Hoće li isteći vrijeme prime timeu?

Svemu dođe kraj, pa čak i instituciji s kojom je odraslo nekoliko generacija. A upravo se to treba dogoditi prime timeu, ili udarnom terminu, dijelu televizijskog programa od 19/20 do 22/23 sata koji tradicionalno predstavlja arenu u kojoj komercijalne (a u nekim slučajevima i javne) televizije vode bespoštednu borbu za vrh gledanosti. Barem tako nešto sugerira članak u Varietyju, prema kome bi 2015. godina vrlo lako mogla biti posljednja u kojoj će vodeće američke TV-mreže svoj programski sadržaj i poslovni model temeljiti na konceptu prema kome se svake sedme večeri prazne ulice kako bi se staro i mlado okupilo ispred malih ekrana i pogledalo najnoviju epizodu svoje omiljene TV-serije.

U praksi to znači da će NBC, CBS, ABC, Fox i ostatak društva s vremenom morati napustiti proizvodnju prime time emisija, jer oglašavanja u udarnom terminu – koje je za veliku većinu njih bila glavna i često jedina svrha postojanja – više neće biti. Tome svemu će se morati prilagoditi i oglašivači, pa će i koncept televizijskih reklama morati biti posve promijenjen. Ono što se čini izvjesnim da više iščeznuti ili postati izuzetno rijetke televizijske emisije napravljene za “opću” ili najširu moguću publiku.

Kada se to konačno dogodi, neće biti veliki problem otkriti odgovor na pitanje zašto. Tradicionalna televizija pada kao žrtva istog onog tehnološkog napretka koji joj je bio i omogućio postojanje. Isto onako kao što su kutije s ekranom prije nešto više od pola stoljeća došle glave kazališnim i filmskim predstavama, odnosno slušanju radio-emisija, tako danas televizija ubrzano gubi svoju relevantnost zahvaljujući razvoju Interneta. Čak i prije nego što je Internet postao globalni i sveprisutni fenomen, moglo se pretpostaviti kako će zemaljska televizija, odnosno model prema kome bi gledateljima na raspolaganju stajala samo dva-tri kanala velikih nacionalnih mreža (javnih ili privatnih), s vremenom dobiti konkurenciju u obliku malog mnoštva specijaliziranih kablovskih i satelitskih kanala. Internet, koji zahvaljujući streamingu gledateljima pruža još veće bogatstvo sadržaja i fleksibilnost, samo je ubrzao te trendove.

A možda se to najbolje može vidjeti upravo u domeni igranih televizijskih sadržaja, odnosno dramskih i humorističkih serija čija je publika sve manje i manje vezana fiksnim terminima gledanja i konzumiranja. Zašto bi se, na primjer, netko kroz 6-9 mjeseci morao maltretirati nastojanjem da se svake nedjeljne večeri nacrta pred ekranom koji emitira najnoviju epizodu Igre prijestolja kada je daleko jednostavnije cijelu seriju odgledati u dan-dva bingea? A kako bi, na primjer, Igra prijestolja izgledala da je netko pokuša emitirati kao “redovnu” i “normalnu” TV-seriju na “normalnoj” nacionalnoj TV-mreži u udarnom terminu? Odgovor na to je vrlo jasan – bila bi isječena i cenzurirana do neprepoznatljivosti ili se jednostavno ne bi mogla emitirati bez da o njoj vrište dežurni dušobrižnici. Pretplatnici kablovske televizije i streaminga se s takvim komplikacijama, s druge strane, barem u teoriji, ne bi trebali susretati. I pri tome im više ne smetaju desetljećima ustaljene norme da jedna epizoda mora trajati maksimalno 45 minuta kako bi se u preostalih 15 minuta nakrcalo što je moguće više reklama.

To, dakako, ne znači da će tradicionalne TV-mreže sa svojim tradicionalnim programom i tradicionalnim poslovnim modelom. One će, u ovom i onom obliku, preživjeti, odnosno prilagoditi se novim okolnostima, kao i oglašivači. Čak bi i prime time mogao opstati, ali više nikada u obliku koji od igranih TV-sadržaja pravi nekakve evente. Udarni termini bi, a to sugerira i Variety, i dalje mogli služiti za oglašavanje i dovlačenje publike pred ekrane, ali samo u onim prigodama kada gledanje istog sadržaja nekoliko sati ili godina kasnije nema nekog prevelikog smisla – dakle, u sadržajima uživo kao što su sportski događaji, kviz-emisije ili slična natjecanja gdje je neizvjesnost ishoda najveća draž sadržaja. No, s druge strane, radne pauze u kojima kolege na poslu sljedećeg jutra komentiraju i raspravljaju sadržaj popularne TV-serije će, kao i mnoge druge stvari, postati dio prošlosti.

Konačno rješenje Bandićevog pitanja

Deutsch: Branko Lustig (* 10. Juni 1932 in Osi...
Branko Lustig (izvor: Wikimedia Commons)

Za medijski cirkus u koji se odavno pretvorio odnos zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i “institucija koje rade svoj posao” se može reći kako teško da će zagrebačkom i hrvatskom plebsu donijeti mnogo kruha, ali ne i to da neće donijeti igara. Barem ne onima koji u trajnom razotkrivanju naličja priče o nekakvoj “urednoj”, “simpatičnoj”, “sređenoj”, “perspektivnoj” srednjoeuropskoj zemlji pronalaze satirički materijal i inspiraciju za tomove i epske serije književnih djela o Banana republikama i Apsurdistanima.

Jedan od najnovijih primjera je pružio Branko Lustig, “Oscarom” ovjenčani filmski producent i, što je u ovoj priči postalo prilično važno, jedan od sve manjeg broja ljudi na ovom planetu koji vam o Holokaustu mogu pričati iz prve ruke. On se našao među prvima koji su potpisali peticiju Bandićevih pristaša kojima se traži prekid njegovog kaznenog progona, a potom svoju odluku objasnio da je to što se zagrebačkom gradonačelniku događa “miriše na vremena Holokausta“, odnosno da je peticiju potpisao kao “poštovatelj onih šest milijuna koji su nestali”, povezavši to sa nastojanjem da netko “politički nestane”.

Reakcije na ovakvu izjavu na društvenim mrežama, nezahvaćenim autocenzurom političke korektnosti i poštovanjem prema žrtvama Holokausta (uključujući i samog Lustiga), nije bilo teško pretpostaviti. Barem ne među onim dijelom hrvatske javnosti koja Bandića iz ovih ili onih razloga organski ne može smisliti (a takvih se prilično nakupilo kroz 15-ak godina kroz kojih je on vedrio i oblačio hrvatskom metropolom). Najuspješniji hrvatski “oskarovac” je tako proglašen “korisnim idiotom” koji svojim židovstvom služi kao gromobran kriminalcu, oličenju korupcije, savezniku i pokrovitelju hrvatske desnice, uključujući i onaj najradikalniji dio, čiji su simboli i svjetonazor vezani uz režim koji je s oduševljenjem Lustigovu obitelj i sunarodnjake slao u logore, jame i krematorije.

