“Pravi detektiv”: “Down Will Come” (sezona 2, ep. 4, recenzija) (spoiler)

Druga sezona Pravog detektiva došla je na polovicu puta. Na toj točci se može početi govoriti da je manje-više izvjesno kako je svojom kvalitetom ispod razine prve, a još je izvjesnije da će je takvom ocijeniti publika i kritika. Jedini način da jedan od najprestižnijih i najhvaljenijih projekata HBO-a izbjegne razočaravajuću reputaciju bi bio da scenarij Nica Pizzolata u sljedeće četiri sezone dostavi nešto uistinu posebno. S obzirom da se takva čuda u Hollywoodu događaju rijetko, ali i da HBO, prvoborac novog zlatnog doba američke televizije, nije imun na “ćorke”, tako dramatična promjena se čini malo vjerojatnim. To, dakako, ne znači da se HBO i Pizzolato neće potruditi, a korak u tom smjeru bi mogao biti krvava završnica četvrte epizode. Za pretpostaviti je da će publika njome biti više šokirana nego što je to bio slučaj s završnicom epizode od prije dva tjedna, kada je natuknuta mogućnost da će na samom početku Pravi detektiv ostati bez jednog od glavnih protagonista.

No, prije nego što se dođe do tog trenutka, scenarij, čije je autorstvo Pizzolato prvi put podijelio s nekim drugim – piscem po imenu Scott Lasser – u prvih trideset minuta kao da želi reciklirati ili barem naglasiti sve ono što je kritičarima i publici išlo na živce u prethodne tri epizode. Tada se, zapravo, ne događa ništa i veliki dio vremena odlazi na kadrove kalifornijskih auto-cesta snimljenih iz zraka ili na mračni, depresivni bar gdje jedna te ista pjevačica izvodi depresivne folk-pjesme kao svojevrsnu glazbenu podlogu za monotone razgovore Franka Semyona s Rayem Velcorom. Istraga, dakako, manje-više stoji na mjestu, a gledatelji stječu uvid u problematične privatne živote protagonista, odnosno doznaju ono što su već ranije znali ili barem imali itekako razloga za pretpostavljati. Moglo bi se reći da je glavni nedostatak druge sezone u tome što se od prve nastojala razlikovati kvantitetom, odnosno što je Pizzolato u format od osam epizoda nasilno pokušao uvaliti previše sadržaja. Ono što je u prvoj sezoni funkcioniralo s dvojcem Cohle-Hart, u drugoj ne može s dvaput više protagonista, a dodatno komplicira i to što je njihov privatni život opterećen s gotovo parodijskom kolićinom problema koji, naravno, stvaraju poduzaplete koji se ne bi mogli razriješiti ni u jednoj prosječnoj telenoveli.

Najdrastičniji primjer “sapunizacije” Pravog detektiva je lik Paula Woodrougha. Na samom početku se budi u društvu svog bivšeg ratnog druga, a što nastoji i kod posljednjeg nevjernog Tome među gledateljima otkloniti sumnju o njegovoj homoseksualnosti. Paul zbog svega toga nije previše sretan, i zapravo se nalazi na rubu živčanog sloma, ali je to tek početak nevolja s kojima će se suočiti do kraja epizode. Prvo mu netko krade motocikl, a na zatim ga na ulici sačeka mala armija novinara s neugodnim pitanjima o ratnim zločinima. Gledatelj baš i nema vremena za upitati se zašto je tako politički delikatna istraga teškog ubojstva povjerena policajcu s tako kontroverznom javnom reputacijom. Scenaristi umjesto toga uvaljuju scenu u kojoj će se Paul sresti s bivšom djevojkom koja mu saopći da je trudna; Paul na to reagira s oduševljenjem odnosno bračnom ponudom, sugerirajući da mu zasnivanje tradicionalne “heteronormativne” obitelji predstavlja jedini put do kakve-takve normalnosti u životu.

U usporedbi s njim, ostatak protagonista za vrijeme trajanja epizode nije dobio previše novih komplikacija u životu. Osim, možda, Ani Bezzerides, koja se mora suočavati s time da ju je bivši momak i kolega tužio za seksualno zlostavljanje, a gledatelji također doznaju da je imala ili ima probleme s kockom, odnosno da je njen policijski kolega i partner zbog nje ostao bez supruge. Njen privatni život, po svemu sudeći, ima i neke veze s istragom koju vodi, s obzirom da se ispostavi da je njen otac – vođa hipijevske New Age komune – prije nekoliko desetljeća bio povezan s klanom Chessanijevih koji upravlja gradom Vinci. U Pravom detektivu jedna tako velika i mnogoljudna državu kao što je Kalifornija sve više počinje sličiti na Peyton ili druge “sapunske” gradiće u kojima svatko svakoga zna i svatko je sa svakim blisko povezan.

Završna scena, kada prazne i dosadne riječi konačno mijenja akcija, pak, sugerira kako je Pizzolato i u tome inzistirao da druga sezona bude što različitija od prve. Dok su Cohle i Hart, čak i kada su kršili zakon i hvatali pogrešne krivce, pokazali kako znaju svoj posao i da su napravili nešto zbog čega se ih se slavi kao heroje. U drugoj sezoni se slična situacija pretvara u krvavi fijasko gotovo nadrealnih razmjera. Istraga konačno ukaže na mogućeg sumnjivca; iako je riječ o okorjelom nasilnom kriminalcu s dosijeom, ignorirana je zdravorazumska sugestija da se prilikom hapšenja angažiraju specijalci. Naravno, kada se krene u rutinsku akciju hvatanja, ispostavi da je adresa na kojoj se nalazi sumnjivac laboratorij za proizvodnju metamfetamina koju čuvaju bezobzirni i do zuba naoružani gangsteri zbog kojih će se ulice kalifornijskog gradića pretvoriti u bojište. I to, naravno, upravo u trenutku kada njima demonstriraju lokalni aktivisti, a što će dovesti do toga da ne samo policajci padaju kao snoplje pod kišom metaka, nego i gomila civila, među kojima neki od metaka koje su u samoobrani ispalili sami policajci. Kriminalci nekako uspijevaju pobjeći, ali samo do trenutka kada im se na putu autobus, čiji će vozač i putnici postati nove žrtve; okršaj završava njihovom likvidacijom, ali i spoznajom protagonista, okruženih hrpom leševa i lokvama krvi, da imaju sve samo ne razloge za trijumf.

Scena sveopćeg pokolja u kome, za razliku od prosječnih hollywoodskih filmova, nedužni prolaznici prođu onako kao što bi u sličnoj situaciji prošli u stvarnom životu, će filmofile vjerojatno podsjetiti na sličnu scenu na početku znamenitog Peckipanhovog antivesterna Divlja horda. Taj je film završio s još impresivnijim krvoprolićem, pa je lako zamisliti da će i finale sezone završiti sa sličnim događajem. No, kako stvari stoje, barem dvije-tri epizode će biti posvećene političkim posljedicama ovog događaja, odnosno time da će detektivskoj trojci njihovi pretpostavljeni “prijateljski sugerirati” da krvavi obračun posluži kao “elegantni” način da se, uz likvidiranog sumnjivca, riješi istraga. Frank Semyon, koji, pak, ima vlastitih razloga da pronađe stvarnog krivca, će vjerojatno služiti kao jedini pravi detektiv.

Promatrajući reakcije na Pravi detektiv nakon četiri epizode, sve se teže oteti dojmu da je dio kritika druge sezone, barem onih u SAD, manje motiviran razlikama u kvaliteti, koliko time da je Pizzolato smještanjem radnje u Kaliforniju i izborom likova prekršio nepisana hollywoodska pravila o”političkoj korektnosti”. Prva sezona je kao mjesto radnje, odnosno leglo Zla koristila u ruralnu, zaostalu Louisianu gdje caruju kršćanski fundamentalizam, bjelački rasizam i glasačko tijelo Repulikanske strane, dakle sve ono protiv čega desetljećima propovijeda progresivni “cool” Hollywood. Pizzolato je, pak, drugu sezonu smjestio u isto tako progresivnu i “cool” Kaliforniju, koja je odjednom i sama postala leglo čistog Zla. Tako je jedan od glavnih elemenata zapleta projekt izgradnje “ekološkog” brzog vlaka, ali koji, umjesto da spašava pingvine na Sjevernom polu, služi kao izvrsna prilika za bogaćenje kleptokratske elite, s kojom na gotovo incestuozan način vezani “progresivni” New Age dušobrižnici; to da jedno od najvećih krvoprolića izazovu Latinosi, a potencijalno gej lik ima ozbiljne psihološke probleme (koji ga čine i potencijalnim sumnjivcem)  pak, vjerojatno neće dobro sjesti svima onima koji drže da negativci današnjeg Hollywooda smiju jedino biti bijeli heteroseksualni muškarci. Sve je to razlog možda glavni razlog zašto Pravi detektiv više nije tako “cool” i zašto je malo vjerojatno daće takvim postati za četiri tjedna.

