mogu nazvati legendarnima, ali među nima se malo koja može pohvaliti dugovječnošću kao Civilization. Lansirana početkom 1990-ih, postala je jedna od najpopularnijih strateških igara, iako je uglavnom zahvaljujući tada nedovoljno razvijenom softveru postala najpopularnija strateška igra na poteze umjesto najpopularnije strategije u realnom vremenu. U svakom slučaju, riječ je manje o igri, a više o instituciji, pa je stoga razumljivo zašto bi peti nastavak Civilizationa trebao izazvati veliku pažnju.

Prvi dojmovi sugeriraju da se okorjelim fanovima čekanje na peti nastavak isplatilo. Civilization V ispunjava ključni zadatak svakog nastavka popularne video-igre – glavni koncepti se ne mijenjaju u odnose na prethodna četiri nastavka, ali igra ima dovoljno novih detalja da bude zanimljiva kako starim fanovima tako i onima koji tek trebaju shvatiti što je to Civilization. Ono što od novina prvo upada u oči jest prilično dobra grafika, kao i sučelje koje omogućiva dobar pregled situacije. Vrlo se korisnim čini i sistem poruka/podsjećanja koji igraču pomaže da obavi neke naizgled rutinske zadatke prije zatvaranja poteza; ta će opcija biti vjerojatno još korisnija u kasnijim fazama igre, kada se mora baratati s desecima gradova i stotinama jedinica.

Najzanimljivijom inovacijom – iako o njoj nisam donio konačni sud – se čini uvođenje gradova-država koje bi igraču trebalo omogućiti nove i fleksibilnije strategije u odnosu na ranije igre. Oni su zamišljeni kao nešto poput NPC igrača u RPG igrama, odnosno državni druge klase u odnosu na carstva poput onih koje vodi igrač. Ona igraču mogu poslužiti na razne načine – kao relativno brzo sredstvo teritorijalnog širenja (u pravilu imaju slabu vojsku), ali i relativno dobar i često nepresušan izvor novca, sirovina, radne snage ili topovskog mesa – nešto što male države u korist velikih rade do dana današnjeg. To se čini simpatičnim pokušajem da se u igru koja treba biti svojevrsna simulacija ljudske povijesti uvede nešto malo više realizma.

Stvar koja je ispala, odnosno koje više nema u “petici” jesu religije. Neki kritičari drže da ih je Firaxis izbacio zbog “političke korektnosti”, odnosno zbog spoznaje da bi se vjernici mnogih nespomenutih religija u igri (sikhi, animisti i sl.) mogli naći zakinuti. S druge strane, religije u Civilization IV, zapravo i nisu igrale neku posebnu svrhu osim što su svakoj od civilizacija davale nekakav, obično ne baš previše uvjerljiv, kulturni identitet.

Novina koja se također čini zanimljivom jest izbacivanje starih civicsa (opcija za organizaciju carstva) na temelju tehnološkog razvitka; umjesto toga postoje opcije za mijenjanje društva koje dolaze razvojem kulture. I u ovom slučaju se čini da se Civilization V nastojao učiniti realističnijom, odnosno stvarnom svijetu bližoj igri.

S druge strane, valja uzeti u obzir da su ovo *prvi dojmovi* te da jednostavno nije bilo vremena da se odigraju epske partije u kojima bi se moglo vidjeti kako funkcioniraju kasnije, “moderne” tehnologije i njihovi koncepti, odnosno kako Civilization V rješava probleme globalnog zagađenja ili nuklearni rat. No, ako je suditi prema prvim dojmovima, za vjerovati da su tvorci ove igre riješili i taj zadatak.

Kada se Ulica Sezam pretvori u Sodomu i Gomoru

Seks-skandali danas izviru na mjestima gdje bi ih čovjek najmanje trebao očekivati. Jedno od njih je i popularna serija za djecu Ulica Sezam koju je uzdrmala “skandalozna” pojava Katy Perry u dekolteu; sama najava specijalne novogodišnje emisije u kojoj nastupa popularna pjevačica je bila dovoljna da bijesni roditelji zatraže njeno skidanje s programa. NPR – nešto najbliže državnoj televiziji što postoji u SAD – brže-bolje je prihvatio njihov zahtjev te američka dječica mogu mirno spavati. Prizor Katy Perry kako se igra s plišanim lutkama ih neće odvesti na krivi put.

