Autor: Dragan Antulov

Hrvatska EUtjeha: A što ćemo mi tek raditi Srbiji?

Sada se svi čude, hvataju za glavu i pitaju kakav je to poremećaj nastao u univerzumu. Jelena Lovrić ponovno u svojim komentarima u nebesa diže hadezeovskog premijera. Vladajuća stranka, koja je vladajućom, između ostalog, postala i razapinjanjem “izdajničke” trećesiječanjske vlasti zbog sporazuma Drnovšek-Račan, sada na svaki slovenski zahtjev reagira kao na nešto sasvim razumno. Račanovoj stranci je, pak, ovaj put zapalo da u hrvatskoj saborskoj tragikomediji odigra ulogu nacionalnističkog branitelja svake svete stope hrvatske grude i svakog kubnog centimetra hrvatskog mora. Naravno, ne previše uvjerljivo, s obzirom da će se nakon svih tih bijesnih riječi, uz par časnih i i ne tako časnih politikantskih izuzetaka, ziheraški suzdržati od izjašnjavanja da im sutra iz neke briselske kancelarije ne bi stigla “drugarska kritika” o tome da nisu dobri Evropljani.

U ovih par dana nas je dični hrvatski politički establishment – uključujući korumpiranu vlast i nesposobnu opoziciju – ponovno potvrdio sve najgore stereotipove. Ono što se događalo u Saboru, ali i na naslovnicama novina, ostrašćenim komentarima protiv i režimskim komentarima za je većinu građana Hrvatske trebalo ispuniti osjećajem duboke mučnine, odnosno naglom spoznajom da ipak ne živi u najboljem od svih mogućih svjetova. Temelji na kojima počiva Republika Hrvatska od jučer su odjednom postali truli.

A da li je to uistinu trebalo biti iznenađenje? Možda i ne, s obzirom da je za očekivati da će se početi javljati armije generala poslije bitke koji će tvrditi da je “tako nešto uvijek bilo u kartama”, odnosno “da jednostavno nije moglo drukčije”.

Ipak, bit će zanimljivo vidjeti kako je hrvatska javnost, uključujući i sve naše vrle komentatore i medije, u proteklih šest-sedam godina bila u stanju ignorirati ovih nekoliko vrlo jednostavnih i očitih činjenica:

1) U posljednja dva desetljeća se sa svih relevantnih adresa u Hrvatskoj kao vrhunaravna i neupitna istina ispovijeda to da je ulazak Hrvatske u EU strateški cilj o kome nema, ne može, niti smije biti ikakvog spora, odnosno da za nema te žrtve koja je prevelika za njegovo ispunjenje. Ako su kao žrtve već pali generali, banke, nekretnine i ZERP, ako se ista sudbina sprema brodogralištu i odredbama o suverenitetu u hrvatskom Ustavu, zašto je netko mislio da bi stotine kvadratnih kilometara hrvatskog pomorskog i  kopnenog teritorija bili izuzetak?

2) U svakom sporu između Hrvatske i Slovenije od bilo kakvih povijesnih, moralnih ili pravnih argumenata je daleko važnija činjenica da je Slovenija članica EU, a Hrvatska nije. To sa sobom dovodi sasvim različite položaje na “hijerarhiji kljucanja” u evropskom kokošinjcu koje nikakvo pozivanje na “dobre prijatelje” u briselskim i drugim foteljama nije moglo izmijeniti.

“Hijerarhija kljucanja”, s druge strane, mnogim povrijeđenim hrvatskim dušama nudi svojevrsnu utjehu podsjećajući ih da ono što se danas događa Hrvatskoj nije najgore što joj se moglo dogoditi. Hrvatska na toj hijerarhiji nije na posljednjem položaju – ima i nekih kojima je daleko gore, a primjere ne treba daleko tražiti. Dovoljno je baciti pogled na hrvatsku istočnu granicu i podsjetiti se da, bez obzira na sve horor-priče o Zapadnom Balkanu čije države zajedno ulaze u EU, državnopravno spajanje Hrvatske sa Srbijom još dugo neće biti aktualno.

Barem ne prije nego što Beograd – koji je zbog 1990-ih postao ne samo dežurni nego i najprikladniji mogući negativac za sve EU i druge zapadno orijentirane priče – bude prisiljen na daleko bolnije i neugodnije žrtve od onih zbog kojih se ovih dana proljeva žuč u Hrvatskoj. Srbija, za koju se – s više ili manje argumenata tvrdi da je u njoj loše sve što je u Hrvatskoj dobro, a sve što je u Hrvatskoj loše još gore – još će jednom opravdati reputaciju velike Hrvatske Utjehe.

