Autor: Dragan Antulov

Pada prva žrtva Guantanama u Obaminoj administraciji ?

Greg Craig, vodeći pravni savjetnik Bijele kuće, će uskoro podnijeti ostavku, i to zbog očiglednog neuspjeha predsjednika Baracka Obame da ispuni svoje obećanje o zatvaranju logora u Guantanamu u roku od godine dana. Craig bi navodno trebao platiti ceh zbog toga što neće biti izvršena prva predsjednička uredba koju je Obama potpisao nakon ulaska u Bijelu kuću, a prema kojoj su svi zatvorenici zloglasnog logora trebali biti pušteni ili premješteni u roku od godinu dana.

Zatvaranje Guantanama  – mjesta koje je postalo simbol svega lošeg u Bushovoj Americi – je bilo jedno od najčešće ponavljanih obećanja u Obaminoj izbornoj kampanji, a o čemu je gotovo istovjetne stavove imao i njegov republikanski suparnik John McCain. Craig, jedan od najuglednijih pravnih stručnjaka u Washingtonu, je, pak dobio zadatak da sastavi zakonodavnu podlogu za taj projekt, koji je uživao ogromnu popularnost u svijetu kao i među američkom ljevicom i liberalima, najvjernijim Obaminim pristašama.

Međutim, Obama se, po svemu sudeći, preračunao, pogrešno protumačivši stavove američke javnosti i potcijenivši niz tehničkih, pravnih i političkih problemavezanih uz zatvaranje logora, odnosno surova realnost koja nema previše veze s plemenitom idealističkom retorikom iz kampanje. Prije svega, američki birači možda žele zatvoriti Guantanamo, ali ne žele da tamošnji zatvorenici vrludaju po “regularnim” zatvorima odnosno da šetaju na slobodi. Slične stavove imaju i strane vlade koje vole dizati dreku oko kršenja ljudskih prava u Guantanamu, ali im ne pada na pamet primati tamošnje zatvorenike.

NIMBY ili, u slobodnom prijevodu, “volim pozorište, ali ne u svojoj kući”, je samo jedan od brojnih razloga zbog čega predsjednik koji je prije devet godina izgledao kao karizmatski spasitelj svijeta sada sve više sliči na luzera kome bi Jimmy Carter mogao postati nedostignuti ideal državničkog uspjeha.

Roubini opet plaši

Prošle godine u ovo vrijeme, kada je svima – osim tadašnjoj hrvatskoj vladi – bilo jasno da nas čeka globalna recesija, dežurni optimisti su tvrdili da bi kriza trebala potrajati godinu dana, odnosno da bi se u jesen 2009. godine trebali pokazivati prvi znakovi oporavka.

Svatko tko je posljednjih dana pratio stanje na burzi, ali i ekonomske izvještaje iz Njemačke, Velike Britanije i SAD, mogao bi zaključiti da su dežurni optimisti bili u pravu. A do istog zaključka su došli mešetari na burzama, ako je vjerovati po velikom oporavku cijena dionica.

Dežurni pesimist Nouriel Roubini, međutim, tvrdi da taj oporavak nema previše veze sa stvarnim stanjem globalne ekonomije, odnosno da je riječ o zimskim pupoljcima koje će uništiti prvi proljetni mraz. Roubini tvrdi da će se to dogoditi kada se na burzama shvati da oporavak realne ekonomije nije u obliku slova “V”, nego u obliku slova “U”, odnosno daleko sporiji nego što se mnogi nadaju. Roubini također tvrdi da su državni poticaji već sada počeli stvarati burzovne “mjehure” na tržištima nekretnina i dionica, odnosno da će oni ponovno eksplodirati.

Roubinijevim crnim prognozama se, pak, priključio i George Soros, koji tvrdi da je američki bankarski sistem “bankrotirao”, a da su američki konzumenti – čija bi potrošnja trebala izvući zemlju i svijet iz krize, “preopterećeni dugovima”.

Nije isključeno da će umjesto popularne “U”-recesije doći novi pad, a “W” ponovno postati prilično aktualno i u svijetu omrznuto slovo.