U cijeloj toj priči, koja u nekim opuštenijim dijelovima svijeta potvrđuje sve najgore stereotipove o seksualno frustriranim i kršćanskim fundamentalizmom opterećenim Amerikancima, je najzabavniji detalj da se “skandal” zbio na mreži NPR. Dotična mreža među američkim konzervativcima ima reputaciju dijela “liberalno-lijevog establishmenta”. Slučaj Perry pokazuje kako u nekim slučajevima i ti “liberali” i “ljevičari” znaju svirati iste one puritanske diple kao i najzadrtije “konzerve” i desničari.

Twitter zaražen crvom

Kako stvari stoje, oni koji danas misle twitati, najbolje je da to ne čine. Sada je i BBC javio kako su svi Twitter računi zaraženi crvom. Ono što se eufemistički naziva “sigurnosnim propustom” na glavnoj strani je omogućilo hakerima da zavladaju glavnom twitter.com stranicom preko Onmouseover Javascript koda te zaspu sve korisnike spamom i adresama porno-sajtova. Među žrtvama se našla i Sarah Brown, supruga bivšeg britanskog premijera.

Školovanje kod kuće – još jedan kulturni rat

Kada se navode aspekti života u kojima Hrvatska ima prednost pred SAD, prvo na pamet padaju stope kriminala i ubojstava. S druge strane, isto tako bi se moglo reći da je, možda čak i važnije to što je Hrvatska, za razliku od Amerike (a i nekih drugih, njima sličnih zemalja) lišena fenomena zvanog kulturni ratovi – tj. sporova koji svoju suštinu nemaju u temeljnim ekonomskim ili političkim problemima, koliko sa suprotstavljenim svjetonazorima, odnosno pogledima na nečiji privatni život. U SAD ti sporovi, ponekad, kao u slučaju vječne rasprave oko pravu na pobačaj, dobiju i nasilnu dimenziju, a u pravilu imaju izuzetno veliki utjecaj na politička zbivanja, i to daleko veći nego što bi se moglo zaključiti po njihovoj važnosti na život prosječnog Amerikanca.

To, dakako, ne znači da u Hrvatskoj kulturnih ratova nema, ali oni, u usporedbi s drugim državama, izgledaju kao bura u čaši vode, odnosno tek kao dežurna (i u posljednje vrijeme ne tako efektna) dimna zavjesa za odvraćanje pažnje javnosti od stvarnih problema. Kao primjeri hrvatskih kulturnih ratova bi se tako mogli navesti  sporovi oko održavanja gay parada, seksualnog obrazovanja u školama, radom nedjeljom u trgovinama, te – među njima uvjerljivo najzloglasniji – spor oko zamrzavanja fetusa za umjetnu oplodnju.

Svemu tome bi se, kako stvar stoji, odnedavno mogao priključiti još jedan kulturni rat, ako je suditi po najavi ministra obrazovanja Radovana Fuchsa. Naime, njegovo ministartsvo, odnosno hrvatska Vlada, izjavilo je da “razmatra” prijedlog da se u Hrvatskoj uvede obrazovanje kod kuće.

Zašto bi eventualno razmatranje ove inicijative eskaliralo u kulturni rat? Dobru naznaku odgovora na to pitanje daje naziv organizacije koja je nedugo prije Fuchsove izjave dalo taj prijedlog – Hrvatska kršćanska koalicija. Iza koncepta “školovanja kod kuće” (“homeschooling”) u SAD u pravilu stoje kršćanske, tj. konzervativne i desne organizacije, pojedinci i političke opcije. “Školovanje kod kuće” – koncept koji se u SAD i Australiji razvio iz praktičkih razloga (bilo je teško organizirati redovnu nastavu za djecu razbacanu po udaljenim farmama) – je u 20. stoljeću dobio snažnu ideološku notu, odnosno “homeschooleri” promoviraju obrazovanje djece kod kuće kao alternativu redovnom, odnosno državnom obrazovanju koje je po njihovom mišljenju ne samo štetno za djecu, nego ih i “truje” s nekakvim “vražjim” liberalizmom.