 

RECENZIJA: Interstellar (2014)

INTERSTELLAR
uloge: Matthew McConaughey, Anne Hatthaway, Jessica Chastain, Michael Caine, Casey Affleck, Wes Bentley, Mackenzie Foy
scenarij: Christopher Nolan & Jonathan Nolan
režija: Christopher Nolan
proizvodnja: Paramount Pictures SAD, 2014.
trajanje: 169'

Među filmskim ostvarenjima prema kojima se baždare sva ostala posebno mjesto pripada 2001: Odiseji u svemiru kao klasiku science fiction žanra. Iako je riječ o filmu koji dana-danas predstavlja dio opće kulture, malo se sineasta usudilo upustiti u pustolovinu čiji je cilj napraviti djelo koje bi na fanove žanra ili sedme umjetnosti ostavilo isti efekt kao i Kubrickov film iz daleke 1968. godine. Među one malobrojne koji se mogu pohvaliti da su nešto slično pokušali spada i Christopher Nolan, britanski filmaš čije je prošlogodišnji film Interstellar predstavljalo jedno od najambicioznijih i među zahtjevnijim gledateljima najiščekivanijih naslova prošle godine. Iako se i za ovaj, kao i neke druge Nolanove filmove, govorilo da bi mogli ići hvatati “Oscara”, od toga na kraju nije bilo ništa; Akademija je, po običaju, bježala od “čistih” žanrova kao vrag od tamjana, a čak i “nerdovska” kritika nije pokazala idolopokloničko oduševljenje s kojim se bio dočekivao svaki film s Nolanovim potpisom. Može se zato reći da Interstellar, ako se gleda kroz prizmu visokih očekivanja, odnosno autorskih ambicija, predstavlja jedno od većih razočarenja. Međutim, postavlja se pitanje koliko je takav zaključak opravdan, odnosno treba li ga staviti u kontekst objektivnih i drugih okolnosti zbog kojih je utrka Nolanovog mladog zeca s Kubrickovom nepuna pola stoljeća starom kornjačom unaprijed bilo presuđena u korist Odiseje.

Glavna sličnost između Odiseje i Interstellara je u tome što su dva filma bave budućnosti svemirskih istraživanja. No, također se odmah vide i dvije značajne razlike – dok je Kubrickov film samim svojim naslovom radnju fiksiranu na precizan datum i relativno blisku budućnost, Nolanov je po tom pitanju značajno neodređeniji. A, što je u tome još važnije, vizija budućnosti u Interstellaru je daleko mračnija od one, koje su potaknuti brzinom svemirske ere i optimizmom 1960-ih, stvorili Clarke i Kubrick. Umjesto supertehnološkog buma koji je trebao omogućiti rutinska putovanja između Zemlje i Mjeseca, svijet budućnosti je zadesila splet ekoloških i sličnih katastrofa, koji je čovječanstvo prisilio da gotovo sve svoje ekonomske, intelektualne i tehničke resurse usmjeri prema poljoprivredi kako bi spriječio kataklizmičku glad. Putovanja u svemir su u takvim okolnostima postala preveliki luksuz, te je bivši NASA-in astronaut Cooper (McConaughey) prisiljen raditi kao farmer da bi prehranio obitelj. Neobični fenomen koji je otkrila njegova kći Murphy (Foy) na farmi potakne Coopera na istraživanje koje će ga dovesti do skrivene baze gdje se ispostavi da je grupa znanstvenika na čelu sa dr. Brandom (Caine) godinama radila na tajnom projektu čiji je cilj kolonizacija udaljenih planeta, pri čemu se udaljenosti između zvijezda nastoje prebroditi uz pomoć goleme crne rupe. Cooper pristaje zajedno sa još nekoliko astronauta, među kojima se nalazi i Brandova kći Amelia (Hathaway) proći kroz crnu rupu, odnosno ispitati tri planeta na koja su bile poslane prethodne tri misije, a koje bi mogle sadržavati uvjete za ljudski život.

Nolan je filmaš poznat po tome što svojim projektima pristupa s maksimalnom ozbiljnošću, a to je više nego korisno kada je riječ o ostvarenjima koja žanrovski pripadaju u današnjem Hollywoodu prilično rijetkom “tvrdom” SF-u. Interstellar, s obzirom na svoju temu i zaplet, je prilično “tvrd”, odnosno nastoji se maksimalno temeljiti na dostignućima suvremene fizike nauštrb tipičnih hollywoodskih scenarističkih “prečica”, a tome je dosta pomoglo i to da je film kao ideju 1990-ih počeo razvijati Kip Thorne, fizičar poznat upravo po proučavanju crnih rupa odnosno teorijama vezanim uz mogućnost međuzvjezdanog putovanja ali i putovanja kroz vrijeme. Interstellar se zbog toga doima prilično uvjerljivo, a hladnoća i ozbiljnost kojom je Nolan pristupio stvaranju budućeg svijeta se odrazila kroz impresivne, ali istovremeno i nenametljive specijalne efekte. Gledatelji vrlo lako prihvaćaju koncept međuzvjezdanog putovanja, isto kao i prilično jednostavno zamišljene, ali i uvjerljive vanzemaljske svjetove koji se pojavljuju u filmu. Nastojanje za autentičnošću se može vidjeti i kod dizajna skafandara, ali i svemirskih letjelica koja se uglavnom temelje na današnjoj tehnologiji, odnosno izgledaju onako kao što bi vjerojatno izgledale da su proizvod buduće civilizacije koja je vidjela bolje dane.

Detaljan prikaz budućnosti, međutim, sam po sebi nije dovoljan. Potrebna je nekakva priča i likovi koji bi joj dali smisla. Nolanov scenarij je zato kao njen temelj stavio obitelj, koja predstavlja glavni razlog zbog kojeg Cooper pristaje upustiti riskantnu, kompliciranu i vrlo lako uzaludnu misiju. McConaughey je predstavljao idealan izbor za tu ulogu, velikim dijelom što ga je lako zamisliti i kao pripadnika astronautske elite, ali i običnog šljakera koji prvi dio filma provodi na dnu društvene ljestvice. Priča o misiji koja za svrhu ima spašavanje čovječanstva se istovremeno nadovezuje na priču o njegovom nastojanju da održi odnos sa kćeri, odnosno rastrganošću između želje da sa njom ostane u kontaktu odnosno misije zbog koje će sa njom biti razdvojen desetljećima. Interstellar je prilično dojmljiv u trenucima kada se prikazuju posljedice koje vremenska dilatacija ostavlja na taj odnos i kako se Cooper nakon samo nekoliko mjeseci suočava s time da su na Zemlji prošle godine, a njegova mala kći odrasla i postala gruba i ogorčena. Ovo potonje je prilika za hiperaktivnu Jessicu Chastain da ostvari još jednu impresivnu glumačku izvedbu.

Nolanov scenarij, slično kao i Odiseja prije nepunih pola stoljeća, predstavlja odraz svog vremena, odnosno koncept svemirskog istraživanja stavlja u kontekst suvremenog svijeta gdje su skupe, složene i teško isplative nebeske pustolovine na prilično niskom mjestu ljestvice prioriteta današnjih moćnika. Da bi se pokrenuo jedan takav projekt kao međuzvjezdano putovanje, potreban je imperativ apokaliptičkih dimenzija. Nolan u tu svrhu koristi prilično zanimljivu narativnu strukturu, tako da se prvi dio filma gotovo u potpunosti odvija na zaostaloj provincijskoj farmi koja kao da pripada 20. ili možda čak 19. stoljeću, ali i prikazuje kako je ponižavajuća degradacija civilizacije kojoj pripada Cooper tek uvod u moguće izumiranje čovječanstva, te da napuštanje Zemlje i pronalazak novog svijeta predstavlja jedinu alternativu. Prijelaz sa sumorne i banalne Zemlje u svemir je, pak, napravljen izuzetno vješto, i gledatelj ga gotovo uopće ne osjeti; čak i kada se radnja kasnije premješta na različite planete. Tome dosta pomaže i poslovično dobra glazbena podloga Hansa Zimmera čiji motivi predstavljaju vezivno tkivo između mjesta radnje i likova koje dijele svjetlosne godine.

