Autor: Dragan Antulov

Ni BBC više nije…

Mnoge suze – krokodilske i one prave – koje se danas proljevaju oko zle sudbine HRT-a, a pogotovo nakon novog zakona o ograničavanju reklamiranja u TV-programu državne televizije, će biti praćene uobičajenim žalopojkama o tome kako će Hrvatska danas biti daleko od standarda na koje je Britance navikao BBC. A možda ta daljina ne mora uvijek biti loša, barem ako je suditi po ovoj horor-priči koju prenosi Daily Telegraph. Naime, radio-program BBC je, nastojeći što detaljnije izvještavati o kontroverzi koju izazivaju planovi konzervativno-liberalne koalicije za povećanje fakultatskih školarina, objavio intervju s Mikeom Crockartom, zastupnikom Liberalnih demokrata za Zapadni Edinburgh. Crockart je zaprijetio da će dati ostavku ukoliko njegova stranka i njen vođa, vicepremijer Nick Clegg, pristanu na planove konzervativnog premijera Davida Camerona o povećanju školarina.

Međutim, ubrzo se otkrilo da Crockart uopće nije zastupnik u parlamentu, nego građevinski radnik s istim imenom. BBC je priopćenjem priču objasnio “tehničkom pogreškom”, ali je šteta već učinjena. Jedna od najpouzdanijih medijskih kuća je pala na istu onu “foru” s kojom se svojevremeno ismijavala Sarah Palin. Ili sličnu onoj kojom zbog koje se koda nas rugalo samozvanim opinion makerima.

Ova priča je još jedan prilog tezi da će globalizacija – umjesto da blagodati i standarde napredne zapadne civilizacije donese u zabačene kutke svijeta – poput sovjetske “uravnilovke” sniziti nekoć visoke standarde profesionalnosti uglednih medijskih kuća.

Izbori 1991. umjesto 2011. godine

Protekli tjedan, koji je obilježila 19. obljetnica pada Vukovara, za Hrvatsku je bilo još jedno kolektivno uranjanje u tragičnu i herojsku prošlost, ali će zato mnogima predstavljati i više nego jasan indikator bliske budućnosti.

Naime, ako netko još uvijek postavlja pitanje “na koji to način HDZ misli zadržati vlast”, prošli tjedan je dao više nego jasan odgovor. Izbori, bez obzira na sve tabloidne špekulacije o Sanaderu i drugim kvazišpučistima ili trabunjanja o ispadanju Kosoričnih koalicijskih partnera, bit će održani krajem studenog 2011. godine. Točno četiri godine nakon izbora 2007. i osam godina nakon izbora 2003. godine – a u oba slučaja je pobijedio HDZ.

Ne treba mnogo kako bi se zaključilo kako će vladajuća stranka nastojati maksimalno iskoristiti činjenicu da 20. – ovaj put jubilarna – obljetnica pada Vukovara pada neposredno pred održavanje izbora. Kao što će u kampanji – službenoj ili neslužbenoj – tjednima i mjesecima prije toga u državnim i režimu sklonim medijima biti evocirana i “secirana” svaka, pa i najbeznačajnija epizoda rata i dramatičnih događaja koji su im prethodili. Naravno, svemu tome će se nastojati dati stranački “spin” u obliku ne baš tako diskretnog podsjećanja na to da je Hrvatska svoju slobodu izborila pod vodstvom HDZ-a, kao što će se diskretno pokušati svaki zločin JNA pokušati dovesti u vezu sa strankom koja je nekoć imala crvenu zvijezdu kao simbol i Jugoslaviju kao dio svoje platforme.

Takvoj vrsti kampanje će svoj doprinos dati i HDZ-ov koalicijski partner, koji će svaku takvu obljetnicu nastojati popratiti provokacijama poput Stanimirovićeve izjave, puneći stranice novina i minutažu političkih emisija bijesnim priopćenjima i žestokim polemikama.