Oni malo blagonakloniji će, dakako, za Lustiga manje koristiti izraz “ishapjeli starac”, a više njegovu gestu prozvati zlosretnom inkarnacijom kršenja Godwinovog zakona, odnosno malčice pretjeranim i promašenim pokušajem da se u cijeloj priči ispadne Karakter. Lustig je vjerojatno pokušao zagrebačkom gradonačelniku vratiti uslugu, odnosno podsjetio je da njemu očigledno vrlo važnog Festivala židovskog filma i sličnih manifestacija vjerojatno ne bi bilo da je Bandić nije “podmazao” novcem zagrebačkih poreznih obveznika. Hrvatski filmaš je isto tako, za razliku od 99 % drugih hrvatskih javnih ličnosti u istoj situaciji, ne samo odbio priliku da se tuče netko tko je, poput Bandića, na podu, nego i da se pravi da nikakav Bandić nije postojao niti da s njime nije imao veze (a što, na primjer, danas čine mnogi novinari, komentatori i opinion makeri koji se prave da Sanadera nikada nisu dizali u nebesa).

Drugo je pitanje koliko je opravdano bojati se ono čega se pribojava Lustig – da će priča koja je počela s uhićenjem jednog kontroverznog gradonačelnika svoj kraj imati u masovnim noćnim vožnjama kamionima do najbližeg jarka. Većina ljudi će na takvu zamisao odahnuti rukom ili, ako baš moraju naći neki argument, spomenuti fraze poput “21. stoljeće”, “napredak”, “moderne civilizacijske vrijednosti” ili “Europa”. Povijest nas, međutim, uči da su se slične fraze spominjale i prije više od sto godina kada bi netko rekao da svijetu prijeti globalni rat koji bi radikalno promijenio ili možda čak uništio ljudsku civilizaciju. U međuvremenu se dogodilo mnogo toga, uključujući i neke stvari u nama daleko bližim vremensko-prostornim koordinatama, koje ukazuju da se na nekakvu “civilizaciju” i “Europu” ne možemo oslanjati kao nekakvu nepobitnu činjenicu ili spas od nevolje. Nije potrebno mnogo da se ispod sve te “uljuđene” glazure koju predstavlja moderni svijeti i tehnologija pokaže njegov barbarski ili životinjski temelj. Dovoljno je samo pogledati društvene mreže i komentare na internetskim portalima.

A Bandić s Holokaustom možda na kraju balade možda ipak ima daleko više veze nego što misle oni koji su graknuli na Lustigovu izjavu. Dovoljno se sjetiti jednih od prvih izbora na kojima se kandidirao, a gdje njegovi izborni protivnici producirali izborni video-spot gdje se implicitno, ali ciljanoj publici sasvim jasno, podsjećalo na njegovo hercegovačko podrijetlo, odnosno sugeriralo da Zagrebom kao “gospodskom metropolom” ne smije upravljati primitivni ruralni “dotepenac” s hrvatskog juga. Dakle, Bandić nije tada smetao zato što je kleptokratski gradski “bos”, nego zato što je imao pogrešan DNK. Nešto slično kao i s pripadnicima izvjesne društvene skupine koja je u prvoj polovici 20. stoljeća također imala pogrešnu DNK. I koju se onda krenulo uklanjati u državi koja se smatrala oličenjem prosvijećenosti i civilizacijskog napretka.

 

Razmisli, (lažno) sjeti se

Popularnost kriminalističkih TV-serija gdje su protagonisti foreznički specijalisti (CSI) se često navodi kao glavni razlog za fenomen poznat kao “CSI efekt”. Posljednjih godina javnost od policije očekuje daleko više efikasnosti u provođenju kriminalističkih istraga, otkrivanju krivaca i njihovom uspješnom procesuiranju na sudu nego što su to i najbolje policijske i pravosudne službe u stanju. U SAD i drugim zemljama gdje o sudbini okrivljenika odlučuje porota, zna se dogoditi da oslobađajuće presude budu donešene isključivo zbog nedostatka forenzičkih dokaza, čak i kada je zločin počinjen usred bijela dana pred gomilom svjedoka. To se često objašnjava time da su porote, kao i javnost, dovedene u zabludu o pravoj efikasnosti i brzini suvremenih forenzičkih tehnologija, koje autori CSI i sličnih TV-serija moraju takvima prikazati zbog nužnosti da se pojedini kriminalistički slučaj riješi u 45 minuta. Kada istrage ne daju rezultata ili forenzički dokazi nisu onako “kristalno čisti” kao što to izgleda kod Grissoma i kompanije, nešto tu “ne štima”, pa ili je policija nesposobna ili se okrivljenog mora pustiti u skladu s pretpostavkom nevinosti.

S druge strane, stav da je forenzika – inače, relativno nova tehnika u povijesti policijske djelatnosti, koja datira tek negdje od druge polovice 19. stoljeća – superiorna u odnosu na iskaze svjedoka se s vremenom doima itekako opravdan. Naime, forenzika se, barem u teoriji, temelji na hladno i objektivno ustanovljenim činjenicama, za razliku od svjedoka koji često mogu imati problema s pravilnom predodžbom stvarnosti, bilo iz zdravstvenih problema, bilo zbog društvenih i drugih predrasuda, bilo zbog psiholoških trauma ili nekih drugih razloga. A nekad se i sa sjećanjem – koje predstavlja temelj svakog svjedočanstva – može manipulirati isto onako kao što se manipulira s fizičkim dokazima.

Barem to sugerira najnoviji članak Douglassa Starra u New Yorkeru. Njegova teza, nastala na temelju brojnih primjera iz (američke) povijesti i krivičnopravne prakse, jest da se kod svjedoka ili sudionika nekog događaja uz malo vještine mogu bez problema stvoriti lažna sjećanja, na temelju kojih nastaju lažni iskazi u kojih te osobe iskreno vjeruju, i koje bogatstvom detalja često znaju stvoriti dojam da nikako ne može biti riječ o laži. Dakle, ubacivanje lažnih sjećanja – ono što laici obično smatraju domenom znanstvene fantastike (pri čemu bi kao primjer moglo poslužiti Potpuno sjećanje alias Totalni opoziv) – predstavlja stvarni fenomen, odnosno tehniku s kojom (i to prilično uspješno) znaju baratati i najprimitivnije policijske organizacije na svijetu, odnosno koja je, u različitim oblicima, postojala od samih početaka organiziranog ljudskog društva.

Starr u svom članku citira istraživanje dvoje psihologa – Julie Shaw sa Sveučilišta u Berfodshireu i Stevena Portera sa Sveučilišta Britanske Kolumbije – koji tvrde da su kod 70 % testiranih subjekata uspjeli proizvesti sjećanja o počinjenju različitih kaznenih djela, odnosno da su u tome bili jednako tako uspješni kao u stvaranju “trivijalnih” lažnih sjećanja poput posjeta Disneylandu i sl. Ako su to mogli učiniti posebno obučeni znanstvenici, može se pretpostaviti da isto mogu počiniti i istražitelji koji nedostatak formalne psihološke obuke mogu nadoknaditi dugogodišnjim iskustvom ili “uličnom mudrošču”. A to, dakako, kao što Starr ne zaboravlja podsjetiti svoje čitatelje, zna rezultirati lažnim priznanjima najtežih zločina, zbog kojih na kraju balade nedužni ljudi završe do kraja života iza rešetaka ili možda čak na gubilištu.

