Kome bi Gandhi trebao predstavljati uzor

Jedan od zanimljivijih detalja u protekloj predsjedničkoj kampanji je bilo televizijsko sučeljavanje četvoro predsjedničkih kandidata na kojima im je postavljeno pitanje tko im predstavlja najveći uzor u političkom djelovanju. Ivan Vilibor Sinčić, kandidat “Živog zida” i, po mnogim kriterijima, svojevrsni moralni pobjednik izbora, je rekao kako su mu uzor Gandhi i Putin. Nije bilo teško pretpostaviti kako će ta izjava biti dočekana u određenim krugovima, pogotovo onim bliskim hrvatskom kulturnom i političkom establishmentu, koji na trećeplasiranog predsjedničkog kandidata gledaju sa sve izraženijim i intenzivnijim neprijateljstvom. Upravo je stavljanje dviju po teoriji i praksi tako različitih, odnosno nespojivih ličnosti tumačeno kao dokaz Sinčićeve nezrelosti i nesuvislosti, odnosno gluposti svakog onog tko se usudio razmisliti o tome da mladom kandidatu da glas.

Sinčić bi u svemu tome malo bolje prošao da je za uzore spomenuo ili jednog ili drugog, ali ne obojicu. Da je za uzor naveo Putina, na sebe bi, iz perspektive hrvatskog establishmenta i u kontekstu Hladnog rata 2.0, navukao reputaciju ruske pete kolone ili, u najboljem slučaju, “korisnog idiota”, ali bi, s druge strane, sebe učinio autentičnim predstavnikom anti-establishmentski nastrojenih Hrvata. Vojske Putinoljubaca koja se pojavljuju na komentarima hrvatskih portala i internteskim mrežama, uglavnom nisu motivirane nekakvom posebnom rusofilijom, komunizmom ili panslavizmom; za njih je Putin tek simbol svojevrsnog otpora “kraju povijesti” ili paroli “nema alternative”, pogotovo kada je ta alternativa sve omraženiji “Zapad”. Jedna od velikih ironija vezana uz novopronađene simpatije prema ruskom vođi jest i ta da se među njegovim pobornicima mogu pronaći i alter-globalisti, pacifisti i slična družina sa salonske i druge ljevice koja ga prije deset godina razapinjala kao ubojicu čečenske dječice i, što je još veći grijeh, saveznika zlog Georgea W. Busha u “ratu protiv terorizma”.

Uzimanje Mahatme Gandhija kao uzor se na prvi pogled čini manje problematičnim, ali, ono bi, zapravo Sinčića daleko više diskvalificiralo kao nekakvog ozbiljnog političara. Veliki borac za indijsku nezavisnost i otac nacije dan-danas uživa reputaciju moralne vertikale i uzora koga bi se trebalo slijediti. Ukoliko se Sinčićeve ambicije ograničavaju na nekakav društveni aktivizam, odnosno ako mu je isključivi cilj podizanje društvene svijesti i “senzibiliziranje” javnosti na probleme ljudi i obitelji pod ovrhom, onda uzimanje Gandhija kao uzor nije problem. Gandhi je, naime, u onom čisto formalnom smislu ispunio glavnu misiju svog pokreta – završetak britanske vlasti nad Indijom odnosno njenu nezavisnost.

Problem, međutim, nastaju kada se Matahma Gandhi uzima kao uzor od strane osobe koja se namjerava baviti “ozbiljnom” ili “visokom” politikom, odnosno koja se kandidirala na javnu funkciju koja po definiciji zahtijeva određene državničke vještine. Na tom je ispitu Gandhi – ukoliko ste spremni svoj sud o povijesnim ličnostima donositi na osnovu činjenica, a ne hollywoodskih filmova ili nacionalističke propagande – pao, i to prilično loše. Posljednje desetljeće njegovog političkog djelovanja su obilježila dva ključna događaja – Drugi svjetski rat i završetak britanske vlasti nad Indijom – u kojima se, najblaže rečeno, nije najbolje snašao.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata je njegovo inzistiranje na pacifizmu i nenasilju, čak i ako je to značilo kapitulaciju pred nacističkim i fašističkim osvajačima, kompromitiralo pokret za indijsku nezavisnost, učinivši ga Hitlerovim “korisnim idiotima”. A Gandhi čak i u čisto praktičkom smislu nije bio u stanju iskoristiti nimalo zavidnu situaciju u kojoj su se 1940-ih našli britanski kolonijalni gospodari da bi okončao njihovu vlast ili barem uspio ishoditi neke ozbiljne ustupke.

A kada je, nakon završetka rata, nezavisnost konačno došla na dnevni red, Gandhi je doživio još gori i sudbonosniji neuspjeh. Njegov pokušaj da svoju domovinu sačuva u jednom komadu se izjalovio; umjesto toga su stvorene dvije države na bazi vjerske podjele, i to na način koji ne samo da je doveo do milijunskih žrtava, nego i stvorio povod za nekoliko krvavih, ali još uvijek nedovršenih ratova, koji dan-danas mogu poslužiti kao povod za nuklearnu apokalipsu. I, dakako, ne treba govoriti kako je njegov romantično-idealistička vizija Indije kao zemlje seljaka i tradicionalnih obrtnika bila u potpunoj opreci sa vizijom Indije kao moderne, industrijske i ekonomske velesile; da Gandhijevi suborci i nasljednici nisu imali mudrosti odbaciti njegove ideje, za vjerovati je da bi danas milijardu ljudi živjeli u nečemu sličnijem Somaliji nego članici BRICS-a.

Čak i ako uzmemo u obzir da su kulturne, geografske, političke okolnosti sasvim drukčije, nije isključeno kako bi inzistiranje na Gandhijevoj ili gandhijevskoj politici za rješavanje hrvatskih problema moglo i na ovim prostorima dovesti do istih onih problema koji dan-danas more Južnu Aziju. Zato je možda i bolje da je Sinčić još uvijek samo vođa Živog zida, a ne predsjednik Republike Hrvatske.

Kolinda Derangement Syndrome

Kolinda Grabar-Kitarović je dobila predsjedničke izbore 2015. Može se raspravljati o tome koliko je za to zaslužna ona sama, koliko “mašinerija” njene stranke, koliko zastrašivanja birača na terenu, medijska podmetanja, pritisci i interesi vanjskopolitičkih “igrača”, odnosno kriminalna nesposobnost vlasti, bilo one u Banskim Dvorima, bilo na Pantovčaku. Ali se ne može raspravljati o krajnjem rezultatu.

Kolinda Grabar-Kitarović je jednostavno dobila veći broj glasova od Ive Josipovića. I to u samoj Hrvatskoj, pa se čak nema potrebe vaditi na nekakve “neligitimne” glasove “dijaspore” iz susjedne BiH. To su neosporne aritmetičke činjenice. Isto onako kao što djeca u školi trebaju prihvatiti 2 + 2 = 4, tako i hrvatski birači, čak i oni koji se po fanatičnoj podršci Josipoviću mogu mjeriti s najtrogloditskijim elementima Kolindinog biračkog tijela, moraju prihvatiti da će ona 19. veljače preuzeti dužnost poglavara hrvatske države i na njoj ostati sljedećih pet godina.

No, kao što se to ponekad zna dogoditi s činjenicama, treba vremena i truda da se one prihvate, pogotovo kada je u pitanju nečiji svjetonazor ili nekakav “master plan” ili scenarij budućih događaja koji se na takvom svjetonazoru temelji. Za hrvatsku ljevicu ili, da budemo precizniji, “ljevicu”, koja se okupila oko Josipovića, pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović predstavlja ne samo poraz – koji bi trebao još više boljeti zato što je bio neočekivan i tijesan – nego i nijekanje dogme o nekakvom društvenom, ekonomskom i kulturnom napretku kroz koji Hrvatska prolazi ako ne od 1990. godine, ono barem od 2000. godine, kada je neki HDZ-ovac posljednji put stolovao na Pantovčaku.

