Pravi detektiv je, barem što se druge sezone tiče, prešao točku iza koje više nema povratka. Oni kojima se svidjela će je odgledati do kraja. Oni koji su je zamrzili ili s njom bili razočarani, mrzit će je i tokom sljedeće tri epizode. Krvavi obračun s kojim je okončana četvrta epizoda je tu, bez obzira na svu svoju spektakularnost i šokantnost, tu promijenio malo stvari. Sudeći po kritikama i ruljom koja se na Twitteru natječe na što dovitljivijom blaćenju, Pravi detektiv se u postojećoj inkarnaciji ne može nadati Emmyjima niti statusu remek-djela kakvim je bila proglašena prva sezona. Naravno, kao i u mnogim sličnim slučajevima, pljuvanje Pizzolatove serije je isto tako neopravdano kao što je bilo uzdizanje prve sezone u nebesa. S druge strane, to ne znači da druga sezona ima itekakve probleme za koje je malo vjerojatno da će biti razriješeni u sljedeća tri tjedna.
Za one koji traže nešto posebno novo, peta sezona na svom početku čini razočaravajućom, odnosno stvari manje-više vraća na početak. Uzbudljivu akciju s kojom je okončana prethodna epizoda smjenjuju daleko mirnije (i mnogima dosadnije) scene gdje se kroz dijaloge nastoji prikazati posljedice krvoprolića po protagoniste i njihove karijere. Kao što se moglo pretpostaviti, ulično krvoproliće u kome je stradalo par meksičkih gangstera je šefovima detektivske trojke pružilo savršen izgovor da, zahvaljujući leševima koji služe kao prikladni počinitelji, prekinu istragu ubojstva. Državni tužitelj Geldof koji je preko istrage nastojao “iščeprkati” podatke o korupciji u gradu Vinci je, pak, taj događaj iskoristio da se kandidira za guvernera, odnosno prihvatio je liniju manjeg otpora i slučaj proglasio riješenim. Državni policajac Paul Woodrough je, pak, proglašen detektivom, ali zapravo smijenjen unaprijeđenjem na istražitelja prijevara, odnosno uredski posao koji mrzi. Ani Bezzerides je, pak, degradirana na posao čuvarice policijskih dokaza i prisiljena odlaziti na terapijske grupe policajaca optuženih za sekualno zlostavljanje, a gdje će prirediti jednu od rijetko smiješnih i zabavnih scena u seriji koju muči ozbiljan nedostatak humora. Detektiv Ray Velcoro je, pak, napravio par drastičnih poteza u životu – obrijao je brkove i dao otkaz u policiji, postavši privatni istražitelj Franka Semyona s punim radnim vremenom.
Detektivska trojka, dakako, nije sretna kako su se stvari rasplele, a i gledateljima je jasno da se istraga mora nekako nastaviti, pri čemu Rayovo traženje novca koji je ukraden prilikom Caspereovog ubojstva jednostavno nije dovoljno. Kao rješenje tog problema, i svojevrsni deus ex machina, se pojavljuje zamjenica državne tužiteljice Davis (koju tumači crna britanska glumica Michael Hyatt), koja, zahvaljujući otkriću plavih dijamanata koji ukazuju da Meksikanci možda nisu pravi ubojice, odlučuje započeti vlastitu, mnogo diskretniju istragu, kojoj je ponovno cilj razotkriti korupciju, ali za razliku od Geldofa, ne namjerava stati kada se to učini politički oportunim.
Ponovno okupljeni tim, pak, tokom epizode ne otkriva ništa što publika u prethodnim epizodama nije mogla pretpostaviti. Ray otkriva da je Blake, jedan od Frankovih pomoćnika, povezan ruskim gangsterom Osipom, ali i sinom gradonačelnika Chessanija koji organizira seks-zabave za pripadnike kalifornijske političke elite. Gledateljima scenarij sugerira kako je Caspere bio povezan s tom prljavom rabotom, ali i vjerojatno i pravljenjem snimaka orgija kojom se političare ucjenjivalo; tkogod ustrijelio Ray gumenim mecima je vjerojatno ista ona osoba koja je likvidirala Casperea. Istraga, pak, Ani i Paula vodi u šumsku zabit Sjeverne Kalifornije gdje pronalaze kolibu s tragovima krvi i mučenja.
Jedino iznenađenje u epizodi se tiče događaja koji je vezan uz privatne živote protagonista, a ne samu istragu. Ray, naime, nakon što je prisiljen sudski se naganjati sa suprugom oko skrbništva nad sinom, na svoj veliki užas otkriva da je ona ostvarila svoju prijetnju da će testirati njegovo očinstvo. Kasnije sa još većim užasom, nakon što mu tužiteljica Davis javi kako je silovatelj njegove supruge bio uhvaćen prije nekoliko tjedana, shvaća da je ubio pogrešnog čovjeka. S još većim bijesom, pak, shvaća kako mu je Frank bio podmetnuo pogrešnog čovjeka kako bi od njega napravio svoj “resurs” u policiji. Sve to kulminira s obveznim cliffhangerom na kraju epizode gdje će se Ray suočiti s Frankom; da li če taj susret završiti s nasiljem i da li će ga netko od njih dvojice, odnosno troje (uključujući Frankovu suprugu Jordan koja se stjecajem okolnosti našla na poprištu) preživjeti će se doznati tek za sedam dana. Može se reći da je cliffhanger s kojim završava ova epizoda daleko bolji od onoga s kojim je završila druga epizoda, barem zbog toga što sa sobom ostavlja daleko više slobode za razrješenje i manje potrebe za nekakvim “morskim” rješenjima poput gumenih metaka.
Peta epizoda, koju je, kao i sve prije nje, Pizzolato opteretio “morskim” dijalozima, poput rečenice kojom gangster Frank sebe opisuje kao “regruta u pogrešnoj strani klasnog rata”, usprkos toga zaslužuje određene pohvale. To se najviše odnosi na Colina Farrella koji se pokazao kao najbolji glumac, a koji je, prije svega u scenama u kojima mora na “hladan” način reagirati na otkrića koju su preokrenula život njegovog lika, pokazao izuzetan talent. Zbilja je šteta što Pizzolato takve obrate nije iskoristio malo ranije. No, to možda znači da će takvih, a možda još kvalitetnijih obrata, biti i u sljedeća tri tjedna.
