Jedna od najčešćih zamjerki drugoj sezoni Pravog detektiva je bila ta da je Nic Pizzolato zagrizao više nego što je mogao progutati, odnosno da je u nju utrpao previše likova, podzapleta i drugih sadržaja za osam epizoda. To je također i najčešće objašnjenje za njihovu frustirajuću nejasnoću, površno oblikovanje i prikazivanje, te zbog čega je čak i pažljivijim gledateljima bila nužna dubinska analiza i naknadno guglanje da shvate što se u Pravom detektivu zapravo događa i što je pjesnik htio reći. Izgleda da je dio tih zamjerki dopro i do samog Pizzolata, odnosno da je HBO shvatio da finale sezone, ako se želi spasiti do tog trenutka uglavnom razočaravajući dojam, mora biti nešto drukčije od prethodnih sedam epizoda. Zato je pronađeno “elegantno” rješenje koje istovremeno daje više prostora i vremena za razrješavanje komplicirane radnje, a vjerno je formatu sezone od osam epizoda – posljednja epizoda tako ima trajanje cjelovečernjeg filma. Gledateljima sklonima bingeanju to neće mnogo značiti, ali će kritičari druge sezone imati svojevrsnu zadovoljštinu u spoznaji da je čak i HBO priznao da je “nešto trulo u državi Danskoj”.

Finale sezone je kao posljednja prilika da se popravi dojam o sezoni moralo biti nešto posebno. Ta prilika, međutim, nije iskorištena. Omega Station se u odnosu na prethodne epizode razlikuje prije svega po kvantitetu, a ne kvalitetu. Dakle, gledateljima se servira jedno te isto. Pizzolatov scenarij, nakon što je počinitelje i motiv Caspereovog ubojstva razotkrio u prethodnoj epizodi, odnosno ukazao na zastrašujuće razmjere političko-tajkunsko-kriminalne zavjere kojoj su protagonisti stali na žulj, na kraju tek odrađuje rutinski posao prikazivanja prilično predvidljivih posljedica tog sukoba, čiji je ishod daleko bliži onome što bi se dogodilo u stvarnom životu nego u hollywoodskim filmovima i TV-serijama. Jedino kakvo-takvo iznenađenje je to da Leonard “Lenny” Osterman, fotograf sa filmskog seta koji je Casperea ubio kako bi osvetio svoje roditelje ubijene u pljački 1992. godine, u najgorem mogućem trenutku otkriva kako je Caspere u stvari njegov biološki otac, kao i da je njegova sestra Laura bila od njega seksualno iskorištavana. Taj detalj, koji je možda najčišći element pulpa u cijeloj radnji, je međutim, potrošen u sceni kada takvo otkriće izazove Leonardovu bijesnu reakciju u najgorem mogućem trenutku za protagoniste,  odnosno oružani obračun koji će ušutkati kapetana Hollowaya, kolovođu pljačke i glavnog svjedoka zavjere, odnosno uništiti uređaj za snimanje kojim je Ray pokušao dobiti priznanje zavjerenika.

Taj događaj predstavlja ključan trenutak kada Pravi detektiv prestaje biti detektivska priča u klasičnom smislu riječi, odnosno kada Ray posljednji put pokušava riješiti svoj problem u okviru zakona; pri tome je karakteristično i to da Ani, koja je uz njega preživjeli član detektivske trojke, epizodu uglavnom provodi skrivajući se. Druga polovica epizode prikazuje rasplet žanrovski bliži klasičnom gangsterskom filmu, odnosno kako Ray i Ani slijede Frankov primjer te, umjesto da se bore protiv zavjere, od nje nastoje pobjeći. Ray i Frank pri tome posljednji put djeluju kao saveznici, odnosno sudjeluju u zajedničkom napadu na Osipa i njegove poslovne partnere, prilikom koga će pokazati neočekivanu vojničku vještinu te likvidirati nekoliko prilično iskusni tipova s oružjem i, na kraju, prikupiti dovoljno novaca za više nego lagodan život u izbjeglištvu. Ta je scena, kao i mnogi detalji u prethodnim epizodama, površna, ali i zavaravajuća – Pizzolato se naime od samog početka odrekao svega što bi moglo sličiti na konvencionalni hepi end.