Ideja da bi hrvatski birači, nakon što su, navodno, preležali “dječje bolesti” 1990-ih, odnosno izborom ljevičara Stipe Mesića, a potom uglađenog “europskog gospodina” Ive Josipovića odbacili radikalni nacionalizam, ponovno povjerenje dali opciji čiji se predstavnici eksplicitno zalažu za “povratak u devedesete” jednostavno je nepojmljiva velikom, a možda i većinskom dijelu hrvatskog kulturnog (a dijelom i političkog) establishmenta. Kada se suoče s time da više nije samo ideja, nego kruta stvarnost, mnogi njeni predstavnici reagiraju poput kompjutera u SF-filmovima prije pedesetak godina; kada bi dobili podatke koji bi sugerirali nepredviđeno izbacivali bi papirić s natpisom “It does not compute”.

I to je, možda, glavni razlog zbog toga što sada, eto čak i neki naoko ozbiljni političari Kukuriku koalicije, poput Gorana Beusa Richemberga ili Sandre Petrović Jakovine odjednom pokazuju da je njihovo poznavanje Ustava i izbornih zakona isto onakvo kao i sposobnost vođenja države u prethodne tri godine. Dakle, nikakvo.

Nije potrebno govoriti da će mnogi u hrvatskoj javnosti ovako glupe i iracionalne reakcije na nešto što bi inače trebalo predstavljati normalnu stvar u višestranačkoj demokraciji – poraz vlastite opcije – shvatiti kao samo još jedan prilog tezi da su u Banskim dvorima definitivno “pogubili končiće” i izgubili svaku vezu s realnošću. Odnosno, da više nije samo riječ o lijenčinama i nesposobnjakovićima nego o luđacima koji su spremni dovesti u pitanje ustavni poredak. Što znači da se više ne smije čekati čak ni da za nekoliko mjeseci agonija bude dovršena kroz redovne parlamentarne izbore; Milanovića i njegovu vladu se mora rušiti odmah. A potpuno iracionalna i “nesportska” reakcija na takav fijasko će mnogim oportunistički nastrojenim predstavnicima hrvatske “ljevice” i “građanske opcije” dati izgovor da uzmu učešća u predstojećem Gleischaltungu, odnosno pronalaženju uvjerljivih argumenata da vladavina Kolinde i njenog šefa možda i ne moraju biti nešto najgore što se Hrvatskoj može dogoditi.

Oni s malo dužim sjećanjem, dakako, će na sve ovo osjetiti određeni “deja vu”. Bijes zbog izbora koji su izgubljeni, a trebali su biti “u džepu” se već jednom pretočio u svakakve teorije i alternativna tumačenja vezana uz njihovu legitimnost. Godine 2007. su tako SDP-ovci imali savršeni izgovor za neočekivani debakl njihovog “dečka koji obećava” u srazu sa Sanaderom – “muljanje” sa glasovima dijaspore i stotinama fantomskih glasača na adresama poput Dusina 0. I tada, kao i sada, teorije zavjere i priče o neligitimnosti će vrlo dobro poslužiti da se pažnja vlastitih glasača, simpatizera i javnosti skrene s mnogo važnijeg pitanja – odgovornosti samog SDP-a i njegovog vodstva za debakl. Pa, dakle, čak i ako u vodstvu SDP-a teško da ima nekoga da sumnja u to da je Kolinda legitimna predsjednica, uvijek će se naći neki “visoki neimenovani izvor” koji će sljedećih mjeseci podgrijavati priču da to nije slučaj.

I, pri tome, dakako, SDP neće biti nešto naročito originalan. Forsiranjem navodne nelegitimnosti Kolindine pobjede se samo kopira strategija stranke koja SDP-u predstavlja ideološki uzor – američkih demokrata. Isto onako kao što se SDP-ovci i hrvatska “ljevica” danas ne mire s time da “bezlična” Sanaderova “tajnica” tuče njihovog “rejting efendiju”, tako se američki demokrati 2000. godine nisu htjeli pomiriti s time da “smiješni” sin od njih poraženog i poniženog predsjednika Busha može naslijediti megauspješnog, karizmatskog i popularnog Clintona u Bijeloj kući. Pa je tako nastala ona saga o “klimajućim pločicama” na glasačkim listićima na Floridi – cirkus koji, čak i da je završio drukčije, ne bi bitno izmijenio ishod predsjedničkih izbora, ali koji je svejedno kod “hard core” glasača i simpatizera stvorio “neupitnu istinu” o nekakvoj “izbornoj krađi”, a od Busha Juniora “uzurpatora” i “pučista” među velikim dijelom građana kojima je trebao predsjedati i koje je trebao predstavljati. A to se sa vremenom pretočilo u izraze mržnje čiju iracionalnost najbolje ilustrira stav da je Bush bio najveći idiot i nesposobnjaković u povijesti Bijele kuće, a istovremeno i genije zla koji je uspio osmisliti napade 11. rujna i “prodati” ih američkoj i svjetskoj javnosti.

Čeka li i Kolindu takva sudbina? Vjerojatno će različiti oblici “Kolinda Derangement Syndromea” pojavljivati kroz nekoliko mjeseci, barem dok se za posljednje ostatke vlasti drži gubitnička opcija kojoj je takva priča u interesu. Što će se dogoditi poslije, i hoće li taj “sindrom” imati neke ozbiljne i dugoročne posljedice na hrvatsku politiku, je prilično nezahvalno prognozirati. Kao što su posljednji događaji pokazali da su političke prognoze, bile one kratkoročne i dugoročne, uvijek nezahvalne.

RECENZIJA: Ako ostanem (2014)

Chlöe Grace Moretz u Cannesu (izvor:Wikimedia Commons)
Chlöe Grace Moretz u Cannesu
(izvor:Wikimedia Commons)
AKO OSTANEM
(IF I STAY)
uloge: Chloe Grace Moretz, Mireille Enos, Jamie Blackley, Joshua Leonard, Stacey Keach, Aisha Hinds
scenarij: Shauna Cross
režija: R. J. Cutler
proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2014.
trajanje: 106 '

 

Hollywoodska praksa da ljetne uzdanice idu u parovima – odnosno da se u kratkom razmaku lansiraju dva filma različitih studija koji dijele sličan “high concept” – po svemu sudeći važi i za naizgled “male” filmove. Ili barem takav dojam daju dva filma koji se u ljeto 2014. godine pojavila u američkim kino-dvoranama, oba temeljena na popularnim omladinskim romanima čije su protagonistice adolescentice prisiljene da se prije vremena suoče sa svojom smrtnošću. Prvi od njih, Krive su zvijezde, postao je jedno od najvećih i najugodnijih osvježenja sezone. Drugi, Ako ostanem, ekranizacija romana Gayle Forman, svoju je kvalitetu i uspjeh kod kritičara zadržao unutar statističkih indikatora koji ukazuju da se od takvih filmova ne može očekivati nešto previše dobro.