Rusija na manevrima simulirala nuklearni napad i invaziju Poljske

[picapp src=”4/c/2/c/A_rehearsal_for_7a96.JPG?adImageId=7092028&imageId=4680502″ width=”234″ height=”165″ /]

U “dobra stara” vremena, kada je bilo politički korektno isticati realnosti odnosa snaga u međunarodnoj politici, jedna od metoda kojom su velike države malima pokazivale gdje im je mjesto bili su veliki vojni manevri uz granicu. Takvo zlokobno demonstiranje sile se, pak, u današnja prosvijećena vremena smatra prevladanim, barem kada su njegove mete članice EU i NATO.

Ili, možda ne, ako je vjerovati dokumentima koje je objavio poljski tjednik Wprost. Naime, taj list donosi priču o tome kako su Rusija i Bjelorusija u rujnu održali velike manevre na kojima je sudjelovalo 13.000 vojnika. Manevri pod nazivom “Zapad” su istovremeno održani na zapadnoj granici Bjelorusije kao i u Kalinjingradskoj oblasti, ruskoj enklavi na Baltičkom moru. U njima je, između ostalog, rusko zrakoplovstvo simuliralo nuklearni napad na Poljsku, ruski marinci simulirali iskrcavanja na baltičku obalu, a ruska kopnena vojska simulirala gušenje ustanka poljske manjine u Bjelorusiji.

Manevri su, naravno, u Poljskoj shvaćeni kao zlokobno “zveckanje oružjem” nalik na najmračnija vremena kada je preko Varšavskog pakta SSSR vedrio i oblačio po Istočnoj Evropi, odnosno kao još jedan primjer kako Putinova Rusija kreće istim putem.

Manevri su za poljsku javnost bili još zlokobniji s obzirom da su koincidirali s 70. godišnjicom sovjetske invazije na Poljsku, prilikom koje je SSSR, koristeći odredbe sporazuma Molotov-Ribbentrop, anektirao istočne dijelove tadašnje poljske države, a koji danas pripadaju Ukrajini i Bjelorusiji.

Još zlokobnija koincidencija je bila u činjenici da je upravo tih dana Barack Obama objavio kako SAD odustaju od proturaketnog štita koji je trebao biti postavljen upravo u Poljskoj, a što je izazivalo bijes u Moskvi. Netko zloban bi rekao kako je staromodna demonstracija sile donijela sasvim konkretne i za današnji svijet neuobičajeno brze rezultate.

Bushov poljubac smrti presudio Blairu

[picapp src=”6/2/e/d/George_Bush_Makes_b230.jpg?adImageId=7075088&imageId=4701751″ width=”234″ height=”171″ /]

Hrvatsku javnost posljednjih mjeseci strašno zabavlja pitanje tko će biti sljedeći stanar Pantovčaka, odnosno kada će Milan Bandić početi davati neki konkretniji odgovor na to pitanje. Mnogo ozbiljnija predsjednička kampanja – koju hrvatski parohijalni mediji uporno ignoriraju – jest ona koja će odrediti osobu koja će biti na čelu Evropske Unije.

Ta utrka, iako – u skladu s eurokratskom političkom tradicijom nema neke prevelike veze s demokracijom, a kamoli nekakvim izborima – je imala elemente drame. Tako je sve donedavno apsolutni favorit za prvog kontinentalnog poglavara bio Tony Blair. Sada, pak, svi relevantni mediji govore kako je Blairova kandidatura iščezla protiv mjehura od sapunice. Kao glavni razlog se navodi nesklonost nekadašnje osovine koja je Evropsku ekonomsku zajednicu držala na okupu. Njemačka kancelarka Angela Merkel smatra kako Evropu ne bi trebao voditi bivši premijer države gdje zamisao o ujedinjenoj Evropi, najblaže rečeno, nije baš najpopularnija; francuski predsjednik Sarkozy, pak, ne želi da ga telegenični Blair zasjeni kao glavnog evropskog državnika.

Tako stvorena osovina je oko sebe okupila brojne saveznike, uključujući i one koji pripadaju ljevici koja Blairu ne može oprostiti, odnosno status “Bushove pudlice”. Međutim, Irak sam po sebi nije razlog zbog koga je Blair prestao biti ozbiljnim kandidatom. Korijeni Blairovog poraza bi se mogli pronaći u proljeće 2001. godine kada je Bush – par mjeseci prije napada na njujorške tornjeve i prije nego što je itko pomišljao na nekakve ratove – napravio veliku evropsku turneju. Tada je svojim evropskim domaćinima preporučio upravo Blaira za “budućeg predsjednika Evrope”. Njegova je preporuka, kao i mnoge njegove tadašnje izjave, dočekana s podsmjehom, odnosno kao dokaz koliko Clintonov nasljednik ima malo pojma o evropskim političkim realnostima.