Sudbina Raya i Franka je tako bila unaprijed zapečaćena. Ray, prije nego što će pobjeći na sigurno, mora posljednji put doći vidjeti svog voljenog sina, i to, naravno pruža njegovim progoniteljima da ga lociraju i konačno likvidiraju u inače rutinskoj sceni oružanog obračuna kojoj tek impresivno okružje tisućljetnih kalifornijski sekvoja čini posebnom. Ta je scena, s druge strane, bila i ostvarenje proročanstva koje izriče lik Rayevog oca u sceni snoviđenja na početku treće epizode.

Frank, koji je u cijeloj seriji bio daleko čvršće izgrađeni i u mnogo čemu simpatičniji lik, također na kraju umire, ali na daleko impresivniji način. Prije toga se ispostavilo da ga njegova supruga Jordan, usprkos svih indicija koje je Pizzolato ubacivao u prethodnim epizodama, iskreno voli te je treba ozbiljno nagovarati da ga ostavi i ode na sigurno. Na kraju Franku glave dolazi ne zavjera, nego njegovi meksički gangsterski kolege, koji poput njega ozbiljno shvaćaju etički kodeks, i koje je izigrao spektakularnom gestom paljenja kockarnica koje im je prethodno bio obećao. Franka otimaju i vode u pustinju gdje će posljednju šansu da se izvuče živ prokockati prkosnom gestom. Uboden nožem i ostavljen u pustinji, Frank počinje hodati ostavljajući iza sebe trag krvi koji prate lešinare, a potom postaje okružen vizijama iz prošlosti prije nego što mu se ukaže vizija Jordan te tako zaokruži jednu od dojmljivijih scena umiranja u suvremenoj televizijskoj produkciji.

Epilog koji slijedi nakon toga se doima prilično banalnim, ali i odaje Pizzolatovu konceptualnu konfuziju. Tako s jedne strane smrt protagonista slijedi prikaz potpunog trijumfa zlikovaca – korumpirani policijski poručnik Burris tako sudjeluje na svečanosti otkrivanja spomenika Woodrougha, policajca koga je bio ubio, a svodnik Tony Chessani, nakon što je prigodno uklonio svog oca, nasljeđuje njegovo gradonačelničko mjesto. Da stvari ipak ne bi bile toliko crne, i da bi gledatelji dobili nekakvu utjehu, ispostavlja se kako je Chad ipak Rayev sin, a na kraju se prikazuju i scene Aninog izbjeglištva u Venezueli gdje se ona zajedno sa Jordan brine o djetetu koga je dobila zajedno sa Rayom, a tu je i obavezno pružanje dokumenata i drugih dokaza usamljenom novinaru koji će ih jednog dana možda objaviti kako bi istjerao kakvu-takvu pravdu.

Epizoda, koju je inače prilično solidno režirao John Crowley, je tako u mnogo čemu sadržavala sve što je loše u drugoj sezoni. Nastojanje da se mračan sadržaj prve sezone nadmaši s još mračnijim se iskazalo i kroz soundtrack kojim dominiraju ultradepresivne pjesme Lere Lynn (koja se, kao zaštitni znak sezone, i ovdje pojavljuje kao pjevačica u baru), ali još više kroz likove koji su ozbiljno poremećeni. Nitko od njih, zapravo, nije bio “pravi detektiv”, odnosno policajac koji bi svoj posao obavljao razumno i efikasno; gotovo sve je Pizzolato opteretio motivom očinstva i odnosa s očevima, učinivši ih gotovo parodijski disfunkcionalnima i antipatičnima. Komplicirani zaplet i mnoštvo likova je, pak, ostavio malo vremena da se svi ti motivi adekvatno iskoriste, a gledateljima su se, barem neki od njih, počeli sviđati tek kada je bilo prekasno. Ljubavna veza Ani i Raya, koja bi možda mogla funkcionirati da se razvila ranije, ovdje izgleda kao melodramatska karikatura.

Ako se Pizzolato na kraju odluči za treću sezonu, iz neuspjeha druge bi morao izvući nekakve pouke. A one bi mogle biti u tome da se više poradi na kvaliteti, a manje na kvantiteti. To znači da se mora ili smanjiti broj likova i podzapleta ili seriju učiniti dužom, kako bi se oni adekvatno predstavili publici te ju potaklo da za protagoniste brine onako kako je brinula za Cohlea i Harta iz prve sezone. To se, s obzirom na visoki kvalitet prve sezone, možda čini teškim zadatkom, ali učiniti treću sezonu boljom od druge se čini mnogo lakšim.

