Autor: Dragan Antulov

Hollywood nastavlja brisati granicu laži i istine

6. studenog je u američka kina došao film pod nazivom The Fourth Kind, u kojem glavnu ulogu igra Milla Jovovich. Predstavljen je kao igrano-dokumentarna rekonstrukcija stvarnih događaja koji su se zbili u gradu Nome na Aljasci, a koji se tumače kao vanzemaljske otmice tamošnjih građana…

…odnosno, tako je javnost cijeli slučaj shvatila, dok se za izraz “stvarni događaji” nije ispostavilo kako je riječ o “fori” koji je publici prodao odjel za marketing studija Universal.

Samo po sebi, takvi “gerila marketing” štosevi, nalik na znameniti slučaj lonelygirl15 na YouTubeu ili još znamenitiji Blair Witch Project nisu toliko loši, ali s vremenom se povećava rizik da oni prijeđu granicu te poput dječaka koji je vikao “evo vuka” izazovu neočekivane i obično neugodne posljedice. U slučaju The Fourth Kind je granica definitivno prijeđena, jer su marketinški materijali koristili izmišljene vijesti i članke *stvarnih* novina sa Aljaske.

Da nešto s filmom nije u redu ispostavilo se kada je objavljena vijest da je Universal postigao sudsku nagodbu s predstavnicima šest novina na Aljasci, odnosno pristao isplatiti 20.000 dolara odštete zbog toga što su lažne vijesti tim medijskim kućama “oštetile kredibilitet”.

Takav “prljavi” marketing je filmu očigledno trebao, jer publiku nije mogao osvojiti na tradicionalne načine. Dotični je sažvakan i ispljuvan od strane kritike.

Da je ovakva praksa kojom se u javnosti počinje sve uspješnije brisati granica između stvarnih vijesti i marketinške iluzije itekako štetna, svjedoče neke od internetskih diskusija koje su se u Hrvatskoj odvijale početkom ovog desetljeća na temu ratnih zločina i Haškog suda, a u kojima su sudionici mrtvi-hladni kao ključni argument koristili zaplete holivudskih filmova “temeljenih na stvarnim događajima”. Prihvaćanje holivudske laži kao istine je, pak, američkoj javnosti bitno olakšalo da “probavi” početak rata u Iraku, a i na nekim drugim meridijanima i paralelama se mogu pronaći slični primjeri.

S druge strane, ako se ovakve marketinške “fore” zaredaju, s vremenom će se povećati vjerojatnost da selo ne reagira kada povik “evo vuka” bude imao veze sa stvarnošću. Dovoljno se sjetiti kako je 11. rujna 2001. godine mnogima trebalo neko vrijeme da shvate da ono što gledaju nije nikakav holivudski film. Kada se ponovno dogodi nešto slično, takvih skeptika će biti još više, a posljedice će biti daleko teže.

← Back

Your message has been sent

Varietas delectat

Ako ima ikakve sumnje u to za koga Crkva navija na ovim izborima, one bi trebale biti raspršene nakon uredničkog komentara u Glasu koncila, gdje ponavlja istu tezu kakvu je iznosio HDZ-ov kandidat Andrija Hebrang, nastojeći objasniti zašto slabo stoji u anketama. Hrvatskim medijima po Mikleniću dominiraju ljevica i liberali, te je stoga nužno – radi ravnoteže i pluralizma – uvesti “uspješan dnevni list desne orijentacije”, portale “koje neće nadzirati ljevičari”, odnosno “nezavisna, stvarno hrvatska” televizija.

Iako istovjetnost stavova Miklenića i Hebranga ukazuje na to da su oni motivirani dnevnopolitičkim i pragmatičnim promišljanjima, to ne znači da ona – barem na duži rok – ne drže vodu. U hrvatskim se medijima, naime, uistinu može primjetiti kako su – za razliku od 1990-ih – liberalne i, makar uvjetno rečeno, lijeve opcije i mišljenja zastupljenije od onih konzervativnih i desnih. To se moglo vidjeti, na primjer, u kulturnom ratu oko Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, odnosno u iznenađujućoj šutnji kojom su hrvatski mediji popratili skandal vezan uz Milinovićevo financiranje Iskorakovog priručnika za gay seks.