Osam godina ta “smiješna sugestija” se počela pretvarati u stvarnost. Netko u toploj briselskoj fotelji se možda toga sjetio i povijesnu ironiju, odnosno mogućnost ispunjenja Bushovog proročanstva, iskoristio kao glavni argument protiv Blaira.

To, dakako ne znači, da kadrovska politika lisabonske Evrope neće dati materijala za ironiju. Tako je Blairu omrklo, ali će zato jednom “blairitu” svanuti. Isti mediji koji javljaju da je Blairova predsjednička kandidatura potonula javljaju da se u Bruxellesu i evropskim prijestolnicama stvorio konsenzus oko toga da prvi evropski ministar vanjskih poslova postane nitko drugi do današnji britanski ministar vanjskih poslova David Milliband. Ironija je u tome da je mladi, telegenični “blairit” u ideološkom smislu bliži američkim “neoconima” nego što je to bio slučaj s njegovim mentorom. Millibandove izjave da se demokracija, ako je potrebno i vojnom silom, treba širiti po svijetu dobiva na težini kada se zna da će – makar na papiru – mjesto evropskog ministra vanjskih poslova sa sobom donijeti evropsku diplomatsku službu, a samim time i opciju usmjeravanja evropske vanjske politike daleko više nego što je slučaj s predsjednikom koji – barem tako u Bruxellesu tvrde – ima više ceremonijalnu funkciju.

Republikanka zbog pobunjene baze odustala od Kongresa

[picapp src=”a/c/b/1/Governor_Parnell_3091.JPG?adImageId=7056404&imageId=5614399″ width=”234″ height=”159″ /]

Prvi utorak u studenom je dan kada se u SAD tradicionalno održavaju izbori – od predsjedničkih do lokalnih, odnosno razni ustavni i drugi referendumi u pojedinim federalnim državama. S obzirom da je 2009. neparna godina, u utorak neće doći do nikakvih spektakularnih promjena u Kongresu ili Bijeloj kući. Političkim analitičarima i medijima su, pak, svejedno pažnju izazvale tri izborne utrke koje se, svaka na svoj način, tumače kao svojevrsni prvi ozbiljni indikator biračkog raspoloženja u Obaminoj Americi, odnosno znak kako oni “dišu” pred redovne kongresne izbore 2010. godine.

U državi New Jersey – demokratskom uporištu koju je Obama glatko osvojio prošle jeseni – guverner Jon Corzine je dugo zaostajao za republikanskim izazivačem Chrisom Christiejem, ali mu posljednje ankete daju malu prednost, te većina promatrača vjeruje da će, s obzirom na čvrstu demokratsku glasačku mašineriju, bez problema odnijeti prevagu i osvojiti novi mandat.

U Virginiji – nekadašnjom čvrstom republikanskom uporištu gdje su demokrati, uključujući Obamu, od jeseni 2005. ostvarili velike pobjede – stvari se, po svemu sudeći, vraćaju na svoje mjesto. Republikanski kandidat Bob McDonnell uživa tako veliku prednost pred demokratom Creighom Deedsom da su i Obama i nacionalno vodstvo Demokratske stranke zaključili da nema smisla gubiti novac i vrijeme na neku bijesnu kampanju.

Zato su pak, pažnju javnosti daleko veću dramu izazvali izvanredni izbori u 23. kongresnom okrugu države New York. Riječ je o ruralnom području na granici s Kanadom koje pokriva Lake Placid, mjesto održavanja znamenite zimske Olimpijade 1980. godine. Smatra se jednim od najtvrđih republikanskih uporišta koje je demokrata u Kongres posljednji put poslalo još u 19. stoljeću. Međutim, prošle je godine Obama tamo tijesno porazio McCaina, iako su birači odlučili zadržati svog republikanskog kongresnika Johna McHugha.

McHugh je, pak, potom pristao na Obaminu ponudu da postane ministar za kopnenu vojsku u njegovoj admnistraciji. Zato su raspisani izbori za njegovo ispražnjeno mjesto. Drama je nastala zbog toga što u državi New York kod dopunskih izbora nema preliminarnih izbora, odnosno što je vodstvu stranaka ostavljeno da nominiraju kandidate bez da su se konzultirali sa svojom bazom.

