RECENZIJA: Sicario (2015)

SICARIO

uloge: Emily Blunt, Benicio del Toro, Josh Brolin, Victor Garber
scenarij: Taylor Sheridan
režija: Denis Villeneueve
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2015.
trajanje: 121 min.

Četvrtina svih zatvorenika na zemaljskoj kugli se nalaze u američkim zatvorima. Taj podatak, koji je prilično teško pomiriti s percepcijom SAD kao najdosljednijem oličenju slobodarskih ideala u današnjem svijetu, se obično spominje kao jedna od najgorih posljedica “rata protiv droge”, višedesetljetne kampanje za koju se sve manje vjeruje da će u suzbijanju narkomanije biti imalo uspješnija od Prohibicije u suzbijanju alkoholizma. Međutim, ma koliko posljedce rata protiv droge bile neugodne na američkim ulicama, one su, pogotovo u posljednje vrijeme, dobile gotovo apokaliptičke dimenzije preko južne granice, gdje godinama traje bespoštedni rat između izvrsno organiziranih, sve moćnijih, ali i sve bezobzirnijih narko-kartela. Te prilično neugodne teme, koja dodiruje i još neugodnije špekulacije o tome kada i kako će se meksički narko-rat preliti na sjever, se s vremenom počeo doticati i Hollywood. Jedno od posljednijh takvih ostvarenja je Sicario, film Denisa Villeneuevea koji je dobio priličine pohvale od strane kritike nakon premijere u Cannesu.

Protagonistica filma je Kate Macer (Blunt), agentica FBI zadužena za borbu protiv krijumčara narkotika, ljudi i otmičara na američkom Jugozapadu. Njeno profesionalno iskustvo ju je, međutim, teško pripremilo za ono što će otkriti prilikom naizgled rutinske racije, gdje se u jednoj izoliranoj kući otkriju deseci mumificiranih leševa koji su bili ubijani na izuzetno okrutan način. Prilikom iste akcije je stradalo i nekoliko policajaca, a što je za američke federalne vlasti dovoljan razlog da se protiv narko-kartela čiji su ljudi vlasnici kuće oformi posebna operativna grupa. Macer je poslana kao ispomoć timu koji vodi tajanstveni Matt Graver (Brolin) i čije ljudstvo čine do zuba naoružani specijalci, ali i šutljivi Latinoamerikanac Alejandro (del Toro), te koja se uglavnom vodi iz vojnih baza. Kate zajedno s timom prilično nevoljko odlazi preko granice u zloglasni Ciudad Juarez iz čijeg zatvora će u SAD biti izručen kartelova glavešina čiju važnost sugerira pokušaj kartelovih “vojnika” da to spriječe i po cijenu krvavog okršaja usred bijela dana. Kada se nađe natrag na američkom teritoriju, Kate počinje sve više sumnjati u to da akcija u kojoj sudjeluje predstavlja nekakvu kriminalističku istragu ili ikakvo provođenje zakona, te da se umjesto toga uplela u nešto daleko mračnije.

Villeneuve je u intervjuima nastojao objasniti kako njegovo ostvarenje nastoji prikazati negativne aspekte, odnosno uzaludnost “rata protiv droge”. Taj “politički korektni” stav je vjerojatno zaslužan za to što salonski ljevičari među američkim (a samim time) i svjetskim kritičarskim establishmentom o Sicariju pišu hvalospjeve. Ne bi se moglo reći da su oni u potpunosti nezasluženi. Villenueve je prilično dobar režiser, te je, pogotovo u prvom dijelu filma, uspio na izuzetno jednostavan, ali efektan način stvoriti atmosferu nelagode i postupne, ali neumitne eskalacije napetosti. Tome je veliki doprinos dala i mračni elektronski soundtrack Jóhanna Jóhannsona, ali i Roger Deakins, ugledni i iskusni direktor fotografije čiji su opus velikim dijelom označila ostvarenja poput 1984 i Obrane kraljevstva, koja, slično kao i Sicario, imaju snažnu političku notu i distopijski ugođaj.

Slična je stvar bila i u Hollywoodu “olovnih” 1970-ih koji je, potaknut sveopćim nepovjerenjem u vlast, preko filmova kao što su Ubojice i svjedoci (Parallax View) stvorio cijeli niz mračnih, distopijskih trilera koji su stvorili nešto nalik na poseban žanr zvan “film političke paranoje”. Usporedbe s takvim klasicima, međutim, neće biti najzahvalnije po Sicario, a glavni je razlog za to scenarij glumca Taylora Sheridana. U njemu se, naime, ne govori ništa što onaj bolje informirani dio publike ne zna, odnosno ono što je netko još davno rekao, i to na mnogo bolji način. Te će, po Sicario, neugodne usporedbe potaknuti sudjelovanje Benicija del Tora, koji je nastupio u tematski sličnom filmu Traffic, koji je istu temu obrađivao na daleko kompleksniji i kvalitetniji način. Villeneuevov film izgleda još bijednije ako se usporedi s TV-serijama koja su se istom bavila temom, kao što je američki remake Mosta ili legendarni Breaking Bad.

Scenarij ne samo da nije originalan, nego pati i od strukturnih problema. Prije svega, ono što bi trebalo biti najaktraktivniji sadržaj je “ispucano” davno prije završetka filma. To se prije svega odnosi na scenu ulaska i izlaska iz Ciudad Juareza, koja je, inače briljantno osmišljena i izrežirana, ali čiji se intenzitet više neće ponoviti do njenog kraja. Sheridan to pokušava ubacivanjem krajnje neuvjerljivog podzapleta u kome Kate u pauzi akcije odlazi u bar gdje je zavede šarmantni muškarac, a za koga se na kraju ispostavi da je kartelov operativac. Kako film odmiče, tako stvari postaju sve gore te, kada nam autori konačno razotkriju pravu svrhu akcije i motive nekih od likova, mračna završnica se doima melodramatskom i deprimirajuće predvidljivom. Kada se svemu tome dodaju kadrovi granice SAD i Meksika snimljeni iz zraka, dijelu publike će neugodne asocijacije na drugu sezonu Pravog detektiva zapečatiti dojam o Sicariju kao jednom od većih ovogodišnjih filmskih razočaranja.

OCJENA: 4/10