Posljedice implantiranih lažnih sjećanja, međutim, mogu biti daleko ozbiljnije od toga da nekoliko stotina ili tisuća ljudi završe kao žrtve pravosudne nepravde. Naime, isto onako kako se vještom manipulacijom lažna sjećanja mogu implantirati pojedincima, tako ih se može implantirati i masi. Koletktivno sjećanje je isto onako podložno manipulacijama kao i pojedinačno, možda čak i bolje. Taj je fenomen ionako dobro poznat povjesničarima koji znaju da su nacionalni epovi jedan od najmanje pouzdanih povijesnih izvora, odnosno da njihovi kolektivni tvorci imaju običaj da opisuju ličnosti i događaje onakvima kakvi bi po njihovom mišljenju trebali, umjesto onakvima kakvi jesu. Tako se, a što je možda najdrastičniji primjer, Kraljević Marko – koji bi prema terminologiji iz nekih kasnijih razdoblja trebao biti “kvisling” i “domaći izdajnik” – transformirao u plemenitog borca za slobodu i protiv stranog tlačenja. Na nešto bližim vremensko-prostornim koordinatama, pak, imamo brojne primjere pojedinaca koji se ne samo da ne sjećaju nego iskreno vjeruju da nikada nisu bili javni zagovornici Jugoslavije, socijalističkog samoupravljanja, politike nestvrstanosti i bratstva i jedinstva iako bi “forenzičari” spremni da malo kopaju po novinskim i drugim arhivama mogli pronaći nešto čvršće od njihovog sjećanja. Ili, ako nekome treba još svježiji primjer, mogu se pronaći suvremeni komentatori i samozvani opinion makeri koji se isto tako jednostavno ne sjećaju da su Ivu Sanadera proglasili najboljom opcijom za budućnost Hrvatske. Onda se ne treba čuditi da se to lažno sjećanje nije prenijelo na mase koje danas jednostavno ne vjeruju da su sve te sugestije prije osam godina oduševljeno prihvatile.

Povratak prirodi? Ne, hvala

Jedan od razloga zašto autor ovih redova ne voli da ga se etiketira kao ljevičara, desničara, konzervativca ili liberala jest u tome što sve te etikete sa sobom povlače povezanost s nekakvim svjetonazorom i ideologijom, obično daleko jednostavnijom, očiglednijom i “čistijom” od tako kompliciranog i teško dokučivog fenomena kao što je stvarni svijet. Svemu tome treba dodati i povijesna iskustva koja sugeriraju da nema tako plemenite i očigledno korisne ideje koja ne može u svojoj primjeni dovesti do stražarskih tornjeva, bodljikave žice i noćnih vožnji kamionom do najbliže jame ili jarka. Neke od tih plemenitih i dobrih ideja imaju potencijal čak dovesti do uništenja ljudske vrste ukoliko ih dovoljno ljudi shvati previše ozbiljno ili budu primjenjivana u praksi sa dosljednošću kakvu propovijedaju njihovi najgrlatiji pobornici.

Među takve ideje svakako spada anarhoprimitivizam – jedna od najekstremnijih, ali i dosljednijih varijanti među današnjom šminkerskom bien pensant elitom danas tako popularnog i neupitnog pokreta za zaštitu okoline. Ako se prihvati stav da moderni čovjek, odnosno njegove aktivnosti, predstavljaju glavni, odnosno jedini uzrok zagađenja, nestanka šuma, širenja pustinje, upropaštavanja netaknute prirode, topljenja ledenjaka, izumiranja polarnih medvjeda i drugih katastrofa koje prijete budućnosti života na ovom planetu, onda se kao jednostavno rješenje tog problema nameće uklanjanje čovjeka. Iako, doduše, postoje pojedinci i organizacije koje se zalažu za to ekstremnu opciju, neki borci za zaštitu prirode imaju nešto umjereniji stav, pa kao glavnim uzrok sveg zla na svijetu ne smatraju ljudsku vrstu kao takvu, nego tek aktivnosti koje su ih u posljednjih 10.000 godina skrenuli s pravog puta – tj. civilizaciju i sva ona dostignuća koja su dovela do toga da se ugljični monoksid ubacuje u atmosferu.

Dakle, čovjek ne treba nestati, nego se tek treba vratiti u svoje “prirodno” stanje, odnosno živjeti u “harmoniji s prirodom”. A što, dakako, prema zagovornicima te ideje, ne mora samo po sebi biti loše. Naime, sve zlo koje postoji u današnjem svijetu – zagađenje, otuđenje, depresija, represija i nasilje – je isključivo posljedica “neprirodnih” i “kancerogenih” institucija države, ali i tehnologije. Dakle, rješenje je u povratku prirodi, odnosno povratku utopijskim ruralnim zajednicama gdje će ljudi živjeti neopterećeni zakonima i nametnutim pravilima, duhovno obogaljeni bezvrijednim televizijskim programom, crnčili da bi se zaradilo za nekakve beskorisne gadgete ili trovani GMO-hranom i cjepivima koja izazivaju autizam. Umjesto toga će se živjeti sretno i slobodno, uz prirodnu hranu, okruženi netaknutom florom, faunom i “čistim” prirodnim resursima koji će pružati jednostavnu, ali ugodnu egzistenciju.

Naravno, kao i kod mnogih drugih utopija, većina bien pensanta koji se za njih zalaže pokazuje relativno malo entuzijazma da ih pokuša primijeniti u praksi. Taj se problem najčešće, kao i kod mnogih ideologija i pokreta u prethodnim stoljećima, rješava selektivnim tumačenjem daleke prošlosti na način da postane nekakvo utopijsko zlatno doba. U slučaju anarho-primitivista to bi trebala biti neolitička Europa, odnosno vrijeme kada njeni stanovnici nisu bili opterećeni problemima koji nastaju sa postojanjem države, civilizacije i urbane tehnologije. Naravno, relikti te prošlosti, kao mumija zlosretnog Ötzija, sugeriraju da to doba, barem u jednom slučaju, nije bilo u skladu s nekakvim eko-pacifističkim idealima; zapravo oni su daleko bliži Hobbesovoj viziji predcivilizacijskog čovjeka čiji je život u pravilu bio “ružan, nasilan i kratak”.

To, dakako, ne spriječava dio najdosljednijih i najhrabrijih da anarhoprimitivističku utopiju pokušaju ostvariti u praksi. U jednom takvom slučaju su rezultati, barem ako je vjerovati recenziji knjige u kojoj se iz prve ruke opisuje takav pokušaj, bili, najblaže rečeno, razočaravajući. Kao i mnogo puta dosad, ispostavilo se da utopijske ideje teško preživljavaju susret sa stvarnošću. Pogotovo kada se za Majku Prirodu ispostavi da nije onako brižan i blagonaklon roditelj kao u crtićima u Bambiju, kao i da na kraju balade život bez stvari kao što su toaletni papir, sapuni, deterdženti i topla voda za tuširanje ipak izgleda bitno lošiji nego onaj u kome su ta dostignuća civilizacije dostupna.