Više nema gotovo nikakve sumnje da će druga sezona Pravog detektiva, barem neko vrijeme, uživati “čast” jedne od najpopljuvanijih televizijskih emisija.  Brda digitalne žuči koja su se prolijevalala i još uvijek prolijevaju na Twitteru, Facebooku i drugim društvenim mrežama su, međutim, HBO-u daleko manje važna od onoga što sama količina te žuči znači – još uvijek više nego impresivnu gledanosti TV-serije. To je, uostalom, potvrdio i David Lombardo, predsjednik programskog odjela američke TV-kuće, izjavivši da će Pravi detektiv dobiti svoju treću sezonu, odnosno da jedinu eventualnu prepreku za njeno snimanje može predstavljati nedostatak entuzijazma kod njenog tvorca Nica Pizzolata. HBO je tako s Pravim detektivom (a nešto ranije i s Igrom prijestolja) stvorio fenomen predobro poznat pratiteljima hollywoodskih blockbustera – ostvarenja i uz nju vezane karijere koje uspijevaju opstati upravo zato, a ne usprkos toga što su loše ili imaju takvu percepciju.

Istini za volju, bilo bi, u najmanju ruku nepošteno dovoditi Pravog detektiva i Pizzolata na istu razinu s Michaelom Bayom i Transformersima. Kvaliteta Pizzolatovog scenarija je još uvijek svjetlosnim godinama iznad najboljih stvari koje gledatelje mogu dočekati u kino-dvorana, pa čak i iznad onoga što se prije nekih deset ili možda pet godina smatralo vrhunskom televizijom. A Pizzolato je, mora se priznati, pokazao talent da stvari koje na početku izgledaju loše na kraju izgledaju (makar malo) bolje. To se vidi i sada kada se druga sezona Pravog detektiva bliži svom neizbježnom kraju. Pizzolato je shvatio da je dotjerao cara do duvara, te da, ukoliko želi spasiti opći dojam, mora napraviti neke promjene u zapletu, likovima i stilu. I to drastične, mada u nekim slučajevima ne baš toliko neočekivane.

Nakon prethodne izuzetno dobre, ali inventivne i na trenutke nadrealne epizoda, pretposljednja epizoda pod naslovom Black Maps and Motel Rooms (Crne karte i motelske sobe) se trudi biti što konvencionalnija, odnosno Pizzolato ovdje odaje dojam da je svjestan da se posao mora završiti. Tako više nema maltretiranja gledatelja sa zbunjujućim podzapletima vezanim uz sporedne likove, odnosno traumatičnim privatnim životima protagonista. Istraga u kojoj se detektivska trojka našla mora doći do svog kraja, a što znači da se moraju dati odgovori na pitanja, odnosno sva zbivanja koja su se prethodno dogodila dobiti svoj smisao. Pizzolato se na kraju odlučio za najjednostavnije rješenje – ono u što su protagonisti od samog početka sumnjali, a za što su gledatelji mislili da su scenarističke obmane, je istina. Dakle, ubojstvo zlosretnog gradskog menadžera Casperea je bila prije svega posljedica njegove upetljanosti u veliku korupcijsku zavjeru, odnosno vrzino kolo u kome su se preko hrpe “prljavog” novca i seksualnih ucjena vodeći političari našli u društvu okrutnih i beskrupuloznih kriminalaca. Sumnje Franka Semyona da mu netko blizak namjerava “namjestiti” su se pokazale više nego ispravne, odnosno postalo je jasno da je od samog početka bio žrtva kako svojih bivših sponzora iz ruske mafije, tako i svog ultraambicioznog, ali na kraju izdajničkog pomoćnika Blakea (koga glumi Chrisopher Blake Churchman). Troje detektiva otkriva da je spektakularni prepad na seks-zabavu izazvao nimalo ugodnu reakciju moćnika koji su Ani Bezzerides optužili za ubojstvo zaštitara, a detektivu Rayu Velcoru namjestili ubojstvo tužiteljice Davis, stavivši tako istražitelje s onu stranu zakona. Paul Woodrough, pak, otkriva da je čak i njegov bivši suborac i homosekualni partner dio zavjere, odnosno da je slučajni susret s njim unaprijed planiran od poslodavaca iz privatne vojne kompanije kao sredstvo kojim bi držao zatvorena usta o ratnim zločinima, odnosno da su njegovi bivši poslodavci također spetljani s korumpiranim političarima.