Protagonistica filma, koju tumači danas među hollywoodskim filmašima prilično popularna Chloe Grace Moretz, je Mia Hall, srednjoškolka iz Portlanda koja je otkrila neuobičajeni dar za sviranje violenčela i koja se temeljem toga nada steći prestižnu stipendiju za školovanje na Julliardu. Pri tome je prevelike probleme ne stvara ni obitelj, uključujući oca (Leonard), nekadašnjeg punk-rockera koji je, poput majke (Enos), očekivao da će kći krenuti glazbenim stopama, ali ne i tim pravcem. Problem, barem ispočetka, ne bi trebalo predstavljati ni to što je Mia upoznala mladog rockera po imenu Adam Wilde (Blackley) i što se među njima, usprkos razlikama u glazbenom ukusu, stvorila strastvena ljubavna veza. Dileme koje bi njihovo razdvajanje izazvalo zbog Mijinog školovanja u dalekom New Yorku dolaze u drugi plan nakon što se dogodi strahovita prometna nesreća u kojoj Mia strada zajedno sa članovima svoje obitelji. Nakon toga ona završava u bolnici u komi, ali istovremeno doživljava izlazak iz tijela te poput duha promatra kako nesreća dobija sve tragičnije i tragičnije razmjere, ostavljajući je s pitanjem želi li se uopće probuditi i nastaviti svoj život.

Neumitne usporedbe koje će Ako ostanem izazvati s Krive su zvijezde pokazuju koliko su ta dva filma, usprkos slične teme, različita, a što je prije svega odnosi na pristup. Zvijezde se bave jednom prilično neugodnom temom na realan način i bez pretjerane patetike, te za protagonisticu ima adolescenticu koja se, ako se izuzme nezgodni “detalj” njene bolesti, može smatrati posve normalnom i posve običnom. Ako ostanem, pak, ima protagonisticu koju krasi nevjerojatan glazbeni talent – zahvaljujući kojem može računati na najelitniju svjetsku školu – kao i nevjerojatna sreća u ljubavi, koja se iskazuje kroz momka koji se u nju smrtnu zaljubi usprkos njenog “nazovigeekovskog” imidža, a još se ispostavi da je cool i uspješan rock-glazbenik koga čeka sjajna budućnost. Naravno, Mijini roditelji su oličenje dobrote te nikakvih problema i poteškoća nema, sve do nesreće koja je tu tek da stvori neka neugodna pitanja za Miju. Kakvi će odgovori na njih biti, unaprijed je poznato, s obzirom da ostvarenja ovakve vrste zahtijevaju hepi end. Samo što se to ne može izbjeći bez tona patetitke i sentimantalne “ljige” čak ispod najnižih hollywoodskih standarda.

Oni koji pogledaju Ako ostanem, međutim, nemaju razloga biti baš potpuno razočarani. Moretz se hrabro nosi sa jednom od najnezahvalnijih uloga karijere, a u tome joj podršku pruža prilično raspoložena glumačka ekipa među kojom se posebno ističe veteran Stacy Keach u ulozi njenog djeda. Ni glazbeni soundtrack nije previše loš, barem ako se u obzir uzme da se, za razliku od većine današnjih omladinskih filmova u Hoollywoodu, neće u potpunosti sastojati od saharinskog popa. Sve to, međutim, neće zaustaviti dojam da smo film poput Ako ostanem vidjeli mnogo ranije, i u dalekoj boljoj verziji od ove.

OCJENA: 4/10

Zašto Radnička fronta nema šanse

Ako je prvi krug predsjedničkih izbora išta pokazao, to je da je duboko nezadovoljstvo godinama i godinama nezaustavljive ekonomske krize i propadanja svega onoga što se u Hrvatskoj podrazumijevalo pod izrazom “životni standard” sve teže i teže utišati ili kanalizirati u nekakve “pristojne” i “europske” parametre “lijevog” i “desnog centra”. Jedan od razloga zbog kojih HDZ u ovom trenutku ima daleko bolje šanse da se, usprkos toga što je svemu tome godinama kumovao, jest taj da je bez mnogo skrupula, a nakon ulaska u EU i bez velike brige za nekakvi “europejski” identitet, uspio pod svoje okrilje prevesti one koji to nezadovoljstvo iskazuju ili nastoje iskazati na desnom dijelu političkog spektra.

Problem za Josipovića, a još veći problem za Milanovića za nekoliko mjeseci, jest u tome što ne žele, ne mogu i ne znaju iskoristiti fenomen na lijevoj političkoj hemisferi. Razlog za to je u neprevladanoj paradigmi iz 1990-ih i 2000-ih prema kojoj se cjelokupni politički život u Hrvatskoj trebao svesti upravo na nekakav apstraktni “centar” u kome bi se HDZ i SDP izmjenjivali na vlasti kao “pristojna demokršćanska” i “pristojna socijaldemokratska” stranka, a sve u ime nekakve stabilnosti kojom bi se osigurala sigurnost i blagostanje Hrvatske kroz članstvo u NATO-u i EU. Međutim, jednom kada su ti ciljevi postignuti, razloga za održavanje te paradigme – kojoj je dodatnu podlogu dala i Tuđmanova ideja nacionalnog pomirenja – više nema, a još manje kada se u obzir uzme i “nova normala” ekonomske krize, koja će ne samo radikalizirati osiromašene hrvatske mase, nego i natjerati esdepeovske i hadezeovske krokodile da se malo žešće počnu gristi u sve manjoj bari institucionalne korupcije i pljačke.

Josipović, koji je u predsjedničkoj kampanji njegovao imidž “pristojnog”, odgovornog i, prije svega centrističkog političara, se tome nije prilagodio. Milanović, još manje sa svojom provalom o SDP-u kao “liberalnoj stranci centra”, kojom je budalama proglasio sve one koji su riječ “Socijaldemokratska” u imenu njegove stranke shvaćali ozbiljno. I tako, dok HDZ prilično uspješno može mobilizirati glasačko tijelo utvarama Jugoslavije, Tita i komunizma i tvrditi da svi grijesi HDZ-a proizlaze iz toga što nije proveo ultranacionalističku antikomunističku revoluciju kakva se prošle godine zbila u Ukrajini, dotle SDP ne smije zucnuti ni riječ kako protiv Washingtona, Bruxellesa i stranih banaka koje većina stanovništva smatra “gulikožama”, tako i protiv domaćih tajkuna koji su ih doveli ili održavali na vlasti.

I što je činiti razočaranim ljevičarima ili socijalno ugroženim i poniženim glasačima koji ovakav SDP organski ne mogu smisliti, ali isto tako ne dozvoliti da ga, po dobrom starom običaju, na vlasti zamijeni nešto nezamislivo gore? Prošle godine se kao zanimljiv eksperiment pojavio ORaH, ali se čini da je njegov, najblaže rečeno, nekonvencionalni odnos prema Milanoviću i SDP-u, odnosno Josipoviću, “ohladio” njegove najveće pristalice. Nešto novija alternativa, koju predstavlja Ivan Vilibor Sinčić, je opterećena uobičajenim hrvatskim snoberajem prema “neiskusnim balavcu”, kao i balastom koji njegovoj ideološki neprofiliranoj opciji čine “mangupi iz vlastitih redova”, bilo da je riječ o oportunistima s rubne desnice, bilo ubačenim provokatorima.

Kao nekakva “normalna” i razumna alternativa, odnosno odraz “širih europskih” trendova, bi se u tom slučaju trebala nametnuti Radnička fronta. Ona je zamišljena, odnosno nastoji se predstaviti kao hrvatski ekvivalent drugih radikalno lijevih stranaka koje su nastale, narasle i ozbiljnim faktorom postale na temelju sveopćeg razočaranja tradicionalnom ljevicom, a najviše “socijaldemokratskim” i “trećeputaškim” lijevim centrom. Zamisao je, dakle, da Radnička fronta postane ono što je Podemos u Španjolskoj i Syriza u Grčkoj – lijeve stranke koje vode u anketama, imaju ozbiljnu šansu doći i na vlast ili barem predstavljaju toliku opasnost establishmentu da je prisiljen barem verbalno modificirati “neoliberalnu” paradigmu o rezanju socijale i oštrim mjerama štednje kao jedinoj alternativi izlaska iz krize.

