Lisica u svjetskom medijskom kokošinjcu

Rupert Murdoch - World Economic Forum Annual M...
Rupert Murdoch (izvor: Wikimedia Commons)

Ljeto je, i počinje sezona kiselih krastavaca kada hrvatski mediji recikliraju trivijalne gluposti poput nečijih instagrama ili satirične “patke” koje su se u globalnoj igri “gluhih telefona” pretvorile u “ozbiljne vijesti”. Naravno, to ne znači da se u svijetu ništa ne događa, a još manje da se ne događa ništa važno. Međutim, onaj tko zbivanja u današnjem svijetu želi pratiti kroz hrvatske medije bi sebi uštedio napor da se na sljedećih nekoliko mjeseci zatvori u neku špilju.

Tako je, na primjer, posve nezapaženo prošla vijest da je Europski parlament za novog predsjednika Europske komisije izabrao bivšeg luksemburškog premijera i istaknutog eurofederalista Jean-Claudea Junckera, Izabralo ga je isto ono tijelo koje čine zastupnici čiji je nedavni izbor trebao biti hrvatski politički događaj godine, a isto tako su svih 11 hrvatskih zastupnika za dotičnog gospodina disciplinirano, kao vojnici Partije u najboljim danima, digli ruke bez obzira na svoje navodno velike svjetonazorske i stranačke razlike. Još je, pak, bilo manje vjerojatno da se objavi s tim događajem vezana rekonstrukcija britanske vlade, prilikom koje je premijer David Cameron, koji je nedavno javno ponižen prilikom neuspjelog pokušaja da spriječi Junckerovu inauguraciju, svog pro-europski nastrojenog šefa diplomacije Williama Haguea zamijenio sa deklariranim euroskeptikom Phillipom Hammodnom. Naravno, bilo bi nezgodno podsjećati da sve ovo podsjeća na neke ranije priče o “problematičnim” sjeverozapadnim dijelovima višenacionalnih državnopravnih zajednica, odnosno kako su one završile.

A, kako stvari stoje, medijska kretenizacija koja je uzela maha u Hrvatskoj je, kao i kod mnogih drugih patoloških pojava, samo odraz globalnih trendova. Kao što mediji kod nas postaju sve lošiji, tako je i u “civiliziranom” zapadnom svijetu koji bi Hrvatskoj trebao biti uzor. I tamo se mediji koncentriraju kod sve manjeg broja ruku, što pogoduje šačici tajkuna, ali za posljedicu ima sve manje kvalitete i zdrave konkurencije. Na tako nešto bi ukazala priča, koju, ne treba ni podsjećati, hrvatski mediji uopće nisu spomenuli – inicijativa Ruperta Murdocha, australskog medijskog megatajkuna da svojem poslovnom imperiju, kojeg, između ostalog čini hollywoodski studio 20th Century Fox, kao i istoimene TV-mreže, priključi ni manje ni više nego suparnički medijski konglomerat Time Warner.

Mnogi će na ovu vijest reagirati s uobičajenim “a što se to nas tiče”. Dakako, riječ je o kompliciranom i laicima ne baš tako lako objašnjivom procesu, ali, recimo, bilo bi dovoljno podsjetiti da je sve donedavno Murdoch, barem kada se pitalo lijevo-liberalne “hipstere” iz anglosaksonskih zemalja, bio jedan od izvora sveg zla u današnjem svijetu, odnosno upravo su se utjecaju njegovih medija pripisivale izborne pobjede Margaret Thatcher i Ronalda Reagana, odnosno, u nešto novije vrijeme, Georgea W. Busha. E, sada, ako ova inicijativa prođe (a trebala bi proći, barem ako je suditi po oduševljenim reakcijama na njujorškoj burzi koji ignoriraju demantije vodstva Time Warnera), pod Murdochovu “kapu” bi trebali doći ne samo filmski Warner Bros., kao i popularni kablovski kanal HBO, nego i CNN. Postoje neke procjene da bi Murdoch, ako stvar dođe, mogao posredno ili neposredno kontrolirati 30 % svih medijskih sadržaja u svijetu. To znači da bi 30 % svega što hrvatski medijski konzumenti slušaju preko svojih mobitela, gledaju u kino-dvoranama ili na TV-ekranima, ili na što skakuću u plesnim klubovima, trebalo donositi profit Murdochu i činiti ga još jačim i još utjecajnijim na sva zbivanja u svijetu. Kakve bi dalekosežne posljedice svega toga mogle biti, prilično je nezahvalno predviđati, ali se tog posla, između ostalih, dohvatila Nikki Finke i zaključila da budućnost baš i neće biti dobra po konzumente ali i tvorce medijskih sadržaja.