Interstellar, međutim, pati od toga da je za jedan film posvećen budućnosti previše ukotvljen u prošlost. To se prije svega može vidjeti u tome da je ekološka kataklizma koja prijeti Zemlji “modelirana” prema Dust Bowlu, odnosno suši i oblacima prašine koje su upropastili farmere američkog Srednjeg zapada sredinom 1930-ih. Dokumentarne scene u kojima se pojavljuju svjedoci tih događaja i s kojima se pokušava na brzinu opisati situacija u kojima se našao Cooper i njegovi ukućani na prvi pogled izgleda kao zgodan trik, ali u mnogo čemu kompromitira narativnu strukturu, odnosno film čini teško razumljivim gledateljima koji nisu upoznati s poviješću SAD (a takvih je, bez obzira na sve priče o hollywoodskom promoviranju američkog kulturnog imperijalizma) ipak većina. Završnica filma se također čini pomalo isforsiranom, a ne trenutke i previše melodramatičnom.

No, na kraju ipak ne treba biti toliko strog prema Nolanu. Za ovako ambiciozni projekt se moglo pretpostaviti da neće u potpunosti nadmašiti svoja očekivanja, isto kao što je bilo malo vjerojatno da će nadmašiti svoj veliki uzor. A kada se u obzir uzme da se njima promovira znanstvena fantastika kao žanr temeljen na nekakvoj ozbiljnoj znanosti, odnosno kao nešto daleko od jeftinog izgovora za buljooka čudovišta ili orgije specijalnih efekata, Interstellar u mračnom univerzumu hollywoodske pohlepe i mediokriteta izgleda kao blistava zvijezda.

OCJENA: 8/10

“Pravi detektiv”: “Maybe Tomorrow” (sezona 2, ep. 3, recenzija) (spoiler)

Sudeći po reakcijama na treću epizodu, može se reći da se s drugom sezonom Pravog detektiva događa suprotno od onog što se događalo s prvom sezonom. Tada je serija bila proglašavana remek-djelom i najboljim mogućim dostignućem televizijskog stvaralaštva, da bi nakon toga slijedili razočaranje i bijes. Druga sezona je, pak, gotovo svima predstavljala razočaranje da bi možda tek treća epizoda dala neke naznake da bi se stvari mogle promijeniti nabolje.

Ono što je sasvim jasno jest da je tvorac serije Nic Pizzolato odlučio stvari učiniti što je moguće više različitim od onih u prvoj sezoni, čak i po cijenu da likovi, zaplet imaju malo smisla, odnosno donosi kadrovske i kreativne odluke koje kritika i “šminkerska” publika smatra upitnim. To će se bez svake sumnje odnositi i na cliffhanger kojim je završila druga epizoda, odnosno ono što je trebalo predstavljati trajnu eliminaciju jednog od četiri protagonista gotovo na samom početku sezone. Iako je bilo onih koji su sumnjali da će Pizzolato neće ići linijom manjeg otpora, odnosno da će se detektiv Ray Velcoro priključiti galeriji živopisnih i popularnih protagonista Igre prijestolja u HBO-vim vječnim lovištima, lice Colina Farrella na uvodnoj špici se pokazalo kao prevelik imperativ za tako drastičan potez.

Dakle, najvažnije pitanje koje je mučilo poklonike serije je dan odgovor koji, zapravo, i ne predstavlja neko iznenađenje. Ono što je zanimljivo ili je trebalo biti zanimljivo jesu tehnički detalji, odnosno objašnjenje kako se došlo do toga da je Velcoro preživio dva bliska susreta sa salvom sačme iz neposredne blizine. Treća epizoda spominje gumene metke koje policija tradicionalno koristi za suzbijanje nasilnih demonstracija, a što sugerira da je onaj tko je Velcora nakratko sastavio sa zemljom i sam policajac; to će, naravno, moguće objašnjenje cijelog incidenta skrenuti prema njegovim korumpiranim kolegama, a možda i nekim od ostalo dvoje članova istražiteljske trojke.

Danac Janus Meltz, koji je Justina Lina nakon dvije epizode bio zamijenio na mjestu režisera, pak, je pronašao nekakav način da sakrije jeftinoću “fore” s kojom je Velcoro preživio cliffhanger. Njen početak predstavlja snoviđenje detektiva koji, dok leži na podu, u baru promatra imitatora Conwaya Twittyja (za one manje upućene u američku kulturu, country pjevača koji je uživao popularnost 1970-ih kao svojevrsna zamjena za Elvisa Presleya) te vodi razgovor sa vizijom svog oca, bivšeg policajca (koga će kasnije tokom epizode posjetiti na javi). Za mnoge će upravo ta scena predstavljati ključni trenutak prilikom koga se donosi sud hoće ili može ova sezona krenuti nabolje. Nekima će ona predstavljati svojevrsno osvježenje, odnosno mali dašak fantastike i nadrealizma u onome što je dosad predstavljalo prilično banalni kvazirealistični noir. Onima malo starijima će sve to probuditi uspomene na Lynchov Twin Peaks, gdje je jedan gotovo identičan cliffhanger – u kome protagonista pogađaju iz neposredne blizine – razriješen kroz scenu gdje ranjen leži na podu i prima vizije (i gdje je objašnjenje za njegovo preživljavanje bilo nešto malo nategnuto, odnosno zaštitni prsluk umjesto nesmrtonosne municije).

Drugi važan element, odnosno “otkriće” u ovoj epizodi se tiče seksualne orijentacije državnog policajca Paula Woodrougha. Dok su u prethodnoj sezoni postojale tek određene naznake da bi mogao “igrati za pogrešni tim”, u ovoj sugestije u tom smjeru dolaze sa suptilnošću buldožera. Prije svega se to odnosi na scenu u kojoj Woodrough prilikom susreta s bivšim ratnim drugom evocira njemu prilično neugodna sjećanja kada njihov odnos bio nešto bliži od onog prijateljskog. Također se sugerira da bi Woodroughova homoseksualnost mogla imati određen, iako neočekivano pozitivan, utjecaj na dalju istragu; iako mu njegovi kolege eksplicitno sugeriraju da svoj impresivni izgled koristi kako bi šarmirao moguće ženske svjedoke i tako izvukao što korisnije iskaze, on ga na kraju daleko uspješnije koristi kod neočekivano susretljivih muških prostitutki. Te scene također sugeriraju da u poslu kojim se bave ni pogrešna seksualna orijentacija nije zapreka ukoliko se koristi adekvatni farmakološki preparati.

Vizualno najimpresivnije scene su, međutim, one koje se odigravaju u raskošnoj vili gradonačelnika Austina Chessanija, a koje će dati itekako argumenata onima koji tvrde da Pravi detektiv (više) ne treba shvatiti kao ozbiljnu kriminalističku seriju, odnosno da je ona odavno prešla u domenu visokobudžetnog campa. Čelnik kalifornijskog gradića ne samo da je do srži korumpiran, nego ga demonstrira besramno i sa primitivnim skorojevićevskim nedostatkom bilo kakvog ukusa, pri čemu se njegov moralni kolaps dobio dodatne patološke oblike kod članova njegove obitelji, bilo da je riječ o praznoglavoj nadrogiranoj trofejnoj supruzi (čiji lik tumači Agnes Olech) ili sinu koji doslovno glumata “gangstu” (Vinicius Machado).  Uvid u takvo impresivan prikaz bogataške patologije daje nenadani posjet dvoje istražitelja, nakon koga gradonačelnik (čiji lik tumači engleski glumac Richie Coster) svoje nezadovoljstvo izrazi na tako “suptilan” način da u usporedbi s njim Željko Kerum izgleda kao Ivo Josipović.