Kada se ispostavi da je kriminalna zavjera toliko razgranata i sveobuhvatna te uključuje nečiji državni aparat, gledateljima, čak i onima koji nisu naviknuti na pesimizam film noira kojim se druga sezona insprirala, je jasno da protagonisti tu imaju vrlo malo šanse da joj se efikasno suprostave, pa čak i prežive. To se na kraju ispostavi preteškim zadatkom za Woodrougha, koji odlazi u samoubilački okršaj sa bivšim suborcima u kome će demonstrirati svoje ubilačke vještine, ali ne dovoljno dobro da postane prvi od glavnih likova koji je – osim ako Pizzolato ne smisli još jedan, ovaj put daleko neuvjerljivi cliffhanger – otišao u Valhallu. Počast palom borcu je odana montažnim trikom u kojoj njegova trudna djevojka, koja se s Woodroughovom majkom krije u motelu, sa suzom u oku prati završne scene Kazanovog filma Sjaj u travi.

Pizzolato uz dovršavanje posla oko smanjivanja broja protagonista mora “odraditi” i obavezno romantično sparivanje muškog i ženskog detektiva. Ani i Ray su se tokom istrage zbližili, otkrili da imaju mnogo toga zajedničkog, a Ani je na samom početku, još uvijek pod utjecajem droge, sebe ponudila Rayu; Ray na kraju tu ponudu prihvati, ali tek nakon što su se oboje našli u beznadežnoj situaciji, odnosno pod pritiskom spoznaje da možda uskoro neće imati nikakve prilike da pronađu utjehu jedno u drugom. Scena u kojoj se taj proces odvija je, međutim, najslabiji segment epizode, s obzirom na ne baš najspretniju režiju Dana Atrtiasa koja previše inzistira na krupnim planovima.

U cijeloj epizodi se i ovaj put najbolje snašao Frank Semyon, iako je njegov lik u samo nešto malo boljoj situaciji od zlosretnih detektiva. To što se nalazi s druge strane zakona mu daje nešto širi asortiman sredstava prikupljanja infomacija – a za što je najbolji primjer tretman koji pruža izdajničkom Blakeu – kao i metoda kojima se izvlači iz gabule, a što uključuje ubojstva, potpaljivanje požara i korištenje kontakata u kriminalnom podzemlju koje bi mu trebale omogućiti uspješan bijeg, odnosno osvetnički udar na svoje bivše poslovne partnere. Vince Vaughn ponovno briljira u ovoj epizodi, iako ga je Pizzolato ponovno opteretio s “morskim” replikama. U svakom slučaju, i on, kao i sama serija, nakon sedme epizode izgledaju značajno bolje, pa se gledatelji imaju razloga nadati da će veliko finale i kvalitetom, a ne samo očekivanom gledanošću, opravdati snimanje treće sezone.

Pravi detektiv je u svojoj prvoj sezoni, zahvaljujući blagoglagoljivom Rustu Cohleu, osvojio srca mnogih gledatelja kojima su bile nedostajale ozbiljne filozofske rasprave u filmovima i TV-serijama. Lako je zamisliti da je jedan od ključnih razloga neuspjeha druge sezone u tome što takvih sadržaja nije bilo. Šesta epizoda bi, pak, mogla potaći sličnu aktivnost, iako prilično zaobilaznim putem i to kod dijela publike koji se smatraju najzagriženijim filmofilima. Naime, njen sadržaj bi mogao poslužiti kao povod nastavka vječne debate o tome postoji li slobodna volja ili je sve predodređeno. Ili, da budemo precizniji, postavlja se pitanje da li ju je Nic Pizzolato pisao potaknut vlastitom inspiracijom ili time da je termin za njeno prikazivanje bio 26. srpanj – datum koji se u filmofilskim krugovima slavi kao 88. rođendan Stanleya Kubricka. Ako je odgovor ovo potonje, onda bi to trebalo objasniti zbog čega se Church in Ruins može shvatiti kao jedan prilično eksplicitan homage Kubrickovom posljednjem filmu Oči širom zatvorene, odnosno njegovoj ključnoj sekvenci u kojoj protagonist, potaknut znatiželjom, posjećuje orgije gradske elite.