Da bi Radnička fronta to postigla, ili barem zauzela nišu od nekih 5-15 % koliko stranke i blokovi radikalne ljevice mogu računati u “normalnim” evropskim državama (uključujući i Njemačku, po kojoj je desetljećima modeliran moderni hrvatski politički sistem), potrebno je ispuniti brojne preduvjete. Ne samo što Kapović i društvo moraju glasačku bazu proširiti mnogo dalje od zagrebačkog Filozofskog fakulteta, nego moraju i izgraditi stranačku infrastrukturu koja bi bila u stanju da prebrodi dječje bolesti koje sada pogađaju Sinčića i njegovu ekipu, odnosno vojsku stranačkih aktivista koja se ravnopravno može nositi sa esdepeovskim uhljebima. Sve to zahtijeva ne samo organizacijske i druge sposobnosti bitno različite od onih koje su osnivači Fronte pokazali kao salonski kritičari postojećeg stanja, nego i vremena i novca. A ono Radničkoj fronti baš i ne stoji na raspolaganju, barem u kontekstu izbora krajem ove godine.

Međutim, pravi razlog zbog koga Radnička fronta ima male ili gotovo nikakve šanse da ostvari ono što najavljuju njeni osnivači jest daleko banalniji. Tiče se samog imena stranke. Riječi koje odbijaju birače u Hrvatskoj – barem onaj segment na koji računa Kapovićeva ekipa – nisu ni “Jugoslavija” ni “komunizam”, a još manje “socijalizam”, “fronta” ili “partija”. Riječ je o tome da je Radnička fronta ipak “radnička”. Dakle, riječ je o nečemu što se tiče “plavih ovratnika”, odnosno “šljakera” sa kojima se srednja klasa (ili ono što sebe još uvijek smatra srednjom klasom) nikako neće i ne može poistovjetiti, odnosno tehnologija i mentaliteta kojima je mjesto u povijesnim knjigama, a ne u “cool” 21. stoljeću. Izrazi “rad” i “radnik” su još teže spojivi s konceptom tzv. hrvatskog sna, a prema kome su nečiji životni uspjeh i blagostanje u današnjoj Hrvatskoj obrnuto proporcionalni količni uloženog truda ili elementarnih ljudskih kvaliteta. Većina potencijalnih glasača Fronte, ma koliko bili bijesni na tajkune i uhljebe, nisu toliko bijesni zbog njihovog lopovluka i nesposobnosti koliko zbog toga što nisu bili u prilici biti na njihovom mjestu. Ako Radnička fronta misli nešto napraviti, prva stvar koja mora učiniti jest  promjena imena.

Treba li (B)DP-irati hrvatske birače?

O tome koliko je duboka kriza u današnjoj Hrvatskoj je gotovo izlišno govoriti. Jedan od najboljih indikatora za to jesu prijedlozi za promjene hrvatskog društvenog, ekonomskog i političkog sustava koja su donedavno bila nezamislivi bilo zbog svoje učestalosti, bilo zbog radikalizma, bilo zbog toga što više ne dolaze samo s krajnjih rubova hrvatske društvene scene. Kao što je to u Hrvatskoj običaj, Murphyjev i Sturgeonov zakon će se pobrinuti da samo zanemarivi postotak takvih prijedloga budu ozbiljno shvaćeni i(li) dobiju šansu za realizaciju, a od njih će, dakako, uvjerljiva većina biti oni koji čine više štete nego koristi. Jedan od njih je ideja koju je na naslovnici T-portala iznijela kolumnistica Helena Puljiz.

U tekstu pod naslovom Birali ste lošu vlast? Treba vas opaliti po džepu! se postavlja teza o kojoj postoji manje-više čvrsti konsenzus u Hrvatskoj – ekonomska kriza koja godinama nagriza hrvatsko društvo svoj korijen ima u disfunkcionalnosti hrvatskog političkog sistema. Točnije, ona je dobila tako virulentni oblik prije svega zahvaljujući tome da se u četvrt stoljeća postojanja višestranačke demokracije izbor hrvatskih birača sveo na dvije stranke koje, ako netko malo zagrebe ispod površine i ignorira ustaško-partizanski i slični politički folklor, u ključnim pitanjima vanjske i ekonomske politike, te, a što je to najvažnije, metodama upravljanja i sposobnosti, izgledaju isto onako kao Peđa Grbin kada se slika zajedno s Vladimirom Šeksom. Puljiz je, pak, među onim, relativno rijetkim hrvatskim kolumnistima koje razlog za to žalosno stanje stvari ne vidi u protuhrvatskoj i antidemokratskoj zavjeri pripadnika hrvatskog dvopartijskog establishmenta, nego u tome da je takav establishment, svidjelo se to nekome ili ne, odraz volje hrvatskih birača. Barem onih koji se svakih par godina nekako dovuku do birališta i pobrinu da više od polovice ukupnih glasova pripadnu jednoj od te dvije stranke, te tako garantiraju da će jedna od njih po prirodi stvari biti vladajuća, a druga glavna opozicijska stranka.

I kako riješiti taj problem, kada birači već godinama i desetljećima prkose vlastitom iskustvu i zdravom razumu te uporno zaokružuju kandidate HDZ-a i SDP-a? Puljiz je, dakako, inspiraciju pronašla u susjednoj zemlji, gdje se sličan fenomen odrazio kroz znameniti grafit Glasali ste – gladujte! Njegov anonimni autor, očigledno frustriran time da birači dan-danas glasove daju strankama i političarima zaslužnima za krvoproliće 1990-ih i kasnije siromaštvo i besperspektivnost, došao je do istog zaključka kao i Puljiz – ako su tako bedasti, za to trebaju snositi posljedice. Odnosno, kao što to govori još jedna starija politička poslovica – “Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje”.

T-portalova kolumnistica, pak, vjeruje da u Hrvatskoj to nije slučaj, ili barem ne u takvoj mjeri da bi birače njihova iskustva s vlašću koju biraju, poput kriminalnog recividista, izvela na “pravi put”. Zbog toga treba primijeniti načela slična onima iz “tvrdokuhane” škole kaznenog prava ili narodne poslovice “Batina je iz raja izašla”. Točnije, birače koje se lijepim i pametnim riječima ne može spriječiti da rade protiv svoje štete valja kazniti, i to drastično, sa mnogo surovijim lupanjem po džepu nego što su to u stanju uraditi ili se usude današnji hrvatski “usrećitelji”. Puljiz iznosi i konkretne prijedloge, temeljene na nekakvim okvirnim procjenama da godišnji porast hrvatskog BDP-a tokom sljedećih nekoliko godina i desetljeća ne smije biti manji od 5 % ukoliko netko uistinu želi da Hrvatska postane onako “uredna”, “normalna” i “zdrava” srednjoeuropska država kakvom su je zamišljali zagovornici njene EU-budućnosti. Ako to neka vlast nije voljna ili sposobna učiniti, za to ne treba kazniti samo nju rušenjem na izborima, nego i tako da se iste one kretenske birače koji su je doveli na vlast opali s dodatnim porezom od 5 ili više posto, i da se ista stvar ponavlja svaki put prije nego što konačno uspiju izabrati nekoga tko je u stanju ekonomiju i financije dovesti u red. Autor teksta, doduše, priznaje da batina najčešće slabo funkcionira bez nekakve mrkve, te također predlaže i suprotno načelo – da se birači, ukoliko uspiju izabrati vlast koja će nadmašiti pet posto, nagrade s poreznim olakšicama ili odgovarajućim snižavanjem porezne stope. Vlast bi, s druge strane, bila dodatno motivirana za poticanje rasta BDP-a tako što bi se odredilo da vlada pada svaki put kada godišnji rast bude ispod 3 posto, te se ide na prijevremene izbore.