Protivnici “homeschoolinga”, naravno, pripadaju liberalnoj ljevici i tom konceptu se protive kao nakaradnom pokušaju da se zloupotrebom roditeljskih prava dječji umovi drže u srednjem vijeku. Kao važan argument protiv “homeschoolinga” se navodi i manja socijalizacija djece, odnosno manje mogućnosti da se opazi roditeljsko i drugo kućno zlostavljanje.

Hoće li u Hrvatskoj ova ideja izazvati slične rasprave? Vjerojatno ne, s obzirom da za “zamagljivanje” pravih problema još uvijek postoje bolji aduti kao što su partizani, Thompson i Domovinski rat. Osim toga, cijeli je koncept “školovanja kod kuće” previše nov i stran hrvatskoj javnosti da bi ga se moglo u relativno kratkom roku “obraditi” za potrebe epskog ideološkog obračuna.

Što, dakako, ne znači da ga se s vremenom ne bi moglo promovirati kao korisnu ili barem ozbiljnog razmišljanja vrijednu ideju. To pogotovo važi za današnja vremena teške ekonomske krize, kada je jasno da tradicionalno obrazovanje sve teže ispunjava svoju ulogu, odnosno da barem u nekim pojedinačnim slučajevima obavezan i redovan odlazak djece u školu ne bi mogao imati daleko efikasnije alternative. Djeca koja se obrazuju kod kuće – bilo uz pomoć roditelja, bilo uz pomoć privatnih tutora, bilo preko Interneta – bi mogla u ovim crnim vremenima mnoge obiteljske budžete lišiti troškova za prijevoz i nabavku knjiga, a ni poreznim obveznicima ne bi bila mrska koja lipa izdataka manje.

Naravno, gorka iskustva govore da ova zanimljiva ideja, kao i mnoge druge, u hrvatskoj praksi može postati vlastita suprotnost ili biti tragično neiskorištena.

Australska Kosor preživjela uz pomoć australskih “manjinaca”

Jadranka Kosor će od danas moći malo mirnije spavati, barem ako je suditi kako je završila napeta priča o njenom australskom ekvivalentu. Julia Gillard, australska premijerka koja je na vlast došla brutalnom smjenom svog popularnog prethodnika Kevina Rudda, uspjela je obraniti svoj premijerski mandat. Taj se zadatak, pak, pokazao težim nego što se pretpostavljalo, jer njena laburistička stranka (ALP) nije uspjela – usprkos specifičnog većinskog sistema u Australiji – samostalno osvojiti većinu. Zapravo, ako je suditi prema danas objavljenim konačnim rezultatima, dobila je manje tzv. primarnih glasova i osvojila jedno mjesto manje u donjem domu Federalnog parlamenta od desničarske Koalicije.

Spas za Gillard je došao na isti onaj način na koji je 2007. godine spašen Sanader i njegov HDZ – zahvaljujući “manjincima” koji su stjecajem okolnosti u Australiji postali isto onako važan faktor kao u Hrvatskoj. Oni su osvojili 5 mjesta – jedan zastupnik je izabran kao kandidat Zelenih, a četiri kao nezavisni zastupnici. Od četiri “nezavisnjaka” jedan je već otprije “navijao” za laburiste, isto kao i zastupnik zelenih. To je, međutim, Gillard ostavilo tek sa 74 od 150 mjesta, odnosno sve je ovisilo o tri nezavisna zastupnika koja su poznata po konzervativnim, desničarskim stavovima i za koje se pretpostavljalo da su ideološki bliži Koaliciji.

Trojka se, međutim, slabo koordinirala i svatko je od njih iz čisto pragmatičnih razloga “gurao” na svoju stranu. Može se reći da je ishod izborne borbe odlučio Bob Katter, kada se javno izjasnio za Koaliciju. To je preostalu dvojicu – Rob Oakeshott i Tony Windsor – nagnalo da se priklone Gillardici te tako “izmuzu” najpovoljnije protuusluge za sebe i svoje izborne okruge.

Međutim, većina koju Gillard ima je većina od jednog jedinog zastupnika, te će samo jedna smrt ili ostavka biti dovoljna da vlada padne i da dođe do novih izbora. Bit će zanimljivo gledati kako će “manjinski” dvojac nastojati “musti” vladu u zamjenu za parlamentarnu podršku znajući da možda vrlo skoro to više neće biti u stanju.