Demokrati su tako za svog kandidata nominirali lokalnog odvjetnika Billa Owensa koji podržava većinu Obamine platforme. Republikanci su, pak, odabrali Deidre “Dede” Scozzafavu, koja područje okruga zastupa u državnoj skupštini New Yorka. I sve bi bilo normalno da Scozzafava, kao i mnogi republikanci na Sjeveroistoku SAD, ne pripada liberalnoj frakciji. Tokom kampanje se, pak, ispostavilo da je Scozzafava ne samo vatreni pobornik Obamine ekonomske politike, nego je u mnogim pitanjima ulijevo od Owensa – podržava istospolne brakove, dok Owens ne ide dalje od legalizacije istospolnih zajednica.

Stvari su postale još zanimljivije s obzirom na još jednu specifičnost države New York – male stranke, od kojih se neke ne natječu na izborima nego daju podršku kandidatima demokrata i republikanaca ovisno o tome koliko su oni u skladu s njihovom ideologijom. Jedna je od njih Konzervativna stranka New Yorka, koja tradicionalno podržava demokrate.

Njujorški konzervativci su, pak, ove godine odlučili natjecati se te su kao svog kandidata izabrali Douga Hoffmana, knjigovođu iz Lake Placida. Tada je utrka postala zanimljiva, s obzirom da je time podijeljeno tradicionalno republikansko glasačko tijelo – dio ih je, kao vojnici Partije, podržao Scozzafavu, dok su drugi, u skladu s ideologijom, podržali Hoffmana. Time je Owens dobio priliku da glatko osvoji okrug te stekao prednost u anketama.

Takvo je stanje stvari izazvalo pobunu među lokalnim, ali i nacionalnim aktivistima Republikanske stranke. Povod su im dala otkriće o tome koliko je, zapravo, Scozzafava bliska ljevici. Tako je Scotzzafava bila javno podržana ne samo od sindikata, nego i od ljevičarske Stranke radnih obitelji (WFP), koja predstavlja političko krilo ACORN-a, nevladine organizacije optužene za glasačke i druge manipulacije u korist demokrata i Obame.

Na desničarskim blogovima je zato započela kampanja podrške Hoffmanu protiv Scozzafave, koja je dobila poseban zamah kada je Hoffmana podržala bivša guvernerka Aljaske i potpredsjednička kandidatkinja Sarah Palin. Na to je republikanski establishment reagirao podrškom Scozzafavi od strane Michaela Steelea, predsjednika Republikanskog nacionalnog odbora, a njemu se pridružio i Newt Gingrich, koji je kao arhitekt “Republikanske revolucije” 1994. godine trebao smiriti konzervativno krilo stranke.

Međutim, ni njihov autoritet nije mogao ugušiti pobunu, a ključni trenutak je bio taj kada je Markos Moulitsas, osnivač bloga Daily Kos gdje se okupljaju pristaše lijevog krila Demokratske stranke, javno podržao Hoffman. Nakon toga je započela lavina podrške Hoffmanu od strane republikanskih političara, uključujući i neke koji su prije toga podržali Scozzafavu. Među Hoffmanovim pristašama se našao i Tim Pawlenty, guverner Minnesote koji pripada umjerenoj republikanskoj frakciji i koga mnogi vide kao potencijalnog predsjedničkog kandidata 2012. godine.

Sve se to odrazilo i na ankete gdje je Scozzafava počela padati, sve dok se nije našla oko 20 posto, pa je i njenim najvatrenijim pristašama postalo jasno da u utorak neće pobijediti. Već prije toga su počeli presušivati fondovi za kampanju, ali i pomoć washingtonskog establishmenta. Stoga je danas odlučila kako “suspendira kampanju”. Njeno ime će, doduše, ostati na glasačkim listićima (s obzirom da je dio već poslan preko pošte), ali je gotovo sigurno da će od toga profitirati Hoffman i konzervativci. To se može nazrijeti u dijelu komentatora koji hvale njen čin, a prije 24 sata su je razapinjali na križ.

Nije teško pretpostaviti da o ovoj priči u hrvatskim medijima neće biti ni slova. Ona se jednostavno ne uklapa u utopijski scenarij Obamine Amerike, ali ni manihejski stav o desnim “lošim” republikancima i lijevim “dobrim” demokratima koji je prihvaćen zahvaljujući Hollywoodu. Činjenica da u SAD postoji nešto što se zove liberalni ili čak lijevo orijentirani republikanac se jednostavno ne može pojmiti.

