Posljednjih dana su pažljiviji pratitelji hrvatskih medija svjedoci još jedne transformacije tako tipične za Hrvatsku u posljednja dva desetljeća. U samo nekoliko mjeseci nakon iznenadnog stupanja na dužnost, Jadranka Kosor se od Sanaderovog ružnog pačeta pretvorila u prekrasnog labuda. Više je nitko ne naziva “Suzanom”, bezličnom vojnikinjom Partije i izbornom kantom za napucavanjem, a umjesto toga joj se sve više tepa kao spretnoj političarki, mudroj državnici i hrvatskoj Lady Thatcher.
Ono što bi u svemu tome trebalo biti najfascinantnije jest to da Kosor nije ništa šarmantnija, sposobnija i pametnija nego što je bila prije 1. srpnja 2009. godine, ali se njena percepcija u potpunosti promijenila. Da stvar nije u potezima koje je povukla, odnosno nekakvom kopernikanskom zaokretu u odnosu na politiku svog prethodnika? Odgovor na to pitanje je negativan. Oni, bilo da je riječ o pregovorima sa Slovenijom, selektivnom razotkrivanju korupcijskih afera i puštanju da “institucije pravne države rade svoj posao”, odnosno žrtvovanju kompromitiranih suradnika, predstavljaju ništa drugo do kontinuitet Sanaderove politike.
Razlog za nagli skok Jadranke Kosor na pijedestal rezerviran za ljubimce hrvatske javnosti, odnosno Sedme sile, je otprilike isti onakav kome je Zoran Milanović dugovao svoj medeni mjesec na čelu SDP-a. Kosor je samim time što je zamijenila Sanadera dočekana kao spasiteljica, a njen dolazak shvaćen kao epohalna promjena nabolje, iako tek treba proći neko vrijeme da se vidi ima li za to pokrića.
Još važniji razlog zbog kojeg je Kosor postala mezimica javnosti jest u specifičnim okolnostima u kojima se Hrvatska trenutno našla, a koja predstavljaju plodno tlo za pro-kosorski “spin”. Globalna recesija je i posljednjeg skeptika uspjela uvjeriti da je zemlja u dubokoj ekonomskoj i političkoj krizi, a vladajuća garnitura se jednostavno potrošila, isto onako kao i krediti kojima je kupovan socijalni mir i glasovi pred izbore 2007. godine.
Dakle, svima, pa i najvjernijim hadezeovskim pravovjernicima, je postalo jasno da Hrvatska više ne predstavlja najbolji od svih mogućih svjetova, te da se nešto zbilja mora mijenjati, uključujući i vladajuću garnituru, odnosno makar njen dio. Jedino je pitanje bilo kakve bi to promjene trebale biti i na koji se način trebaju provesti.
Na samom početku je postalo jasno da odgovor na to pitanje neće biti prijevremeni parlamentarni izbori. SDP i ostatak opozicije je, zapravo, sada vrlo sretan zbog toga što 2007. godina nije dobio izbore, te što ne mora provoditi bolne budžetske, socijalne i druge rezove na koje je prisiljena Kosor, odnosno radi kojih je Sanader radije pobjegao s premijerskog položaja nego da ga povezuju s ekonomskom kataklizmom. Milanoviću i njegovoj stranci bi bilo daleko ugodnije da se izbori održe za dvije godine – tada bi se ekonomija trebala oporaviti, EU postala jako blizu i više ne bi bilo potrebe za biračima neugodne političke poteze. Račun za njih bi se ispostavio Kosor i njenoj vladi, a novi vlastodršci, kao i uz njih vezane interesne grupe, bi se tako mogli namiriti iz bogate državne trpeze ili barem imati uvjerljivi izgovor za neispunjena obećanja.
Takva linija manjeg otpora – koja predstavlja konstantu SDP-ove politike od 1990. godine (a i ranije, ako se računa njegova eskahaovska prošlost) – je, pak, sasvim u skladu s daleko proširenijim raspoloženjem sveukupne hrvatske javnosti, odnosno općenite nesklonosti prema bilo kakvim neugodnim, bolnim, uznemirujućim i riskantnim potezima. Odraz takvog konformističkog raspoloženja – oličenog u svim onim kavanskim buntovnicima koji verbalno tjeraju HDZ na svakojake adrese, a na dan izbora ostaju kod kuće – se može vidjeti i u medijima, koji sve više sugeriraju zaključak da je najbrži i “najelegantniji” način za nekakve velike promjene u Hrvatskoj onaj koji ne bi zahtjevao formalnu smjenu ove vlasti.
Naime, zašto se mučiti s nekakvom opozicijom i izbora, odnosno pratiti nekakvu kampanju, pisati izborne parole i odlaziti na birališta kada se ista stvar daleko brže i jeftinije može izvesti unutarnjom transformacijom vladajuće stranke? Zašto riskirati s evidentno nesposobnim i precijenjenim Milanovićem kada se, eto, Kosor prikazala kao “pravi igrač”, odnosno “odlučna i hrabra državnica” spremna na za po HDZ donedavno nezamislive poteze? Kada se svemu tome doda da je ona žena, a još k tome po nekim apokrifnim navodima i “nečiste krvi”, nije teško shvatiti zašto su mnogi salonski liberali i ljevičari – pogotovo oni u establishmentskim medijima – odjednom pronašli “političke korektne” razloge da postanu njeni najvatreniji fanovi.
Takva linija manjeg otpora, uostalom, i nije neka posebna inovacija na hrvatskoj političkoj sceni. Krajem 1990-ih je istu ulogu velikog pro-europskog, pro-zapadnog i liberalnog spasitelja Hrvatske iz autoritarno-balkansko-tvrdolinijaškog i “turbohadezeovskog” ultranacionalističkog blata igrao Tuđmanov šef diplomacije Mate Granić. Nekoliko godina kasnije će je daleko uspješnije odigrati Ivo Sanader, odnosno dovoljno dobro da ga pred izbore 2007. godine podrže mnogi deklarirani ljevičari koje je prije toga bilo teško zamisliti uz slova “HDZ”.
Upravo iskustva vezana uz prethodnika današnje premijerke, odnosno konačni rezultati vlasti koje je on održavao uspješnim “spinom”, govore da se današnjoj “preporođenoj” vladi mora prilaziti s daleko više opreza nego što ga pokazuju novostvorene armije kosorofila.