Što se same priče tiče, možda najvažnija stvar je u tome da, kada je već odlučeno da Velcoro ostane na životu, scenaristi ipak nešto pokušavaju načiniti s njegovim likom. To se prije svega odnosi na stvaranje određenih simpatija, te sugestije da je njegov život – gubitak obitelji, časti, moralnih načela, zdravlja – došao na tako nisku točku da stvari mogu krenuti samo nabolje, odnosno u pravcu nekakvog moralnog iskupljenja. Zbog toga se odnos između Velcora i Ani Bezzerides počeo kristalizirati kao nešto najbliže odnosu koji su imali Rust Cohle i Martin Hart. Hoće li taj potencijal biti iskorišten ili ne ostaje za vidjeti. Pravi detektiv ne bi bila prva ni posljednja TV-serija koja bi propustila takvu priliku. S druge strane, čak i ako stvari sa drugom sezonom ostanu loše, s obzirom na njenu relativnu kratkoću šteta i ne bi bila prevelika.

Zadovoljština za hrvatskih 33,33 %

O onome što se jučer dogodilo u Grčkoj će se vjerojatno dugo raspravljati, a izgledno je da će još duže vrijeme proći prije nego što se potpuno iskristaliziraju dugoročne posljedice. No, gotovo potpuno je sigurno kako je u pitanju jedan od onih događaja nakon kojih se voli govoriti da “stvari više nikada neće biti iste”.

To bi se moglo govoriti u Hrvatskoj, prije svega zato što je ishod grčkog referenduma, isto kao i događaji koji su mu neposredno prethodili, srušili temelje hrvatske političke paradgime. A ona je uključivala stav, koji se smatrao neupitnom istinom, da je ulazak Hrvatske u Europsku uniju predstavlja rješenje svih hrvatskih problema, odnosno da se svatko tko to dovodi u pitanje u najboljem slučaju predstavlja marginalni relikt prošlosti koga će brzo pregaziti parni valjak povijesnog napretka. Čak i ako, kao što je to bio slučaj s nekim drugim referendumom, predstavljaju oko 33,33 % stanovništva Republike Hrvatske. Glas svih tih ljudi ne vrijedi niti je vrijedio ništa, čak ni kod slatkorječivih intelektualaca koji u svakoj drugoj prilici vole tvrditi da poštovanje manjina predstavlja ključni element demokracije. Svi oni ne samo kao da nisu glasali, nego kao i da nisu postojali; nitko ih ne predstavlja u Saboru, nitko ih ne poziva u TV-emisije niti će itko, barem javno, pokušati hvatati njihove glasove kada se uskoro za fotelje budu ponovno natjecale dvije vodeće stranke. A referendum temeljem koga je Hrvatska postala članica EU će se, ako ga se već ne može izbrisati iz kolektivnog sjećanja, nastojati strpati na najopskurnije stranice povijesnih udžbenika.

Među tih ignoriranih i zaboravljenih 33,33 % je vjerojatno određen, a možda i ne tako mali broj, koji je  proteklu večer, kada su počeli stizati rezultati iz Atene, imao veliki osmjeh na licu.

A to je i u većini slučajeva imalo malo ili uopće nije imalo neke veze s ideologijom Syrize, Ciprasa i Varufakisa, odnosno argumentima s kojima su grčki birači uvjerljivo odabrali opciju “oxi”. Teško je zamisliti da bi prosječni hrvatski pristaša opcije “protiv” imao nešto zajedničko s neomarksističkim ljevičarim i zagovornicima imigrantskih i LGBT prava, čija se ekonomska i financijska politika, pogotovo u svjetlu Varufakisove ostavke, čini ne baš najbolje promišljenom ili dosljednom. A još je to teže zamisliti kada se u obzir uzme da Cipras i družina se još uvijek nisu usudili govoriti ne samo o izlasku Grčke iz Europske unije, nego i prijeći čak i tako plitak Rubikon kao što je grčki izlazak iz eurozone.

Razlog zbog koje se “oxi” dočekuje s oduševljenjem je u tome što su događaji u Grčkoj jasno u paramparčad razbila dogmu o svemoći i nepogrešivosti Europske unije, odnosno i posljednjeg koliko-toliko razumnog i objektivnog promatrača trebala uvjeriti da je ona propali ili barem teško bolesni projekt.

EU je javnosti bila prodana kao nešto što bi njenim građanima trebao donijeti novu razinu blagostanja, pravne države i ljudskih sloboda, odnosno mir i bratstvo među njenim stoljećima zakrvljenim nacijama. Teško je, pogotovo s obzirom na traumatična iskustva u prošlom stoljeću, a pogotovo ona na onim prostorima u 1990-im, osporiti da je EU u tom smislu, barem neko vrijeme, koliko-toliko postigla svoj cilj. Međutim, svaka, pa i najplemenitija, ideja, ima u sebi potencijal da se, pogotovo kada netko na njoj sagradi ideološku dogmu, pretvori u svoju suprotnost, odnosno da stvori više i ozbiljnije probleme od onih koje je njena primjena trebala riješiti. U ekstremnim slučajevima takve ideje dovode do giljotine ili gulaga, a u nekim, kao što je slučaj s EU, do globalne ekonomske krize i potkopavanja svega onoga što se donedavno smatralo zapadnom civilizacijom.

Prije samo desetak godina se Europska unija veličala kao najuspješnije i najveličanstvenije političko dostignuće u ljudskoj povijesti, a njeno političko-ekonomsko uređenje pod parolom tzv. “europskog sna”, pogotovo kada je u Bijeloj kući sjedio Bush, kao alternativa “američkom snu”. Danas parole o “europskom snu” zamjenjuju tvrdnje o europskoj noćnoj mori. EU je umjesto blagostanja cijelim generacijama, pogotovo onim najmlađim, donijela ništa drugo do siromaštvo, nezaposlenost i potpunu besperspektivnost. Umjesto ravnopravne zajednice koja je nadišla prošlost, EU je postala mjesto razdora gdje se, slično kao u jednoj balkanskoj krčmi prije nego što se ugasilo svjetlo, u političkim raspravama sve češće spominju leševima napunjene jame i nerašćišćeni ratni računi, a donedavno progresivni zagovornici “cool” kozmopolitanskog multikulturalizma na sjevernim koordinatama odjednom grme protiv “lijenih, lažljivih i nezahvalnih južnjaka” koji su, slučajno ili ne, nešto tamnije boje kože.

U slučaju Grčke su sjevernjaci koji govore o korupciji, desecima milijardi eura nenaplaćenih poreza i na sjevernjačkom novcu temeljenom “slatkom životu” možda u pravu. Ali ono što se u posljednjih pet godina tako često spominje, nije bilo ništa bitno drukčije ni ranije. Ako je EU uistinu tako genijalna politička tvorevina, i ukoliko u Bruxellesu uistinu sjede najumniji i najsposobniji ljudi koje su rodile majke na ovom kontinentu, ne bi li sve to nekako uspjeli otkriti barem pet ili deset godina ranije? EU, za koju se voli govoriti da je jedina stvar koja “problematične” zemlje na istoku i jugu može “dovesti u red”, je u slučaju Grčke imala gotovo tri i pol desetljeća da to učini. A nije.

Znači, ako stvar s Grčkom nije u redu, s EU je stvar daleko gora. Bez obzira kakve krajnje posljedice referenduma u Grčkoj bile, ona najvažnija je ta da se više nitko ne može ignorirati činjenicu da je, slično kao kod stvaranja jednog drugog državnopravnog projekta, “lajbek bio pogrešno zakopčan”.

“Pravi detektiv”: “Night Finds You” (sezona 2, ep. 2, recenzija) (spoiler)

Prije nego što nastavim s recenzijom nove epizode TV-serije Pravi detektiv, čitateljima sam dužan jednu napomenu. Naime, s obzirom na narativne tehnike koje koriste njeni autori, svako nastojanje da se recenzira pojedinačna epizoda sa sobom sadrži ozbiljan rizik da eventualni čitatelj iskusi “spoiler”, odnosno da dozna neki ključni detalj radnje danima, tjednima ili godinama prije nego što bude u prilici pogledati samu epizodu. Stoga se svi oni koji slučajno nabasaju na ovaj post, a nisu u mogućnosti ili nemaju namjeru pogledati Pravi detektiv u bliskoj budućnosti mole da smjesta prekinu s čitanjem. To, dakako, važi i za sljedeće recenzije koje će imati oznaku “spoiler” u naslovu.