Na kraju balade se najfanatičniji zagovornici ideje o nekakvom Povratku prirodi moraju suočiti s dvije alternative – ili biti dosljedni do točke u kojoj će za njenu primjenu snositi darwinovske posljedice ili prihvatiti stav da prapovijesni lovci-sakupljači možda i nisu bili kreteni kada su počeli orati zemlju, podizati stalne nastambe, dijeliti rad i organizirati se u plemena i države.

Pustoš društvenih mreža

Michael Wolff, američki novinar i kolumnist, poznat kao jedan od najvećih kritičara tamošnje medijske scene, izjavio je nešto što se vjerojatno neće svidjeti Twitterašima, Facebookašima i svima drugima kojima se život odvija na društvenim mrežama. Wolff je u svom govoru na Prime Time konvenciji u Ottawi današnje društvene mreže opisao kao “pustoš“, te naveo kako to posebno dolazi do izražaja kada se sadržaj društvenih mreža usporedi s onime što je danas dostupno na televizijskom programu. Po Wolffovom mišljenju, televizija je danas ušla u zlatno doba (što je stav koji dijele svi oni koji se sjećaju 1980-ih i 1990-ih, i to ne samo na ovim prostorima) i “prerasla svoja vanila ograničenja 1950-ih”. Nasuprot tome, društvene mreže, a posebno Facebook, su reducirane na jednostavne, moralističke rasprave i crno-bijelu podjelu na dobro i zlo, pa je takoteško zamisliti da bi kolege na radnoj pauzi raspravljali o nekom statusu ili postu na način na koji raspravljaju o sadržaju epizode Breaking Bada, i drugih “hrabrih” TV-serija sa složenim i moralno ambivalentnim protagonistima. Wolff je također napao društvene mreže kao nazadane čak i u komercijalnom pogledu, odnosno smatra da televizijska industrija kroz sisteme pretplate i plaćenog streaminga daleko bolje financijski držati glavu iznad vode od društvenih mreža koje se oslanjanju isključivo na sve manje i manje efikasno oglašavanje.

Moja iskustva s društvenim mrežama bi me uglavnom navela da se složim s Wolffovim tvrdnjama. No, s druge strane, isto tako imam iskustva s televizijskim programom koja me tjeraju da u tome budem malo oprezniji, odnosno budem bliži stavu da oba medija imaju svoje komparativne prednosti i mane. Ili, da parafraziram Theodorea Sturgeona i njegov znameniti zakon, podsjetim na 5 % gdje možete pronaći Breaking Bad dolazi 95 % gdje vas čekaju turske sapunice.

RECENZIJA: Sin City: Vrijedna ubojstva (2014)

SIN CITY: VRIJEDNA UBOJSTVA
(SIN CITY: A DAME TO KILL FOR)
uloge: Mickey Rourke, Jessica Alba, Josh Brolin,
Joseph Gordon-Levitt, Rosario Dawson, Bruce Willis,
Eva Green, Powers Boothe
scenarij: Frank Miller
režija: Frank Miller & Robert Rodriguez
proizvodnja: Miramax/Dimension Films, SAD, 2014.
trajanje: 102 '
 
U prošlosti su najave nastavaka popularnih i uspješnih hollywoodskih filmova u pravilu izazivati oduševljenje kod publike. Međutim, onaj dio publike koji je stekao malo duže iskustvo o tome na koji im način Hollywood ispunjava želje je, pogotovo u posljednje vrijeme, prema tome skeptičan. A to posebno dolazi do izražaja kada između originalnog filma i nastavka postoji nešto duže vremensko razdoblje, odnosno kada se entuzijazam koji je postojao na početku prilično ohladi. Stvar koja se dogodila Scottovom Prometeju kada je pokušao podgrijati svog Osmog putnika, ili Jacksonu kada je s Hobbitom išao isisati posljednju kap Gospodara prstenova se sada događa Franku Milleru i Robertu Rodriguezu, timu koji su prije deset godina napravili jedan od najimpresivnijih spojeva stripa i filma u Sin Cityju. Uspjeh koji je to ostvarenje postiglo je, dakako, potaklo priče o snimanju nastavka; ali kako se stvar odužila, tako su rasle i bojazni da će, kao i u sijaset sličnih slučajeva, nastavak biti daleko ispod standarda koje je postavio originalni film. Sin City: Vrijedna ubojstva je pokazao kako su te bojazni itekako opravdane.

Radnja je ponovno smještena u BaSin City, fiktivni američki metropolis gdje kao da vlada vječna noć, a na čijim ulicama caruju nasilje, nemoral, korupcija i potpuna iskvarenost. Slično kao i prethodni film, i Sin City zadržava nelinearnu narativnu strukturu, odnosno predstavlja svojevrsni omnibus sastavljen od nekoliko zasebnih priča koje tek površno povezuju likovi, od kojih je veliki dio “recikliran” iz prethodnog filma. Za razliku od prvog Sin Cityja, u drugom su se našle priče koje nisu adaptirane iz Millerovih stripova nego su napisane posebno za film. To je, pak, omogućilo da se u filmu pojave i neki novi protagonisti kao što je Johnny (Gordon Levitt), mladi i ambiciozni kockar koji nastoji poniziti svemoćnog senatora Roarka (Boothe) koji kontrorila grad. Jedan od starih protagonista, privatni detektiv Dwight McCall (kojega umjesto Clivea Owena ovdje glumi Josh Brolin), se upliće u mrežu spletki koje je isplela njegova bivša djevojka Ava Lord (Green), sada udana za bogataša kojeg namjerava likvidirati. Striptizeta Nancy Callahan (Alba), godinama nakon iskušenja opisanih u prethodnom filmu, se suočava s alkoholizmom, depresijom ali i željom za osvetom zbog oca (čiji duh tumači Bruce Willis).