Bešker se založio za povratak većinskog izbornog sistema?

Inoslav Bešker u svojoj kolumni u Jutarnjem listu se pridružuje zboru hrvatskih komentatora koji razapinju vladu Jadranke Kosor zbog “elegantnih” metoda kojima nastoji zabiti još jedan čavao u lijes hrvatske demokracije. Beškerovi zaključci po tom pitanju, međutim, nisu previše zanimljivi, s obzirom da se uglavnom podudaraju sa najvećim dijelom hrvatske javnosti koja je igru oko referenduma i njegovog administrativnog gušenja lako “pročitala” kao skandal daleko ispod čak i ionako niskih hrvatskih standarda političke pristojnosti.

Ono što je zanimljivo u kolumni, međutim, jest Beškerov prilično depresivni zaključak da – ma koliko Kosor i njena vlada izgledali loše, ništa ne garantira da će nova “Kuku lele” vlada biti bolja. Bešker je jednostavno argumentirao da je izborni sistem kakav postoji u Hrvatskoj takav da, bez obzira na toliko slavljeno dvostranačje i toliku harmoniju u političkim stavovima i načinu vladanja HDZ i SDP, previše odgovara raznoraznim parazitskim strančicama, te da “Kuku lele” jednostavno ne može biti bolja od “Kosor lele”.

Bešker, doduše, nudi svojevrsni recept koji bi takvo stanje stvari mogao donekle poboljšati, odnosno odbacivanje današnjeg proporcionalnog izbornog sistema za koga se ispostavilo da predstavlja korijen mnogih današnjih problema.

Ako se Hrvatska ne vrati na dvokružni sustav (kakav je, zahvaljujući genijalnosti Smiljka Sokola, omogućio 1990. Hrvatskoj demokratskoj zajednici da s otprilike 40 posto glasova uzme otprilike 60 posto saborskih mandata), foteljaške ekipe će, u uvjetima relativne ravnoteže dvaju tabora, uvijek moći izboksati pet-šest prosvjednih ili striktno interesnih mandata i presuđivati o opstanku vlasti, po skupu cijenu.

Bešker, doduše, nije eksplicitno izrekao stav da Hrvatska mora uvesti većinski sistem, ali se i ovakvo implicitno propitkivanje status quoa može shvatiti kao gotovo ikonoklastičko dovođenje u sumnju dogme o “europskom”, “modernom”, “pravednom” i “naprednom” proporcionalnom sistemu za koga nema, ne može i ne smije biti nikakve alternative.

Psići u rijeci, curice ucijenjene glave i Discovery Channel pod opsadom

Među milijunima internetskih komentara na stravični čin najgnjusnijeg zločinca kojeg je iznjedrila vrsta homo sapiens neće  biti teško pronaći one u kojima se traži ne samo njegova likvidacija, nego i zatiranje njene obitelji, kako bi se spriječilo da zlosretna kombinacija gena dovodi do sličnih zlodjela u budućnosti.

Naravno, nije teško pretpostaviti da će neki u tome ići dalje, uključujući i 43-godišnjeg Jamesa Jaya Leeja, “strastvenog” ekologa koji je zatočio 12 ljudi u sjedištu Discovery Channela nastojeći natjerati tu tvrtku da objavljuje emisije s krajnjim ciljem da se popularizira sterilizacija ljudskih bića. Leeju se mnogo toga može prigovoriti, ali nikako nedosljednost; na svom profilu je rekao da “ne želi djecu”, a što je, s obzirom što je onim dražesnim psićima priredilo jedno dijete, sasvim razumljivo. Lee je također poznat kao veliki prijatelj životinja, ali za razliku od Prijatelja životinja i PETA-e on je spreman za akcije malo konkretnije i riskantnije od onih koje promoviraju salonski radikali ili promoviraju ocvali rokeri.

Naravno, kada ova žalosna priča dobije rasplet, svi će govoriti da je riječ o poremećenom pojedincu, i da njegove bolesne akcije nisu imale nikakve veze s hipotezom o majci Gaji, globalnom zatopljenju, dubokoj ekologiji, filmografiji Ala Gorea i svime onime čime se svijet posljednjih par desetljeća bombardira od “angažiranih” medija.

