Autor: Dragan Antulov

Dječak za koga su mislili da leti

[picapp src=”e/0/5/9/Tethered_Balloon_Ride_b0ba.jpg?adImageId=5721665&imageId=6295354″ width=”234″ height=”156″ /]

Falcon Heene, 6-godišnji dječak čiji je nestanak i navodni ulazak u balon njegovih roditelja danas izazvao medijsku histeriju, pronađen je živ i zdrav u garaži Heenejevih.

Drama je započela kada su Falconova braća javila šerifu okruga Larimer u američkoj državi Colorado kako se odvezao konopac kojim je za zemlju bio usidren balon od helija koga su Heenejevi držali na svom imanju u gradu Fort Collins, te kako vjeruju da je Falcon u gondoli.

Ono što je uslijedilo jest jedna od najspektakularnijih akcija spašavanja u kojoj se, između ostalih, uključila i Nacionalna garda, te zbog koje su neko vrijeme bili zatvoreni lokalni aerodromi.

Balon je identificiran i praćen sve do trenutka kada se srušio. Na mjestu događaja, na užas spasilačkih ekipa, nije pronađeno dijete.

Da nešto u cijeloj priči nije u redu, neki američki blogeri su počeli sumnjati kada se ispostavilo da su Heenijevi dva puta nastupili u reality showu “Wife Swap”, čiji je koncept gledateljima hrvatskog RTL-a poznat kao “Mijenjam ženu”. Otac Richard Heene i supruga Mayumi su opisani kao “lovci na oluje” i ekscentrični izumitelji koji pokušavaju komunicirati s vanzemaljcima; Richardova sklonost da svoju djecu iz prve ruke upoznaje sa svojim pokusima nauštrb njihove sigurnosti je sablaznila njegovu konzervativnu zamjensku ženu Karen Martel.

Sumnje da je u pitanju bila patka odnosno bizarni nesporazum su se srećom pokazale opravdanima.

U Švedskoj zečeve zbog hladnoće koriste kao gorivo

[picapp src=”3/b/f/c/Rabbiting_1412.jpg?adImageId=5685648&imageId=3050588″ width=”234″ height=”183″ /]

Zima je dobro pritisla ove krajeve, sa snijegom koji je pao neočekivano rano. Ako je tako u južnim krajevima Evrope, može se zamisliti kako je tek nešto sjevernije. Recimo, u Švedskoj, gdje se problem pojačane potražnje za grijanjem rješava na domišljate, ali za neke ipak malo predrastične načine.

Tako Karlskroga, toplana u središnjoj Švedskoj, odnedavno kao pogonsko gorivo koriste ni manje ni više nego tisuće zečeva i kunića, odnosno njihovih trupala koji su preostali nakon masovnog kolinja u štokholmskom naselju Kungsholme, poznatom po gradskim parkovima.

U Stockholmu se takvo kolinje provodi svake godine, u nastojanju da se spriječi da populacija divljih zečeva previše naraste te tako opustoši parkove gdje ih imaju običaj ostavljati vlasnici kućnih ljubimaca. Ove godine je, usprkos svih nastojanja gradskih vlasti da se eliminira taj problem, broj ubijenih zečeva narastao na 6000. Nastojeći se riješiti leševa, gradske vlasti su ih odlučile iskoristiti kao pogonsko gorivo.

Ta odluka, kao što se može pretpostaviti, nije baš najbolje sjela borcima za prava životinja, kao što je Anna Johanesson iz organizacije Vida kanniners värn. Ona tvrdi da izgleda da se ovim činom pomor zečeva nastoji “pretvoriti u industriju” te navodi primjer Helsinkija koji je problem zečeva u gradskim parkovima riješio špricanjem vegetacije po parkovima s tvarima koje izazivaju gubitak apetita.

Mnogima će ova vijest izgledati strašno, ali nekako se ne sjećam da su to strahote nalik na one kojima se plašilo svijet pozivajući u borbu protiv globalnog zatopljenja.