Može se reći da su se Rodriguez i Miller prilikom stvaranja ovog filma držao poslovice “Ako nije pokvareno, nemoj popravljati”, pa se Sin City: Vrijedna ubojstva u stilu, atmosferi, likovima i elementima radnje toliko oslanja na prethodnik, da će čak i najblagonakloniji gledatelji teško izbjeći efekt “deja vu”. Naravno, identičnu kopiju je bilo nemoguće napraviti čak i ako se Rodriguez trudio, dijelom i zbog toga što iz objektivnih razloga nije mogao računati na istu glumačku ekipu (Devon Aoki, koja je tumačila lik prostitutke Miho, je u novom filmu zamijenila Jamie Chung; preminulog Michaela Clarkea Duncana je u ulozi Manutea zamijenio Dennis Haysbert). Jedino osvježenje bi mogao predstavljati segment sa naslovnim likom, a u kome su klišeji “film noira” ogoljeni do svoje esencije s istim onakvim entuzijazmom s kojim je Eva Green prihvaća uloge psihopatskih femme fatale, odnosno s kojim za potrebe filma skida sa sebe odjeću. Na žalost, taj segment prekratko traje da bi opravdao ostale, u kojima se Miller i Rodriguez baš i nisu istakli nekakvom originalnošću. Sve se svodi na doslovno CGI-jem rekonstruirane, odnosno “oživljene” stripovske sličice, kao i groteskno nasilje koju tek crno-bijela fotografija čini dovoljno “nadrealnom” da izbjegne pažnji licemjernih MPAA-ovih cenzora. A takve scene, s vremenom, postanu ponavljajuće i publici dosade isto onako kao što dosade monotona i nimalo produhovljena naracija nekoliko likova. Najgori dojam stvara završna priča u kojoj se gledateljski entuzijazam za još nekoliko desetaka minuta boravka u Millerovom svijetu može mjeriti s entuzijazmom protagonistice da nastavi svoj život. Stoga i nije iznenađenje to što je Vrijedna ubojstva prošle godine predstavljala jedan od najvećih promašaja na kino-blagajnama. Ovim nepotrebnim podgrijavanjem deset godina stare sarme su Rodriguez i Miller su ozbiljno kompromitirali reputaciju jednog od svojih najboljih i najuspješnijih ostvarenja.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Jupiter u usponu (2015)

JUPITER U USPONU
(JUPITER ASCENDING)
uloge: Channing Tatum, Mila Kunis, Sean Bean,
Eddie Redmayne, Douglas Booth
scenarij: Andy & Lana
režija: Andy & Lana Wachowsky
proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2015.
trajanje: 127 '

Prognoziranje kvalitete i uspjehe hollywoodskih filmova je nezahvalno kao prognoziranje bilo čega drugog. Ipak, postoje određena pravila koja pomažu da netko u tome bude malo precizniji. Jedan od primjera bi mogao biti Jupiter u usponu, spektakularni SF-ep brata i sestre (bivše braće) Wachowsky, proslavljenih autora Matrixa, jednog od najpopularnijih i najutjecajnjih ostvarenja na prijelazu u novi milenij. Prošle je godine trebala biti jedna od najvećih ljetnih uzdanica studija Warner Bros. prije nego što je premijera iznenada odgođena za filmski festival u Sundanceu, a redovna distribucija za veljaču. Službena verzija je bila “zastoj u postprodukciji”, odnosno potreba da se dodatno “dotjera” preko 2500 specijalnih efekata. Oni malo iskusniji, pak, znaju da se u siječnju i veljači u sjevernoamerička kina šalju filmovi koji sami studiji smatraju “škartom”. Kada se to dogodi nečemu što se trebalo pojaviti u elitnom ljetnom terminu onda se s velikom dozom vjerojatnosti može predvidjeti da je riječ o ogromnom razočaranju. Predviđanja su se uglavnom ostvarila, bilo u Sundanceu gdje su ga popljuvali kritičari, bilo u sjevernoameričkim kinima gdje je završio kao flop. Domaća publika, pak, odnedavno ima prilike uvjeriti se koliko je takva sudbina bila opravdana.

Naslovna protagonistica, koju tumači Mila Kunis, je Jupiter Jones, mlada žena odrasla u obitelji ruskih ilegalnih imigranata u Chicagu, a koja za život zarađuje čisteći zahode. Jedna od stvari o kojoj je uvijek sanjala je teleskop, koga misli nabaviti u znak sjećanja na oca-astronoma koji joj je dao ime po najvećem planetu Sunčevog sustava. Kako bi skupila novac, odlučuje prodati svoje jajne stanice klinici za neplodnost i time pokreće spektakularne političke intrige na galaktičkoj razini. Njen genetski materijal, naime, privuče pažnju humanoidnih vanzemaljaca, odnosno plemićke kuće Abrasax, čiji je pripadnik, okrutni Balem (Redmayne) ni manje ni više nego feudalni gospodar Zemlje, odnosno koji je cjelokupno čovječanstvo i njegovu civilizaciju tokom tisućljeća uzgojio kao izvor genetskog materijala koje Abrasaxovi koriste za vječno pomlađivanje. Za Jupiter se, pak, ustanovi da u potpunosti dijeli genetski materijal sa njegovom majkom, odnosno da je takvo genetsko “poravanjanje”, prema galaktičkim zakonima, čini gospodaricom Zemlje i jednom od najmoćnijih žena u univerzumu. Balemu se, dakako, takvo stanje ne sviđa, te on Jupiter nastoji likvidirati. Spas, pak, dolazi od Cainea Wisea (Tatum), galaktičkog lovca na ucjene i bivšeg vojnika koga je angažirao Balemov brat i suparnik Titus (Booth).

U slučaju Jupitera u usponu, slično i kod ranijeg filma Atlas oblaka, nedostatak ambicije je posljednja stvar koja se može zamjeriti Wachowskyjima. Iako je žanrovski čvrsto usidren u vodama “neozbiljne” svemirske opere, njihov novi film se može shvatiti i kao svojevrsna alegorija na neke prilično aktualne i ozbiljne probleme, prije svega na patološke oblike suvremenog kapitalizma oličene u burzovnim mešetarima s Wall Streeta koji se često vole, bez imalo ironije, kititi nadimkom “gospodari univerzuma”. U ovom filmu su poslužili kao model za negativce na kozmičkoj razini, pa se u filmu izrijekom kao motiv njihovog djelovanja navodi “profit”, kao djelatnost navodi “industrija”, a njihovi podanici – kozmički ekvivalent svih onih koji ne pripadaju “1%” eksplicitno nazivaju “stokom”. Takav pristup, pogotovo kada se još kroz lik protagonistice iskazuju simpatije prema ilegalnim imigrantima, bi bez svake sumnje trebao razgaliti srca hollywoodskih salonskih ljevičara. Wachowskyji, međutim, u film ubacuju dodatni sadržaj koji se čini više po mjeri New Age “alternativaca”, a što uključuje hipotezu o drevnim astronautima kao tvorcima čovječanstava, odnosno objašnjenja za fenomene krugova u žitu i odgovor na pitanje zašto nitko želi vjerovati žrtvama vanzemaljskih otmica. Tu se, nekako, našao i odgovor na pitanje tko je odgovoran za nestanak dinosaura, iako, za razliku od Bayovih Transformera 4, on nije eksplicitno prikazan.

Ambiciozne zamisli i bogatstvo sadržaja, međutim, sami po sebi nisu garancija kvalitete. U slučaju Atlasa oblaka su Wachowsky bili čvrsto vezani književnim predloškom, ko-režijom od strane discipliniranog Toma Tykwera, ali i konceptom koji je od svega činio nekakvu suvislu cjelinu. Kod Jupitera svega toga nema, i umjesto toga gledatelj stječe dojam da je autorima kvantiteta bila važnija od kvalitete, odnosno da su u nešto više od dva sata filma pokušali kao buldožerom nasuti sadržaj koji se čini primjerenijim za sage poput Harryja Pottera ili Igre prijestolja. Koliko su se brat i sestra u tome izgubili, možda najbolje svjedoči scena u kojoj se protagonisti moraju suočiti s galaktičkom birokracijom; ona je više nego očito zamišljena kao hommage Gilliamovom Brazilu, a, za slučaj da netko propusti taj sitni detalj, u njoj se pojavljuje i sam Terry Gilliam. Naravno, s obzirom da je ipak riječ o hollywoodskom blockbusteru, najviše je truda i novaca uložene u akcijske scene gdje se nije štedilo na specijalnim efektima, a zbog čega jedan od glavnih detalja opreme Cainea Wisea čine antigravitacijske koturaljke, koje mu omogućuju da leti iznad Chicaga poput Marvelovih superheroja u sekvenci koja bi bila impresivna da je, u nešto drukčijoj  nismo gledali u sijaset sličnih ostvarenja koje nam svakog ljeta servira Hollywood.