Međutim, prije nego što epizoda dođe to te točke – koja je, u skladu s hollywoodskim pravilima predeterminirana za njen završetak – gledatelji moraju barem prvu polovicu gledati što se zbiva s životima glavnih protagonista, odnosno kako (i da li uopće) napreduje istraga. Tu je, dakako, i nedovršeni posao iz prethodne epizode, odnosno cliffhanger koji se mora nekako razriješiti. Pizzolato ovaj put ne koristi nikakva “morska” rješenja, nego situaciju razrješava na najelegantniji i, barem u kontekstu ove serije, najrealističniji način. Bivši detektiv Ray Velcoro je bijesan zbog toga što je, zahvaljujući pogrešnoj dojavi Franka Semyona o silovatelju vlastite supruge, ubio pogrešnog čovjeka i što je desetogodišnji koruptivni odnos bio temeljen na laži. Međutim, ispostavlja se kako je Ray dovoljno racionalan da shvati kako bi osveta nad Frankom donijela više štete nego koristi, te oba muškarca nakon prilično napetog razgovora za kuhinjskim stolom (gdje obojica, za svaki slučaj, kriju pištolje uperene jedni u drugog) dolaze do zaključka kako im je u obostranom interesu da nastave međusobnu suradnju.

Ray će, međutim, relativno kratko vrijeme ostati odgovorna odrasla osoba. Obiteljski problemi, odnosno spoznaja da je njegov odnos sa sinom Chadom, bez obzira kako se razriješila situacija sa suprugom, nepovratno uništen, ga ponovno tjera preko ruba odnosno završava razdoblje trezvenosti. To će Pravi detektiv učiniti na nimalo suptilan način, kroz scene manijakalnog opijanja, pušenja i šmrkanja kokaina, a tokom i  nakon koje Colin Farrell patetično preglumljuje stvarajući isto loš dojam na način na koji je njegova gluma stvarala dobar dojam u prethodnoj epizodi.

Ova je epizoda bila loša za Colina Farrella, ali je zato bila izuzetno dobra za Vincea Vaughna, koji je konačno lišen “morskih” dijaloga i više ne mora izgovarati riječi koje u rječnicima guglaju magistri filozofije. Njegov lik gangstera ne samo da se doima mnogo uvjerljivijim, nego čak i postaje nešto najbliže pozitivcu, odnosno “dobrom momku” u cijeloj seriji. Pizzolato to naglašava scenom u kojoj Frank očinski tješi malog sina jednog od svojih ubijenih suradnika, a koja usprkos svega, ne skreće u sentimentalnu “ljigu”. A još je zanimljivije vidjeti njegovo iskreno gađenje kada shvati da su njegovi novi  meksički gangsterski partneri likvidirali djevojku samo zato što je izlanula par riječi policiji.

U epizodi se nije našlo previše mjesta ni vremena za lik Woodrougha, ali je zato ključna uloga pripala detektivki Ani Bezzerides. Ona, zajedno sa svojim kolegama, smišlja izuzetno smjeli (ili, preciznije, luđački) plan da ključne dokaze za nastavak istrage prikupi na seks-zabavi koja okuplja pripadnike kalifornijske političke i ekonomske elite, a kako bi se na nju infiltirirala preuzima identitet svoje “problematične” sestre (čiji lik tumači Leven Ramblin, jedna od negativki u Igrama gladi), koja joj, pak, prije cijelog pothvata pruži par praktičnih savjeta. HBO je, naravno, cijelu scenu mjesecima prije prikazivanja maksimalno iskoristio u promotivne svrhe, spominjujući kako je, da bi orgije izgledale što uvjerljivije, angažirao nekoliko stvarnih porno-glumica.