Roman Polanski film završava iza zatvorskih rešetaka

[picapp src=”f/8/9/1/PicImg_Ewan_McGregor_and_9eb1.jpg?adImageId=5534328&imageId=4099986″ width=”234″ height=”164″ /]

Britanski književnik i scenarist Robert Harris je danas izjavio kako njegov prijatelj i suradnik Roman Polanski namjerava nastaviti režiju svog najnovijeg filma The Ghost iza zatvorskih rešetaka, kako bi – bez obzira na to da li u međuvremenu izađe na slobodu ili ne – dotični film ipak bio premijerno prikazan na Berlinskom festivalu sljedeće godine.

Polanski, koji je više od trideset godina izbjegavao američki teritorij zbog potjernice vezane uz slučaj analnog silovanja 13-godišnje djevojčice, je navodno montažu filma dovršio 26. rujna – na dan vlastitog uhićenja u Švicarskoj. Iz zatvorske ćelije, gdje čeka odluku o izručenju SAD, je počeo davati instrukcije Alexandreu Desplateu, skladatelju koji će napisati glazbu za film.

Harris, koji je napisao scenarij za film, tvrdi da Polanski ne može telefonirati instrukcije, ali “da može komunicirati”, te da “nije jasno hoće li u ovakvim okolnostima film imati željene umjetničke standarde”.

Polanski se, pak, može tješiti da nije jedini filmaš koji se našao u sličnoj situaciji, odnosno da postoje presedani na temelju kojih se može zaključiti da pritvaranje automatski ne znači završetak nečije filmske karijere. Najpoznatiji primjer je Ylmaz Güney (1937 – 1984), turski filmski režiser koji je zbog veza s ekstremnim ljevičarima završio u zatvoru 1972. godine, neposredno pred dovršetak filma “Bijednici”. Shvativši da će iza rešetaka ostati duže nego što je mislio, počeo je davati instrukcije svojim suradnicima. Tako usavršena filmska tehnika mu je dobro došla, jer je iza rešetaka ostao sve do bijega 1981. godine, a u međuvremenu je njegove scenarije po preciznim instrukcijama snimao njegov suradnik Şerif Gören. Najpoznatije takvo djelo, “Yol” ili “Put” je godine 1982. osvojilo Zlatnu palmu u Cannesu. Güney je iza rešetaka snimio ukupno pet filmova (posljednji “Devar” ili “Zid” je snimio 1983. u egziklu u Francuskoj).

Za nadati se je kako će Polanski imati prilike višestruko nadmašiti Güneyev rekord.

“Guardian” postao predmetom cenzure

[picapp src=”e/9/8/d/Opened_By_Censor_3304.jpg?adImageId=5391986&imageId=5624658″ width=”234″ height=”181″ /]

Ugledni britanski list “Guardian” je izvijestio kako mu je zabranjeno prenijeti informacije navedene u službenom listu britanskog Parlamenta koje se tiču odgovora koje je vlada dala na pitanje jednog zastupnika. List navodi kako ne može navesti koji je parlamentarni zastupnik uputio pitanje, koji je ministar dao odgovor, odnosno koja je bila tema pitanja. Jedina informacija koju je dao jest da se cijeli slučaj tiče pravnog postupka u koji je uključen Carter-Tuck, londonska odvjetnička tvrtka specijalizirana za tužbe protiv medija, a čiji su klijenti kako pojedinci, tako i multinacionalne korporacije.

Guardian u svom članku navodi kako je u pitanju slučaj bez presedana u bliskoj prošlosti Velike Britanije, odnosno kako su u pitanje dovedena slobode govora i tiska koja čine temelj britanskog ustavnog prava još od vremena Zakona o pravima (Bill of Rights) iz 1688. godine.

Pretpostavlja se da je Guardiana ušutkala privremena mjera koju je sud izrekao u postupku u koji je uključen jedan od Carter-Ruckovih klijenata. Taj klijent bi, pak, trebao biti predmetom pitanja i odgovora o kome Guardian ne smije izvještavati.