Najmanje se truda, pak, uložilo u scenarij, odnosno u likove. Mila Kunis je prilično darovita glumica, ali njen talent najviše dolazi do izražaja u komedijama; ovdje je njen lik potpuno promašena. Iako naslov sugerira da je protagonistica, odnosno nekakav dobroćudni matrijarh (što bi trebalo zadovoljiti segment hollywoodskih salonskih feminista), u praksi se svela na kliše “dame u opasnosti” koju čvrsti i opaki “macho” momci sa sobom vuku kao vreću kamenja, i koja na bizarni novi svijet reagira poput krave koje gleda u šarena vrata. Eddie Redmayne, međutim, svoje u ovom trenutku prilično velike “oskarovske” šanse kompromitira tumačenjem negativca koji očajni dijalog izgovara namjerno hrapavim glasom dovodeći ga preko ruba groteskne samoparodije. Ostatak glumačke ekipe se trudi zanatski odraditi posao, što uključuje Tatuma i Beana, a možda najbolji dojam daje Tuppence Middleton kao sestra Abrasaxovih.

Ključna pogreška kod Jupitera se čini to što su Wachowskyji, možda još uvijek pod prevelikim dojmom priče o Matrixu kao djelu koje je promijenilo duh vremena, Jupiter shvatili previše ozbiiljno. Orgijanje specijalnih efekata, New Age hipsteraj u sadržaju i kartonski likovi bi još kako-tako mogli proći, ali sve do trenutka kada se u filmu kao “utjerivači” glavnog negativca pojave ni manje ni više nego golemi gušteri opremljeni krilima. Nakon toga je Jupiter teško shvatiti ozbiljno, ali od replika nalik na “Flash, volim te, ali imamo samo 14 sati da spasimo Zemlju” – koje ovakvom filmu trebaju poput vode žednom u pustinji – nema. Trebalo je jako malo da Jupiter postane uspješan, a o čemu možda najbolje svjedoči žanrovski i zapletom prilično sličnih Čuvara galaksije. Samo je trebalo od svega učiniti vrhunsku camp zabavu nalik na tri i pol desetljeća star Flash Gordon. No, taj mali ali važan korak nije napravljen, te je Jupiter samo još jednom pokazao i da veliki i uspješni filmaši znaju stvarati spektakularno velika razočaranja.

OCJENA: 4/10

Kome bi Gandhi trebao predstavljati uzor

Jedan od zanimljivijih detalja u protekloj predsjedničkoj kampanji je bilo televizijsko sučeljavanje četvoro predsjedničkih kandidata na kojima im je postavljeno pitanje tko im predstavlja najveći uzor u političkom djelovanju. Ivan Vilibor Sinčić, kandidat “Živog zida” i, po mnogim kriterijima, svojevrsni moralni pobjednik izbora, je rekao kako su mu uzor Gandhi i Putin. Nije bilo teško pretpostaviti kako će ta izjava biti dočekana u određenim krugovima, pogotovo onim bliskim hrvatskom kulturnom i političkom establishmentu, koji na trećeplasiranog predsjedničkog kandidata gledaju sa sve izraženijim i intenzivnijim neprijateljstvom. Upravo je stavljanje dviju po teoriji i praksi tako različitih, odnosno nespojivih ličnosti tumačeno kao dokaz Sinčićeve nezrelosti i nesuvislosti, odnosno gluposti svakog onog tko se usudio razmisliti o tome da mladom kandidatu da glas.

Sinčić bi u svemu tome malo bolje prošao da je za uzore spomenuo ili jednog ili drugog, ali ne obojicu. Da je za uzor naveo Putina, na sebe bi, iz perspektive hrvatskog establishmenta i u kontekstu Hladnog rata 2.0, navukao reputaciju ruske pete kolone ili, u najboljem slučaju, “korisnog idiota”, ali bi, s druge strane, sebe učinio autentičnim predstavnikom anti-establishmentski nastrojenih Hrvata. Vojske Putinoljubaca koja se pojavljuju na komentarima hrvatskih portala i internteskim mrežama, uglavnom nisu motivirane nekakvom posebnom rusofilijom, komunizmom ili panslavizmom; za njih je Putin tek simbol svojevrsnog otpora “kraju povijesti” ili paroli “nema alternative”, pogotovo kada je ta alternativa sve omraženiji “Zapad”. Jedna od velikih ironija vezana uz novopronađene simpatije prema ruskom vođi jest i ta da se među njegovim pobornicima mogu pronaći i alter-globalisti, pacifisti i slična družina sa salonske i druge ljevice koja ga prije deset godina razapinjala kao ubojicu čečenske dječice i, što je još veći grijeh, saveznika zlog Georgea W. Busha u “ratu protiv terorizma”.

Uzimanje Mahatme Gandhija kao uzor se na prvi pogled čini manje problematičnim, ali, ono bi, zapravo Sinčića daleko više diskvalificiralo kao nekakvog ozbiljnog političara. Veliki borac za indijsku nezavisnost i otac nacije dan-danas uživa reputaciju moralne vertikale i uzora koga bi se trebalo slijediti. Ukoliko se Sinčićeve ambicije ograničavaju na nekakav društveni aktivizam, odnosno ako mu je isključivi cilj podizanje društvene svijesti i “senzibiliziranje” javnosti na probleme ljudi i obitelji pod ovrhom, onda uzimanje Gandhija kao uzor nije problem. Gandhi je, naime, u onom čisto formalnom smislu ispunio glavnu misiju svog pokreta – završetak britanske vlasti nad Indijom odnosno njenu nezavisnost.

Problem, međutim, nastaju kada se Matahma Gandhi uzima kao uzor od strane osobe koja se namjerava baviti “ozbiljnom” ili “visokom” politikom, odnosno koja se kandidirala na javnu funkciju koja po definiciji zahtijeva određene državničke vještine. Na tom je ispitu Gandhi – ukoliko ste spremni svoj sud o povijesnim ličnostima donositi na osnovu činjenica, a ne hollywoodskih filmova ili nacionalističke propagande – pao, i to prilično loše. Posljednje desetljeće njegovog političkog djelovanja su obilježila dva ključna događaja – Drugi svjetski rat i završetak britanske vlasti nad Indijom – u kojima se, najblaže rečeno, nije najbolje snašao.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata je njegovo inzistiranje na pacifizmu i nenasilju, čak i ako je to značilo kapitulaciju pred nacističkim i fašističkim osvajačima, kompromitiralo pokret za indijsku nezavisnost, učinivši ga Hitlerovim “korisnim idiotima”. A Gandhi čak i u čisto praktičkom smislu nije bio u stanju iskoristiti nimalo zavidnu situaciju u kojoj su se 1940-ih našli britanski kolonijalni gospodari da bi okončao njihovu vlast ili barem uspio ishoditi neke ozbiljne ustupke.