Na prvi pogled, prijedlog izgleda razuman, odnosno da se primijeni, Hrvatska bi bila upravo onakva odgovorna višestranačka demokracija kakvom treba biti. Birači bi imali razloga dva puta razmisliti prije nego što zaokruže neki broj na listiću, a vlastodršci, suočeni s opcijom da ih se nakon jedva godinu dana šutira iz tople fotelje, imali daleko snažniji poticaj da bolje rade svoj posao.

Međutim, kao i mnoge druge ideje u povijesti koje su na papiru izgledale previše dobro da bi bile praktične u stvarnom životu, i ona o hrvatskoj vlasti i biračima temeljenoj na godišnjoj stopi BDP-a u sebi krije brojne nedostatke. I to u onakvoj mjeri da daje osnovanu sumnju kako bi pokušaj njene primjene izazvao daleko više štete nego koristi.

Možemo, na primjer, početi sa onime što se odnedavno u američkoj akademskoj praksi naziva trigger warning, ili, slikovito rečeno, riječima koje bi kod dosljednih zagovornika liberalne demokracije trebali izazvati isti onaj efekt koju je kod Göringa izazivalo spominjanje riječi “kultura”. Prijedlog na naslovnici T-portala, naime, nastoji cjelokupnu hrvatsku politiku, ekonomiju i društvo svesti na matematičke, financijske i ekonomske pokazatelje na isti onakav način na koji su takve brojke zagovornici tzv. znanstvenog socijalizma u praksi koristili kao temelje izgradnje jednog novog društva. Pri čemu su sloboda poduzetništva, sloboda izražavanja i sve druge slobode, mic po mic, postale daleka uspomena.

Pretpostavimo, doduše, da to ovdje neće biti slučaj, ili barem ne na početku. Isto tako zamislimo neku hrvatsku vlast koja je ovaj prijedlog shvatila ozbiljno, kao i da njenu ozbiljnost dijele njeni birači. Nekako su na izborima uspjeli izabrati stranku ili koaliciju na čijem čelu je netko tko zna svoj posao, ili barem zna svoju u vladu dovesti i zadržati ekipu vrhunskih stručnjaka. Ta vlast čini sve što bi trebala, ali… Onda se dogodi neka neočekivana stvar koja s Hrvatskom ili sa njenim radom nema ama baš nikave veze. Ne mora u pitanju biti udar asteroida o Zemlju ili zombi apokalipsa; dovoljno je, na primjer, da neka od značajnijih ekonomija u Regionu ili, što je vjerojatnije, nekoj od bratskih zemalja EU, pod vodstvom ekipe koja nije dovoljno ozbiljno shvatila ovaj prijedlog. U svakom slučaju, dovoljno je da netko tamo žestoko zabrlja i izazove jedan malo žešći kolaps burzi, valutnih tečaja, banaka i izazove lančanu reakciju zbog koje će, s obzirom da je hrvatska ekonomija pupčanom vrpcom vezana sa svima ostalima, hrvatska vlast ni kriva ni dužna gledati kako sljedećih par godina njen BDP ponovno odlazi na jug. I onda bi njeni birači ni krvi ni dužni zbog toga morali plaćati nekakve ekstra poreze? I tako još nekoliko puta? Sve dok im ne postane apsolutno svejedno da li biraju “prave” ili “krive”?

Na gore navedene primjedbe bi se moglo odgovoriti tvrdnjom da će, tko god pokušao ovakav prijedlog sročiti u Ustav ili zakone, uz njega uvesti i odredbe o izvanrednim prilikama. Dakle, pretpostavimo da će sljedećih nekoliko godina i desetljeća svijet biti mirno i dosadno mjesto gdje se ne događa ništa nepredviđeno ili spektakularno loše. Hrvatski BDP, kao i BDP svih relevantnih država, raste kao što bi trebao rasti. Ili, da li je doista tako? Eh, tu dolazimo do još jednog, mnogo ozbiljnijeg i, na žalost, mnogo aktualnijeg problema vezanog uz BDP, a koji se najbolje može ilustrirati Churchillovom izrekom da postoji “laž, prokleta laž i vladine statistike”. To jest, vlast čiji opstanak doslovno ovisi o godišnjim stopama BDP-a će učiniti sve ta stopa ostane što viša, te će, ukoliko to nije u stanju učiniti u stvarnosti, kao nadomjestak iskoristiti različite metode kreativne aritmetike, računovodstva i tumačenja objektivnih podataka. Riječ je o praksi bogate povijesti i tradicije, posebno u ovom dijelu svijeta, a koja je karakteristična čak i za neke naoko moderne, prosvijećene i odgovorne članice EU, kao što svjedoči nedavni slučaj Grčke. Koliko statistike vezane uz BDP znaju biti pouzdane, ili barem općeprihvaćene, može se vidjeti i iz skepse koju je upravo sada izazvala tvrdnja da je po veličini BDP-a Kina prešišala SAD, odnosno postala najveća svjetska ekonomija.

Ako nekako uspijemo zamisliti i to da će statistike voditi, objavljivati i kontrolirati netko sa strane, netko koga se ne može korumpirati ili tko zbog nekakvih geostrateških ili drugih interesa nije spreman “lošim momcima” progledati kroz prste, to svejedno ne jamči da će primjena sistema koji se predlaže u T-portalovoj kolumni dovesti do željenog efekta. On se, između ostalog, može zloupotrebljavati čak i na način da se dosljedno provodi. I to iz nečijeg kratkoročnog i sebičnog interesa. Zamislimo situaciju da neka vlada namjerno uvede carine, zabrane i slične mjere, odnosno donese nekakve restriktivne zakone s isključivim ciljem da BDP sruši ispod 5 posto godišnje. Zašto bi to učinila? Pa, na primjer, zato da bi biračima koji su je izabrali uvali ekstra i nepopularne poreze, a da se pri tome uz “spin” i propagandu navede neke dovoljno “dobre” razloge (bivša vlast, UDBA, Orjuna, bitka na Kosovu i sl.) te tako prikupljena sredstva iskoristi za zbrinjavanje dodatnih par desetaka tisuća uhljeba, bojanje tunela, rukometne dvorane ili jednostavno dodatno punjenje računa na Kajmanskim Otocima. Ili, na primjer, da vodeći birokrati u državnoj upravi, organiziranih preko sindikata ili na neke druge načine, namjerno sabotiraju hrvatsku ekonomiju kako bi BDP srušila ispod 3 posto te tako ishodila prijevremene izbore, i spriječila nekakvog reformatorski nastrojenog Eliotta Nessa u Banskim dvorima da ih počisti kroz nekakvu racionalizaciju ili kriminalističke istrage.

Konačno, u svemu ovome se ne smije iz računa izostaviti ni tvrdoglavost i konzervativnost hrvatskih birača, koja će, s obzirom na demografske i druge trendove, s godinama i desetljećima postati sve izraženija. I odraziti se, naravno, kroz sve učestalije i upornije biranje upravo onih političara i stranaka koji će se truditi pronaći što domišljatije načine da se omrse i naslade na račun svojih mazohističkih i autodestruktivnih birača. Ideja koju je Helena Puljiz iznijela u svom članku će im pri tome samo olakšati posao.