Cenzori su uspjeli ušutkati Guardian, ali ne i Twitter, pa je tako “procurilo” da bi klijenti koje se štiti mogli biti banka Barclays, odnosno švicarska tvrtka Trafigura, koju se optužuje da je 2006. godine bacala otrovni otpad ispred Obale Bjelokosti. Nakon što je vijest procurila na blogu koji vodi irski bloger Paul Staines, ubrzo nakon toga su Trafigura i Carter-Ruck postali “zvijezde” Twittera.

Još jedan “Dan nezavisnosti” ?

[picapp src=”5/0/4/1/Roland_Emmerich_brings_6ee2.JPG?adImageId=5337843&imageId=6731694″ width=”234″ height=”132″ /]

Nakon što je Obamino osvajanje Nobelove nagrade za mir zazvalo brojne usporedbe s Gorbačovom te tako dalo određenu podlogu tezama Igora Panarina o skoroj propasti SAD, za očekivati je da će se slična predviđanja koristiti i za jedan od glavnih simbola američke kulturne hegemonije u svijetu – Hollywood.

Jedno od njih je, iako ne tako eksplicitno, dao Francis Ford Coppola, slavni režiser, producent i stjegonoša Novog Hollywooda – pokreta koji je 1970-ih revitalizirao američku kinematografiju i stvorio podlogu za blockbustere Lucasa i Spielberga. Coppola je u Bejrutu, gdje promovira svoj novi film “Tetro”, izjavio da je američka filmska industrija u velikoj krizi i da će od šest ili sedam velikih studija koji danas postoje njih dva ili tri propasti. Prema Coppolinim riječima, oni koji budu preostali će nastojati praviti filmove kao “Harry Potter”, odnosno stalno pokušavati iznova snimiti “Ratove zvijezda”.

Coppolin kolega Roland Emmerich, koji je kao glavni poticaj za početak vlastite karijere upravo naveo nastojanje da snimi vlastite “Ratove zvijezda”, kao da se potrudio potvrditi predviđanja autora “Kuma”. Naime, upravo je objavljeno kako je Emmerich napisao scenarij za, ni manje ni više, nego nastavak “Dana nezavisnosti”. 20th Century Fox je, navodno, spreman odobriti projekt, ali ne ako bi prethodno morao iskesati desetke milijuna dolara za honorar Willu Smithu na čijem sudjelovanju Emmerich inzistira.

Vijest o još jednom “Danu nezavisnosti” će kod većine pratitelja holivudskih zbivanja biti dočekana i s nevjericom i s rezignacijom. Original je bio komercijalno uspješan i na trenutke prilično zabavan film, ali ipak proizvod svog vremena. Grcanje u američkom nacionalizmu, tako karakteristično za Hollywood u pred-bushovskoj eri, bi danas bilo daleko teže prodati svjetskoj publici. Emmerich vjerojatno misli kako su s dolaskom Obame u Bijelu kuću stvari vratile na svoje mjesto, ali bi takva procjena, kao i mnoge u Emmerichovoj karijeri, mogla biti pogrešna.

Cinici bi, pak, mogli cijelu priču shvatiti kao ništa drugo do lukavo podgrijavanje publiciteta za novi Emmerichov film katastrofe “2012”.

Večernji list & Mjesec: Erare humanum est

[picapp src=”0/f/f/0/NASA_launches_rocket_72f4.JPG?adImageId=5149969&imageId=6768759″ width=”234″ height=”233″ /]

Večernji list je danas objavio kako ugledna američka književnica Amy Rphron prosvjeduje protiv NASA-ine misije bombardiranja Mjeseca, navodeći kako se za nju koriste “isti izgovori kao u Iraku”, odnosno da se Zemljin satelit “zagađuje smećem”, odnosno “može zbog eksplozija ispasti iz orbite”.

O svemu tome bi se moglo dugo i naširoko raspravljati, a najviše o tome da li su stavovi Amy Rphron posljedica salonsko-ljevičarskog idiotizma toliko karakterističnog za suvremenu umjetničku i književnu elitu ili, pak, ništa drugo do vrlo dobar primjer satire.