Kada se gledatelj konačno suoči s orgijom, vidjet će se da se Pravi detektiv u ovom konkretnom slučaju teško može nazvati pornografijom. Naime, Annie prilikom dolaska na destinaciju prima obaveznu dozu “ecstasyja” koji bi je trebao opustiti, a to znači da će ono što se događa promatra iz ne baš jasne perspektive. Tako, umjesto da scena izazove voajerski užitak kod muške publike, izaziva jezu, jer Annie nije potpuno jasno da li je ono što vidi stvarnost ili noćna mora; svemu tome nimalo ne odmažu ni flashbackovi u djetinjstvo u očevoj New Age komuni, gdje je, po svemu sudeći, bila žrtvom seksualnog zlostavljanja od strane hipija. Usprkos svega, Annie među svojim “kolegicama” uspijeva pronaći Veru Machiado (koju glumi Miranda Rae Mayo), djevojku čiji je nestanak bila istraživala, te je odluči izvući kao eventualnog svjedoka. Sve to dovodi do predvidljivog fizičkog sukoba sa arogantnim “klijentom” (koga glumi Brett Rice), i čiji dijalozi u kojima se hvali svojim naftnim bogatstvom i proizvodnjom oružja podsjećaju na srž svega što je Hollywood smatrao lošim u Bushovo doba. On potom eskalira u sukob s tjelohraniteljem gdje Annie pokaže vještinu sa nožem, te spektakularnog bijega u kojoj joj pomažu Woodrough i Velcoro.

Starije gledatelje će scena seks-zabave podsjetiti ne samo na Kubrickov film, nego i na epizodu Twin Peaksa u kojoj se Audrey Horne kao amaterska detetkivka pod krinkom prostitutke inflitirirala u bordel. Srećom, Pizzolato u svemu tome nije kopirao Lynchovu i Frostovu melodramu, pa je ona izgledala dovoljno originalna da bi se moglo zaključiti kako je Church in Ruins najbolja od svih dosadašnjih epizoda sezone. Velika zasluga za to ide režiseru Miguelu Sapochniku, poznatom pod Hardhome, najboljoj epizodi posljednje sezone Igre prijestolja. On je završnu scenu režirao na prilično efektan, zanimljiv i originalan način, a posebno treba pohvaliti to što je kao glazbenu podlogu koristio klasičnu glazbu, odnosno soundtrack koji se komotno mogao koristiti u film noirima 1940-ih i 1950-ih. Zbog svega toga je Church in Ruins izgledala i zvučala dostojno imena serije. Stvari su se pokrenule nabolje; vjerojatno ne dovoljno da u sljedeće dvije epizode spase opći dojam, ali svejedno nabolje.

Pravi detektiv je, barem što se druge sezone tiče, prešao točku iza koje više nema povratka. Oni kojima se svidjela će je odgledati do kraja. Oni koji su je zamrzili ili s njom bili razočarani, mrzit će je i tokom sljedeće tri epizode. Krvavi obračun s kojim je okončana četvrta epizoda je tu, bez obzira na svu svoju spektakularnost i šokantnost, tu promijenio malo stvari. Sudeći po kritikama i ruljom koja se na Twitteru natječe na što dovitljivijom blaćenju, Pravi detektiv se u postojećoj inkarnaciji ne može nadati Emmyjima niti statusu remek-djela kakvim je bila proglašena prva sezona. Naravno, kao i u mnogim sličnim slučajevima, pljuvanje Pizzolatove serije je isto tako neopravdano kao što je bilo uzdizanje prve sezone u nebesa. S druge strane, to ne znači da druga sezona ima itekakve probleme za koje je malo vjerojatno da će biti razriješeni u sljedeća tri tjedna.

Za one koji traže nešto posebno novo, peta sezona na svom početku čini razočaravajućom, odnosno stvari manje-više vraća na početak. Uzbudljivu akciju s kojom je okončana prethodna epizoda smjenjuju daleko mirnije (i mnogima dosadnije) scene gdje se kroz dijaloge nastoji prikazati posljedice krvoprolića po protagoniste i njihove karijere. Kao što se moglo pretpostaviti, ulično krvoproliće u kome je stradalo par meksičkih gangstera je šefovima detektivske trojke pružilo savršen izgovor da, zahvaljujući leševima koji služe kao prikladni počinitelji, prekinu istragu ubojstva. Državni tužitelj Geldof koji je preko istrage nastojao “iščeprkati” podatke o korupciji u gradu Vinci je, pak, taj događaj iskoristio da se kandidira za guvernera, odnosno prihvatio je liniju manjeg otpora i slučaj proglasio riješenim. Državni policajac Paul Woodrough je, pak, proglašen detektivom, ali zapravo smijenjen unaprijeđenjem na istražitelja prijevara, odnosno uredski posao koji mrzi.  Ani Bezzerides je, pak, degradirana na posao čuvarice policijskih dokaza i prisiljena odlaziti na terapijske grupe policajaca optuženih za sekualno zlostavljanje, a gdje će prirediti jednu od rijetko smiješnih i zabavnih scena u seriji koju muči ozbiljan nedostatak humora. Detektiv Ray Velcoro je, pak, napravio par drastičnih poteza u životu – obrijao je brkove i dao otkaz u policiji, postavši privatni istražitelj Franka Semyona s punim radnim vremenom.

