RECENZIJA: Najduže putovanje (2015)

NAJDUŽE PUTOVANJE
(THE LONGEST RIDE)
uloge: Scott Eastwood, Britt Robertson, Alan Alda, Jack Huston, Oona Chaplin, Melissa Benoist, Lolita Davidovich
scenarij: Craig Bolotin
režija: George Tillman Jr.
proizvodnja: 20th Century Fox,  SAD, 2015.
trajanje: 128'

Ako se kao kriterij uzme kvantiteta umjesto kvalitete, onda najuspješnji suvremeni književnik u Hollywoodu nije ni George R. R. Martin, ni J. K. Rowling, ni E. L. James, ni Suzanne Collins, niti ijedan autor trilogije omladinskih romana o tinejdžeru ili tinejdžerici koja spašava svijet. Autor čiji opus američki filmski scenaristi najviše koriste kao predložak je Nicholas Sparks. U nepuna dva desetljeća se od sedamnaest romana iz njegove bibliografije na ekranu našlo njih čak deset (ne računajući The Choice, koji bi u kino-dvorane trebao ići sljedeće godine). Međutim, o Sparksu će se relativno malo čuti od strane opinion makera suvremene svjetske pop kulture, i to najvećim dijelom što njegov opus, čvrsto ukotvljen u ljubavni žanr, u stilskom i sadržajnom smislu predstavlja antitezu svega što bi trebalo biti moderno i “cool”. Riječ je o pravilu jednostavnim, gotovo arhetipskim ljubavnim pričama, kakve su se, s obzirom da se drže tradicionalnih vrijednosti, mogle bez problema čitati u knjižnicama ili gledati na pozornicama u pretprošlom stoljeću i koje je prilično teško opisati bez izraza “sentimentalna ljiga”. Usprkos toga, publike koja to čita očigledno ima, odnosno dovoljno da Hollywood pokuša eksploatira njenu privrženost Sparksu. Rezultati, barem što se kritike tiče, iz razumljivih razloga nisu bili dobri, ali je jedna od Sparksovih ekranizacija, Bilježnica iz 2004. godine, s vremenom, zahvaljujući vjernoj publici, dobila čak i nešto nalik na kult status.

Radnja je, kao u većini filmova temeljenih na Sparksovom opusu, smještena u Sjevernu Karolinu. Na tamošnjem sveučilištu Wake Forest mlada Sophia Danko (Robertson) studira umjetnost. Jedne večeri je prijateljice nagovore da im se pridruži prilikom gledanja natjecanja u rodeu. Sophia tamo sretne naočitog Lukea Collinsa (Eastwood), profesionalnog jahača koji nastoji ponovno pokrenuti karijeru nakon teške ozljede. Iako ispočetka skeptična, Sophia na kraju sa Lukeom dogovori izlazak; pri povratku Luke slučajno opazi prometnu nesreću te iz automobila u plamenu izvadi 95-godišnjeg Iru Levinsona (Alda), a Sophia spasi kutijicu sa starčevim pismima. Sophia posjećuje starca u bolnici, te kroz pisma i njegove priče doznaju o tome kako je 1940. godine kao mladić (Huston) upoznao Ruth (Chaplin), židovsku izbjeglicu iz Europe koja će postati žena njegovog života. U međuvremenu njena veza sa Lukeom dolazi u krizu, s obzirom da se on ne želi odreći po život opasne profesije, a Sophia izgledne karijere u umjetničkim galerijama New Yorka,

Na prvi pogled bi se moglo reći kako se Najduže putovanje po svojoj strukturi naslanja na Bilježnicu, s obzirom da se veliki dio filma odigrava u flashbacku smještenom u eru Drugog svjetskog rata, pri čemu kao svojevrsni “ključ” služe zapisi jednog od ljubavnika. Novi film je, međutim, nešto složeniji, odnosno u njemu umjesto jedne ljubavne priče imamo dvije, pri čemu nije teško pogoditi kako će ona prva današnjim ljubavnicima poslužiti kao nadahnuće, odnosno kako će stari Ira, poput Yode ili “magičnog crnca”, potaknuti Lukea i Sophiju da donesu pravu odluku o tome trebaju li ostati zajedno. Scenarist Craig Bolotin se, dakako, pobrinuo da gledatelji nemaju nikakvih problema predvidjeti kakva će ta odluka biti; jedino je pitanje kako će se to dogoditi, a odgovor na njega dolazi u obliku ne baš previše uvjerljivog deus ex machina obrata. Nešto složenija struktura, s druge strane, postavlja probleme za režisera Georgea Tillmana Jr. koji ne može odrediti pravu mjeru između segmenata koji pokazuju 1940-e i današnji svijet. Prvi je tako zanimljiv gledateljima koje zanimaju moda, rekviziti ili glazba iz tog razdoblja, dok se u njemu, zapravo, ne događa ništa posebno (s izuzetkom incidenta vezanog uz rat). Kada se radnja premjesti u sadašnjost, gledatelje se na to mora dodatno podsjetiti iritantnim pop-pjesmuljcima iz soundtracka, a problemi Lukea i Sophije nekako izgledaju trivijalni u usporedbi s likovima koji su morali bježati pred Holokaustom ili jurišati na neprijateljske rovove.

S druge strane, Tillmanu se mora priznati da se trudio sve to strpati u koliko-toliko atraktivan paket; osim eksterijera koje izgledaju kao spot za turističke agencije Sjeverne Karoline, tu je i mladi Eastwood, koji u scenama jahanja bikova prilično podsjeća na svog oca Clinta na početku karijere, te, s vremena na vrijeme, skine košulju te tako pokaže ono što čega je najveći dio ciljane tj. ženske publike došao u kino-dvoranu. Britt Robertson, za koju bi se moglo reći da izgleda kao mlađa sestra (ili nešto manje bucmasta verzija) Jennifer Lawrence, se prilično dobro nosi s nezahvalnom ulogom, dajući koliko-toliko živosti saharinskom i maksimalno klišejiziranom predlošku. Uz mladog Eastwooda se, pak, pojavljuju još dva predstavnika hollywoodskih dinastija, ali s nešto različitim uspjehom. Oona Chaplin, unuka slavnog komičara (većina gledateljima poznata kao femme fatale koja je protiv svoje volje dovela do najšokatnije scene u Igri prijestolja) prilično uvjerljivo tumači ulogu djevojke koja nedostatak ljepote po tradicionalnim standardima kompenzira izuzetnim šarmom i živošću. Jack Huston (koga većina gledatelja vjerojatno neće prepoznati, jer za razliku od lika iz Carstva poroka, ovdje glumi s vlastitim licem) je, pak, potpuno potrošen. Zahvaljujući svemu tome Najduže putovanje predstavlja razočaranje čak i za one gledatelje koji su, s obzirom na ranija iskustva sa Sparksom, znatno spustili letvicu vlastitih očekivanja. Ukoliko netko ne osjeća potrebu za kino-ekvivalentom turskih sapunica, putovanje koje će mu pružiti ovaj film se čini predugim.

OCJENA: 3/10