Međutim, u cijeloj ovoj priči je najvažnije da u SAD ne postoji ugledna književnica po imenu Amy Rphron.

Google, pak, sugerira da postoji ličnost po imenu Amy Ephron, odnosno ugledna scenaristica, spisateljica i filmska producentica isto tako poznata kao sestra Delije i Nore Ephron. Čak štoviše, dotična Amy Ephron je na liberalnom blogu Huffington Post napisala članak koji ima istovjetne stavove kao i one koje citira Večernjakov članak.

U svjetlu tih činjenica se naprosto nameće zaključak da je jedan jedini tipfeler imao pogubne posljedice, odnosno da jedan od najjačih hrvatskih listova ima određen problem po pitanju lektorsko-uredničke kontrole kvalitete članaka. “Amy Rphron” se tako prošvercala čak na dva mjesta u članku, a da u proteklih šest sati nije bilo nikakve intervencije. Nije bilo o tome spomena čak ni među sedam komentara na članak.

Sve je to još uvijek nedužno u usporedbi s “protestantima” na ulicama Urumqija, ali učestalost takvih incidenata ne daje nade u neko posebno poboljšanje opće kvalitete hrvatskih medija.

Izlazna strategija Miley Cyrus

Za Miley Cyrus se uistinu može reći da je talentirana, ali je malo tko mogao pretpostaviti da će ti talenti biti ograničeni isključivo na područje show businessa. Naime, mlada američka pjevačica i glumica je pokazala neke vještine koje je čine superiornim američkim predsjednicima, odnosno smisao da pravilno procijeni trenutak kada treba prekinuti neki pothvat, odnosno način na koji se sprovodi ta odluka.

Samo se tako može protumačiti njena odluka da zatvori svoj Twitter račun, kao i metoda kojom je svojim fanovima objasnila svoj rastanak s popularnom društvenom mrežom.

Obama i službeno postao američki Gorbačov

Odluka Odbora za dodjelu Nobelove nagrade – i to jednoglasna – kojom se američki predsjednik Barack Obama imenuje dobitnikom Nagrade za mir bez svake sumnje predstavlja jedno od najvećih iznenađenja ove godine. Isto je tako jasno da će izazvati oduševljenje kod Obaminih sljedbenika i ideoloških istomišljenika, kako u samim SAD tako i u ostatku svijeta, a koji su već bili pomalo obeshrabreni zastojem svih njegovih političkih inicijativa, padom popularnosti kod američkih birača i olimpijskim fijaskom u Kopenhagenu.

Međutim, to oduševljenje neće biti apsolutno, odnosno Obamin trijumf sa sobom povlači veliki znak pitanja, kojeg ne mogu ignorirati čak ni Obami skloni mediji. ABC-ov dopisnik George Stephanopulos je tako rekao da je za dodjelu prvo mislio da je “prvoaprilska šala”, a i komentari Reutersa i Associated Pressa postavljaju pitanja da li je ijedan svjetski državnik i političar u nepunih devet mjeseci mandata uistinu učinio tako mnogo da mu se preda najprestižnija politička nagrada u svijetu.

Michael Binyon u londonskom Timesu pak odluku naziva “apsurdnom”, pretpostavljajući da je jedino koliko-toliko racionalno objašnjenje za nju to da su članovi Odbora bili toliko “zaslijepljeni Obaminom karizmom” da više “nisu bili u stanju razlikovati Obamina obećanja od stvarnosti”. Stvarnost, odnosno konkretna djela radi kojih bi se trebalo nekome davati nagrade, su daleko od svega onoga vezanog uz Nobelovu nagradu za mir – država kojoj je Obama na čelu još uvijek vodi dva rata, planovi za monumentalnu svjetsku borbu protiv klimatskih promjena su zapeli u Kongresu, a od mira između Izraela i Palestinaca nema ništa. Da stvar bude gora, Obama će nagradu za mir dobiti upravo u trenutku kada treba donijeti tešku odluku o tome hoće li poslušati svoje generale te poslati dodatnih 40.000 vojnika u vrleti Afganistana, da pobjedonosno okončaju rat kojeg je sam nazvao jednim od ključnih elemenata svoje politike.