U svemu tome će se priča o nastavku ekonomske krize i masovnog siromašenja – a što je bio najbolji, i zapravo, jedini adut SDP-a da dođe na vlast – biti potpuno marginalizirana. Zapravo, kako se čini, SDP je zbog izglednog bijega Hrvatske iz banalno sive sadašnjosti u herojsku prošlost ima slabije šanse na izborima 2011. nego što ih je imao 2007. godine.

Pouke američkih izbora, naravno, zaobilaze Hrvatsku

Prošli su i američki izbori, i nakon svega se dogodilo otprilike sve ono što su predviđale ankete – republikanci su napravili “ršum” u Predstavničkom domu, demokrati očuvali stanjenu većinu u Senatu, republikanci zadržali mjesto guvernera Floride, a kalifornijski pušači marihuane nastavili biti kriminalcima. Također se dogodilo i ono što se moglo predvidjeti po pitanju kako će hrvatski mediji reagirati na te događaje, pogotovo u svjetlu za mnoge od njihovih predstavnika bolne spoznaje da Barack Obama možda i nije tako veliki državnik i mesijanski čudotvorac kakvim su ga radosno prihvatili prije dvije godine.

Uglavnom se sve svodi na pokušaje da se Obamin i demokratski poraz umanji i negira ono što se zapravo dogodilo, pa tako članak Marine Barukčić iz Miamija, posvećen jednom od najspektakularnijih stranačkih razmjena mjesta u povijesti Kongresa (+64) ima podnaslov “ništa od republikanskog tsunamija”. Prije toga su, pak, mnogi od domaćih medija izborima nastojali umanjiti bilo kakvu važnost proglasivši ih “lokalnima”. Neki hrvatski komentatori, kao kolega Klauški, koriste kod nas popularnu formulu “HDZ=republikanci;  “SDP=demokrati” kako bi, vjerojatno u trenutku nedostatka inspiracije, pokušali domaćoj javnosti neshvatljive odluke američkih birača objasniti analogijom s Trećesiječanjskom vlašću. Čak i oni koji, kao Ninoslav Pavić, odstupaju od “politički korektnih” smjernica o tome da se pobjeda republikanaca tretira kao tragedija, to čine više iz dnevnopolitičkih razloga nego nekakve ideološke bliskosti s američkim izbornim pobjednicima.

Međutim, ako se malo promisli, na američkim izborima se nije dogodilo ništa posebno u smislu neke “povijesne promjene”. Američko biračko tijelo se nakon za njega nekarakterističnog velikog zaokreta ulijevo 2006. i 2008. vratilo “u normalu”, odnosno tradicionalnu “fifti-fifti” podjelu između desničara/republikanaca i ljevičara/demokrata, odnosno podjelu na tradicionalno “plave” (demokratske) i “crvene” (republikanske) države. Tako su republikanci povratili ono što im je Obama svojom karizmom i mobilizacijom netradicionalnih glasača oduzeo prije dvije godine, pa su tako Jug, Stjenovite planine i Srednji zapad (odnosno “flyover country”) ponovno republikanska uporišta; s druge strane republikanci u pravilu ne mogu ni prismrditi u liberalna uporišta na Zapadnoj i Istočnoj obali.

Ono što bi se možda moglo nazvati nenormalnim jest što se taj “povratak u normalu” dogodio u jednom, umjesto u dva ili tri izborna ciklusa. Demokratima je tako trebalo dvanaest godina da zadnji put uspiju vratiti većinu u Predstavničkom domu; republikancima je to uspjelo za četiri. O ponovno uspostavljenoj ravnoteži svjedoče i regionalni rezultati; republikanci su uspjeli prodrijeti u neka demokratska uporišta na Istoku (Illinois, Pennsylvania), ali se demokrati mogu tješiti da su na Zapadu (Colorado, Kalifornija) jači nego ranije.