Ono što najviše upada u oči u drugoj epizodi Night Finds You (“Noć te nađe”) jest to, da više od svega, pokazuje “formulu”, odnosno glavni “štos” koji koristi autor serije Nic Pizzolato. Naime, bilo da je riječ o seriji/sezoni ili pojedinačnoj epizodi, Pravi detektiv preko odabira likova, zapleta i niza drugih detalja u pravilu sugerira jedno, dok rasplet na kraju sugerira nešto sasvim drugo. Ono što se dogodilo na kraju epizode bi možda mogao biti jedan od najdrastičnijih primjera takve tehnike.

Sve što su nam dosada govorili promotivni traileri, izbor glumaca, pa i najavna špica, sugerira da će “Pravi detektiv” iz naslova biti tim koji se sastoji od tri protagonista ili, barem, s jednim značajnim antagonistom. Osim ako na početku treće epizode netko ne izvuče nekakav “sapunski” deus ex machina zec iz šešira (kao “to je bio samo san” u znamenitoj epizodi Dallasa) – prilično je jasno da će sljedećih nekoliko epizoda protagoniste činiti trio, a ne kvartet. Jedan od najvažnijih likova se tako priključio legijama protagonista jedne druge HBO-ve serije – Igra prijestolja – čije preživljavanje do početka sljedeće epizode postaje sve manje i manje izvjesno.

Drugo veliko iznenađenje jest to da “pravi detektiv”, barem u ovoj epizodi, uopće nisu oni koji bi to trebali biti po službenoj dužnosti ili slovu zakona. Scenarij je jasno stavio do znanja da istraga ubojstva koja je okupila trojicu policajaca iz tri različite agencije nijednom od njih nije prioritet – zamjenici okružnog šerifa Ani i državnom policajcu Frank je ona samo izgovor da prikupe materijal o korupciji u gradu Vinci, dok je gradskom policajcu Rayu jasno stavljeno do znanja da svoje kolege mora u tome spriječiti. Jedini koga iskreno zanima da dozna tko je ubio gradskog menadžera Bena Casperea jest “ugledni poslovni čovjek” Frank Semyon; on je jedini koji će nešto ozbiljno i poduzeti po tom pitanju, iako motivi za to, dakako, nije istjerivanje pravde nego banalni financijski interes, s obzirom da je pokojnik u trenutku ubojstva sa sobom imao Semyonov novac.

Zanimljiv detalj druge epizode jest i sve veća eksplicitnost sadržaja, odnosno sklonost HBO da maksimalno iskoriste ionako blage cenzorske standarde kablovske televizije. Tako gledatelji imaju priliku vidjeti Caspereovo truplo na obdukcijskom stolu, odnosno prilično jasno im je stavljeno do znanja da je pokojnik prije smrti bio žrtva genitalnog sakaćenja. Ani, pak, zbog istrage pregledava web-stranice koje oglašavaju usluge “seksualnih radnica” i koje, između ostalog, sadrže video-snimke hardcore pornografskog sadržaja, odnosno eksplicitni seks koji gledateljima nije eksplicitan jedino zbog što je prikazan izvan fokusa.

Osim razmišljanja da li će i kako Ray pronaći način da se u sljedećoj epizodi pojavi živ, gledateljima će dodatni materijal za špekulacije o raspletu dati i scene s Paulom. One sugeriraju da bi on vrlo lako mogao biti prikriveni homoseksualac, ali i da je njegov odnos s majkom (koju sjajno tumači Lolita Davidovich) imao uznemirujuće incestuoznu dimenziju; to, kao i spominjanje nekih “stvari koje je činio u pustinji” za “privatnu vojnu kompaniju” čini Paula, a ne ultranasilnog i korumpiranog Raya, “najproblematičnijim” u kvartetu likova, pa čak otvara i mogućnost da bi on mogao biti dio problema koje detektivski tim treba riješiti. Druga epizoda sa svojim spektakularnim cliffhangerom u mnogo čemu tjera gledatelje da čekaju treću, ali sama po sebi još uvijek ne popravlja značajno dojam o drugoj sezoni ili izgleda dobro u usporedbi sa standardima prve sezone.

 

“Pravi detektiv”: “The Western Book of the Dead” (sezona 2, ep. 1, recenzija)

Danas živimo u onome što se zove zlatnim dobom televizije. Ono što je na raspolaganju gledateljima malih ekrana, barem kada su u pitanju igrani sadržaji, je svojom kvalitetom odavno nadmašilo sve što se može vidjeti na velikim ekranima. Zapravo, kvaliteta televizijskih serija, barem kada su u pitanju one napravljene u SAD, je danas došla do takve razine da bi i ono što se danas smatra škartom bez problema pomelo pod s 99,99 % televizijske produkcije prije 30, 20 ili možda čak prije 10 godina.gov

Takvo stanje stvari se, pak, odrazilo i na publiku, i to tako da je kod nje, ili barem njenih “najhipsterskijih” segmenata, podiglo letvicu očekivanja, ponekad i do smiješno nerealnih razina. Možda je najbolji primjer za taj fenomen TV-serija Pravi detektiv čija je prva sezona bila predmetom donedavno nezamislivih oscilacija u raspoloženju publike. Nakon prvih nekoliko epizoda je bila proglašavana remek-djelom na čiji spomen svatko mora pasti na koljena; prije posljednje epizode je, međutim, bila proglašena potpunim razočaranjem, i to samo zato što se njen autor Nic Pizzolato nije pokušao nekakvim “cool” trikovima učiniti finale isto onako intrigantnim kao početak serije.

Međutim, čak i takvo razočaranje nije bilo toliko da bi spriječilo HBO da od toga stvori novu kravu muzaru, odnosno nove nastavke. Druga sezona Pravog detektiva, međutim, nije nastavak u klasičnom smislu riječi. S likovima i zapletima prve sezone nema nikakve čvrste veze, odnosno druga sezona (kao i sve druge sezone koje i ako budu snimljene) funkcionira poput epizode u televizijskoj antologiji ili zasebne priče u omnibus-filmu. To, s druge strane, barem djelomično otklanja po novu sezonu potencijalno pogubne usporedbe s prvom sezonom, ali i tvorcima daje daleko više kreativne slobode.

Od starog tima je tako u drugoj sezoni preostao jedino Nic Pizzolato kao tvorac i izvršni producent (koji taj status dijeli s Matthewom McConaugheyjem i Woodyjem Harrelsonom koji su bili tumačili glavne likove u prvoj sezone). Radnja je iz mračne, močvarne, ustajale i ruralne Louisiane premještena u sunčanu, progresivnu i naizgled “cool” Kaliforniju. Narativna struktura je također bitno drukčija – umjesto dvojice glavnih likova i partnera koje upoznajemo kroz jedan od najdužih i najefektnijih flashbackova u povijesti televizije, ovdje se zbivanja prikazuju iz perspektive njih četiri, od kojih mnogi, barem ispočetka, nemaju naročite veze jedni s drugima, pa se čak i nalaze na suprotnim stranama zakona. Režisera Caryja Joa Fukunagu je, pak, ovdje zamijenio Justin Lin, poznat po Brzima i žestokima, pa se može zamijetiti da uz različito mjesto radnje i ugođaj ide i različit stil; ali isto tako, na žalost, i manje talenta da se složena zbivanja i likovi bogati unutarnjim problemima prikažu na prosječnom gledatelju razumljiv način.