Drugi, možda još važniji razlog zbog koga o ovome neće biti ni riječi u Hrvatskoj jest u tome što bi birači, javnost i članstvo stranaka mogli dobiti neke opasne zamisli. Na primjer, da se pobune protiv toga da im se kao najbolji mogući kandidati u lokalnim sredinama iz toplih zagrebačkih ureda nameću kojekakvi Kureti i Picule.

Pro-kosorski “spin” i linija manjeg otpora

Posljednjih dana su pažljiviji pratitelji hrvatskih medija svjedoci još jedne transformacije tako tipične za Hrvatsku u posljednja dva desetljeća. U samo nekoliko mjeseci nakon iznenadnog stupanja na dužnost, Jadranka Kosor se od Sanaderovog ružnog pačeta pretvorila u prekrasnog labuda. Više je nitko ne naziva “Suzanom”, bezličnom vojnikinjom Partije  i izbornom kantom za napucavanjem, a umjesto toga joj se sve više tepa kao spretnoj političarki, mudroj državnici i hrvatskoj Lady Thatcher.

Ono što bi u svemu tome trebalo biti najfascinantnije jest to da Kosor nije ništa šarmantnija, sposobnija i pametnija nego što je bila prije 1. srpnja 2009. godine, ali se njena percepcija u potpunosti promijenila. Da stvar nije u potezima koje je povukla, odnosno nekakvom kopernikanskom zaokretu u odnosu na politiku svog prethodnika? Odgovor na to pitanje je negativan. Oni, bilo da je riječ o pregovorima sa Slovenijom, selektivnom razotkrivanju korupcijskih afera i puštanju da “institucije pravne države rade svoj posao”, odnosno žrtvovanju kompromitiranih suradnika, predstavljaju ništa drugo do kontinuitet  Sanaderove politike.

Razlog za nagli skok Jadranke Kosor na pijedestal rezerviran za ljubimce hrvatske javnosti, odnosno  Sedme sile, je otprilike isti onakav kome je Zoran Milanović dugovao svoj medeni mjesec na čelu SDP-a. Kosor je samim time što je zamijenila Sanadera dočekana kao spasiteljica, a njen dolazak shvaćen kao epohalna promjena nabolje, iako tek treba proći neko vrijeme da se vidi ima li za to pokrića.

Još važniji razlog zbog kojeg je Kosor postala mezimica javnosti jest u specifičnim okolnostima u kojima se Hrvatska trenutno našla, a koja predstavljaju plodno tlo za pro-kosorski “spin”. Globalna recesija je i posljednjeg skeptika uspjela uvjeriti da je zemlja u dubokoj ekonomskoj i političkoj krizi, a vladajuća garnitura se jednostavno potrošila, isto onako kao i krediti kojima je kupovan socijalni mir i glasovi pred izbore 2007. godine.

Dakle, svima, pa i najvjernijim hadezeovskim pravovjernicima, je postalo jasno da Hrvatska više ne predstavlja najbolji od svih mogućih svjetova, te da se nešto zbilja mora mijenjati, uključujući i vladajuću garnituru, odnosno makar njen dio. Jedino je pitanje bilo kakve bi to promjene trebale biti i na koji se način trebaju provesti.

Na samom početku je postalo jasno da odgovor na to pitanje neće biti prijevremeni parlamentarni izbori. SDP i ostatak opozicije je, zapravo, sada vrlo sretan zbog toga što 2007. godina nije dobio izbore, te što ne mora provoditi bolne budžetske, socijalne i druge rezove na koje je prisiljena Kosor, odnosno radi kojih je Sanader radije pobjegao s premijerskog položaja nego da ga povezuju s ekonomskom kataklizmom. Milanoviću i njegovoj stranci bi bilo daleko ugodnije da se izbori održe za dvije godine – tada bi se ekonomija trebala oporaviti, EU postala jako blizu i više ne bi bilo potrebe za biračima neugodne političke poteze. Račun za njih bi se ispostavio Kosor i njenoj vladi,  a novi vlastodršci, kao i uz njih vezane interesne grupe, bi se tako mogli namiriti iz bogate državne trpeze ili barem imati uvjerljivi izgovor za neispunjena obećanja.

Takva linija manjeg otpora – koja predstavlja konstantu SDP-ove politike od 1990. godine (a i ranije, ako se računa njegova eskahaovska prošlost) – je, pak, sasvim u skladu s daleko proširenijim raspoloženjem sveukupne hrvatske javnosti, odnosno općenite nesklonosti prema bilo kakvim neugodnim, bolnim, uznemirujućim i riskantnim potezima. Odraz takvog konformističkog raspoloženja – oličenog u svim onim kavanskim buntovnicima koji verbalno tjeraju HDZ na svakojake adrese, a na dan izbora ostaju kod kuće – se može vidjeti i u medijima, koji sve više sugeriraju zaključak da je najbrži i “najelegantniji” način za nekakve velike promjene u Hrvatskoj onaj koji ne bi zahtjevao formalnu smjenu ove vlasti.