RECENZIJA: Step Up: All In (2014)

Adam Sevani at the premiere of the film Step U...
Adam Sevani na premijeri filma Step Up 2 (izvor: Wikimedia Commons)
STEP UP: ALL IN
uloge: Ryan Guzman, Briana Evigan, Misha Gabriel, Adam Sevani, Alyson Stoner, Christopher Scott, Izabella Miko, Steven "Stevo" Jones
scenarij: John Swetnam
režija: Trish Sie
proizvodnja: Summit/Lions Gate, SAD, 2014.
trajanje: 112 '

Ako dovoljno dugo i dovoljno često gledate filmove, sebi ćete dozvoliti pomisao da ste vidjeli i čuli sve što se moglo čuti i vidjeti, te da vas uistinu ništa s ekrana ne može iznenaditi. Pa opet, s vremena na vrijeme se zna dogoditi neki sitni detalj koji pokaže da ste u krivu. Jedan takav primjer bi mogao biti Step Up: All In, peti po redu nastavak nastavak popularne hollywoodske serije plesnih filmova započete 2006. godine sa filmom Step Up. U njemu, naime, jedan od likova izgovara rečenicu koja zvuči upravo onako kako bi dotični film, odnosno cijelu seriju, na najjezgrovitiji mogući način opisala većina filmskih kritičara. Na žalost, taj kratki trenutak lucidnosti (ili samokritike) je, kao i većina uistinu atraktivnih i pamtljivih stvari u današnjim hollywoodskim filmovima, je potrošen u traileru. Ostatak sadržaja u filmu, osim ako niste uistinu zagriženik poklonik žanra i glumaca koji nastupaju u seriji, uglavnom će izazvati zijevanje.

Replika koja opisuje najnoviji Step Up pripada Robertu “Mooseu” Alexanderu, jednom od (polu)stalnih likova serije koga tumači Adam Sevani. U jednom trenutku on postavi pitanje “Zašto uvijek sve mora završiti s velikom plesnom bitkom?” Na to pitanje, osim ako u obzir ne uzmete komercijalnu prirodu filmova, najnoviji Step Up, dakako, ne pruža neki suvisli odgovor. Scenarist John Swetnam odaje dojam da se najmanje potrudio od svih članova ekipe – njegov jedini posao je bio rutinski odraditi nekakav minimalistički zaplet kao izgovor za glazbeno-scenske točke u kojima su Sevani i njegovi kolege trebali demonstrirati svoje plesno umijeće. U slučaju All In se krenulo najlakšim i najočitijim putem – zaplet počinje s istim likovima s kojima je završio prethodni film Step Up: Revolution. Mladi plesač Sean (Guzman) i njegova plesna grupa The Mob su prije dvije godine u Miamiju dobili plesnu bitku, ali sada u Los Angelesu gube rat, odnosno suočavaju se sa stalnim odbijanjem na audicijama i spoznajom da im je karijera u slijepoj ulici. Kada u noćnom klubu izgube plesnu bitku sa suparničkom grupom The Grim Knights i njihovim vođom Jasperom Tarikom (Jones), članovi The Moba su toliko demoralizirani da se odluče vratiti u Miami. Sean, međutim, ostaje i, doznavši za spektakularno plesno natjecanje u Las Vegasu čije osvajanje garantira višegodišnji unosni ugovor o plesnom angažmanu, odlučuje okupiti novu plesnu grupu pod imenom LMNTRIX. Tamo će se, pak, suočiti ne samo sa Grimm Knightsima nego i sa The Mobom, koji Seana smatraju izdajnikom.

Plesne točke – koje su, naravno, glavni razlog postojanja svakog Step Up filma – su uistinu dojmljive i u njih je uistinu uložen veliki trud. Angažirani su najbolji dostupni talenti – pri čemu Step Up, po uzoru na franšizu Brzi i žestoki, “reciklira” glumce kroz likove iz prethodnih nastavaka – pa se tako pojavljuje Briana Evigan iz Step Up 2 (koju će, zbog fizičke sličnosti, mnogi zamijeniti za njenu australsku kolegicu Sharni Vinson iz Step Up 3D). Kod plesnog sadržaja u filmu je, osim spektakularnosti, važno i to da su koreografi, scenografi i kostimografi sve te scene potrudili učiniti originalnima, odnosno da ne sliče jedna na drugu.

U scenama između plesa je, međutim, sasvim druga priča, i to, dakako, prilično predvidljiva. Swetnam klišeje servira poput stranica iz udžbenika – tu je mačističko suparništvo između plesnih ekipa, tragični nesporazumi koje će do kraja biti izglađeni, uključujući možda najiritantniju scenu u kojoj Moosea (za koga se ne može reći da je oličenje hollywoodske ljepote koje bi žene obarao s nogu) prilikom vlastite plesne točke iz čista mira poljubi ljepotica u noćnom klubu, dakako, upravo u trenutku kada u istu prostoriju ulazi njegova djevojka Camille (Stoner). Kliše predstavlja i poljska glumica Izabella Miko u ulozi iritantno napadne voditeljice plesnog natjecanja, čiji je nastup jednako uvjerljiv koliko i efikasan pokušaj prijevare koji provodi njen lik. Bilo bi nepošteno reći da u tim segmentima nema baš nijedan svijetli i zabavni trenutak, ali oni, poput Mooseove replike, prekratko traju. Step Up: All In je jedan od onih filmova koji daleko bolje funkcioniraju na DVD-u ili drugom mediju gdje je gledatelju na raspolaganju opcija ubrzavanja slike. Na velikom ekranu će zadovoljiti jedino najfanatičnije poklonike žanra i filmske serije, dok će svima ostalima ostaviti tek jedno pitanje bez zadovoljavajućeg odgovora.

OCJENA: 4/10

Obavijest o recenzijama

Dolje je  popis mojih filmskih recenzija koje su trenutno dostupne na web-stranici FAK.

RECENZIJA: Plaćenici 3 (2014)

Ronda Rousey (izvor:wikipedia.org)
Ronda Rousey (izvor:wikipedia.org)
PLAĆENICI 3
(THE EXPENDABLES 3)
uloge: Sylvester Stallone, Jason Statham, Antonio Banderas, Jet Li, Wesley Snipes, Dolph Lundgren, Kelsey Grammer, Randy Couture, Terry Crews, Kellan Lutz, Ronda Rousey, Glen Powell, Victor Ortiz, Robert Davi, Mel Gibson, Harrison Ford, Arnold Schwarzenegger
scenarij: Chreighton Rothenberger, Katrin Benedikt & Sylvester Stallone
režija: Patrick Hughes
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2014.
trajanje: 126 '

Latinska izreka “Nomen est omen” (Ime je predskazanje) ponekad zna utjecati na odluke hrvatskih kino-distributera. Tako je prije četiri godine akcijski film The Expendables, koji bi se najpreciznije mogao prevesti kao “Potrošni”, odnosno kao “Potrošna roba”, prekršten u Plaćenici, jer bi inače nedostatka mašte prosječnog kino-posjetitelja mogao dovesti do zaključka kako je riječ o nekakvoj socijalno angažiranoj drami, ili da je riječ o bezvrijednom trashu. Za prvi film, čija je glavna atrakcija bila okupljanje najvećih akcijskih zvijezda i evociranje svijetlih tradicija akcijskog žanra 1980-ih, ispostavilo se da originalno ime nije opravdano, odnosno da su Plaćenici barem onoliko zabavni koliko su zabavnim bila slična ostvarenja koja su od Sylvestera Stallonea, Arnolda Schwarzeneggera, Dolpha Lundgrena i drugih mišićavih likova učinili velike zvijezde. Uspjeh tog filma je, naravno, doveo do toga da se snimi i nastavak Plaćenici 2, koji je okupio još impresivniju filmsku ekipu i koji je nekako uspio biti jednako kvalitetan, ako ne i bolji od prethodnika. Na žalost, stvari s vremenom, pogotovo ako se na njima previše inzistira, sjednu na svoje mjesto, pa su Plaćenici 3 upravo onakvo razočarenje kakvo sugerira njegov originalni naslov.