Detektivska trojka, dakako, nije sretna kako su se stvari rasplele, a i gledateljima je jasno da se istraga mora nekako nastaviti, pri čemu Rayovo traženje novca koji je ukraden prilikom Caspereovog ubojstva jednostavno nije dovoljno. Kao rješenje tog problema, i svojevrsni deus ex machina, se pojavljuje zamjenica državne tužiteljice Davis (koju tumači crna britanska glumica Michael Hyatt), koja, zahvaljujući otkriću plavih dijamanata koji ukazuju da Meksikanci možda nisu pravi ubojice, odlučuje započeti vlastitu, mnogo diskretniju istragu, kojoj je ponovno cilj razotkriti korupciju, ali za razliku od Geldofa, ne namjerava stati kada se to učini politički oportunim.

Ponovno okupljeni tim, pak, tokom epizode ne otkriva ništa što publika u prethodnim epizodama nije mogla pretpostaviti. Ray otkriva da je Blake, jedan od Frankovih pomoćnika, povezan ruskim gangsterom Osipom, ali i sinom gradonačelnika Chessanija koji organizira seks-zabave za pripadnike kalifornijske političke elite. Gledateljima scenarij sugerira kako je Caspere bio povezan s tom prljavom rabotom, ali i vjerojatno i pravljenjem snimaka orgija kojom se političare ucjenjivalo; tkogod ustrijelio Ray gumenim mecima je vjerojatno ista ona osoba koja je likvidirala Casperea. Istraga, pak, Ani i Paula vodi u šumsku zabit Sjeverne Kalifornije gdje pronalaze kolibu s tragovima krvi i mučenja.

Jedino iznenađenje u epizodi se tiče događaja koji je vezan uz privatne živote protagonista, a ne samu istragu. Ray, naime, nakon što je prisiljen sudski se naganjati sa suprugom oko skrbništva nad sinom, na svoj veliki užas otkriva da je ona ostvarila svoju prijetnju da će testirati njegovo očinstvo. Kasnije sa još većim užasom, nakon što mu tužiteljica Davis javi kako je silovatelj njegove supruge bio uhvaćen prije nekoliko tjedana, shvaća da je ubio pogrešnog čovjeka. S još većim bijesom, pak, shvaća kako mu je Frank bio podmetnuo pogrešnog čovjeka kako bi od njega napravio svoj “resurs” u policiji. Sve to kulminira s obveznim cliffhangerom na kraju epizode gdje će se Ray suočiti s Frankom; da li če taj susret završiti s nasiljem i da li će ga netko od njih dvojice, odnosno troje (uključujući Frankovu suprugu Jordan koja se stjecajem okolnosti našla na poprištu) preživjeti će se doznati tek za sedam dana. Može se reći da je cliffhanger s kojim završava ova epizoda daleko bolji od onoga s kojim je završila druga epizoda, barem zbog toga što sa sobom ostavlja daleko više slobode za razrješenje i manje potrebe za nekakvim “morskim” rješenjima poput gumenih metaka.

Peta epizoda, koju je, kao i sve prije nje, Pizzolato opteretio “morskim” dijalozima, poput rečenice kojom gangster Frank sebe opisuje kao “regruta u pogrešnoj strani klasnog rata”, usprkos toga zaslužuje određene pohvale. To se najviše odnosi na Colina Farrella koji se pokazao kao najbolji glumac, a koji je, prije svega u scenama u kojima mora na “hladan” način reagirati na otkrića koju su preokrenula život njegovog lika, pokazao izuzetan talent. Zbilja je šteta što Pizzolato takve obrate nije iskoristio malo ranije. No, to možda znači da će takvih, a možda još kvalitetnijih obrata, biti i u sljedeća tri tjedna.