Naime, zašto se mučiti s nekakvom opozicijom i izbora, odnosno pratiti nekakvu kampanju, pisati izborne parole i odlaziti na birališta kada se ista stvar daleko brže i jeftinije može izvesti unutarnjom transformacijom vladajuće stranke? Zašto riskirati s evidentno nesposobnim i precijenjenim Milanovićem kada se, eto, Kosor prikazala kao “pravi igrač”, odnosno “odlučna i hrabra državnica” spremna na za po HDZ donedavno nezamislive poteze? Kada se svemu tome doda da je ona žena, a još k tome po nekim apokrifnim navodima i “nečiste krvi”, nije teško shvatiti zašto su mnogi salonski liberali i ljevičari – pogotovo oni u establishmentskim medijima – odjednom pronašli “političke korektne” razloge da postanu njeni najvatreniji fanovi.

Takva linija manjeg otpora, uostalom, i nije neka posebna inovacija na hrvatskoj političkoj sceni. Krajem 1990-ih je istu ulogu velikog pro-europskog, pro-zapadnog i liberalnog spasitelja Hrvatske iz autoritarno-balkansko-tvrdolinijaškog i “turbohadezeovskog” ultranacionalističkog blata igrao Tuđmanov šef diplomacije Mate Granić. Nekoliko godina kasnije će je daleko uspješnije odigrati Ivo Sanader, odnosno dovoljno dobro da ga pred izbore 2007. godine podrže mnogi deklarirani ljevičari koje je prije toga bilo teško zamisliti uz slova “HDZ”.

Upravo iskustva vezana uz prethodnika današnje premijerke, odnosno konačni rezultati vlasti koje je on održavao uspješnim “spinom”, govore da se današnjoj “preporođenoj” vladi mora prilaziti s daleko više opreza nego što ga pokazuju novostvorene armije kosorofila.

“Dina” – prijeti li još jedna remake katastrofa ?

[picapp src=”b/7/9/8/ComicCon_2009_6016.jpg?adImageId=6995107&imageId=5541087″ width=”234″ height=”176″ /]

Ugledni holivudski scenarist William Goldman je u svojoj knjizi “Adventures in the Screen Trade” napisao kako u Hollywoodu “nitko ne zna ništa”. S tim se teško ne složiti, pogotovo s obzirom na sklonost američke industrije zabave da gotovo ništa ne uči iz svojih pogrešaka.

Jedan takav primjer bi vrlo lako mogao predstavljati projekt koji je nedavno izazvao zanimanje fanova Dine, kultnog SF-romana Franka Herberta. Jedna od najpopularnijih knjiga u žanru znanstvene fantastike bi tako trebala dobiti spektakularnu holivudsku adaptaciju.

A malo koja knjiga izaziva uzdahe pri pomisli na filmsku adaptaciju kao Dina. Uzbuđenje koje bi filmska verzija mogla izazvati među njenim fanovima se vrlo lako može usporediti s uzbuđenjem koje su desetljećima pri pomisli na velike ekrane osjećali fanovi Gospodara prstenova.

Međutim, kod Dine ima jedan problem. Filmska adaptacija je već napravljena u režiji Davida Lyncha 1984. godine, i njeni rezultati baš i nisu bili potpuno zadovoljavajući. Glavni razlog je, dakako, u tome što se knjiga epske dužine, bogata likovima i sadržajima, jednostavno ne može utrpati u format od dva sata.

Taj problem je nešto kasnije pokušao riješiti remake u obliku mini-serije, koja je u pravilu zahvalniji format za adaptacije epskih književnih djela. Međutim, mini-serija, koja je bila daleko vjernija i sadržajno bogatija adaptacija, razočarala je zbog relativno niskog budžeta, nepoznatih glumaca i loših specijalnih efekata. Dojam je, doduše, prilično popravljen s nastavkom Djeca Dine, koji je mnogo uspješnije obradio dva sljedeća romana iz Herbertove serije romana.