Što se likova tiče, novi Pravi detektiv se na samom početku doima inferiornim u odnosu na prvu sezonu. Prije godinu dana serija je od samog početka imala dva vrlo dobro napisana, osmišljena lika koje su tumačili izvrsni glumci i čiji je odnos predstavljao čvrst temelj za inače ne baš previše originalan ili najbolje osmišljen zaplet. Prva epizoda druge sezone sugerira sasvim drukčiji pristup, odnosno gledatelji tek posredno shvaćaju tko su likovi, što ih muči i koji su im motivi. A može se isto tako reći da Colin Farrell, Vince Vaughn, Rachel McAdams, a pogotovo Taylor Kitsch (koji je strahovito antipatičan u gotovo parodijskoj ulozi prometnog policajca “na rubu”), jednostavno nisu u istoj ligi s McConaugheyem i Harrelsonom. Završna scena, pak, sugerira da će istraga bizarnog zločina razotkriti neke intrigantnije motive i zanimljivije podzaplete od onih u prvoj sezoni. Za seriju/sezonu koja po prirodi stvari ne može odmah ispuniti visoka očekivanja temeljena na svojoj prethodnici, i to je više nego dovoljno.

 

Quod licet Jennero non licet Dolezalae

Posljednjih dana je bilo prilično zanimljivo vidjeti kako se pitanje identiteta ili, preciznije, pripadnosti određenoj društvenoj grupi u kontekstu tzv. politike identiteta, tretira na, najblaže rečeno, nedosljedan način kada su u pitanju društvene grupe koje se nalaze na različitim razinama hijerarhije političke korektnosti.

Primjer za taj fenomen je dao slučaj Rachel Dolezal, aktivistice za građanska prava Afroamerikanaca, koja je postala svjetski poznata zbog toga što godinama tvrdi da je Afroamerikanka, tj. crnkinja, iako su oboje njenih roditelja bijelci. Reakcije na to otkriće su, kako u američkoj, tako i u svjetskoj javnosti, bile predvidljivo negativne. Dolezal je postala predmet sprdnje, a to je, zapravo, još i blaža reakcija u usporedbi s onima koji su je proglašavali “prevaranticom” koja na osnovu svog lažnog “afroameričkog” statusa dobiva prestižne društvene i javne funkcije, odnosno novac, te licemjerom i parazitom koji iskorištava stvarnu patnju onih koji imaju više razloga da se smatraju crncima, te konačno, onih koji – kao što je to čest slučaj u ovakvim situacijama – ozbiljno sumnjaju u njenu psihičku poremećenost.

Slučaj Rachel Dolezal je zanimljiv ne samo zbog toga što je dao novu i bizarnu perspektivu stanju rasnih odnosa i standardima “političke korektnosti” u SAD, nego i zbog toga što dolazi nedugo nakon što je u jednom sličnom slučaju reakcija na nečiju drastičnu promjenu vlastitog identiteta bila sasvim drukčija.

Naime, Bruce Jenner, bivši američki olimpijski pobjednik, mlađoj javnosti poznat kao nominalni patrijarh Kardashian, se nedavno pojavio na naslovnici časopisa Vanity Fair odjeven i našminkan kao žena, praćen naslovom “Zovite me Caitlyn”. Američka i svjetska javnost ne samo da ga je poslušala i počela zvati “Caitlyn”, nego i slaviti kao simbol borbe za prava LGBT osoba. Uz panegiričke izljeve podrške, kojima se pridružio i predsjednik Obama, a zajedno sa njim i gotovo svaki relevatni celebrity iz svijeta showbusinessa na cijelom globusu, je isto tako išla i nevjerojatno žustra kampanja gdje su internetski borci za iskorjenjivanje društvene nepravde i ispravljanje krivih Drina svakoga tko bi posumnjao u tvrdnje Caitlyn Jenner o njenom spolu proglašavali transfobičnim gadom čiju herezu, ako je potrebno, treba iskorijeniti i u tu svrhu posebno dizajniranim Twitter-botovima. I pri tome, dakako, nikoga od poklonika kulta Svete Caitlyn ne muči to što se Caitlyn, barem po onome što se dosad zna, u službenim dokumentima još uvijek vodi kao Bruce, te što još uvijek nije (a prema vlastitim riječima nema ni namjeru) kirurškim putem odstraniti izvjesne anatomske detalje koji je identificiraju kao muškarca.

Nitko ne spori da je tretman koji je Bruce/Caitlyn danas dobila jedan od ključnih pokazatelja koliko su se društvene norme i shvaćanja promijenile u zapadnom svijetu, barem u onom dijelu koji se voli smatrati “cool” i prosvijećenim. Da je Bruce sličnu tvrdnju izrekao prije 10 ili 20 godina, reakcije bi bile istovjetne onima koje su se nedavno sručile na Rachel Dolezal. Bruce bi još uvijek bio Bruce, a “Caitlyn” bi ga nazivali u navodnicima; bio bi predmetom poruge, optužbi za prevaru i špekulacija da je u pitanju neki ozbiljan psihički poremećaj.

E, sada se postavlja pitanje zbog čega za Brucea/Caitlyn važi jedan, a za Rachel Dolezal važi drugi standard. Ako se za rod/spol tvrdi da je u pitanju “društvena konstrukcija”, odnosno da ona s nekakvom biologijom i anatomskim detaljima nema niti bi trebala imati veze, zašto se isti standard ne bi mogao primjenjivati i na rasu?

Moguće je zamisliti da Rachel Dolezal, čak i ako je svjesna toga da nije crnkinja niti nema afroameričko podrijetlo, duboko u sebi vjeruje da je Afroamerikanka, da se osjeća kao Afroamerikanka i identificira s Afroamerikancima i njihovom kulturom. I to sve osjeća s istim onim intenzitetom koji mnoge muškarce “zarobljene u tijelu pogrešnog spola” tjera da se šminkaju, nose perike i žensku odjeću, uzimaju hormone i na kraju stavljaju svoju “opremu” pod kiruški nož.

Ili, da spomenem neki primjer s ovih prostora, svi oni koji su zbog jednog telegrama spremni Nikolu Teslu proglasiti Hrvatom bi barem trebali uzeti u obzir da je Rachel Dolezal, koja je to izrazila daleko eksplicitnije i u to uložila daleko više napora, na kraju balade ipak crnkinja.

Međutim, to se najvjerojatnije neće dogoditi. Barem ne u bliskoj budućnosti i barem ne dok takva nedosljednost u razdvajanju osobne fikcije i objektivne stvarnosti nema podlogu u nečijim političkim i ekonomskim interesima. Inzistiranje na pravima trans-osoba se treba prvenstveno gledati iz unutarnjopolitičkog konteksta SAD, odnosno shvatiti kao sredstvo kojim Demokratska stranka ili tzv. progresivna “cool” ekipa salonskih ljevičara diže živce i trolira sada sve izoliraniju i demoraliziraniju konzervativnu desnicu. A i izlaženje transrodnim osobama u susret je – s izuzetkom inzistiranja na posebnim javnim zahodima – prilično jeftino i u praksi se odnosi na ne baš previše značajnu manjinu unutar LGBT manjine. Crnaca, odnosno Afroamerikanaca ima daleko više i, kao što pokazuju rezultati nedavnih izbora, o njihovom izlasku ili neizlasku na birališta ovisi o mnogo toga; njihove reakcije na bjelačko podrijetlo Rachel Dolezal sugeriraju, u najmanju ruku, nedostatak oduševljenja prema dobrovoljnom pridošlici u geto. I time se da objasniti nedostatak oduševljenja američkog establishmenta za samozvanu crnkinju i zašto njoj nikada neće biti dozvoljeno ono što je bilo dozvoljeno samozvanoj ženi.

RECENZIJA: Hobit: Bitka pet vojski (2014)

HOBIT: BITKA PET VOJSKI
(THE HOBBIT: THE BATTLE OF THE FIVE ARMIES)
uloge: Martin Freeman, Ian McKellen, Richard Armitage, Evangeline Lilly, Lee Pace, Luke Evans, Benedict Cumberbatch
scenarij: Fran Walsh, Philippa Boyens, Peter Jackson & Guillermo del Toro
režija: Peter Jackson
proizvodnja: New Line Cinema/MGM/Warner Bros,  SAD/Novi Zeland, 2014.
trajanje: 144' 
OCJENA: 4/10

Peter Jackson možda nije najuspješniji, najutjecajniji niti najugledniji sineast u današnjem svijetu, ali bi se zato mogao nazvati najsretnijim. Naravno, ako se sreća definira kao ostvarenje nečijih dječačkih snova. Novozelandski režiser je uspio postići ono o čemu su desetljećima sanjali mnogi čitatelji Tolkienovog opusa – pretvoriti popularni klasik fantasy književnosti u gotovo jednako uspješan i dojmljiv film, te sve to ne samo začiniti hrpom novaca od publike, nego i “Oscarom”. Nakon toga je Jackson sebi mogao dozvoliti da se kod svakog sljedećeg projekta hollywoodskim financijskim, tehničkim i drugim resursima odnosi poput dječaka u tvornici igračaka. Hobit, prednastavak trilogije o Gospodaru prstenova, predstavlja upravno jednu takvu veliku dječju igru. Ta je igra bila spektakularna, komercijalno uspješna, ali ne pretjerano dobra. Takav se dojam konačno može izreći kada je filmski Hobit došao do svog konačnog završetka, odnosno kada treći dio trilogije nije uspio otkloniti sve one probleme koji su mučili prethodna dva.