Kapitalizam protiv kapitalizma

Pitanje što će se dogoditi s Michaelom Mooreom jednom kada njegova glavna muza i inspiracija – George W. Bush – nestane s političke scene je, po svemu sudeći, dobilo odgovor. Capitalism: A Love Story, dokumentarac u kome se američki filmaš na svoj uobičajeni način obračunava s konceptom suvremenog kapitalizma kao izvorom sveg zla u suvremenom svijetu te kao alternativu nudi socijalizam, na američkim je kino-blagajnama preko ovog vikenda prema procjenama zaradio tek oko 5,8 milijuna dolara i završio na 7. mjestu najgledanijih filmova u Sjevernoj Americi. To predstavlja najgori komercijalni rezultat za Michaela Moorea otkako je 2002. godine u kina lansirao svoj, kasnije “Oscarom” nagrađeni, dokumentarac Bowling for Columbine.

Američka ljevica – koja u ovom trenutku u političkom smislu najbolje stoji otkako postoje SAD, a čiji je Hollywood bio najvjerniji predstavnik – se mora suočiti da usprkos izbora Baracka Obame za predsjednika i dominacije ljevičara i liberala među demokratskom većinom u Kongresu prosječni Amerikanac, pa i prosječni posjetitelj kino-dvorana, nema baš previše razumijevanja za njene ideje. Tako je osim socijalizma na kino-blagajnama odbačen i militantni ateizam, odnosno Invention of Lying, komedija Ricka Gervaisa u kojoj se, između ostalog, napada koncept religije i Boga na način bez presedana u Hollywoodu koji se donedavno po tim pitanjima, barem nominalno, držao judeo-kršćanske matice. Gervaisov je film završio na 4. mjestu, s 7,3 milijuna dolara zarade.

Gorki eurotrijumfalizam

Za razliku od SAD, gdje se komentatori i mediji nakon šokantne odluke u Kopenhagenu moraju suočiti s prvim nedvosmislenim debaklom Baracka Obame i posljedicama koje taj debakl ima za budući položaj SAD u svijetu, na drugoj strani Atlantika razloga za šok i zabrinutost nema. Irski glasači su ovaj put, tvrdi se, naučili lekciju te više nisu bili nestašna djeca koja spriječava velikim evropskim usrećiteljima da nastave svoju povijesnu misiju stvaranja nove veličanstvene supersile.

Tako se sada već govori o tome da će samo za nekoliko tjedana Evropa dobiti svog prvog službenog državnog (ili, eufemistički govoreći, kontinentalnog) poglavara u liku Tonyja Blaira. Kada je u lipnju 2001. godine George W. Bush prilikom svoje prve evropske turneje tadašnjeg britanskog premijera oduševljeno predložio za “predsjednika Evrope”, svi su se smijali njegovim riječima, smatrajući je još jednim odrazom neukosti tadašnjeg vođe “Slobodnog svijeta”. Osam godina kasnije, kada tu istu ideju promiču Nicolas Sarkozy, Angela Merkel i Gordon Brown, više nikome nije do smijeha. Isto kao što nijednom salonskom liberalu i ljevičaru koji se bunio protiv Bushove pustolovine u Iraku i njegove britanske “pudlice” sada više nije do smijeha.

Zapravo, ono što se jučer dogodilo u Irskoj daje dosta razloga za zabrinutost. Isto onako kao što je irsko “ne” na referendumu 2008. godine predstavljalo trijumf demokracije, tako jučerašnje “da” – čak i ako se u obzir uzme dvotrećinska većina – predstavlja njen poraz. Naime, nitko, čak ni dežurni euronavijači kojima je irsko “da” naznaka da će uskoro Hrvatska postati članicom tog eksluzivnog kluba, se ne usude izvaliti kako  su irski glasači svoju odluku u godinu dana promijenili zbog ponovno pronađene ljubavi prema Evropi ili nekih strašnih diplomatskih vještina irske vlade koja je s par detalja “frizirala” novi prijedlog.

Kao glavni razlog za promjenu odluke se navodi ekonomska kriza koja je bolno otupila zube “keltskom tigru”, odnosno široko uvriježeno mišljenje da su briselski fondovi zaslužni za pretvaranje Irske u ekonomsko čudo jedina stvar koja je može spriječiti da ponovno postane siromašnom periferijom gdje se životari od krumpira. Dakle, Irci su se vratili Evropi ne iz ljubavi nego iz straha. Irci su prestali biti uzorna djeca Evrope i postali zalutale ovce koje je batinom umjesto mrkve trebalo dovoditi natrag u veliki evropski tor.