Mnogi će takvo stanje stvari protumačiti kao normalno, odnosno kao posljedicu sveopćeg društvenog napretka koji Hrvatska bilježi posljednjih godina na putu prema Evropskoj Uniji, odnosno time da se Hrvatska u ideološkom smislu nastoji što je moguće više prilagoditi evropskom konsenzusu koji je u 21. stoljeću lijeviji i liberalniji nego što je to bio slučaj u 20. stoljeću. Pored toga, ne treba zaboraviti da su mediji 1990-ih, barem oni službeni, bili iz niza razloga orijentirani desno – što najbolje ilustrira tvrdnja Josipa Jovića o tzv. “spontanom jednoumlju” – te da je njihovo skretanje ulijevo u novim okolnostima zakašnjela reakcija. Naprosto, hrvatski mediji jesu lijevo i liberalno orijentirani, i u tome ne bi trebalo biti ničega lošeg.

Ili možda bi? Naime, nije problem toliko u tome što su mediji po defaultu orijentirani lijevo koliko u tome što je u Hrvatskoj jednoumlje – bilo ono nametnuto, “spontano” ili reaktivno – loše, odnosno da konzervativci i desničari trebaju imati jednaka prava na  izražavanje stavova kao što ih imaju liberali i ljevičari. Raznolikost stavova, odnosno sloboda govora jest temelj svih drugih političkih i građanskih sloboda, odnosno bilo kakvog društvenog napretka. Njihovo ograničavanje – dolazilo s lijeve ili desne strane – ne vodi ničemu dobrome.

I dok je Miklenić u tom smislu u pravu – Hrvatskoj bi zbilja trebala malo šarolikija medijska scena – on ne nudi nikakve naročito originalne ili uvjerljive ideje kako bi se riješio taj problem. Prvo, trebalo bi se odrediti što se podrazumijeva pod “uspješnim dnevnim listom desne orijentacije”. Nije li se donedavno Večernji list – s kojim je institucija kojoj pripada posredno financijski povezana – također smatran “desnim”? Možda nekadašnji “Bezgrešnjak” i nije dovoljno desno za Miklenića i Hebranga.

Drugo, još važnije, pitanje jest koliko ima smisla uopće pokretati bilo kakav dnevni list, a pogotovo jasno određene ideološke orijentacije – koja će automatski ograničiti čitateljstvo i oglašivače – u uvjetima globalne recesije. Ovih dana se u mnogim daleko razvijenijim državama gase ugledni dnevni listovi, a mnogi se pitaju da li je tiskanom izdavaštvu odzvonilo.

Konačno, čak i kada bi se taj desni dnevni list uspio održati na tržištu, pitanje je koliko bi uspio toliko promijeniti ideološka opredijelenja biračkog tijela da Hebrangovu kandidaturu učini smislenom. I u SAD je tako etabliranim medijima proteklih par desetljeća dominiraju ljevičari i liberali, pa opet konzervativci i desničari pobjeđuju na izborima.

Vjerojatnije je da je Hebrangov slab položaj u anketama više posljedica njegove slabosti kao kandidata nego nekakve urote liberala i ljevičara koji “drmaju” medijima. Uostalom, Kerumu, pa i Bandiću, koje se smješta na desnu obalu rijeke i koje je taj isti medijski establishment razapinjao i još uvijek razapinje, nedostatak “desnog lista” nije nimalo naškodio.

Što opet ne znači da bi Hrvatska bila daleko bolje mjesto za život kada neki budući hrvatski ekvivalent Johna Hackera bude davao hrvatski ekvivalent govora iz Da, ministre:

“Daily Mirror čitaju oni koji misle da upravljaju zemljom. Guardian čitaju oni koji misle da bi trebali upravljati zemljom. Times čitaju oni koji zapravo upravljaju zemljom. Daily Mail čitaju supruge onih koji upravljaju zemljom. Financial Times čitaju oni koji su vlasnici zemlje. Morning Star čitaju oni koji smatraju da bi ovom zemljom trebala upravljati druga zemlja. Daily Telegraph čitaju oni koji smatraju da je to već slučaj. Čitatelji Suna, pak, ne brinu o tome tko upravlja zemljom, sve dok su sise velike.”