Jacksonova odluka da Tolkienov Hobit, koji je daleko kraći od trilogije Gospodara prstenova, ekranizira kao još jednu trilogiju, dovela je ne samo do razvlačenja glavnog zapleta, nego i do toga da drugi film završava s prilično iritantnim cliffhangerom. Družina patuljaka kojoj se bio priključio hobit Biblo Baggins (Freeman), je uspjela prodrijeti u planinu Erebor, ali i probudila zlog zmaja Smauga (Cumberbatch) koji u znak odmazde napada obližnji jezerski grad Ezgarot. Njega tamo ubije strijela koju odapinje Bard (Evans), ali ne prije nego što grad teško strada. Izbjeglice dolaze pred Erebor tražiti dio tamo skrivenog blaga kako bi nadoknadili štetu, ali ga Thorin Hrastoštit (Armitage), vođa patuljaka, nije voljan predati te dolazi do napete situacije koju će dodatno zakomplicirati dolazak viljenačke vojske. Na kraju, ljudi, patuljci i vilenjaci se na kraju ipak udružuju protiv zajedničkog neprijatelja u obliku goblina i wargova.

Kada se na Gospodar prstenova kao filmsku franšizu podvuče crta, bit će teško izbjeći usporedbe s Ratovima zvijezda. I Lucasova saga je započela kao impresivan blockbuster, nastavila se kao iznenađujuće dobar nastavak koji dobro funkcionira usprkos cliffhangera, te kao pomalo razočaravajući, ali ipak više nego solidni treći dio trilogije; Lucas je, međutim, svoje životno djelo velikim dijelom kompromitirao iznenađujuće lošim i nedovoljno promišljenim prednastavkom, odnosno razvučenom trilogijom koja je kod fanova originala ostavila gorak okus u ustima. Teško i da će novi Hobit izbjeći istu sudbinu; Hobit se u odnosu na prequel Ratova zvijezda doima još razvučeniji, a nedostaje mu i originalnost. Jackson je, naime, Hobit nije napravio kao ekranizaciju knjige, a više kao izgovor da u njega ubaci sve ono što nije moglo stati ili nije dovoljno dobro napravljeno u Gospodaru prstenova. Zbog toga su likovi i događaji “napuhani”, ili, kao u slučaju vilenjakinje Tauriel, ništa drugo do reciklaža materijala iz originalne trilogije. Tu su, dakako, i likovi koji se ne pojavljuju u originalnom romanu, ali su zato “posuđeni” iz Gospodara prstenova, a što uključuje spektakularne scene koje “evociraju” najvažnije trenutke događaja koji se tek kasnije trebaju dogoditi. CGI i šminka su, srećom, dovoljno napredovali, pa tako publika neće biti previše mučena time da desetljeće stariji glumci tumače likove mlađe nekoliko desetljeća (uzimajući, dakako, u obzir da je riječ o vilenjacima i čarobnjacima koji ne stare poput običnih smrtnika). Što se samih scena bitaka tiče, one ponovno demonstriraju Jacksonovu vještinu u kreiranju spektakla, ali je ovdje kvantiteta potpuno “pojela” kvalitetu, pa one traju jednostavno predugo i pojedini prizori previše sliče jedan na drugi; pokušaji da se izbjegne ponavljanje ponekad dovode do gotovo samoparodijskih efekata, pri čemu se najviše ističe prizor divovskih crva koji kao da su zalutali iz Herbetove Dine.

S druge strane, Jacksonu se ne može osporiti veliki trud i entuzijazam da ostvari svoj dječački san, a slično se može reći i za glumačku ekipu. A to se posebno vidi u završnoj sceni, koja zatvara narativni okvir i predstavlja uvod u događaje iz Gospodara prstenova. Tada Hobit izgleda najbolje, ali ne zato što je ostvario dobar dojam, nego zato što je jedno ipak predugo iskustvo konačno završilo, ali i zbog podsjećanja da je Jackson sve to itekako mogao napraviti itekako kvalitetnije.

OCJENA: 4/10

Nešto je trulo u predizbornim anketama

English: Nate Silver in Washington, D.C.
Nate Silver (izvor: Wikimedia Commons)

Noć s četvrtka na petak vjerojatno nije bila ugodna za članove i simpatizere britanske Laburističke stranke, koji su gledali kako se san o povratku na vlast i rušenju omražene Cameronove konzervativne vlade pretvara u noćnu moru kakva se ne pamti od vremena Margaret Thatcher, odnosno kako konzervativci umjesto da gube dobijaju mjesta u Domu komuna, a zajedno s njom apsolutnu većinu s kojom će sljedećih pet godina moći vladati sami, bez umjerenih Liberalnih demokrata da ih zauzdavaju. Među onima kojima to noć nije bila ugodna bio je i američki statističar Nate Silver, iako iz mnogo osobnijeg razloga. Naime, čovjek koji je sve donedavno uživao status izbornog i predizbornog gurua, odnosno vrhunskog autoriteta čije su prognoze o ishodu izbora neupitne, jednostavno nije uspio predvidjeti takav ishod.

 

Silver, koji je, kao pravi profesionalac, pogrešku priznao na svom blogu, se, doduše, može tješiti da nije bio jedini. Šok i nevjerica nakon prve izlazne ankete, zbog koji su neki britanski političari kasnije bili prisiljeni na spektakularno neugodne geste, se temeljila na tome da su rezultati izlazne ankete, a potom i službeni rezultati izbora, bili u nevjerojatnom raskoraku s onime što su sugerirale sve relevantne ankete, ili barem one s kojima se prije toga vrištalo s naslovnica.

Silver je, pak, na svom blogu naveo da ovo što se dogodilo u Britaniji nije izuzetak, nego predstavlja dio nešto šireg trenda, navodeći nekoliko primjera u posljednjim godinama gdje su su predizborne ankete išle “u kupe”, a izborni rezultati išli “u špade”. Prvi od njih je onaj koji je njemu samom donio slavu – 2012. godine je uspješno predvidio kako će Barack Obama postati predsjendik, i to s daleko uvjerljivijom prednošću od one koje su sugerirale ankete (i zbog kojih su američki republikanci u izbornoj noći čupali kosu isto sada laburisti). U rujnu prošle godine, pak, predizborne ankete su predvidjele da će na referendumu o škotskoj nezavisnosti pobijediti opcija ostanka u Uniji, ali su također sugerirale izuzetno tijesan i prilično neizvjestan rezultat koji se “vrtio oko statističke greške” umjesto 10 posto unionističke prednosti. Nekoliko mjeseci kasnije su ankete sugerirale da će američki republikanci dobro proći na kongresnim izborima, ali ne toliko dobro da ne bi bilo neizvjesnoti oko toga mogu li od demokrata preuzeti Senat; na kraju su ga osvojili daleko lakše i uvjerljivije od onoga što su sugerirale ankete. Posljednji, još spektakularniji, primjer se zbio u Izraelu gdje su ankete bile praktički otpisale premijera Benjamnina Nethanyahua i njegovu desničarsku stranku Likud, ali je na kraju “Bibi” još povećao broj svojih zastupnika u Knesetu. Sve to je potaklo Silvera da napiše kako bi “svijet mogao imati problem s predizbornim anketiranjem”.