Binyon smatra kako će ova nagrada Obami donijeti više štete nego koristi. S time se lako složiti, s obzirom da će zbog nje od Obame kao nobelovca i nekakvog svjetskog moralnog superautoriteta očekivati daleko više nego što on može objektivno pružiti. U nekim dijelovima svijeta će ova nagrada izazvati bijesne reakcije – i to ne samo među američkim republikancima i desničarima (koji u utopijskoj i politički korektnoj viziji svijeta predstavljaju njegove jedine zamislive protivnike). Naime, već sada se od niza muslimanskih i arapskih političara i komentatora čuje pitanje što je to Obama tako spektakularno učinio na Bliskom Istoku da zasluži tu nagradu.

Nagrada za Obamu će, dakako, ozbiljno načeti i kredibilitet samog Nobelovog odbora, s obzirom da je njome dovedeno u pitanje postojanje bilo kakvih ozbiljnih kriterija. Krajnji rok za podnošenje prijedloga za nagrade je bio 1. veljače, dakle niti dva tjedna nakon Obaminog stupanja na vlast. Ovakvi kriteriji nagrađivanja su dosta slični onima na temelju kojih je Nives Celzijus dobila književnu nagradu Kiklop, odnosno na temelju kojih bi Robertu Pattinsonu udijelili Oscara za nastup u Sumraku.

Zapravo, ako se gledaju neki od prethodnih dobitnika Nobelove nagrade za mir, postavlja se pitanje hoće li ovaj slučaj biti jedan od kontroverznijih. Menachem Begin je svojevremeno dobio Nobelovu nagradu za mir samo da bi nakon toga lansirao invaziju Libanona, s kojom je došao pokolj u Sabri i Šatili. Još kontroverznija je nagrada Henryju Kissingeru za vijetnamski mir, nakon čega su slijedili hladnoratovske prljavštine po Trećem svijetu, uključujući puč u Čileu. Ni njegov sjevernovijetnamski sudobitnik, Le Duc Tho, nije opravdao priznanje, nakon što je njegova vlada krvavo dovršila ujedinjenje Vijetnama.

Samom Obami će nagrada biti svojevrsni bijeli slon zbog gotovo neumitnih usporedbi s njegovim isto tako kontroverznim prethodnicima. Jedan od njih je bivši predsjednik Jimmy Carter, koji je, istini za volju, nagradu dobio nakon desetljeća mirovnog aktivizma i diplomatskih misija, iako je dugo vremena – sve do Busha – ostao upamćen kao najgori američki predsjednik.

Po Obamu je još opasnija usporedba s Mihailom Gorbačovom, koji je također dobio Nobelovu nagradu za mir, ali čiji je mirotvorački ugled u svijetu u bolnom raskoraku s reputacijom koju uživa u svojoj domovini. Gorbačov je, naime, nedugo nakon dobivanja Nobelove nagrade predsjedao raspadom države kojoj je bio na čelu, a način i posljedice tog procesa još uvijek duboko traumatiziraju njene bivše stanovnike koji to Gorbačovu ne mogu oprostiti.

Sličnosti između Obame i Gorbačova, o kojima se dosta govorilo u posljednjih nekoliko mjeseci, ovime su potvrđene. Još uvijek, dakako, izgleda nevjerojatnim da bi predsjednikovanja Obame i Gorbačova mogle imati isti krajnji rezultat – nestanak supersila kojima su bili na čelu – ali od danas za takve špekulacije ipak ima nešto malo više osnova.

Hoće li Jandroković biti posljednji šef hrvatske diplomacije?

Gordan “Two Chapters” Jandroković se svojim gafovima nametnuo kao jedna od živopisnijih ličnosti koja se izredala na mjestu ministra vanjskih poslova Hrvatske u protekla dva desetljeća. Međutim, kako stvari stoje, svoje mjesto u povijesti bi – ako se poklope neke okolnosti i trendovi – mogao zaslužiti iz jednog daleko mračnijeg razloga. Naime, nije isključeno da bi mogao postati posljednja ličnost koja će ikada voditi Ministarstvo vanjskih poslova.