Američkog “Oldboya” (zasad) neće biti

Konačno iz Hollywooda dolazi jedna dobra vijest koja se tiče remakea. Projekt koji je užasnuo fanove južnokorejskog kult-filma Oldboy – holivudski remake u kome bi glavnog junaka tumačio Will Smith, a režiju potpisao Steven Spielberg je “mrtav”.

Pomisao da kanski pobjednik poznat po “žestokim” i nezaboravnim scenama postane oličenje holivudske sentimentalne “ljige” i jeftinog trubljenja o obiteljskim vrijednostima – kombinacija Willa Smitha i Stevena Spielberga jednostavno ne može biti ništa drugo – u najmanju ruku nije bila ohrabrujuća. A izgleda da Smith na temelju nesreće zvane Divlji zapad – spektakularno promašene verzije popularne TV-serije iz 1960-ih – nije naučio da mu remakeovi jednostavno ne idu. Ili možda na kraju ipak jest?

Srećom, fanove filma je, po svemu sudeći, spasio niz neraščišćenih računa između južnokorejskih filmaša i autora originalne japanske mange po kojoj je Oldboy snimljen. Izgleda da se nisu mogli dogovoriti tko bi holivudskom studiju Dreamworks trebao prodati autorska prava.

Oldboyu, inače, ovo ne bi trebao biti prvi remake. 2006. je u Indiji snimljen Zinda, film koji nije službeni remake, ali koji je “prilično sličan” i koji je bio predmetom špekulacija o tužbi.

Monsinjor Vox ruši budući hrvatski zid?

[picapp src=”c/3/4/0/MTV_EMAs_Present_d96b.jpg?adImageId=7322176&imageId=6976336″ width=”234″ height=”154″ /]

Povijest je ponovno pokazala smisao za ironiju na 20. obljetnicu pada berlinskog zida. Pokušaj splitskog gradonačelnika Željka Keruma da u Split na veliki koncert dovede grupu U2 bi se također mogao shvatiti kao svojevrsno rušenje zida nalik na onaj koji je dijelio Saveznu Republiku Njemačku i Njemačku Demokratsku Republiku.

Ako bi ta inicijativa prošla, u vjetar bi otišla paradigma koja se odnedavno pojavila među hrvatskim intelektualnim establishmentom, a prema kojoj upravo Bono Vox i njegova rock-grupa predstavljaju svjetionik koji bi svakom “ispravnom” građaninu Republike Hrvatske trebao ukazivati pravi evropski, kulturni, progresivni, kozmopolitski i zapadni put nasuprot tavorenju u balkanskom nacionalizmu i primitivizmu – odnosno svim onim vrijednostima čije je oličenje Željko Kerum.

Ta je paradigma postala toliko jaka – iako će o njoj sljedećih par mjeseci biti malo riječi zbog predsjedničkih izbora i drugih dnevnopolitičkih realnosti – da je podjela Hrvatske na “ispravnu” i “pogrešnu” dobila čak i teritorijalne dimenzije, odnosno ideološku osnovu za buduće stvaranje dvije umjesto jedne hrvatske države.

Ako bi se dolazak U2 ostvario, to bi se prema toj paradigmi tumačilo kao svojevrsni protuprirodni blud, jer “monsinjor Vox” sa svojim prosvijećenim, “politički korektnim”, rockerskim i evropskim vrijednostima nema što tražiti u Splitu, gradu koga Denis Kuljiš naziva prijestolnicom primitivne, balkanske i turbofolkom zaražene Istočne Hrvatske. A stvar izgleda još perverznije kada iza inicijative stoji nitko drugi do gradonačelnik koga se proglašava antitezom svega što Vox i U2 predstavljaju, odnosno svega što bi Hrvatska trebala biti.