To što se nitko ne trudi ne osporiti tu tvrdnju dosta govori o tome koliko je Evropska Unija evoluirala kao politički projekt – od plemenitim idealima motivirane utopijske ideje do ostvarenja u čiju se svrhu koriste neke metode koje s nekim plemenitim idealizmom nemaju prevelike veze. Kao, uostalom, i neke druge utopijske ideje u ne tako davnoj evropskoj prošlosti.

Obama popušio veliku olimpijsku cigaru

Samo nekoliko sati zna promijeniti svijet. Danas je u tih nekoliko sati, po svemu sudeći, započeo kraj Baracka Obame kao svjetskog vođe. Ono što se prije nepunih sat vremena dogodilo znači da njegovo izbacivanje iz Bijele kuće u siječnju 2013. godine više nije mokri san američkih republikanaca.

Naime, bilo je razumno pretpostaviiti da će biti nekakve borbe između Chicaga kao favorita i Rio de Janeira, koji predstavlja Latinsku Ameriku – kontinent bez Olimpijade – te da nova američka pobjeda neće doći u prvom krugu. Malo tko je očekivao da će dolazak Baracka Obame da osobno u Kopenhagenu lobira za svoj grad imati tako spektakularne i tako neočekivane učinke. Naime, Chicago je iz utrke za Olimpijadu ispao u prvom krugu.

Ako ovo nije ekvivalent izraza “tko te šljivi” američkom predsjedniku, onda ne znam što je. Priča o tome da svijet nije volio Ameriku zbog Busha, a da će njegovim odlaskom stvari opet sjesti na staro dobro klintonovsko mjesto očito više ne drži vodu.

Danas bi trebao biti lijep dan

Iako je vrijeme tmurno, danas bi trebao biti lijepi dan. Ili barem jedan od onih dana kada se svijet čini mjestom vrijednim življenja. Ili ga barem takvim nastoje prikazati isti oni mediji koji inače čine sve da ga učine deprimirajućim.

Tako je danas Barack Obama došao u Kopenhagen kako bi kod Međunarodnog olimpijskog odbora izlobirao da Olimpijske igre 2016. godine budu održane u Chicagu. Sudeći po onem što piše BBC, magija Obame i njegove supruge Michelle je uspjela očarati međunarodne delegate i njegovo predsjednikovanje bi konačno trebalo biti okrunjeni nekakvim konkretnim uspjehom. S Obamom koji će potvrditi svoju karizmatsku popularnost van američkih granica, odnosno obnoviti načetu popularnost unutar samih SAD, ono što je do Busha bila jedina svjetska supersila će ponovno postati moralnom vertikalom i svjetlom u mraku za svakog “mislećeg čovjeka”, upravo onako kako je bilo u doba neprežaljenog Billa Clintona.

Ali dolazak Olimpijade u Obamin grad – događaj koji bi trebao trijumfom okruniti kraj Obaminog mandata i usput masno napuniti džepove gradonačelnika Daleya i drugih pajdaša koji su financirali i “podmazivali” početak predsjednikove karijere na čikaškim ulicama – nije jedini koji bi danas trebao usrećiti sve one zbunjene, izgubljene duše koji posljednjih godina nisu znali kako pomiriti euroatlantski konsenzus i lijevo-liberalne vrijednosti.

Irska će tako na referundumu, poput vrijednog đaka-ponavljača, ispraviti svoju prošlogodišnju pogrešku. Nakon što ju je dobro “oklepila” ekonomska kriza, bahati Irci su shvatili da im se blagostanje temelji na financijskoj “špini” koji drže briselski usrećitelji, te više nema smisla izazivati vraga s nekakvim zahtjevima za nacionalnim suverenitetom. Tako će Irska pomoći da se izglasa Lisabonski sporazum, koga više neće ništa zaustaviti – čak je i vođa britanskih konzervativaca David Cameron najavio da odustaje od referenduma. Tako će Evropska Unija konačno postati pravom državom, a kada Hrvatska uskoro bude njenim dijelom, cijela ova frka oko izbora za Pantovčak će izgubiti svaki smisao. Tada će Tony Blair biti jedini pravi predsjednik.