A kada je, nakon završetka rata, nezavisnost konačno došla na dnevni red, Gandhi je doživio još gori i sudbonosniji neuspjeh. Njegov pokušaj da svoju domovinu sačuva u jednom komadu se izjalovio; umjesto toga su stvorene dvije države na bazi vjerske podjele, i to na način koji ne samo da je doveo do milijunskih žrtava, nego i stvorio povod za nekoliko krvavih, ali još uvijek nedovršenih ratova, koji dan-danas mogu poslužiti kao povod za nuklearnu apokalipsu. I, dakako, ne treba govoriti kako je njegov romantično-idealistička vizija Indije kao zemlje seljaka i tradicionalnih obrtnika bila u potpunoj opreci sa vizijom Indije kao moderne, industrijske i ekonomske velesile; da Gandhijevi suborci i nasljednici nisu imali mudrosti odbaciti njegove ideje, za vjerovati je da bi danas milijardu ljudi živjeli u nečemu sličnijem Somaliji nego članici BRICS-a.

Čak i ako uzmemo u obzir da su kulturne, geografske, političke okolnosti sasvim drukčije, nije isključeno kako bi inzistiranje na Gandhijevoj ili gandhijevskoj politici za rješavanje hrvatskih problema moglo i na ovim prostorima dovesti do istih onih problema koji dan-danas more Južnu Aziju. Zato je možda i bolje da je Sinčić još uvijek samo vođa Živog zida, a ne predsjednik Republike Hrvatske.

Kolinda Derangement Syndrome

Kolinda Grabar-Kitarović je dobila predsjedničke izbore 2015. Može se raspravljati o tome koliko je za to zaslužna ona sama, koliko “mašinerija” njene stranke, koliko zastrašivanja birača na terenu, medijska podmetanja, pritisci i interesi vanjskopolitičkih “igrača”, odnosno kriminalna nesposobnost vlasti, bilo one u Banskim Dvorima, bilo na Pantovčaku. Ali se ne može raspravljati o krajnjem rezultatu.

Kolinda Grabar-Kitarović je jednostavno dobila veći broj glasova od Ive Josipovića. I to u samoj Hrvatskoj, pa se čak nema potrebe vaditi na nekakve “neligitimne” glasove “dijaspore” iz susjedne BiH. To su neosporne aritmetičke činjenice. Isto onako kao što djeca u školi trebaju prihvatiti 2 + 2 = 4, tako i hrvatski birači, čak i oni koji se po fanatičnoj podršci Josipoviću mogu mjeriti s najtrogloditskijim elementima Kolindinog biračkog tijela, moraju prihvatiti da će ona 19. veljače preuzeti dužnost poglavara hrvatske države i na njoj ostati sljedećih pet godina.

No, kao što se to ponekad zna dogoditi s činjenicama, treba vremena i truda da se one prihvate, pogotovo kada je u pitanju nečiji svjetonazor ili nekakav “master plan” ili scenarij budućih događaja koji se na takvom svjetonazoru temelji. Za hrvatsku ljevicu ili, da budemo precizniji, “ljevicu”, koja se okupila oko Josipovića, pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović predstavlja ne samo poraz – koji bi trebao još više boljeti zato što je bio neočekivan i tijesan – nego i nijekanje dogme o nekakvom društvenom, ekonomskom i kulturnom napretku kroz koji Hrvatska prolazi ako ne od 1990. godine, ono barem od 2000. godine, kada je neki HDZ-ovac posljednji put stolovao na Pantovčaku.

Ideja da bi hrvatski birači, nakon što su, navodno, preležali “dječje bolesti” 1990-ih, odnosno izborom ljevičara Stipe Mesića, a potom uglađenog “europskog gospodina” Ive Josipovića odbacili radikalni nacionalizam, ponovno povjerenje dali opciji čiji se predstavnici eksplicitno zalažu za “povratak u devedesete” jednostavno je nepojmljiva velikom, a možda i većinskom dijelu hrvatskog kulturnog (a dijelom i političkog) establishmenta. Kada se suoče s time da više nije samo ideja, nego kruta stvarnost, mnogi njeni predstavnici reagiraju poput kompjutera u SF-filmovima prije pedesetak godina; kada bi dobili podatke koji bi sugerirali nepredviđeno izbacivali bi papirić s natpisom “It does not compute”.

I to je, možda, glavni razlog zbog toga što sada, eto čak i neki naoko ozbiljni političari Kukuriku koalicije, poput Gorana Beusa Richemberga ili Sandre Petrović Jakovine odjednom pokazuju da je njihovo poznavanje Ustava i izbornih zakona isto onakvo kao i sposobnost vođenja države u prethodne tri godine. Dakle, nikakvo.

Nije potrebno govoriti da će mnogi u hrvatskoj javnosti ovako glupe i iracionalne reakcije na nešto što bi inače trebalo predstavljati normalnu stvar u višestranačkoj demokraciji – poraz vlastite opcije – shvatiti kao samo još jedan prilog tezi da su u Banskim dvorima definitivno “pogubili končiće” i izgubili svaku vezu s realnošću. Odnosno, da više nije samo riječ o lijenčinama i nesposobnjakovićima nego o luđacima koji su spremni dovesti u pitanje ustavni poredak. Što znači da se više ne smije čekati čak ni da za nekoliko mjeseci agonija bude dovršena kroz redovne parlamentarne izbore; Milanovića i njegovu vladu se mora rušiti odmah. A potpuno iracionalna i “nesportska” reakcija na takav fijasko će mnogim oportunistički nastrojenim predstavnicima hrvatske “ljevice” i “građanske opcije” dati izgovor da uzmu učešća u predstojećem Gleischaltungu, odnosno pronalaženju uvjerljivih argumenata da vladavina Kolinde i njenog šefa možda i ne moraju biti nešto najgore što se Hrvatskoj može dogoditi.

Oni s malo dužim sjećanjem, dakako, će na sve ovo osjetiti određeni “deja vu”. Bijes zbog izbora koji su izgubljeni, a trebali su biti “u džepu” se već jednom pretočio u svakakve teorije i alternativna tumačenja vezana uz njihovu legitimnost. Godine 2007. su tako SDP-ovci imali savršeni izgovor za neočekivani debakl njihovog “dečka koji obećava” u srazu sa Sanaderom – “muljanje” sa glasovima dijaspore i stotinama fantomskih glasača na adresama poput Dusina 0. I tada, kao i sada, teorije zavjere i priče o neligitimnosti će vrlo dobro poslužiti da se pažnja vlastitih glasača, simpatizera i javnosti skrene s mnogo važnijeg pitanja – odgovornosti samog SDP-a i njegovog vodstva za debakl. Pa, dakle, čak i ako u vodstvu SDP-a teško da ima nekoga da sumnja u to da je Kolinda legitimna predsjednica, uvijek će se naći neki “visoki neimenovani izvor” koji će sljedećih mjeseci podgrijavati priču da to nije slučaj.