Stoga, voljeli U2 ili ne, za nadati se je da će ova inicijativa uroditi plodom. Naime, ona bi – barem na neko vrijeme – utišala sve priče koje vode do toga da se na liniji Karlobag-Karlovac-Sisak-Virovitica ipak uspostavi nekakva državna granica.

Hoće li se ponoviti 2000. godina?

Dramatični – iako sve samo ne neočekivani – ulasci Milana Bandića i Dragana Primorca u predsjedničku utrku će poslužiti kao adekvatni povod da komentatori i “spinmajstori” urade svoje, odnosno da sljedeće predsjedničke izbore učine “zanimljivijim” nego što oni to jesu ili bi trebali biti.

Tako je “zdravorazumski” scenarij, prema kojemu bi Ivo Josipović trenutnu čvrstu prednost u anketama trebao eksploatirati pobjedom u prvom, a potom inercijskom pobjedom u drugom krugu, sada postaje ugrožen fenomenom Bandić.

Jutarnji list je objavio anketu u kojoj Josipović još uvijek drži prvo mjesto, ali mu za vratom sve više dahće Bandić. Razlika sada iznosi tek 1,9 posto, odnosno 4,6 posto kada se pribroje neodlučni. To je, uz dobro organiziranu i financiranu kampanju sasvim dovoljno. Ako Bandić uspije u anketama pred izbore sustići Josipovića, priča bi vrlo brzo bila završena…

…ili možda ne. Možda Bandiću pobjeda u prvom krugu, odnosno pobjeda koja bi bila brza i “glatka” izmankne. Nešto slično mu se dogodilo i na proljeće u Zagrebu kada je, suprotno očekivanjima, morao ići u “pripetavanje” s Kregarom. A njegova samouvjerenost se već ranije sudarila sa stvarnošću kada su 2005. godine zagrebački birači njegovoj listi nisu dozvolili apsolutnu većinu, pa se zato moralo u koaliciju s Tatjanom Holjevac.

Bandiću, međutim, daleko više prijeti povlačenje paralela s predsjedničkim izborima 2000. godine, gdje je prvo favorit bio hladni, “staloženi”, sigurni i konformistički kandidat Mate Granić – nešto kao današnji Josipović. Potom ga je u anketama brzo detronizirao karizmatski Budiša, koji se doimao “sigurnim izborom” otprilike isto onako kao što se danas “sigurnim izborom”, bez obzira na brojne nedostatke, smatra Bandić. Na kraju balade je, pak, pobjednikom postao Stipe Mesić, koji se smatrao autsajderom i koga na početku nije nitko shvaćao ozbiljno.

Nadan Vidošević se bez svake sumnje nada da bi upravo njemu pala uloga koju je 2000. godine odigrao Mesić. Istoj se prije pet godina nadao i Boris Mikšić koga su – isto kao i Mesića – ankete i komentatori ozbiljno potcijenili. Možda bi tada i bilo drame da se fine mrtve Hercegovke nisu pobrinule da u drugi krug uđe Jadranka Kosor.

U međuvremenu je Primorac – koji se također nada udarcu iz onoga što Amerikanci u bejzbol terminologiji nazivaju “left field” – svoj anketama nepotvrđeni optimizam nastojao opravdati pozivanjem na Obamu. To mu možda i nije najpametniji potez, s obzirom kako je Obamina zvijezda – barem što se njegove domovine tiče – posljednjih tjedana i mjeseci potamnila, pa bi Primorac sebe mogao implicitno proglasiti gubitnikom.

SAD od sinoć na korak do općeg zdravstvenog osiguranja

Američki predsjednik Obama je sinoć ostvario veliku pobjedu kada je Predstavnički dom Kongresa, kojim dominiraju demokrati, tijesnom većinom – s 220 glasa  “za” i 215 glasova “protiv” – prihvatio zakonski prijedlog kojim se u SAD po prvi put uveden sistem blizak općem zdravstvenom osiguranju koji poznaju druge razvijene zemlje.

Izglasani zakonski tekst je tako proširio zdravstveno osiguranje za desetke milijuna Amerikanaca, kao i uveo federalne subvencije za one koji ih ne mogu priuštiti. Velika poduzeća će odsada biti obvezna svojim uposlenicima pružati zdravstveno osiguranje. Manja poduzeća ali i pojedinci – potencijalni zdravstveni osiguranici – će, pak, biti podvrgnuti teškim globama ukoliko ne prihvate federalni sistem zdravstvenog osiguranja.

