Gordan “Two Chapters” Jandroković se svojim gafovima nametnuo kao jedna od živopisnijih ličnosti koja se izredala na mjestu ministra vanjskih poslova Hrvatske u protekla dva desetljeća. Međutim, kako stvari stoje, svoje mjesto u povijesti bi – ako se poklope neke okolnosti i trendovi – mogao zaslužiti iz jednog daleko mračnijeg razloga. Naime, nije isključeno da bi mogao postati posljednja ličnost koja će ikada voditi Ministarstvo vanjskih poslova.
Mogućnost za to je u vijestima koje se nakon irskog usvajanja Lisabonskog sporazuma prilično bojažljivo probijaju iz Bruxellesa do hrvatskih medija, odnosno o tome da je njegova izgledna ratfikacija već pokrenula mehanizme za formiranje novih institucija Evropske Unije. Te bi institucije samim naslovima – a da se o njihovom implicitnim ovlastima ne govore – u slučaju hrvatskog ulaska u EU ozbiljno dovele u pitanje ono što se 8. listopada u Hrvatskoj slavi kao praznik.
Tako će, na primjer, po Lisabonskom sporazumu EU dobiti svog prvog ministra vanjskih poslova. To neće biti usamljeni funkcionar nego će ispod sebe imati najmanje tisuću djelatnika Službe za vanjske akcije Evropske Unije (EASEU), a već sada su počele pripreme za osnivanje prvih evropskih ambasada u New Yorku, Kabulu i Adis Abebi.
Za nekoliko godina kada – prema scenarijima dežurnih establishmentskih optimista – Hrvatska postane članicom EU, i na nju će se primjenjivati Lisabonski sporazum. To znači da će interese Hrvatske – u većoj ili manjoj mjeri – u mnogim državama zastupati EASEU umjesto hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova. Zapravo, vrlo je vjerojatno da će u većini od 190 i kusur država današnjeg svijeta EASEU biti jedini predstavnik Hrvatske, s obzirom da MVP tamo nema svoja predstavništva.
Za nekoliko godina je isto tako lako zamisliti kako Bruxelles na čelu s predsjednikom Tonyjem Blairom počinje hrvatskom Saboru i Vladi slati “prijateljske sugestije” da počne ukidati hrvatska predstavništva čak i tamo gdje ona već sada postoje. I to sa sasvim razumnim i racionalnim argumentima kao što su “što to može učiniti jedna mala Hrvatska u usporedbi s onime što može učiniti moćna Evropa”. Još uvjerljivi argument će biti onaj koji se tiče novaca, odnosno bespotrebne i za nove evorpske standarde neprihvatljive rastrošnosti koje čine “suvišna” diplomatska predstavništva. Nije teško pretpostaviti kako će ti argumenti s vremenom biti prihvaćeni, barem kada je u pitanju zemlja s četrdeset milijardi eura duga i budžetskim rupama koje se pune mađioničarskim trikovima. A onda se ide sporo, “mic po mic” ali dosljedno sve do trenutka kada se i MVP bude ukinulo kako bespotrebni artefakt pred-evropske prošlosti.
Odgovor na gore navedeno pitanje će, pak, biti negativan, ali ne zbog toga što je scenarij evropskog preuzimanja hrvatske diplomacije neuvjerljiv, nego samo zato što se ostanak Jandrokovića na čelu hrvatske diplomacije do 2015. ili 2020. godine kada bi ti procesi trebali biti završeni u ovom trenutku iz nekih banalnih unutarnjopolitičkih razloga čini malo vjerojatnim.