Međutim, ta je utjeha slaba u svjetlu spoznaje da je Obama uspio za samo dvije godine proćerdati jedan od najvećih političkih kapitala s kojim je itko ušao u Bijelu kuću. Novi predsjednik je 2009. bio u daleko boljoj situaciji nego George Bush prije osam ili Bill Clinton prije šesnaest godina. Osim vlastite povijesne pobjede na biralištima, imao je solidnu većinu u Predstavničkom domu i kvalificiranu većinu u Senatu; u oba doma su većinu držali liberali i ljevičari, a o nikakvoj republikanskoj opstrukciji nije moglo biti ni govora. Obama je, dakle, imao savršenu priliku da u dvije godine SAD transformira upravo onako kako je htio. Međutim, u tome nije uspio, i sada on i njegova stranka snose prilično neugodne posljedice.

Kakve bi, onda, pouke američkih izbora trebale biti za Hrvatsku? Glavna je ta da se birači nikada ne smije uzeti zdravo za gotovo. Analitičari koji su početkom 2009. govorili o “trajnoj demokratskoj većini” i povijesnom prestrojavanju i zaokretu Amerike ulijevo su zaboravili kako su isto tako uvjerljivo izgledale tvrdnje Karla Rovea o trajnoj dominaciji republikanaca, izrečene prije samo četiri godine.

Druga pouka je, dakako, da se birače može pridobiti na valu nezadovoljstva nečijom lošom vlašću, ali da čim dođe do promjene vlasti upiranje prstom u prošlost ne donosi nikakve bodove. Tako će Milanović – ako, naravno, opet ne uspije uprskati stvar – doći na vlast zato što većina hrvatskih birača ne može smisliti Jadranku Kosor i HDZ. Izbore 2015. neće dobiti plašeći ih zlom bjeloglavom vješticom, baš kao što i sada pokušaj da se Sanader učini uzrokom sveg zla na svijetu daje sve manje propagandnog efekta.

Treća pouka se može izvesti iz onog što Obamini pristaše smatraju njegovim najvećim dostignućem – uvođenja općeg zdravstvenog osiguranja. Američkim biračima se možda ta zamisao i svidjela, ali ne način i okolnosti u kojima je sprovedena u djelo, odnosno što su njene blagodati zaobišle, barem na kratki rok, odnosno što nisu mogli na konkretnom primjeru vidjeti da li bi od toga mogli imati koristi. Biračima je daleko više na umu bila loša ekonomska situacija; za nekakve “povijesne” inicijative nisu imali strpljenja ni razumijevanja. Jadranku Kosor i Zorana Milanovića čeka slično neugodno iznenađenje kada, u nedostatku nekakvih konkretnih dostignuća, gladnom i osiromašenom narodu budu nudili članstvo u EU ili Sanadera u Remetincu.

Kongresni izbori u SAD: Častan izuzetak

Konačno se i to dogodilo. Netko u hrvatskoj blogosferi se malo potrudio i pokušao u svom postu dati prikaz današnjih kongresnih i državnih izbora u SAD. Ne moram govoriti kako je u pitanju prikaz daleko opsežniji, suvisliji i zaokruženiji od onih u hrvatskim medijima koji današnje događaje pokazuju s ponekad uvredljivom površnošću ili s nekim pomalo bizarnim prioritetima.

Naravno da se s mnogim stavovima i tvrdnjama u tom postu ne slažem (ono što demokrate čeka nije umjereni poraz nego isti onaj “topli zec” koji je prije četiri godine pomeo republikance; demokrati su na izbore potrošili više od republikanaca; navodni ljevičar Kennedy sa komotnom većinom svoje stranke u Kongresu nije bio pod nikakvom zakonodavnom blokadom i sl.), kao ni s dijelom prognoza (Florida bi na kraju balade mogla ipak otići republikancima, a i referendum o legalizaciji marihuane bi u Kaliforniji, sudeći po posljednjim anketama mogao “popušiti”). Međutim, sama činjenica da se jedan takav post pojavio zaslužuje pohvale.