Privatne tvrtke pak, više neće moći odbijati sklapanje polica zdravstvenog osiguranja na osnovu lošeg zdravstvenog stanja svojih osiguranika.

Novi sistem će tako zdravstvenim osiguranjem pokriti 96 % Amerikanaca. Procjenjuje će da će njegovo uvođenje u sljedećih deset godina američke porezne obveznike koštati 1,2 bilijuna (1200 milijardi) dolara.

Izglasavanje predstavlja veliki trijumf kako za Obamu, tako i za lijevo krilo Demokratske stranke na čelu s predsjednicom Predstavničkog doma Nancy Pelosi. Njime je ostvaren san američkih ljevičara koji traje od 1930-ih i vremena New Deala kada se prvi put pokrenulo pitanje općeg zdravstvenog osiguranja. Međutim, tome se desetljećima pružao žestoki otpor, pa njegovi pokušaji nisu uspjeli, od čega je najspektakularniji bio fijasko zdravstvene reforme na kojoj je 1994. godine inzistirala Hillary Clinton.

I ove je godine debata bila žestoka, na trenutke izazivajući čak i fizičke sukobe pristaša i protivnika na lokalnim zborovima širom američkih gradova. Za reformu su se izjasnili sindikati i liberalne grupe, dok su protiv bili konzervativci, te umirovljenici – s obzirom da se sredstva za novi sistem nastoji namaknuti uštedama u Medicaidu, već postojećem sistemu osiguranja starijih osoba – ali i predstavnici osiguravajućih kuća. Obama je, međutim, na svoju stranu uspio dobiti farmaceutske tvrtke.

Republikanci su se također žestoko protivili prijedlogu, tvrdeći da će on predstavljati preveliko opterećenje za američku privredu, ionako načetu globalnom recesijom. Navodi se i kako je sistem previše kompliciran – zakonski tekst iznosi 1990 stranica – odnosno kako će predstavljati dodatna porezna opterećenja za američke građane. Tako će svaki pojedinac koji godišnje zaradi više od 500.000 dolara, odnosno obitelj koja ima prihode veće od milijun dolara, morati plaćati dodatni porez po stopi od 5,4 posto.

Usprkos toga se činilo da Obama vjerojatno neće odmah uspjeti s reformom. To je počelo izazivati velike frustracije na lijevom krilu američke javnosti, koja je držala kako Obamin neuspjeh da provede svoja ambiciozna izborna obećanja usprkos više nego uvjerljive demokratske većine u Kongresu i Senatu, znači početak kraja njegovog predsjednikovanja.

Na kraju je Pelosi – čiji je reformski program radikalniji od Obaminog – ipak uspjela progurati zakon, mada je u tome nisu podržali svi njeni stranački drugovi. 39 demokratska kongresnika – uglavnom izabranim u konzervativnim okruzima 2006. i 2008. godine – se tako priključila republikancima čiji su se članovi protivili zakonu. Jedini republikanac koji je podržao zakon je Joseph Cao, koji stjecajem okolnosti zastupa tradicionalno liberalni okrug u New Orleansu.

Izglasavanje zakonskog prijedloga je olakšano amandmanom na kome su inzistirali republikanci i konzervativni demokrati, a kojime se novi sistem federalnog zdravstvenog osiguranja neće primjenjivati na pobačaj. Iako je njime zadovoljena ideološki “nabrijana” desnica, mnogi ga tumače kao vješti demokratski manevar kojim je olakšan prolaz zakona, pogotovo kod konzervativnih demokrata koji će se 2010. godine natjecati u kongresnim okruzima koji tradicionalno naginju republikancima.