 

 

Medijska prva liga

Portrait of Glenn Greenwald -creator of Unclai...
Glenn Greenwald (izvor:Wikimedia Commons)

Koliko je situacija u hrvatskim medijima daleko od onih u velikom svijetu, možda najbolje svjedoči javno oduševljenje urednika jednog  portala  – koga su se osjetili dužni podijeliti sa svojim čitateljima – da su dobili injekciju proračunskog novca u iznosu od 400.000 kuna. Za dotični portal je ta svota očigledno golema kao kuća (a još više svima onim hrvatskim medijskim djelatnicima koji o takvim svotama mogu sanjati), ali je pitanje koliko bi ona bila impresivna izvan hrvatskih granica, odnosno za medije koji imaju ozbiljne ambicije postati opinion makeri ili, ako su zbilja ambiciozni, rušiti vlade i zaustavljati ratove.

Sve donedavno takvih novinarskih zvijezda nije bilo, odnosno bilo je teško zamisliti da će neki nekakvi današnji Woodwardi i Bernsteini nakon razgovora sa anonimnim “zviždačem” u mračnoj javnoj garaži dobiti podatke dovoljno “pikantne” da sruše nekakvog današnjeg Nixona. Odnosno, takav je slučaj bio sve dok novom svjetskom institucijom nije postao Wikileaks, a ikonom našeg doba postao Edward Snowden. Nakon što smo ipak dobili današnji  Watergate i “Duboko grlo”, došlo je vrijeme da dobijemo i današnji ekvivalent “Woodsteina”. On se pojavio u liku Glenna Greenwalda, američkog novinara u službi britanskog lista Guardian koji je “provalio” priču o Snowdenu, kao i drugim svinjarijama za koje se znalo ili pretpostavljalo da postoje, ali se nitko o njima nije usudio pričati.

E, sada je taj isti Glenn Greenwald napustio Guardian, kako bi, kako sam kaže, započeo “novinarski posao snova”, odnosno započeo rad na novom portalu. Ono što je najzanimljiviji detalj u cijeloj priči jest to da će to biti najbolje financijski potkoženi portal u povijesti novinarstva. U njega će, naime, na samom početku biti uloženo čak 250 milijuna dolara (ili, preračunato 3506 dotacija koje je dobio naš gore navedeni portal). Iza svega, za razliku od našeg portala, neće stajati država nego bogati poduzetnik i filantrop Pierre Omidyar.

Pitanje je, dakako, hoće li se na kraju ispostaviti kako je taj  informativni gigant, zapravo, na staklenim nogama. Glave bi mu, kao i u mnogim sličnim slučajevima, mogle doći pogrešne procjene osnivača kao i  negativna poslovna klima. Svemu tome treba pridodati i neprijateljstvo mnogih vlada, a prije svega američke, prema Greenwaldu. Moje je mišljenje da bi se Greenwaldu, koji je sada došao na nešto što izgleda kao vrh novinarske profesije u današnjem svijetu, najveća prijetnja dolazi od strane njegovih ljubomornih kolega koji će pronaći razne kreativne načine da sabotiraju njegov “projekt snova”.