Prekobarski horori nalik na neke hrvatske

U redu, u pitanju je “čajankaški” pamflet vezan uz sutrašnje izbore izbore u SAD, i mora se priznati, da se “fora” u dva minuta trajanja brzo potroši. Međutim, nemoguće  je ne primijetiti da su se slični YouTube filmići pojavili i na našim paralelama i meridijanima, odnosno da teze koje proizlaze iz tih filmića služe kao savršeni odgovor na pitanje kako je jedna stranka i njen nadobudni vođa uspio iščupati poraz iz ralja sigurne pobjede. Ako se takav fijasko ponovi i sljedće godine, moći će se tješiti kako se slične neugodnosti događaju i u zemljama daleko starije, razvijenije i razvikanije demokracije.

Zašto bi Srbi rušili Kosor (kad nitko drugi neće)

Usprkos svih priča o tome kako je većina Jadranke Kosor u Saboru klimava, odnosno kako fali samo da par zastupnika “promijeni zastavu”, pa da padne vlada, a s njome i novi izbori, među hrvatskim komentarijatom se širi konsenzus kako je u pitanju želja pusta. HDZ će ostati još najmanje godinu dana na vlasti, bez obzira na to koliko SDP i njegovi partneri nastojali uvjeriti javnost da njihove inicijative za izglasavanje nepovjerenja i rušenje državnog proračuna nisu unaprijed osuđene na propast.

Hrvatski komentatori su, dakako, identificirali glavnog krivca za to što će se još najmanje godinu dana produžiti hrvatska agonija pod nesposobnom i korumpiranom vlašću HDZ-a. To je dakako malobrojna, ali u ovim uvjetima strateški važna grupa od trojice ljudi izabranih da zastupaju srpsku etničku manjinu u Hrvatskoj, odnosno Samostalna demokratska srpska stranka. HDZ je upravo zahvaljujući njima došao na vlast 2003. godine, a potom je 2007. godine i očuvao.

SDSS prate i sve ostale manjine, pa je za vjerovati da će SDSS-ova promjena tabora za sobom povući i njih te tako Kosor lišiti tanašne saborske većine. Međutim, vjeruje se da se to neće dogoditi. A zanimljivo je vidjeti koji se razlozi navode za to.

Tako Marinko Čulić navodi kako bi srpsko rušenje Jadranke Kosor dovelo do pogoršavanja “hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj”, odnosno da je sudjelovanje srpske stranke u hrvatskoj vladi svojevrsni “demokratski standard”. To je teza koju, eksplicitno ili implicitno, guraju i drugi komentatori. Jest da je SDSS pomogao dolasku HDZ-a na vlast, ali se to tumači isključivo nastojanjem da se konačno zavidaju ratne rane i Hrvatska postane “normalna država”; s druge strane, taj proces nije završen te SDSS mora činiti sve da “ne talasa” i dovede u pitanju blisku “europejsku” budućnost Hrvatske, odnosno ne smije si priuštiti soliranje poput HSU i HSLS.

Ako se takvi stavovi prihvate, onda se mora doći do zaključka kako SDSS može “odgovorno” djelovati kao samostalni faktor jedino u slučaju ako dovode HDZ na vlast; dakle, jedina svrha postojanja te stranke jest dolazak i čuvanje HDZ-a na vlasti. Dakle, SDSS može postojati jedino kao HDZ-ova satelitska stranka, odnosno služiti istoj onoj funkciji kojoj je početkom 1990-ih služio SNS kada su mu tepali “stranka Tuđmanovih Srba”.

Svaka opozicijska stranka i koalicija koja ide protiv HDZ-a dok uz njega postoji SDSS prema tome ulijeće u boksačku arenu s jednom zavezanom rukom što, zapravo, i nije toliko različita situacija od one u kojoj se morala nositi i s dodatnim mandatima bosanskohercegovačkog “narodnog blaga”. SDSS, istini za volju, implicitno priznaje da je spreman prikloniti se opoziciji, ali tek onda kada ta opozicija postane vlast, a čemu sama predstavlja najozbiljniju i gotovo neotklonjivu prepreku.