Bez obzira na to, i bez obzira što prijedlog treba potvrditi Senat, kongresno zasijedanje u subotu navečer će Obami doći na melem na ljutu ranu. On je izjavio kako će “izjašnjavanje o zdravstvenoj reformi za cijelu jednu generaciju jasno označiti u čemu je razlika između demokrata i republikanaca”. Američki mediji u kojima dominiraju Obamine pristaše, a koji su već postajali frustrirani nedostatkom njegovih dostignuća, u tome ćemu sigurno pomoći.

Napadač na Fort Hood povezan s napadačima 11. rujna?

Kako vrijeme odmiče, tako se razotkriva niz detalja o napadu na Fort Hood i američka javnost ima sve više razloga da se hvata za glavu.

Jedan od takvih detalja su otkrili novinari Sunday Telegrapha. Bojnik dr. Nidal Malik Hasan je, naime, godine 2001. za vrijeme svog službovanja u bolnici Walter Reed pohodio kontroverznu džamiju Dar al-Hijrah u gradu Great Falls u Virginiji. Džamiju je vodio Anwar al-Avlaki, radikalni imam koji danas živi u Jemenu. U to vrijeme su u tu istu džamiju išli i Nawaf al-Hamzi i Hani Hanjour – dvojica od 19 terorista koji su izveli napade 11. rujna 2001. godine.

Al-Awlaki je, prema riječima Charlesa Allena, bivšeg direktora obavještajnih operacija u Ministarstvu domovinske sigurnosti, “pristaša al-Qaede i duhovni savjetnik terorista”.

Telegraph, također citira Hasanovog vojnog kolegu iz baze Fort Hood, također muslimana, koji tvrdi da je s Hasanom često razgovarao o politici i religiji, te da bi mu  “oči zasjale” svaki put kada bi spomenuo al-Awlakija i njegovo učenje.

Iako ono što su mediji iskopali sugerira da je Hasan djelovao sam, isto tako se govori kako vlasti detaljno kopaju po njegovom laptopu i dokumentima nastojeći otkriti eventualne pomagače ili podstrekače.

Hasan – koga je s četiri metka pogodila civilna policijska narednica Kimberly Munley, i sama ranjena u napadu – se trenutno nalazi u bolnici. O njegovom stanju postoje različite informacije – prema nekim navodima je kritično, a prema drugima paraliziran. U slučaju da se oporavi, najvjerojatnije će mu se suditi te mu prijeti smrtna kazna.

Činjenica da Hasan nije nimalo krio svoje radikalne stavove, a da su ih, po svemu sudeći, ignorirale službe zadužene za sigurnost američkih oružanih snaga, će bez svake sumnje biti plodno tlo za niz teorija zavjera. Gotovo je sigurno da će radikalni muslimanski psihijatar u uniformi bojnika američke vojske biti opisan kao svojevrsni “mandžurijski kandidat”, odnosno oruđe mračnih snaga koje su htjele započeti novi progon muslimana u SAD, odnosno osramotiti predsjednika Obamu.

Objavljene video-snimke napadača na Fort Hood

Dr. Malik Nadal Hasan, 39-godišnji psihijatar i bojnik američke vojske, je trenutno jedini osumnjičenik za jučerašnji napad u bazi Fort Hood kada je poginulo 12 ljudi. Hasan je, prema onome što je upravo priopćeno na pres-konferenciji, nastrijeljen od strane civilne policajke, ali je preživio.

U nekoliko sati otkad se počelo spominjati Hasanovo ime, mediji su iskopali cijeli niz podataka o njemu. Najzanimljivije je to da je dotični bio psihijatar, i da mu je posao bio, između ostalog, psihološko i drugo savjetovanje vojnika koji su se vraćali iz Afganistana i Iraka. U Fort Hood je premješten nakon višegodišnje službe u washingtonskoj vojnoj bolnici Walter Reed (istoj onoj gdje se liječio Franjo Tuđman). Dio blogera špekulira kako je dr. Hasan premješten iz prestižne bolnice zbog loših ocjena u radu.

Prijatelji, rodbina, susjedi i poznanici tvrde da je posljednjih mjeseci često izražavao nezadovoljstvo američkom politikom, odnosno ratovima u Iraku i Afganistanu, tvrdeći da tamošnji muslimani imaju pravo dići oružje na “agresore”. Navodno je zbog tih stavova često ulazio u svađe sa svojim kolegama i suborcima.