Mogućnost za to je u vijestima koje se nakon irskog usvajanja Lisabonskog sporazuma prilično bojažljivo probijaju iz Bruxellesa do hrvatskih medija, odnosno o tome da je njegova  izgledna ratfikacija već pokrenula mehanizme za formiranje novih institucija Evropske Unije. Te bi institucije samim naslovima – a da se o njihovom implicitnim ovlastima ne govore – u slučaju hrvatskog ulaska u EU ozbiljno dovele u pitanje ono što se 8. listopada u Hrvatskoj slavi kao praznik.

Tako će, na primjer, po Lisabonskom sporazumu EU dobiti svog prvog ministra vanjskih poslova. To neće biti usamljeni funkcionar nego će ispod sebe imati najmanje tisuću djelatnika Službe za vanjske akcije Evropske Unije (EASEU), a već sada su počele pripreme za osnivanje prvih evropskih ambasada u New Yorku, Kabulu i Adis Abebi.

Za nekoliko godina kada – prema scenarijima dežurnih establishmentskih optimista – Hrvatska postane članicom EU, i na nju će se primjenjivati Lisabonski sporazum. To znači da će interese Hrvatske – u većoj ili manjoj mjeri – u mnogim državama zastupati EASEU umjesto hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova. Zapravo, vrlo je vjerojatno da će u većini od 190 i kusur država današnjeg svijeta EASEU biti jedini predstavnik Hrvatske, s obzirom da MVP tamo nema svoja predstavništva.

Za nekoliko godina je isto tako lako zamisliti kako Bruxelles na čelu s predsjednikom Tonyjem Blairom počinje hrvatskom Saboru i Vladi slati “prijateljske sugestije” da počne ukidati hrvatska predstavništva čak i tamo gdje ona već sada postoje. I to sa sasvim razumnim i racionalnim argumentima kao što su “što to može učiniti jedna mala Hrvatska u usporedbi s onime što može učiniti moćna Evropa”. Još uvjerljivi argument će biti onaj koji se tiče novaca, odnosno bespotrebne i za nove evorpske standarde neprihvatljive rastrošnosti koje čine “suvišna” diplomatska predstavništva. Nije teško pretpostaviti kako će ti argumenti s vremenom biti prihvaćeni, barem kada je u pitanju zemlja s četrdeset milijardi eura duga i budžetskim rupama koje se pune mađioničarskim trikovima. A onda se ide sporo, “mic po mic” ali dosljedno sve do trenutka kada se i MVP bude ukinulo kako bespotrebni artefakt pred-evropske prošlosti.

Odgovor na gore navedeno pitanje će, pak, biti negativan, ali ne zbog toga što je scenarij evropskog preuzimanja hrvatske diplomacije neuvjerljiv, nego samo zato što se ostanak Jandrokovića na čelu hrvatske diplomacije do 2015. ili 2020. godine kada bi ti procesi trebali biti završeni u ovom trenutku iz nekih banalnih unutarnjopolitičkih razloga čini malo vjerojatnim.

Zlato više nije samo za odvažne

Ako nekome treba odgovor na pitanje kako glasi Zlatno pravilo, on se može sažeti u pet riječi: “Tko ima zlato, određuje pravila.” U te su riječi u posljednje vrijeme povjerovali mnogi investitori na svjetskim burzama, gdje se bilježi rekordni rast cijena zlata. Vijesti o tome da bi zemlje Perzijskog zaljeva mogli dati “košaricu” američkom dolaru u korist košarice alternativnih valuta, iako naknadno demantirane od tamošnjih ministara, su tom procesu dali dodatni poticaj. Zlato je tako danas doseglo oko 1048 US$ po unci.

Cijena zlata je nakon početka globalne recesije porasla 40 posto, a većina analitičara još uvijek ne predviđa pad.