Međutim, iako prva filmska ekranizacija nije uspješna, i iako je relativno nedavno snimljena TV-adaptacija, u Hollywoodu očito ima ljudi spremnih na novu remake-pustolovinu. Tako je već napisana prva verzija scenarija – koja navodno ima 175 stranica – a trenutno se razmišlja o angažmanu dvojice redatelja, pri čemu su glavni kandidati Britanac Neil Marshall, poznat po kult-hororu Dog Soldiers, te Južnoafrikanac Neil Blomkamp koji je mnoge oduševio sa SF-filmom Distrikt 9. Kao glavni glumac, koji bi trebao tumačitim Paula Muad’diba, navodio se Robert Pattinson, iako tek kao najbolja opcija za Petera Berga, prethodno angažiranog režisera koji je nakon nekog vremena odustao od projekta.

To sve zvuči kao dobra ideja, ali je povijest Hollywooda prepuna primjera u kojima su dobre ideje postale žrtvama odvratne realizacije. Režiseri koji majstorski barataju s malim jeftinim B-filmovima se izgube poput malog djeteta u skupim produkcijama velikih studija. Vrhunski glumci troše svoj talent i reputaciju na uloge koje im pašu kao ribi bicikl. A previše je sjajnih knjiga koje izazivaju razočaranje sa svojim fimskim adaptacijama. Dini bi se to moglo dogoditi čak dva puta.

FBI prilikom racije ubio imama detroitske džamije

Luqman Ameen Abullah, imam detroitske džamije, ubijen je prilikom antiteroističke racije koju su FBI i lokalna policija danas proveli u Michiganu. Prilikom racije je, kako javljaju detroitski mediji, stradao FBI-jev pas. Uhapšeno je šest osoba, a protiv jedanaest su podignute kaznenen prijave, koje se odnose na zavjeru za počinjenje kaznenih djela, primanje ukradene robe, prodaju vatrenog oružja kriminalcima te krivotvorenje registarskih tablica na vozilima.

Detroitski mediji ubijenog Abdullaha opisuju kao 53-godišnjeg lokalnog vođu “Ummaha”, radikalne crnačke sunitske grupe, a čije je ime po rođenju bilo Christopher Thomas. Vođa grupe  “Ummah” je Jamil Abdullah al-Amin, koji je rođen kao H. Rap Brown, a koji trenutno u državnom zatvoru izdržava kaznu za ubojstvo dva policajca.

Iako su u SAD u posljednjih osam godina pokrenute brojne antiterorističke ovakvog tipa, ovo predstavlja prvi slučaj koji je prouzročio ljudske žrtve.

Bruckheimer ekranizira video-igru Shattered Union

Jerryja Bruckheimera se povezuje s mnogim stvarima – gomilom eksplozija, videospotovskom montažom, bijesnim automobilima, spektakularnom vojnom tehnologijom i uz to pripadajućim macho likovima – ali to dosada nije bio slučaj s video-igrama. Bruckheimerovo oklijevanje da se upusti u pustolovinu zvanu ekranizacija video-igre je razumljiv, s obzirom da su, uz poneki časni izuzetak (Resident Evil), najpopularnije video-igre na velikom ekranu obično završavale kao holivudski ekvivalent stajskog gnojiva. Međutim, Variety piše kako je Bruckheimer prijeći i taj Rubikon, odnosno dokazati kako će uspjeti u onome što je Uweu Bollu donijelo zao glas.

Shattered Union, koji će biti predmet Bruckheimerovog filma, pripada žanru koji baš i nije tako privlačan filmašima – taktička igra na poteze. Ono što je Bruckheimera privuklo projektu je, pak, glavna ideja, odnosno svijet u kome se odigrava igra – ustavna kriza u SAD, koja dovodi do raspada na šest zakrvljenih država od kojih će svaka, naravno oružjem, pokušati ponovno u jedan komad sastaviti najmoćniju državu na svijetu. Igra bi stoga trebala sadržavati upravo sve ono što Bruckheimer voli servirati u svojim filmovima, plus mahanje američkom zastavom, koje u doba Obame – barem tako rezoniraju u Hollywoodu – nije toliko iritantno za strane gledatelje nego u slučaju njegovog prethodnika. Scenarij bi, pak, trebao pisati J. M. Straczynski, poznat kao autor popularne TV-serije “Babylon 5”.

Ono što bi Bruckheimeru moglo pomioći jest to da Shattered Union baš i nije bio pretjerano uspješna igra, odnosno da nije dobio previše dobre recenzije. Nije stvoren ni neki preveliko snažni fandom koji bi dizao dreku koja se redovno diže čim se Uwe Boll dohvati posla. A tu je i dobro staro holivudsko pravilo prema kome Hollywood redovno od dobrih knjiga radi loše filmove, odnosno da je vjerojatnije da će dobar film biti temeljen na lošem književnom ili nekom drugom predlošku. Zašto bi s video-igrama bilo drukčije?