UPDATE: Novo šokantno otkriće američkih medija jest da je dotični bojnik bio pod istragom federalnih vlasti zbog postova na Internetu u kojima izražava simpatije prema bombašima-samoubojicama.

CNN je, pak, objavio snimke bojnika kako samo nekoliko sati prije napada dolazi u lokalni dućan odjeven u tradicionalne muslimanske nošnje. Vlasnik dućana, inače arapskog podrijetla, tvrdi kako mu je to običaj, a da je nekada ulazio u liječničkoj kuti, a nekada u redovnoj uniformi. Tvrdi kako se bojnik ponašao sasvim normalno, te da je nekoliko puta bez uspjeha pokušao započeti konverzaciju na arapskom, da bi na kraju rekao da se najbolje ne snalazi, te su nastavili pričati na engleskom.

Dotični bojnik je, inače, podrijetlom iz Jordana, te je od samog rođenja bio musliman, što je demantiralo ranije tvrdnje da je riječ o preobraćeniku.

Blogeri su također otkrili da je izvjesna osoba s njegovim imenom bila dio specijalnog tima koji je Sveučilište Georgetown sastavilo kako bi pomogla prijenos vlasti u Bijeloj kući s Busha na Obamu.

Masakr u Fort Hoodu izveo bojnik preobraćen na islam?

Prema dosadašnjim podacima, u pucnjavi koja se danas dogodila u američkoj vojnoj bazi Fort Hood, poginulo je 12, a ranjeno 31 osoba. Baza, u kojoj živi 70.000 vojnika i oficira zajedno s obiteljima, je najveća američka vojna baza na svijetu.

Među žrtvama je navodni napadač, kao i jedan civilni policajac koji je intervenirao prilikom incidenta. Dvojica navodnih pomagača su pak uhapšena, bazom patrolira oko 400 naoružanih vojnika s ciljem da se uspostavi red, civilima je rečeno da ne izlaze iz kuća te da ne koriste mobitele i telefone osim za SMS-poruke, a lokalna bolnica je uputila poziv za darivanje krvi.

ABC News je, pak, objavio ime navodnog napadača koji je navodno bio naoružan s dva pištolja. Riječ je o bojniku Maliku Nadalu Hasanu koji je rodom iz Virginije, koji se preobratio na islam i koji je star između 39 i 40 godina.

Zasad nitko ne želi špekulirati da li je ili nije u pitanju terorizam, ali ime i biografski podaci ukazuju na tu mogućnost. Ukoliko se za dvojicu uhapšenih ispostavi da s ovim nemaju veze, može se pretpostaviti mogući spin – desničari će to opisati kao posljedicu prevelike “političke korektnosti” u vojnoj kadrovskoj politici, a ljevičari će tvrditi kako je bojnik “pukao” zbog bespotrebnih ratova u Iraku i Afganistanu.

S obzirom da je riječ o bojniku, mala je vjerojatnost da će se “spin” imati socijalnu notu, kao što bi bio slučaj da je napadač obični prašinar koji se regrutira iz redova crnaca, manjina i “white trash” sirotinje.

Sličan slučaj se, pak, zbio 2003. godine neposredno pred napad na Irak, kada je u Kuvajtu američki vojnik – musliman ručnom bombom ubio nekoliko svojih suboraca.

Obama dobio prvu izbornu pljusku

[picapp src=”3/f/6/e/Obama_Speaks_At_5713.jpg?adImageId=7123944&imageId=6952819″ width=”234″ height=”174″ /]

Godinu dana nakon povijesne pobjede na izborima, Barack Obama je još uvijek najpopularniji svjetski vođa kojemu se širom ove planete pjevaju lirski hvalospjevi, pogotovo kada je riječ o medijima. Unutar granica SAD je, pak, nešto drukčija priča. Predivna američka bajka dostojna Disneyevog crtića koja je svoju kulminaciju imala 4. studenog 2008. je godinu dana dobila nastavak koji izgleda poput hipernaturalističke socijalno-političke drame koju ne bi pustili ni cenzori na HBO-u.