Pseća ljubav i ljudska mržnja

Ma koliko se Bajs hvastao dobrom turističkom sezonom, i ma koliko se na Dnevniku HRT mahalo s Newsweekovom analizom Hrvatske kao 28. najbolje zemlje na svijetu, za javnost izvan hrvatskih granica Hrvatska je u pravilu mala, beznačajna, odnosno njenu pažnju se može privući samo onim metodama koje privlače Christianne Amanpour u nečije dvorište. Hrvatska, dakle, bez obzira što će danas-sutra biti jedan od satelita u Sferi zajedničkog prosperiteta Zapadne Azije i bez obzira što će se njene delegate na NATO-konferencijama tetošiti kao “braću po oružju” i dio “zapadnog svijeta”, u viziji prosječnog konzumenta vijesti pripada prostorima omrznutog Balkana, odnosno jedina zanimljiva vijest koja može doći s ovih prostora je neki novi Vukovar ili Srebrenica.

Pošto još nije odrasla generacija političara koja rat poznaje četiri desetljeća starih propagandnih bljuvotina i uz to vezanih šovinističko-džingoističkih mitova, na takav spektakl se ipak treba čekati nekih četvrt stoljeća. Nestrpljivim medijima će dotle kao nadomjestak za malo bolje priče o balkanskoj  nečovječnosti i barbarstvu poslužiti i ova priča o bacanju psića u vodu “negdje u Bosni, kraj Bugojna“.

Zahvaljujući Youtubeu, Facebooku i Twitteru mlada dama je postala ekspresna Internet-senzacija. I nije bilo teško za očekivati da će zbog bahatosti i okrutnosti prikazane prema dražesnim životinjama postati objektom globalne mržnje, te da je u ovom trenutku vjerojatno omraženija čak i od Georgea W. Busha u njegovim najgorim danima. Grupe mržnje na Facebooku dobijaju stotine tisuća članova, brigade hakera-dobrovoljaca joj očajnički žele “provaliti” identitet, a među desecima tisuća pošiljatelja prijetnji smrću se vjerojatno nalazi barem nekoliko s dovoljno volje, financijskih i tehničkih sredstava i sposobnosti da svoje osvetničke zamisli primijene na njoj i na članovima njene dalje i bliže rodbine.

Takav rasplet priče o ubojici nekoliko psića bi sigurno zabavio  “Škorpione” kada za kojih pet-deset godina izađu iz zatvora gdje sjede zbog jednog sličnog, ali osjetljivoj svjetskoj javnosti ipak malo previše “ljudskog” i banalnog čina.

Republikanci u rekordnoj prednosti pred demokratima

Gallup je objavio rezultate nove ankete prema kojoj u “općenitoj” utrci za Kongres, tj. ne uzimajući u obzir pojedinačne okruge i kandidate, Republikanska stranka uživa prednost od 10 posto u odnosu na Demokratsku stranku. Gallup je naveo kako ta prednost nije zabilježena od 1942. godine kada je ta kuća prvi put pratila raspoloženje birača u tzv. međuizborima (redovnim kongresnim izborima koji se održavaju između dva predsjednička izbora). Gallup bilježi kako su republikanci dosad najbolje rezultate u takvim anketama imali u srpnju 1994. i sprnju 2002. godine, neposredno pred velike uspjehe na izborima. Gallup zaključuje da je “razumno očekivati” kako će republikanci ostvariti sjajne rezultate na ovim izborima, a veliki broj komentatora je uvjeren da će – kao i 1994. godine – osvojiti Zastupnički dom Kongresa, a možda čak i Senat.

Ovo samo pokazuje kako je nezahvalno praviti dugoročne političke prognoze, pogotovo kada su SAD u pitanju. Nakon što je Bush ponizio Kerryja 2004. godine, ozbiljno se govorilo o početku 40-godišnje dominacije republikanaca. Ni dvije godine kasnije Bush je bio politički mrtvac, a nakon Obame se govorilo da se SAD pod demokratima pretvaraju u jednostranačku državu. Izgleda da će slične prognoze početi padati i nakon izbora u studenom.