Cijela ova situacija možda najbolje razgolićuje trulež kompromisa koji su HDZ i SDP postigli oko nedavnih ustavnih promjena, odnosno licemjerje svih onih koji su aplaudirali opravdanom, iako nedosljedno sprovedenom, ukidanju saborskih mjesta za dijasporu, ali im nije palo na pamet dodirnuti “svete krave” u obliku saborskih mjesta za manjine. Na nakaradnost postojeće situacije, u kojoj sudbina hrvatske države ovisi o volji jedne manjinske stranke, odnosno o zastupnicima iza kojih stoji tek par stotina glasova, upozorava i Zoran Malenica, postavljajući heretičko i za mnoge još uvijek “politički nekorektno” pitanje o tome smiju li manjinski zastupnici odlučivati o budućoj hrvatskoj vladi.

Ako se na to pitanje da negativan odgovor, onda se postavlja još jedno, možda i neugodnije – smiju li odlučivati o bilo čemu drugome, odnosno kakvog uopće smisla imaju nekakvi manjinski zastupnici u Saboru. Neke starije i iskusnije demokracije od Hrvatske su na takva pitanja pokušavali odgovoriti bilo kroz etnički “gerrymandering”  izbornih jedinica (kod nas neprimjenjiv zbog nakaradnog razmjernog izbornog sustava), bilo kroz uvođenje instituta zastupnika druge klase, odnosno tzv. delegata (koji ima pravo sudjelovati u radu predstavničkog tijela, ali ne i glasati), bilo kroz gornji dom parlamenta (u slučaju Hrvatske 1993 – 2001 Županijski dom) gdje bi predstavnici manjina, kao i drugih “posebnih skupina” (branitelji, vjerske zajednice, homoseksualci i sl.)  imali pravo suspenzivnog veta na odluke donjeg doma Sabora.

Sva ta rješenja se čine superiornim trenutnom silovanju demokracije i izrugivanju načelu “jedan čovjek jedan glas” bez koga nema ravnopravnosti građana. Međutim, čak i u ovakva krizna vremena će hrvatska vlast i uz njega vezani kvazioporbeni medijski establishment učiniti sve da neke “svete krave” ostanu svete, odnosno da očuvaju iluziju o trenutnom hrvatskom sistemu kao najboljem od svih mogućih svjetova.

Obitelj uspješno lansirala vlastiti svemirski program

Space Balloon Launching
Image by andrewjosephkatz via Flickr

Što se događa kada se spoji nešto prozaičnih tehnoloških gadgeta, nešto slobodnog vremena, mnogo istraživanja, još više truda kao i mnogo nikad dosanjanih dječačkih snova o istraživanju svemira? Odgovor na to su dali Luke Guissbuhler i njegov 7-godišnji sin, koji su sa improviziranog “kozmodroma” u državi New York lansirali svemirski balon/sondu vlastite izrade. Sonda, koja je uz balon sadržavala HD kameru, iPhone i GPS, uspjela se popeti na visinu od oko 31 km i napraviti fascinantne snimke svemirskog crnila. Sonda se potom uz pomoć padobrana spustila nekih 40-ak kilometara od mjesta lansiranja gdje su je uz pomoć GPS-a locirali.

Ovakve priče – koje predstavljaju trijumf ljudske domišljatosti, upornosti i malog čovjeka – će malo koga ostaviti ravnodušnim, odnosno ne zagrijati im srca. Međutim, nije teško pretpostaviti da je priča previše pozitivna da bi ju je mogli eksploatirati svjetski mediji, a o hrvatskima da i ne govorimo.

Gubljenje vremena

Većina komentatora drži da pokušaj SDP-a da u Saboru sruši Vladu, odnosno isprovocira izvanredne izbora, predstavlja najobičnije gubljenje vremena. Kosor ima tanku, ali solidnu većinu, i to, kao što Jelena Lovrić navodi u Jutarnjem listu, temeljenu ne toliko na odanosti zastupnika premijerki koliko na jednostavnoj računici kako mnogi od njih znaju da nakon sljedećih izbora neće sjediti u toplim klupama, pa tužni rastanak nastoje maksimalno odgoditi. Isti motivi na vjernost Jadranki Kosor tjeraju i HSS, SDSS i manjince.