Nastavak je u obliku nekoliko izbornih nadmetanja koji predstavljaju po Obamu ne tako ugodan indikator “kako vjetar puše”, odnosno da se sve negativnije raspoloženje birača prema njegovom predsjednikovanju počelo osjećati i na glasačakim listićima.

Među dva najspektakularnija primjera su izbori za guvernere država Virginia i New Jersey. U prvoj, koja desetljećima važi za čvrsto republikansko uporište, Obama je prošle godine porazio McCaina. Demokratsko osvajanje Virginije je često navođeno kao  uvjerljiv znak novih trendova. Međutim, ti trendovi nisu dugo potrajali. Republikanski kandidat Bob McDonnell je potukao demokratskog kandidata Creigha Deedsa s 18 posto glasova razlike.

U državi New Jersey je, pak, republikanski kandidat Chris Christie uspio poraziti demokratskog guvernera Jima Corzinea. Za demokrate je ovo gorka pilula, s obzirom da je New Jersey svojevrsni antipod Virginije – “plava”, tj. tradicionalno demokratska država. Ovo je i gorka pilula za Obamu koji se osobno uključio u kampanju kako bi pomogao svom stranačkom drugu.

Demokratima kao utjeha mogu poslužiti dopunski izbori u 23. kongresnom okrugu države New York, područje koje se više od stoljeće i pol smatralo republikanskim uporištem, a koje je uspio osvojiti njihov kongresnik Bill Owens. Pobjeda je demokratima posebno slađa, jer je došla zbog frakcijskog sukoba među republikancima – ljevičara i umjerenjaka koje je predstavljala Deidre “Dede” Scozzafava i desničara koji su se opredijelili za Douga Hoffmana, regionalne Konzervativne stranke New Yorka. U petak je Scozzafava, suočena s padom u anketama, odustala od utrke da bi dan kasnije podržala Owensa. Sudeći po rezultatima, većina njenih birača je poslušala sugestiju. Liberalnoj javnosti i medijima u SAD je razlog za veselje to što je Sarah Palin – koja sada služi kao neslužbeni vođa desne frakcije republikanaca – svojom podrškom Hoffmanu zabilježila još jedan poraz.

Republikanci se, pak, mogu tješiti da je Michael Bloomberg, njujorški Kerum, kao nezavisni kandidat uz njihovu formalnu podršku uspio osvojiti treći gradonačelnički mandat u Velikoj jabuci. S druge strane, rezultati su bili tijesni, jer je Bill Thompson, demokratski kandidat koji predstavlja lijevo krilo te stranke, osvojio neuobičajeno veliki broj glasova za kampanju koju su svi smatrali unaprijed izgubljenom.

Ironiji skloni medijski komentatori u SAD su, pak, primijetili da je Obama jučer ostvario nedvosmislenu pobjedu, s obzirom na to da su birači u državi Maine na referendumu zabranili nedavno legalizirani istospolni brak. Obama se, naime, tokom prošlogodišnje kampanje, u nastojanju da osvoji umjerene birače, također usprotivio istospolnim brakovima.

Sve ovo, kao i ankete u kojima su birači nastojali objasniti svoje opredijeljenje, pokazuje da se Obama u prvih godinu dana svog predsjednikovanja nije baš najbolje snašao. Ono u što su mnogi sumnjali na početku – da njegov vrhunski talent za vođenje kampanje krije nedostatak talenta za upravljanje najmoćnijom državom  na svijetu – se potvrdilo. Pokušaj da na brzinu progura zdravstvenu reformu, redukcije fosilnih goriva i druge spektakularne projekte koji su dragi lijevom krilu njegove stranke nije najbolje sjeo običnim biračima koje daleko više tišti slabo stanje ekonomije, i koji smatraju da se nakon godinu dana za to više ne može račun ispostavljati isključivo njegovom prethodniku. Republikanci, za koje se smatralo da su na putu da postanu izumrla vrsta, su oživjeli te većina komentatora smatra kako će na redovnim kongresnim izborima 2010. godine poboljšati svoj položaj, a možda čak i vratiti većinu u Predstavničkom domu.