Lucu Bessonu je Polanski drag, ali mu je pravda još draža

Luc Besson, poznati francuski filmski režiser i producent, odbio se pridružiti stotinama svojih uglednih kolega i svjetskih intelektualaca koji zahtjevaju puštanje Romana Polanskog iz pritvora, odnosno prekidanje kaznenog postupka za analno silovanje 13-godišnje djevojčice počinjeno prije 32 godine.

Kada ga je RTL upitao što misli o Polanskom i cijelom slučaju on je rekao: “Prema njemu osjećam dosta simpatija, jako mi je drag, a i poznam ga… Ne znam ništa o slučaju, ali ako se ne pojavite na suđenju, činite krivo. Ne mogu donijeti sud o tome, ali, istina, ima kći, ona ima 13 godina, i ako je netko siluje, ne bih o tome mislio isto, čak i nakon 30 godina.”

Bessonov stav su, inače, počeli dijeliti i neki političari i mediji. Francuska vlada je, pod udarom feminističkih udruga i zastupnika u Nacionalnoj skupštini, malo “ohladila” zahtjeve svojih ministara vanjskih poslova i kulture za puštanjem. Poljski predsjednik Donald Tusk je rekao kako se poljska vlada ne bi trebala miješati slučaj jer je riječ o “slučaju silovanju, seksu sa djetetom”. Uvodnici New York Timesa i Los Angeles Timesa su, pak, zatražili da se Polanski vrati u Kaliforniju te da se cijeli slučaj konačno razriješi pred tamošnjim sudom.

Britanske laburiste ohladilo sunce

Jedna od stvari koja razlikuje tradicionalne, odnosno zrele demokracije od onih koje se nazivaju “mladima” jest to da se ne samo pojedinci, nego i institucije ne ustručavaju javno izražavati svoje političke i ideološke, odnosno stranačke preference. Tako je, na primjer, u SAD sasvim normalna stvar da New York Times podržava demokrate, a Wall Street Journal podržava republikance.

Međutim, postoje situacije, odnosno institucije koje znaju pokazivati određenu fleksibilnost po tom pitanju. Možda najspektakularniji primjer predstavlja Sun, najtiražniji britanski tabloid. Iako mu je vlasnik Rupert Murdoch, australski medijski tajkun poznat po desničarskim stavovima i žestokoj podršci Margaret Thatcher i konzervativcima 1980-ih i 1990-ih, taj je list pred svake parlamentarne izbore podržavao laburiste Tonyja Blaira.

Tonyja Blaira više nema, njegov nasljednik Gordon Brown se pretvorio u jednog od najnepopularnijih premijera u britanskoj povijesti, a laburisti u anketama pali na treće mjesto, iza Liberalnih demokrata – što predstavlja itekako “dostignuće” kada je u pitanju zemlja s dvostranačkim sistemom.

Stoga, možda i ne bi trebalo previše iznenaditi što se Sun odlučio “službeno” vratiti konzervativcima. Sun, dakako, ne bi bio Sun kada od toga ne bi napravio spektakl. Na naslovnici se tvrdi kako su “laburisti izgubili svoj put, a sada su izgubili i podršku Suna“, a da stvar bude sasvim jasna i onima koji su nepismeni – sjedište lista je osvijetljeno plavom bojom koja je zaštitni znak konzervativaca.

Murdoch, koji je biznismen a ne političar, možda je podržavao Tonyja Blaira iz čistog oportunizma i unosnih medijskih poslova i licenci, a ne zato što dijeli njegove političke ideje. Isto se tako može tvrditi da Sun zapravo i nije previše utjecajan, odnosno da bi većina britanskih birača podržala laburiste bez obzira što pisalo na stranicama najtiražnijeg tabloida. Sun i Murdoch se stoga danas najvjerojatnije prilagođavaju raspoloženju svojih čitatelja, a ne suprotno.

Bez obzira na to, tako spektakularan zaokret “Sunca” će zalediti mnoga laburistička srca, manje od devet mjeseci prije sljedećih parlamentarnih izbora.

