Odluka Odbora za dodjelu Nobelove nagrade – i to jednoglasna – kojom se američki predsjednik Barack Obama imenuje dobitnikom Nagrade za mir bez svake sumnje predstavlja jedno od najvećih iznenađenja ove godine. Isto je tako jasno da će izazvati oduševljenje kod Obaminih sljedbenika i ideoloških istomišljenika, kako u samim SAD tako i u ostatku svijeta, a koji su već bili pomalo obeshrabreni zastojem svih njegovih političkih inicijativa, padom popularnosti kod američkih birača i olimpijskim fijaskom u Kopenhagenu.
Međutim, to oduševljenje neće biti apsolutno, odnosno Obamin trijumf sa sobom povlači veliki znak pitanja, kojeg ne mogu ignorirati čak ni Obami skloni mediji. ABC-ov dopisnik George Stephanopulos je tako rekao da je za dodjelu prvo mislio da je “prvoaprilska šala”, a i komentari Reutersa i Associated Pressa postavljaju pitanja da li je ijedan svjetski državnik i političar u nepunih devet mjeseci mandata uistinu učinio tako mnogo da mu se preda najprestižnija politička nagrada u svijetu.
Michael Binyon u londonskom Timesu pak odluku naziva “apsurdnom”, pretpostavljajući da je jedino koliko-toliko racionalno objašnjenje za nju to da su članovi Odbora bili toliko “zaslijepljeni Obaminom karizmom” da više “nisu bili u stanju razlikovati Obamina obećanja od stvarnosti”. Stvarnost, odnosno konkretna djela radi kojih bi se trebalo nekome davati nagrade, su daleko od svega onoga vezanog uz Nobelovu nagradu za mir – država kojoj je Obama na čelu još uvijek vodi dva rata, planovi za monumentalnu svjetsku borbu protiv klimatskih promjena su zapeli u Kongresu, a od mira između Izraela i Palestinaca nema ništa. Da stvar bude gora, Obama će nagradu za mir dobiti upravo u trenutku kada treba donijeti tešku odluku o tome hoće li poslušati svoje generale te poslati dodatnih 40.000 vojnika u vrleti Afganistana, da pobjedonosno okončaju rat kojeg je sam nazvao jednim od ključnih elemenata svoje politike.
Binyon smatra kako će ova nagrada Obami donijeti više štete nego koristi. S time se lako složiti, s obzirom da će zbog nje od Obame kao nobelovca i nekakvog svjetskog moralnog superautoriteta očekivati daleko više nego što on može objektivno pružiti. U nekim dijelovima svijeta će ova nagrada izazvati bijesne reakcije – i to ne samo među američkim republikancima i desničarima (koji u utopijskoj i politički korektnoj viziji svijeta predstavljaju njegove jedine zamislive protivnike). Naime, već sada se od niza muslimanskih i arapskih političara i komentatora čuje pitanje što je to Obama tako spektakularno učinio na Bliskom Istoku da zasluži tu nagradu.
Nagrada za Obamu će, dakako, ozbiljno načeti i kredibilitet samog Nobelovog odbora, s obzirom da je njome dovedeno u pitanje postojanje bilo kakvih ozbiljnih kriterija. Krajnji rok za podnošenje prijedloga za nagrade je bio 1. veljače, dakle niti dva tjedna nakon Obaminog stupanja na vlast. Ovakvi kriteriji nagrađivanja su dosta slični onima na temelju kojih je Nives Celzijus dobila književnu nagradu Kiklop, odnosno na temelju kojih bi Robertu Pattinsonu udijelili Oscara za nastup u Sumraku.
Zapravo, ako se gledaju neki od prethodnih dobitnika Nobelove nagrade za mir, postavlja se pitanje hoće li ovaj slučaj biti jedan od kontroverznijih. Menachem Begin je svojevremeno dobio Nobelovu nagradu za mir samo da bi nakon toga lansirao invaziju Libanona, s kojom je došao pokolj u Sabri i Šatili. Još kontroverznija je nagrada Henryju Kissingeru za vijetnamski mir, nakon čega su slijedili hladnoratovske prljavštine po Trećem svijetu, uključujući puč u Čileu. Ni njegov sjevernovijetnamski sudobitnik, Le Duc Tho, nije opravdao priznanje, nakon što je njegova vlada krvavo dovršila ujedinjenje Vijetnama.
Samom Obami će nagrada biti svojevrsni bijeli slon zbog gotovo neumitnih usporedbi s njegovim isto tako kontroverznim prethodnicima. Jedan od njih je bivši predsjednik Jimmy Carter, koji je, istini za volju, nagradu dobio nakon desetljeća mirovnog aktivizma i diplomatskih misija, iako je dugo vremena – sve do Busha – ostao upamćen kao najgori američki predsjednik.
Po Obamu je još opasnija usporedba s Mihailom Gorbačovom, koji je također dobio Nobelovu nagradu za mir, ali čiji je mirotvorački ugled u svijetu u bolnom raskoraku s reputacijom koju uživa u svojoj domovini. Gorbačov je, naime, nedugo nakon dobivanja Nobelove nagrade predsjedao raspadom države kojoj je bio na čelu, a način i posljedice tog procesa još uvijek duboko traumatiziraju njene bivše stanovnike koji to Gorbačovu ne mogu oprostiti.
Sličnosti između Obame i Gorbačova, o kojima se dosta govorilo u posljednjih nekoliko mjeseci, ovime su potvrđene. Još uvijek, dakako, izgleda nevjerojatnim da bi predsjednikovanja Obame i Gorbačova mogle imati isti krajnji rezultat – nestanak supersila kojima su bili na čelu – ali od danas za takve špekulacije ipak ima nešto malo više osnova.