 

S tom konstatacijom bi se vjerojatno mogli složiti i pratitelji ovdašnjih političkih zbivanja. I u Hrvatskoj su tako bile brojne situacije u kojima su ankete – bez obzira na to što je riječ o relativno malenoj zemlji gdje bi ozbiljan anketar mogao napraviti relevantana uzorak – sugerirale jedno, a glasački listići donijeli nešto drugo. 1990-ih je tako bila sasvim normalna stvar da HDZ (ali i SDP) prolazi bolje na izborima nego u anketama. 2007. godine je zahvaljujući izlaznim anketama Ljubo Jurčić pola sata vjerovao da je budući hrvatski premijer, isto kao što je “rejting efendija” Ivo Josipović otklanjao bilo kakvu mogućnost da bi mogao postati prvi hrvatski predsjednik od jednog mandata.

 

Svi slučajevi koje citira Silver, pak, imaju nešto zajedničko – ankete su gotovo uvijek pokazale jačom opciju koja bi se, uvjetno rečeno, mogla okarakterizirati lijevom, naprednom ili “cool”. I gotovo u svim takvim slučajevima, opcija koju su “gurale” ankete je bila ista ona koju favoriziraju intelektualci i svi oni koji se smatraju nekakvom “kulerskom” elitom. A to je, htjeli to priznati ili ne, ideološki milje kojemu u SAD i većini zapadnih država (a gdje bi se nekako mogla smjestiti i Hrvatska) pripada i uvjerljiva većina pripadnika novinarske profesije.
Iz ovoga bi se moglo zaključiti da su ankete bile ili “namještene”, ili su ih anketari baždarili i tumačili na temelju vlastitih ideoloških predrasuda, odnosno njihovim naručiteljima – u pravilu medijskim organizacijama kojima dominira “poštena inteligencija” – servirali ono što su naručitelji htjeli vidjeti i čuti. To je jednostavno i prilično zavodljivo objašnjenje, ali vjerojatno predstavlja samo dio, i to ne najvažniji, sveukupne priče.
Naime, na teze o ljevičarskim medijima i njihovoj zavjeri će ljevičari odmah odgovoriti spominjanjem desničarskih medija “koji truju narod” te ga svojim pristranim, manipulativnim djelovanjem tjeraju da bira opcije na vlastitu štetu. U slučaju britanskih izbora će kao najjednostavnije objašnjenje konzervativne pobjede biti spomenuto ime Ruperta Murdocha i njegovog medijskog imperija, odnosno novina koje su birače plašile mogućnošću koalicije “crvenih” laburista sa škotskim separatistima. Kako su, onda, i desničarski mediji objavljivali ankete koji sugeriraju izglednost takvog scenarija?

 

Razlog je, međutim, prilično prozaičan. Današnji mediji, naime, od izbora nastoje praviti spektakl i dramu, jer je to jedini način da praćenje izbora učine atraktivnim i, ako je riječ o komercijalnim medijima, isplativim. Kada na izborima jedna od opcija ili kandidata može računati na podršku kakvu, na primjer ima HDZ u Lici ili IDS u Istri, onda mogućnosti za stvaranje drame nema. Zato je svima u interesu da izbori budu neizvjesni i tome anketarska industrija, svjesno ili nesvjesno, pokušava dati svoj skromni doprinos.

 

RECENZIJA: Igre gladi: Šojka rugalica 1. dio (2014)

IGRE GLADI: ŠOJKA RUGALICA 1. DIO
(THE HUNGER GAMES: MOCKINGJAY PT1)
uloge: Jennifer Lawrence, Josh Hutcherson, Liam Hesworth,
Woody Harrelson, Elizabeth Banks, Julianne Moore,
Philip Seymour Hoffman, Stanley Tucci, Donald Sutherland
scenarij: Danny Strong & Peter Craig
režija: Francis Lawrence
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2014.
trajanje: 123'

Jedan od najčešćih klišeja znanstvene fantastike jest to da distopije imaju fasadu utopije, odnosno da neki od tiranskih, ugnjetačkih i nehumanih svjetova na prvi pogled izgledaju kao atraktivno i cool mjesto za život, poput partijanerskog grada pod kupolom u Loganovom bijegu sve do trenutka kada njegovi stanovnici navrše 30. godinu života. S druge strane, jedno od gledanja na tipične SF-filmove u Hollywoodu, bi mogla pokazati kako postoji i suprotni fenomen – distopije koje su, ako se malo bolje razmisli, utopije. To se pogotovo zna dogoditi sa vizijama Amerike u budućnosti ili alternativnim univerzumima u kojima su svijetom zavladali nacisti i komunisti. U svim tim mračnim, uznemirujućim svjetovima se uvijek na kraju balade stvori svjetlo u tunelu u obliku nekakvog pokreta otpora koji se bori za slobodu, demokraciju, američki način života, istospolni brak, prava transseksualaca na zasebne javne zahode ili štogod današnji Hollywood smatra neupitnim vrijednostima. Ekranizacije omladinskih SF-knjiga, namijenjene publici koja po prirodi stvari preferira hepi end i voli svjetove kakvi bi trebali biti, su pružile brojne prilike da se vidi taj fenomen. U tome su možda najdalje otišle Igre gladi, filmski serijal koji svoji treći nastavak pod imenom Šojka rugalica započinje nakon što je drugi – Plamen – završio sa jednom najdrastičnijih deus ex machina intervencija u suvremenom Hollywoodu.

Protagonistica Katniss Everdeen (Lawrence) je tako u prethodnom filmu futuristički režim Panema prisilio da po drugi put ide u arenu kako bi se borila na život protiv predstavnika ugnjetava distrikata, odnosno pružila spektakl koji režimu omogućava da zabavlja, manipulira i zastrašuje potlačene mase. Odatle su je izvukli pripadnici pokreta otpora i odveli na koliko-toliko sigurno utočište – veliki podzemni bunker gdje se nalazi sjedište Distrikta 13, predvodnika davno poražene, ali očigledno ne u potpunosti ugušene pobune protiv režima. Predsjednica Coin (Moore), koja predvodi distrikt, u Katniss, pobjednici Igara gladi, vidi propagandni adut koji bi inspirirala druge distrikte da se priključe pobuni. Dodatni motiv za to je i da je Katnissin partner Peeta Mellark (Hutcherson) ostao zarobljen u Capitolu, prijestolnici Panema, gdje ga režim koristi za vlastitu propagandu.

Lionsgate je kod ekranizacije trilogije romana Suzanne Collins koristio isti model primijenjen na Sumrak i seriju o Harryju Potteru – završna knjiga je ekranizirana u dva dijela. To se ponekad tumači time da završni dio, koji je po prirodi stvari najspektakularniji, mora sadržavati što više materijala iz predloška, odnosno zadovoljiti najzagriženije fanove. U stvarnosti je svima jasno da je u pitanju jasna ekonomska računica, odnosno da se ciljana publika tjera da “iskesa” novac za dvije kino-karte umjesto jedne. U slučaju Šojke rugalice takva je praksa rezultirala ne samo s još jednim iritantnim cliffhangerom, nego i sa dva i pol sata u kojima se, zapravo, ne događa gotovo ništa.

Za razliku od prethodna dva filma, gdje su se gledatelji upoznali s fascinantnim svijetom Igara gladi, živopisnim likovima i zastrašujućim borbama, ovdje se sve svodi na nepunih dva i pol sata života u bunkeru, prilikom kojih je heroina prva dva dijela svedena na ukras, odnosno svoje herojske sposobnosti može demonstrirati tek zahvaljujući prilično neuvjerljivom spletu okolnosti, i to na prilično neuvjerljiv način. Scenaristički tim je neke od tih nedostataka mogao riješiti tako da se gledatelje upozna s podzemnim svijetom Bunkera 13, koji možda nije tako vizualno atraktivan kao Capitol, ali je zato mogao pružiti vlastite živopisne likove i zanimljive efekte dugotrajnog života pod zemljom. Neki od scenarista bi mogao pokušati odgovoriti na pitanje kako je Distrikt 13 uspio preživjeti sve godine, odnosno stvoriti vlastite letjelice i drugu modernu opremu sa kojima rastura Panem kao beba zvečku. No, za to među producentima nije bilo ili volje ili sposobnosti. Sve karte se ionako polažu na veliki završni obračun koji će za nekoliko mjeseci prikazati Šojka rugalica 2. dio. Ako i taj film zadrži ovakav tretman predloška, neki će biti sretni zbog tog filma, ali samo zato što je još jedna saga temeljena na omladinskim romanima konačno gotova.

OCJENA: 4/10