“Svi smo mi Roman Polanski”

Postoji malo koji primjer oblika društvene patologije u kome postoji takav nesrazmjer između njegove raširenosti i društvene opasnosti s jedne, te medijske histerije s druge strane, kao što je pedofilija. Zahvaljujući pedofiliji, odnosno antipedofilskoj histeriji koja se širi s naslovnica tabloida danas je nemoguće – kao, na primjer, prije par desetljeća, zamisliti djeda kako u parku drži malog unuka za ruke. Uskoro će isto tako postati po život opasno nositi fotoaparate na plažama, s obzirom na dušobrižnike uvjerene kako je uvijek riječ o monstrumu koji fotografijom s udaljenosti od nekoliko stotina metara nastoji seksualno zlostavljati nečije (najčešće ne njihovo) nedužno djetešce. Možda bi tako uskoro počinitelji masovnih ubojstava i genocida prije mogli očekivati puštanje iz zatvora od nekog jadnika koji je kopajući po pradjedovim stvarima u napuštenoj kući naletio na golišavog Kupida.

Antipedofilska histerija, koja čak i u navodno prosvijećenim i civiliziranim zemljama zna doći na razinu linča, je međutim sasvim razumljiva posljedica “političke korektnosti” koja ostavlja sve manje mjesta za otvoreno iskazivanje mržnje i kolektivne paranoje, pa se ona kanalizira upravo na pedofile. Riječ “pedofil” dobiva isto značenje koje je u neka drevna vremena imao izraz “pogan” i “nekrst”, odnosno prije par desetljeća izraz “nacist” – oličenje aposlutnog Zla koje se mora eliminirati bez ikakve milosti ili moralnih skrupula.

Pa ipak, usprkos svemu tome, postoje neke situacije u kojima pedofilija nije pedofilija, odnosno u kojoj su neki pedofili jednakiji od drugih te umjesto strijeljanja, vješanja i nabijanja na kolac mogu od većine dežurnih antipedofilskih dušobrižnika očekivati pokoju lijepu riječ, pa i opravdavanje za svoje postupke. Primjer jedne od takvih situacija pruža hapšenje Romana Polanskog, uglednog poljsko-francuskog filmaša koji je prije više od trideset godina u Hollywoodu napio, drogirao, silovao i sodomizirao 13-godišnju djevojčicu, te potom pobjegao kako bi izbjegao zakonske posljedice svog čina.

Sam Polanski, kao i činjenice vezane uz slučaj nisu previše sporne. Filmaš je priznao što je učinio. Isto je tako neosporno da je njegov bijeg – koliko god bio kukavički i licemjeran – omogućio nastavak njegove karijere, odnosno čovječanstvu pružio nekoliko izvrsnih filmova, uključujući “Pijanista”. Da je duga ruka pravde bila brza i efikasna 1977. godine, svega toga ne bi bilo.

Isto tako nije sporno ni to da njegova žrtva danas želi da mu se oprosti, odnosno da se cijeli slučaj okonča. S njenog stajališta je stvar sasvim razumljiva – u pitanju je proliveno mlijeko, odnosno nikakva, pa ni najstroža kazna za Polanskog joj neće vratiti to što joj je oduzeto 1977. godine, a samo će njoj i njenoj djeci nabijati nove traume. Konačno, i sam Polanski je u međuvremenu postao obiteljski čovjek, odnosno njegovo utamničenje će ne samo kazniti njega nego emocionalno i na drugi način oštetiti suprugu i djecu koji za zlodjelo staro tri desetljeća ne snose nikakvu odgovornost.

S ljudskog, pa i pragmatičnog stajališta, lako je shvatiti zašto bi se ovaj slučaj, odnosno njegovo podgrijavanje nakon 32 godine, mogao bez nekog prevelikog okolišanja staviti ad acta, odnosno okarakterizirati tek kao jednu žalosnu epizodu koja pokazuje da veliki umjetnik ne mora uvijek biti najuzorniji primjerak ljudskog bića.

Međutim, od svega što se dogodilo oko Polanskog i što će se dogoditi, daleko više u oči bode javna reakcija intelektualne i umjetničke elite kojoj je Polanski pripadao, odnosno da pojedinačni zločin koji je on počinio predstavlja tek lakmus-papir za ozbiljniji problem sveopćeg licemjerja.

Tako filozof Bernard-Henry Levy, koji je svojevremeno dizao bune i razapinjao zapadne vlade što ne čine ništa da zaustave silovanja žena po ratnoj Bosni i Hercegovini, sada organizira peticiju za puštanje Romana Polanskog motivirano “zdravim razumom” i “čašću”. Naravno, dotičnu je peticiju potpisala hrpa najuglednijih filmaša, književnika i intelektualaca – Salman Rushdie, Milan Kundera, Terry Gilliam, David Lynch, Woody Allen, Martin Scorsese, Pedro Almodovar.