Ni BBC više nije…

Mnoge suze – krokodilske i one prave – koje se danas proljevaju oko zle sudbine HRT-a, a pogotovo nakon novog zakona o ograničavanju reklamiranja u TV-programu državne televizije, će biti praćene uobičajenim žalopojkama o tome kako će Hrvatska danas biti daleko od standarda na koje je Britance navikao BBC. A možda ta daljina ne mora uvijek biti loša, barem ako je suditi po ovoj horor-priči koju prenosi Daily Telegraph. Naime, radio-program BBC je, nastojeći što detaljnije izvještavati o kontroverzi koju izazivaju planovi konzervativno-liberalne koalicije za povećanje fakultatskih školarina, objavio intervju s Mikeom Crockartom, zastupnikom Liberalnih demokrata za Zapadni Edinburgh. Crockart je zaprijetio da će dati ostavku ukoliko njegova stranka i njen vođa, vicepremijer Nick Clegg, pristanu na planove konzervativnog premijera Davida Camerona o povećanju školarina.

Međutim, ubrzo se otkrilo da Crockart uopće nije zastupnik u parlamentu, nego građevinski radnik s istim imenom. BBC je priopćenjem priču objasnio “tehničkom pogreškom”, ali je šteta već učinjena. Jedna od najpouzdanijih medijskih kuća je pala na istu onu “foru” s kojom se svojevremeno ismijavala Sarah Palin. Ili sličnu onoj kojom zbog koje se koda nas rugalo samozvanim opinion makerima.

Ova priča je još jedan prilog tezi da će globalizacija – umjesto da blagodati i standarde napredne zapadne civilizacije donese u zabačene kutke svijeta – poput sovjetske “uravnilovke” sniziti nekoć visoke standarde profesionalnosti uglednih medijskih kuća.

Sve manje Vrimena

Splitski tjednik Vrime je u najnovijem broju obavijestio čitatelje kako će se sljedeći primjerak pojaviti 29. listopada, odnosno kako prelaze na dvotjedni ritam izlaženja. Ne mora se biti naročiti ekonomski stručnjak da bi se shvatilo kako su globalna recesija i trendovi koji pogađaju i mnogo uglednije i mnogo starije igrače u medijima pogodili i jednu od rijetkih prinova na hrvatskim kioscima.

Međutim, splitski tjednik gubi borbu za opstanak i zbog vlastitih specifičnosti, odnosno zbog nedovoljne prilagodbe postojećim društveno-ekonomskim okolnostima, kako na nacionalnoj, tako i na lokalnoj sredini. To se prvenstveno odnosi na uređivačku politiku, koja bi se mogla nazvati malo previše splitocentričnom, ali i previše usredotočenom na jedan jedini cilj – rušenje trenutnog splitskog gradonačelnika i njegovog režima. Ta strategija, koja je u slučaju Vrimena možda najbolje ilustrira fenomen KDS (Kerum Derangement Syndrome) je bila pogrešna iz dva razloga. Prvo, u tome su splitski tjednik uveliko nadmašili već etablirani mediji i “teška artiljerija” komentatora i hrvatskih opinion makera. Drugo, a što je možda još važnije, prevelika fokusiranost na Keruma – i to u negativnom smislu – je ne samo odbila kerumofilski nastrojeni dio čitateljstva a on, bez obzira na sve jeftine stereotipove o nepismenosti prosječnog Kerumovog glasača, i nije tako malen. Uz to su čitatelji isto tako stekli dojam da je cijeli projekt splitskog tjednika malo previše fokusirani na jedan grad, jednog čovjeka i jedan jedini problem, odnosno da je manje riječ o nečemu što ima ambicije biti medijskom institucijom, a više sliči na pamflet za jednokratnu upotrebu. Oni s malo dužim sjećanjem će vjerojatno u Vrimenu i njegovoj crnoj sudbini prepoznati istu stvar koja se prije jedno desetljeće dogodila s Pukanićevom Republikom.

Bila bi zbilja šteta da se povijest u ovom slučaju ponovi. Vrime ima ozbiljnih nedostataka, ali je to ponekad kompenziralo velikom strašću svojih malobrojnih novinara – kvalitetom koja mnogim od bezličnih korporativnih plaćenika u “ozbiljnim” medijima često nedostaje. U toj kvaliteti zna podsjetiti na nikada prežaljeni Feral Tribune. Ostaje za nadati da će zasad jedini splitski tjednik pronaći neki način da preživi, odnosno da ionako crna medijska slika Hrvatske neće postati još crnja.