Splitski tjednik Vrime je u najnovijem broju obavijestio čitatelje kako će se sljedeći primjerak pojaviti 29. listopada, odnosno kako prelaze na dvotjedni ritam izlaženja. Ne mora se biti naročiti ekonomski stručnjak da bi se shvatilo kako su globalna recesija i trendovi koji pogađaju i mnogo uglednije i mnogo starije igrače u medijima pogodili i jednu od rijetkih prinova na hrvatskim kioscima.
Međutim, splitski tjednik gubi borbu za opstanak i zbog vlastitih specifičnosti, odnosno zbog nedovoljne prilagodbe postojećim društveno-ekonomskim okolnostima, kako na nacionalnoj, tako i na lokalnoj sredini. To se prvenstveno odnosi na uređivačku politiku, koja bi se mogla nazvati malo previše splitocentričnom, ali i previše usredotočenom na jedan jedini cilj – rušenje trenutnog splitskog gradonačelnika i njegovog režima. Ta strategija, koja je u slučaju Vrimena možda najbolje ilustrira fenomen KDS (Kerum Derangement Syndrome) je bila pogrešna iz dva razloga. Prvo, u tome su splitski tjednik uveliko nadmašili već etablirani mediji i “teška artiljerija” komentatora i hrvatskih opinion makera. Drugo, a što je možda još važnije, prevelika fokusiranost na Keruma – i to u negativnom smislu – je ne samo odbila kerumofilski nastrojeni dio čitateljstva a on, bez obzira na sve jeftine stereotipove o nepismenosti prosječnog Kerumovog glasača, i nije tako malen. Uz to su čitatelji isto tako stekli dojam da je cijeli projekt splitskog tjednika malo previše fokusirani na jedan grad, jednog čovjeka i jedan jedini problem, odnosno da je manje riječ o nečemu što ima ambicije biti medijskom institucijom, a više sliči na pamflet za jednokratnu upotrebu. Oni s malo dužim sjećanjem će vjerojatno u Vrimenu i njegovoj crnoj sudbini prepoznati istu stvar koja se prije jedno desetljeće dogodila s Pukanićevom Republikom.
Bila bi zbilja šteta da se povijest u ovom slučaju ponovi. Vrime ima ozbiljnih nedostataka, ali je to ponekad kompenziralo velikom strašću svojih malobrojnih novinara – kvalitetom koja mnogim od bezličnih korporativnih plaćenika u “ozbiljnim” medijima često nedostaje. U toj kvaliteti zna podsjetiti na nikada prežaljeni Feral Tribune. Ostaje za nadati da će zasad jedini splitski tjednik pronaći neki način da preživi, odnosno da ionako crna medijska slika Hrvatske neće postati još crnja.