I, pri tome, dakako, SDP neće biti nešto naročito originalan. Forsiranjem navodne nelegitimnosti Kolindine pobjede se samo kopira strategija stranke koja SDP-u predstavlja ideološki uzor – američkih demokrata. Isto onako kao što se SDP-ovci i hrvatska “ljevica” danas ne mire s time da “bezlična” Sanaderova “tajnica” tuče njihovog “rejting efendiju”, tako se američki demokrati 2000. godine nisu htjeli pomiriti s time da “smiješni” sin od njih poraženog i poniženog predsjednika Busha može naslijediti megauspješnog, karizmatskog i popularnog Clintona u Bijeloj kući. Pa je tako nastala ona saga o “klimajućim pločicama” na glasačkim listićima na Floridi – cirkus koji, čak i da je završio drukčije, ne bi bitno izmijenio ishod predsjedničkih izbora, ali koji je svejedno kod “hard core” glasača i simpatizera stvorio “neupitnu istinu” o nekakvoj “izbornoj krađi”, a od Busha Juniora “uzurpatora” i “pučista” među velikim dijelom građana kojima je trebao predsjedati i koje je trebao predstavljati. A to se sa vremenom pretočilo u izraze mržnje čiju iracionalnost najbolje ilustrira stav da je Bush bio najveći idiot i nesposobnjaković u povijesti Bijele kuće, a istovremeno i genije zla koji je uspio osmisliti napade 11. rujna i “prodati” ih američkoj i svjetskoj javnosti.

Čeka li i Kolindu takva sudbina? Vjerojatno će različiti oblici “Kolinda Derangement Syndromea” pojavljivati kroz nekoliko mjeseci, barem dok se za posljednje ostatke vlasti drži gubitnička opcija kojoj je takva priča u interesu. Što će se dogoditi poslije, i hoće li taj “sindrom” imati neke ozbiljne i dugoročne posljedice na hrvatsku politiku, je prilično nezahvalno prognozirati. Kao što su posljednji događaji pokazali da su političke prognoze, bile one kratkoročne i dugoročne, uvijek nezahvalne.

RECENZIJA: Ako ostanem (2014)

Chlöe Grace Moretz u Cannesu (izvor:Wikimedia Commons)
Chlöe Grace Moretz u Cannesu
(izvor:Wikimedia Commons)
AKO OSTANEM
(IF I STAY)
uloge: Chloe Grace Moretz, Mireille Enos, Jamie Blackley, Joshua Leonard, Stacey Keach, Aisha Hinds
scenarij: Shauna Cross
režija: R. J. Cutler
proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2014.
trajanje: 106 '

 

Hollywoodska praksa da ljetne uzdanice idu u parovima – odnosno da se u kratkom razmaku lansiraju dva filma različitih studija koji dijele sličan “high concept” – po svemu sudeći važi i za naizgled “male” filmove. Ili barem takav dojam daju dva filma koji se u ljeto 2014. godine pojavila u američkim kino-dvoranama, oba temeljena na popularnim omladinskim romanima čije su protagonistice adolescentice prisiljene da se prije vremena suoče sa svojom smrtnošću. Prvi od njih, Krive su zvijezde, postao je jedno od najvećih i najugodnijih osvježenja sezone. Drugi, Ako ostanem, ekranizacija romana Gayle Forman, svoju je kvalitetu i uspjeh kod kritičara zadržao unutar statističkih indikatora koji ukazuju da se od takvih filmova ne može očekivati nešto previše dobro.

Protagonistica filma, koju tumači danas među hollywoodskim filmašima prilično popularna Chloe Grace Moretz, je Mia Hall, srednjoškolka iz Portlanda koja je otkrila neuobičajeni dar za sviranje violenčela i koja se temeljem toga nada steći prestižnu stipendiju za školovanje na Julliardu. Pri tome je prevelike probleme ne stvara ni obitelj, uključujući oca (Leonard), nekadašnjeg punk-rockera koji je, poput majke (Enos), očekivao da će kći krenuti glazbenim stopama, ali ne i tim pravcem. Problem, barem ispočetka, ne bi trebalo predstavljati ni to što je Mia upoznala mladog rockera po imenu Adam Wilde (Blackley) i što se među njima, usprkos razlikama u glazbenom ukusu, stvorila strastvena ljubavna veza. Dileme koje bi njihovo razdvajanje izazvalo zbog Mijinog školovanja u dalekom New Yorku dolaze u drugi plan nakon što se dogodi strahovita prometna nesreća u kojoj Mia strada zajedno sa članovima svoje obitelji. Nakon toga ona završava u bolnici u komi, ali istovremeno doživljava izlazak iz tijela te poput duha promatra kako nesreća dobija sve tragičnije i tragičnije razmjere, ostavljajući je s pitanjem želi li se uopće probuditi i nastaviti svoj život.

Neumitne usporedbe koje će Ako ostanem izazvati s Krive su zvijezde pokazuju koliko su ta dva filma, usprkos slične teme, različita, a što je prije svega odnosi na pristup. Zvijezde se bave jednom prilično neugodnom temom na realan način i bez pretjerane patetike, te za protagonisticu ima adolescenticu koja se, ako se izuzme nezgodni “detalj” njene bolesti, može smatrati posve normalnom i posve običnom. Ako ostanem, pak, ima protagonisticu koju krasi nevjerojatan glazbeni talent – zahvaljujući kojem može računati na najelitniju svjetsku školu – kao i nevjerojatna sreća u ljubavi, koja se iskazuje kroz momka koji se u nju smrtnu zaljubi usprkos njenog “nazovigeekovskog” imidža, a još se ispostavi da je cool i uspješan rock-glazbenik koga čeka sjajna budućnost. Naravno, Mijini roditelji su oličenje dobrote te nikakvih problema i poteškoća nema, sve do nesreće koja je tu tek da stvori neka neugodna pitanja za Miju. Kakvi će odgovori na njih biti, unaprijed je poznato, s obzirom da ostvarenja ovakve vrste zahtijevaju hepi end. Samo što se to ne može izbjeći bez tona patetitke i sentimantalne “ljige” čak ispod najnižih hollywoodskih standarda.

Oni koji pogledaju Ako ostanem, međutim, nemaju razloga biti baš potpuno razočarani. Moretz se hrabro nosi sa jednom od najnezahvalnijih uloga karijere, a u tome joj podršku pruža prilično raspoložena glumačka ekipa među kojom se posebno ističe veteran Stacy Keach u ulozi njenog djeda. Ni glazbeni soundtrack nije previše loš, barem ako se u obzir uzme da se, za razliku od većine današnjih omladinskih filmova u Hoollywoodu, neće u potpunosti sastojati od saharinskog popa. Sve to, međutim, neće zaustaviti dojam da smo film poput Ako ostanem vidjeli mnogo ranije, i u dalekoj boljoj verziji od ove.

OCJENA: 4/10