Zapravo, moglo bi se reći da Milanovićev juriš na saborske vjetrenjače predstavlja još jedan potencijalni autogol za njegovu stranku, i to iz “prozaičnog” razloga što se kao praktični sastojak tog plana odjednom stvorio omraženi Sanader. Kosorinoj propagandnoj mašineriji neće biti teško nakon toga SDP prikazivati kao sanaderitsku stranku; zapravo, vjerojatnije je da će se na to ići više nego da se kod pravovjernih vojnika HDZ-a bivši šef opiše kao izdajnički  “ljubitelj jugokomunjara”.

Naravno, postavlja se pitanje što bi se dogodilo da se čudo nekim slučajem dogodi, odnosno Milanoviću uspije ono što, na primjer, nije uspjelo Budiši 2002. godine s Račanom. Ekonomisti upozoravaju da taj scenarij ne bi bio najbolji za Hrvatsku; konsenzus potreban za “nužne rezove”, odnosno smirivanje situacije pred – po mnoge spasonosni – ulazak u EU je teško postići u uvjetima izborne kampanje koja će, po svemu sudeći, biti daleko žešća i prljavija nego sve dosadašnje. S druge strane, isto je tako sve te “bolne rezove” provesti što je moguće prije, inače će njihova cijena postati sve veća i bolnija; za HDZ je jasno, čak i pod navodnom spasiteljicom Jadrankom Kosor da ih ne može ili nije u stanju izvesti.

Kada SDP, pak, dođe na vlast, iskustva trećesiječanjske vlasti ne daju nekog prevelikog razloga za optimizam, a još manje iskustva u posljednjih nekoliko godina opozicije. Skeptičnost prema SDP-u, koji se iz demagoških razloga predstavlja kao lijeva socijaldemokratska, dok je u praksi desna neoliberalna stranka se najbolje može vidjeti u ovom postu na pollitici. Iako su dugoročne političke prognoze uvijek nezahvalne, silazak SDP-a s vlasti nakon jednog mandata se čini isto onako izglednim kao što izgleda predstojeći dolazak na vlast. A nakon toga je vjerojatno da će se HDZ, kao i 2000. godine, ponovno dići s poda, iskoristiti nesposobnost “komunjara” i ponovno započeti isto vrzino kolo.

Jedini način da se izbjegne takav scenarij jest veliko preslagivanje hrvatske političke scene, odnosno procesi koji bi u povijesnu ropotarnicu strpali i HDZ i SDP. A to se ne čini izglednim postići ni preko izbora, a još manje nekakvim teatralnim glasanjima o povjerenju.

Hoće li drumovi zaželjeti HDZ-a?

Tekst Damira Pilića u kome se Ivica Račan proglašava prorokom i vizionarom zbog svojih davnih riječi o tome da je HDZ “stranka opasnih namjera” je samo jedan od simptoma široko uvriježenog mišljenja među hrvatskim medijskim establishmentom da stranka Jadranke Kosor predstavlja Kartagu koju valja razoriti. Odnosno, kao što to neki eskplicitno tvrde s radikalizmom inače atipičnim za hrvatski politički diskurs, vladajuću stranku treba zbog široko rasprostranjene korupcije i kleptokratske prakse, valja proglasiti zločinačkom organizacijom, odnosno zabraniti.

Takvi su stavovi sasvim legitimni, kao što su i Pilićevi argumenti sasvim na mjestu. Međutim, postavlja se pitanje što bi se nekakvom sudskom ili upravnom zabranom, odnosno – kako to mnogi salonski i Facebook revolucionari zamišljaju-  “dovođenjem bande pred zid” postiglo? Da li je HDZ uistinu jedini problem Hrvatske, odnosno da li je njen odlazak u povijesnu roportarnicu rješenje svih hrvatskih problema?