Paul Haggis napušta scijentologe zbog navodne homofobije

[picapp src=”9/a/a/3/DVF__Vanity_e0ee.jpg?adImageId=6780175&imageId=6445536″ width=”234″ height=”156″ /]

Hollywood je jučer pogodila vijest koja bi se mogla okarakterizirati kao za tu sredinu neuobičajen ideološko-politički potres. Ziggy Kozlowski, glasnogovornik “Oscarom” nagrađenog scenarista i režisera Paula Haggisa, poznatog po filmu “Crash” i jednog od najutjecajnijih ličnosti, potvrdio je autentičnost pisma u kojemu Haggis prekida sve veze sa Scijentološkom crkvom čiji je dugogodišnji član bio. Kao povod za napuštanje Crkve Haggis navodi njeno odbijanje da se sudjeluje u naporima da se porazi ustavni referendum kojim je prošle godine zabranjen istospolni brak u Kaliforniji. Pismo, čiji se tekst prije nekoliko mjeseci pojavio na blogu koji se bavi scijentologijom, također kritizira Crkvu zbog toga što javno negira kontroverznu politiku “diskonekcije” – odnosno traženja od svojih članova da prekinu sve veze s anti-scijentološki nastrojenim prijateljima i rodbinom.

Scijentološka crkva, koju je osnovao SF-pisac L. Ron Hubbard, ima oko 10 milijuna članova širom svijeta, ali su među njima najpoznatiji upravo holivudski glumci, scenaristi i režiseri, a Hollywood predstavlja jedno od njenih najčvršćih uporišta. Haggis, koji je, prema vlastitim riječima član Crkve 35 godina, je šutnju prilikom prošlogodišnjeg referenduma protumačio kao prešutnu podršku referendumu čiji su glavni zagovornici bile konzervativne organizacije i Mormonska crkva.

Referendum, je, inače, izazvao provalu bijesa u tradicionalno liberalnom i ljevičarski nastrojenom Hollywoodu, gdje je Prijedlog br. 8 – kako se ta inicijativa službeno zove – poslije odlaska George W. Busha iz Bijele kuće postala novo oličenje zla koje se mora ukloniti po svaku cijenu.

Tommy Davis, direktor Centra za slavne osobe Scijentološke crkve, kome je pismo bilo upućeno, javno je negirao Haggisove navode, rekavši kako je “u pitanju nesporazum”, odnosno da se scijentolozi “zalažu za građanska i prava manjina, s obzirom da su i sami manjina”.

Haggisov izlazak se može shvatiti kao politički potres zbog toga što on predstavlja promjenu ravnoteže sila u suvremenom Hollywoodu. Naime, 2006. godine je za mnoge iznenađujući uspjeh Haggisovog “Sudara” u utrci za “Oscare”, odnosno neočekivani poraz “Planine Brokeback” protumačen kao demonstracija moći Scijentološke crkve u odnosu na holivudski gay lobi. Haggis svojim izlaskom iz Scijentološke crkve koga tumači navodnom homofobijom bi trebao jasno demonstrirati čija će riječ u Hollywoodu odsada biti posljednja.

“Sumrak” – duhovna hrana budućih sponzoruša?

[picapp src=”d/8/7/f/cc.JPG?adImageId=6651483&imageId=2633259″ width=”234″ height=”157″ /]

Anne Rice, autorica “Vampirskih kronika”, nedavno je dala intervju Wall Street Journalu u kome daje vlastito mišljenje o trenutnoj popularnosti žanra vampirske književnosti čija je svojevremeno bila kraljica. Rice, koja je izjavila da, otkako sama više ne piše “Vampirske kronike”, “ima prilike uživati u žanru” očigledno ima bolje mišljenje o svojoj kolegici Charlaine Harris nego o Stephanie Meyer. Naime, izjavila je kako voli gledati “True Blood”, HBO-vu seriju temeljenu na Harrisinim romanima, dok “Sumrak” i druge knjige Stephenie Meyer nije gledala. Umjesto toga je svoje mišljenje temeljila na filmu, čiju popularnost objašnjava željom tinejdžerica “koje ranije sazrijevaju od svojih vršnjaka” da imaju “misteriju, zaštitu i mudrost starijih muškaraca”.

Netko bi na temelju ovoga mogao zaključiti da je svaka šiparica koja ludi za Robertom Pattinsonom i “Sumrakom” u stvari potencijalna Dolores Lambaša ili Fani Horvat.