Scenaristički tim, u kome se ponovno nalazio Stallone, doduše, nije previše skretao od formule uspostavljene u prethodnom filmu. Na samom početku “Plaćenici”, privatno vojno poduzeće koje čine bivši obavještajci i specijalci i koje za birane klijente obavlja različite delikatne poslove koji traže primjenu oružja, na samom početku u nekoj neimenovanoj zemlji (iako jezik kojim se govori sugerira Srbiju) u iz zatvora izbavi svog člana Doctor Deatha (Snipes), koji je tamo godinama čamio. On im se priključuje u novom, ovog puta “redovnom” poslu koji uključuje zaustavljanje pošiljke bombi gospodarima rata u Somaliji. Akcija međutim pođe krivo kada se ispostavi da je glavni krijumčar nitko drugi do Conrad Stonebanks (Gibson), nekadašnji osnivač “Plaćenika” koji se okrenuo kriminalu. S obzirom da je jedan od članova tima teško stradao Barney Ross (Stallone) za akciju hvatanja Stonebanksa u Rumunjskoj mora angažirati nove, mlađe članove tima. Prilikom priprema počinju napetosti između ostarjelih veterana i mladih “guštera”, ali će one biti prevladane te će se Ross i njegovi drugovi moći suprotstaviti Stonebanksu čak i kada se pri tome moraju suočiti s cjelokupnom vojskom jedne postsovjetske države.

Nove Plaćenike karakterizira scenarij koji bi se, slično kao i u prethodnom nastavku, mogao nazvati “generičkim”, odnosno koji se previše ne zamara s pitanjima “gdje” i “zašto”, pa se tako bugarska crnomorska luka nastoji ne baš previše uvjerljivo “prodati” za Somaliju. S druge strane, seriji akcijskih scena se mora dati nekakvo vezivno tkivo, pa u onim “ozbiljnim” scenama se Barney Ross i družina moraju suočiti s time da su ih uhvatile godine, odnosno dilemom oko toga trebaju li jednostavno “zatvoriti radnju” ili pokušati palicu predati mlađoj generaciji koju predstavljaju likovi koje tumače Kellan Lutz, Glen Powell, Victor Ortiz i džudašica Ronda Rousey. S obzirom o kakvom filmu i kakvoj franšizi je riječ, nije teško pretpostaviti kakav će biti odgovor na to pitanje. Tvorcima filma se, pak, cjelokupna kreativna energija potrošila na to kako casting učiniti još impresivnijim nego u prethodnom filmu, pa su, zapravo, najbolje scene u kojima se pojavljuju Snipes, Gibson i Harrison Ford – odnosno koje sugeriraju određene paralele njihovih likova sa stvarnim životima glumaca (Snipesovo utamničenje zbog utaje poreza, Fordov hobi pilotiranja helikopterom i Gibsonov “put na tamnu stranu”). Čim se te točke skinu s dnevnog reda, Plaćenici 3 se svode na prilično neinventivne akcijske scene u kojima dodatni uteg predstavlja odluka producenata da, u pokušaju da dobiju što više mlađe publike, cenzuriraju nasilnije scene kako bi dobili rejting PG-13. Prethodna dva filma, prije svega namijenjena publici koja se sjeća dobrih starih vremena kada su akcijski filmovi imali cenzorski rejting “R” i gdje nije bio problem prikazivati kako pucnjava izaziva prolijevanje krvi, će takav čin shvatiti kao izdaju. Kada neka franšiza koja se temelji na nostalgiji i “dobri starim vremenima” na silu pokušava postati “hip”, “cool” i moderna, daleko je veća vjerojatnost da će postati “potrošna roba”.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Oluja stoljeća (2014)

Richard Armitage (izvor:Wikimedia Commons)
Richard Armitage (izvor:Wikimedia Commons)
OLUJA STOLJEĆA
(INTO THE STORM)
uloge: Richard Armitage, Sarah Wayne Callies, Matt Walsh, Alyicia Debnam-Carey, Arlen Escarpeta
scenarij: John Swetnam
režija: Steven Quale
proizvodnja: Warner Bros/New Line, SAD, 2014.
trajanje: 89'

Niz klimatskih i geoloških faktora su prostor između Stjenjaka i gorja Allegheny u Sjevernoj Americi učinili tako prostranom i plodnom ravnicom da se europskim doseljenicima očigledno isplatilo radi nje potamaniti bizone i Indijance, a što je kasnije taj prostor učinilo svjetskom žitnicom a njihove potomke građanima najmoćnije velesile u povijesti. Takva blagodat je, međutim, došla uz određenu cijenu, i to u obliku specifičnih meteoroloških fenomena – tornada – koje stvaraju te iste klimatsko-geološke okolnosti. Svake godine zračni vrtlozi pružaju nevjerojatno atraktivan prizor onima koji ih imaju prilike gledati iz daljine, ali i rizik od smrti i razaranja svemu onome što im se nađe na putu. Zbog toga su kroz povijest bili jedan od omiljenih motiva hollywoodskih filmaša, a u posljednje vrijeme i meta tzv. “lovaca na oluje” – video-entuzijasta koji ljeti tumaraju širom sjevernoameričkih ravnica nadajući se da će uspjeti uhvatiti idealni snimak tornada iz neposredne blizine. Potonji je fenomen iskorišten kao podloga za scenarij filma katastrofe In the Storm (od naših distributera preveden kao Oluja stoljeća, pri čemu se očigledno zaboravilo na ne tako davni i s istim imenom prikazani film s Georgeom Clooneyem u glavnoj ulozi).

Radnja filma prikazuje kako gradić Silverton na američkom Srednjem Zapadu postaje metom serije tornada neuobičajenih kako po učestalosti tako i po jačini. Ti se događaji prate iz perspektive nekoliko grupa likova kojima je zajedničko to da su se, što svojevoljno, što stjecajem okolnosti, našli na putu stihiji. Prvu grupu čini tim “lovaca na oluje” na čelu sa profesionalnim filmašem Peteom (Walsh) i meterologinjom Allison Stone (Wayne Callies), a koje, usprkos impozantne opreme koja uključuje oklopno vozilo, muče financijske brige uslijed toga što tokom sezone nisu uspjeli uhvatiti nijedan dovoljno atraktivni snimak tornada. Drugu grupu čini Garry Morris (Armitage), zamjenik direktora lokalne srednje škole, koji se osim o ceremoniji dodjele maturalnih diploma mora brinuti i o svoja dva adolescentska sina. Treću grupu čine seoski besposličari koji glumataju kaskadere nadajući se da će postati zvijezde na Youtubeu.

Oluja stoljeća je imala relativno loše rezultate na kino-blagajnama, kao i isto tako loše kritike, pri čemu su bile primjetne usporedbe s Twisterom Jana de Bonta, hollywoodskim blockbusterom koji je tornado koristio kao svoj motiv prije nepuna dva desetljeća. Dva filma, pak, dijeli mnogo više od vremenskog razmaka – novi film je daleko kraći i strukturno jednostavniji te, barem na prvi pogled, izgleda neuobičajeno “malen” za nešto što bi trebalo biti ljetna uzdanica velikog studija. Scenarist John Swetnam je odbacio sve suvišne podzaplete, među likovima nema eksplicitnih negativaca, a ekspozicija, odnosno upoznavanje pozadine likova je ne samo svedeno na esencijalni minimum, nego i prikazano kroz danas među filmašima prilično popularnu tehniku “found footage”. Tako se veliki dio zbivanja prikazuje iz perspektive samih likova, a zbivanja se također odvijaju gotovo u realnom vremenu.