Iskustva Italije, gdje su demokršćani – stranka koja je u ideološkom smislu i na mnoge načine frapantno nalikovala HDZ-u – nakon pola stoljeća jednostavno propala pod udarom korupcijskih skandala, daje negativan odgovor. Institucionalna korupcija, nasilje i pokvarenost nisu nestali, kao što se Talijani nakon četiri i pol desetljeća pod desnicom nisu automatski okrenuli prema četiri i pol desetljeća ljevice. Demokršćane kao nekakvu “normalnu” ili “europsku” desnice zamijenili su tako zamijenili “opasni”, “neodgovorni” i “ekstremni” populisti, odnosno “pogani” savez između medijskih megatajkuna, antiimigrantskih secesionista i “reformiranih” fašista.

Ako se sličan scenarij dogodi u Hrvatskoj, gdje bi HDZ kao alternativa SDP-u zamijenila koalicija regionalnih igrača, populista i “reformiranih” ekstremista, mnogi od onih koji sada likuju nad propašću HDZ-a bi mogli lako zapjevati onu Višnjićevu o drumovima i Turcima.

Sve manje Vrimena

Splitski tjednik Vrime je u najnovijem broju obavijestio čitatelje kako će se sljedeći primjerak pojaviti 29. listopada, odnosno kako prelaze na dvotjedni ritam izlaženja. Ne mora se biti naročiti ekonomski stručnjak da bi se shvatilo kako su globalna recesija i trendovi koji pogađaju i mnogo uglednije i mnogo starije igrače u medijima pogodili i jednu od rijetkih prinova na hrvatskim kioscima.

Međutim, splitski tjednik gubi borbu za opstanak i zbog vlastitih specifičnosti, odnosno zbog nedovoljne prilagodbe postojećim društveno-ekonomskim okolnostima, kako na nacionalnoj, tako i na lokalnoj sredini. To se prvenstveno odnosi na uređivačku politiku, koja bi se mogla nazvati malo previše splitocentričnom, ali i previše usredotočenom na jedan jedini cilj – rušenje trenutnog splitskog gradonačelnika i njegovog režima. Ta strategija, koja je u slučaju Vrimena možda najbolje ilustrira fenomen KDS (Kerum Derangement Syndrome) je bila pogrešna iz dva razloga. Prvo, u tome su splitski tjednik uveliko nadmašili već etablirani mediji i “teška artiljerija” komentatora i hrvatskih opinion makera. Drugo, a što je možda još važnije, prevelika fokusiranost na Keruma – i to u negativnom smislu – je ne samo odbila kerumofilski nastrojeni dio čitateljstva a on, bez obzira na sve jeftine stereotipove o nepismenosti prosječnog Kerumovog glasača, i nije tako malen. Uz to su čitatelji isto tako stekli dojam da je cijeli projekt splitskog tjednika malo previše fokusirani na jedan grad, jednog čovjeka i jedan jedini problem, odnosno da je manje riječ o nečemu što ima ambicije biti medijskom institucijom, a više sliči na pamflet za jednokratnu upotrebu. Oni s malo dužim sjećanjem će vjerojatno u Vrimenu i njegovoj crnoj sudbini prepoznati istu stvar koja se prije jedno desetljeće dogodila s Pukanićevom Republikom.

Bila bi zbilja šteta da se povijest u ovom slučaju ponovi. Vrime ima ozbiljnih nedostataka, ali je to ponekad kompenziralo velikom strašću svojih malobrojnih novinara – kvalitetom koja mnogim od bezličnih korporativnih plaćenika u “ozbiljnim” medijima često nedostaje. U toj kvaliteti zna podsjetiti na nikada prežaljeni Feral Tribune. Ostaje za nadati da će zasad jedini splitski tjednik pronaći neki način da preživi, odnosno da ionako crna medijska slika Hrvatske neće postati još crnja.