A da netko slučajno nije pomislio kako su svi potpisnici muškarci, odnosno da je motiv nekakva solidarnost zlog patrijarhata protiv bespomoćnih ženskih žrtava silovanja, na stranu Polanskog su stale i ugledne glumice kao Debra Winger, Monica Bellucci i Tilda Swinton. Najradikalnija je, međutim, Whoopie Goldberg koja tvrdi da ono što je Polanski učinio nije silovanje, iako je sam Polanski prije 32 godine priznao suprotno.

Nije zgoreg zamijetiti kako među potpisnicima peticija ima mnogo onih koji dižu ili su dizali kuku i motiku protiv globalnog zatopljenja, sječe šuma u Amazoniji, lova na kitove, gladi u Africi, homofobije, silovanja i zlostavljanja žena, odnosno Busha u Bijeloj kući. Kako to da nisu u stanju prepoznati jednu takvu svinjariju u svojim redovima?

Zapravo, prije bi se reklo da su prepoznali svinjariju, ali su prepoznali i sebe. Sa slavom i bogatstvom dolazi i status, koji uključuje mogućnosti da se uživa u onome što je zakinuto običnim smrtnicima. Nekada taj luksuz može biti i analno silovanje 13-godišnje djevojčice. Braneći Polanskog, mnogi od njih brane sebe.

Međutim, teško je očekivati da će ta spoznaja biti raširena. Mediji koji je trebaju prenijeti pripadaju tom istom establishmentu, te će je svjesno ili nesvjesno cenzurirati. A ni našim prostorima ne treba očekivati neke suvisle komentare. Previše je tu neugodnih podsjećanja na izjave o zločinima koji se ne mogu počiniti u obrambenom ratu, vrsnih intelektualaca i predsjednika parlamenata koji su otvoreno opravdavali silovanje i ubojstvo 12-godišnje djevojčice ili na balvane na cestama radi heroja koji su hladnokrvno likvidirali bespomoćne starice.

Možda je u tome utjeha zbog spoznaje da sudbina Polanskog za njegov zločin kaznila “okrutnim” festivalskim priznanjima ili prigodom da jednoj Emmanuelle Seigner pravi djecu. Možda bi svijet u kome parola “Svi smo mi Roman Polanski” izaziva najgore moguće zgražanje svijet ipak nešto bolji od onog u kome to čine neke druge parole.

Njemački izbori – udesno usprkos recesiji

Veliko čudo se nije dogodilo, a SPD-u nakon dva uspješna izbjegavanja očekivanog poraza treća nije bila sreća. Angela Merkel je sa svojim blokom CDU/CSU osvojila manje glasova nego 2005. godine, ali je socijaldemokratski kolaps bio još gori, a uspon FDP-a dovoljno impresivan da kancelarka drugi mandat okruni željenom crno-žutom umjesto omražene velike crno-crvene koalicije.

Tako Merkel sada ima priliku biti upravo ono čime su je reklamirali pred izbore 2005. godine – njemačka Margaret Thatcher koja će provesti neoliberalnu revoluciju za kojom se u Njemačkoj žudi još od 1980-ih, odnosno razmontirati državu blagostanja. To u protekle četiri godine nije mogla, jer su je blokirali njeni socijaldemokratski koalicijski partneri, ili se barem tako priča.

A sada takvih problema ili izgovora za njihovo nerješavanje neće biti. I to zahvaljujući tome što je liberalni FDP u svom programu inzistira na žestokom individualizmu, niskim porezima i demontaži svih socijalnih mjera i programa koji smetaju razvoju privatnog biznisa.  Da stvar bude još zanimljivija, FDP nikada nije bio tako jak, niti kao koalicijski partner tako utjecajan kao što je to slučaj danas.

Izbori u Njemačkoj stoga pokazuju kako je pogrešno na politička zbivanja primjenjivati jednostavnu logiku. Svijetom, a i Njemačkom, već godinu dana hara recesija, a i tamo je bilo komentatora koji nisu koristili priliku da pljuju po kapitalizmu, i to onom neoliberalnom, kao izvoru najvećeg zla. Njemački birači su, pak, sudeći po rezultatima izborima, zaključili da je upravo taj divlji neoliberalni kapitalizam ono što im treba.