Taj je realizam, s druge strane, kompromitiran ne baš uvjerljivom koincidencijom katastrofalnog tornada i s video-projektom vremenske kapsule zbog koga Morrisovi sinovi stalno moraju držati kamere u rukama; publika bi se mogla osjetiti prevarenom i zbog možda najdojmljivije scene destrukcije (dakako, korištene u trailerima) koja, zapravo, nema veze s protagonistima i kojoj oni iz prilično razumljivih razloga nisu mogli svjedočiti. Na samom početku se posve nepotrebno robuje klišejima i to kroz scenu u kojoj grupa tinejdžera postaje žrtvom malog, ali iznenadnog tornada, što je daleko primjerenije jeftinim hororima nego nekom naoko ozbiljnom filmu katastrofe. Iskusnijim gledateljima, pak, neće biti naročiti problem predvidjeti koji će od likova ostati živ do odjavne špice. Svemu tome usprkos, Oluja stoljeća, barem ako se u obzir uzmu danas niski standardi onoga što Hollywood isporučuje u kino-dvorane svakog ljeta, i nije neko veliko razočaranje. Prilično raznorodna glumačka ekipa, kojom, uz par izuzetaka, dominiraju manje poznata lica, obavlja uglavnom solidan posao; scenarij je, zbog svoje koncentriranosti na akciju i kratkoće, izbjegao za ovakvu vrstu filma posve nepotreban “politički korektni” agitprop o nužnosti borbe protiv klimatskih promjena. Oluja stoljeća vjerojatno neće dugo ostati u sjećanju gledatelja, ali se može preporučiti kao rijetkih primjera zanatski korektno odrađene filmske zabave i jedan od rijetkih primjera gdje se primjenjuje danas u Hollywoodu zaboravljeno načelo “manje je više”.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Čuvari galaksije (2014)

ČUVARI GALAKSIJE
(GUARDIANS OF THE GALAXY)
uloge: Chris Pratt, Zoe Saldana, Dave Bautista, Vin Diesel, Bradley Cooper, Lee Pace, Michael Rooker, Karen Gillan, Djimon Honsou, John C. Reilly, Glenn Close, Benicio del Toro
scenarij: James Gunn & Nicole Perlman
režija: James Gunn
proizvodnja: Marvel Studios/Walt Disney Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 122 '

Naslovi koji pripadaju tzv. Marvelovom filmskom univerzumu danas sve više podsjećaju na “Barcelonu” pred utakmicu sa trećeligašem ili Guderianove panzer-divizije pred operaciju “Barbarossa”, odnosno daju dojam da se mora dogoditi nešto zbilja neobično da ne ostvare zadani cilj. U ovom konkretnom slučaju cilj, koji se ostvaruje kroz industrijsko “štancanje” blockbustera o superherojima iz Marvelovih stripova, jest stalni i pouzdani dotok hrpe novca na hollywoodske bankovne račune. “Marvelovci” i filmski studiji koji su se, poput Disneya, uhvatili za tu sisu, sada sebi mogu dozvoliti čak i ono što je na početku tog pothvata izgledalo ludost, odnosno luksuz da strip-geekovima ispunjavaju čak i najbizarnije “muzičke želje”. Jedna od njih je bila vezana uz seriju Guardians of the Galaxy (Čuvari galaksije), jedan od, uvjetno rečeno, opskurnijih naslova iz Marvelovog stripovskog korpusa, kome je posvećen tek jedan odlomak u 400 stranica debeloj Marvelovoj enciklopediji. Kao i u mnogo slučajeva dosad, ti detalji previše nisu smetali na kraju balade, odnosno donijeli su još jedan blockbusterski megahit, zapravo dašak dobrih vijesti za Hollywood čiji box-office rezultati ovog ljeta nisu bili naročiti impresivni. A, da stvar bude još bolja, u svemu tome je sudjelovala i blagonaklona kritika koja je tvrdila da Čuvari galaksije predstavljaju osvježenje čak i u kontekstu Marvelove filmske serije, odnosno da izgleda dovoljno drukčije od većine filmova o superherojima.

Jedan od razloga za to bi se mogao pronaći i u tome što se Čuvari galaksije doimaju prilično ekonomični u onome što nekada zna takve filmove činiti prilično dosadnim – “priču o nastanku” koja mora pokazati i objasniti kako je protagonist stekao svoje superherojske moći. U slučaju ovog filma je tome posvećeno izuzetno malo vremena na svom početku – godine 1988. dječak po imenu Peter Quill, nedugo nakon što mu je preminula majka, bude otet od vanzemaljaca. Nešto više od četvrt stoljeća kasnije se dječak ne samo prilagodio novim okolnostima, nego i ostvario zavidnu karijeru kao “poduzetnik” na rubu galaktičkog zakona, stekavši nadimak Star-Lord (Pratt). Prilikom jednog od takvih pothvata se dočepao artefakta koji bi mogao pomoći zlom Ronanu (Pace) da uništi svoje neprijatelje i usput izazove kaos i krvoproliće u galaksiji. Star-Lord će se stjecajem okolnosti sresti s Gamorom (Saldana), zelenokožom plaćenicom koja za radi za Ronana; inteligentnim rakunom po imenu Rocket (kome glas posuđuje Bradley Cooper), humanoidnim stablom po imenu Groot (kome glas posuđuje Vin Diesel) i razbijačem po imenu Drax (Bautista). Svih petoro će, također stjecajem okolnosti, početi međusobno surađivati, odnosno stvoriti tim koji nastoji spasiti ne samo vlastite glave, nego i ostatak univerzuma.

Najznačajniji element koji Čuvare galaksije odvaja od ostatka Marvelove franšize jest u tome što je radnja odmah na početku ostavilu Zemlju, odnosno odvija se u dubokom i dalekom svemiru, pa je i žanrovski daleko bliža danas pomalo zaboravljenom i od Hollywooda u posljednje vrijeme tragično neiskorištenom žanru space opere. S druge strane, upravo to što je riječ o opskurnom naslovu je režisera i koscenarista Jamesa Gunna lišilo brige o bijesu fundamentalistički raspoloženih fanova originala, odnosno omogućilo mu nešto malo više kreativne slobode nego obično. To je, pak, omogućilo i mnogo ležerniji pristup cijelom projektu; svima je na samom početku jasno da zaplet o zlikovcima koji pomoću nekakvog artefakta prijete galaksiji i “moćnoj gomilici” koja im stoji na putu ne može biti previše originalna. Umjesto da izmišlja toplu vodu i nekakve “morske” varijacije na temu, Gunn je jednostavno Čuvare galaksije zamislio kao svojevrsnu blagu, implicitnu ali onima koji vode brigu o takvim detaljima ipak očito parodiju marvelovskih filmova o superherojima, uključujući i Osvetnike, u usporedbi s kojima Star-Lord i družina izgledaju kao banda neurotičnih i patetičnih luzera. A još je važnije i to da je film napunio hrpom referenci na popularnu kulturu 1970-ih i 1980-ih (najočitijim u za nostalgičare prilično dopadljivom pop-soundtracku koji protagonist pušta kao podsjećanje na rodni planet), uključujući Hollywood i tadašnje blockbustere kao što su Ratovi zvijezda i serija o Indiana Jonesu. Svemu je tome dodan humor koji je daleko atraktivniji od najspektakularnijih CGI-scena, kao i prilično raspoložena glumačka ekipa koja uspijeva ostaviti dobar dojam čak i kada je pokopana pod tonama šminke ili specijalnih efekata. Čuvari galaksije, doduše, nisu film koji bi nekome dugo ostao u sjećanju, ali zato njegov neumitni nastavak ne izgleda kao nešto što bi trebalo biti hollywoodski ekvivalent podgrijane sarme.

OCJENA: 6/10