Goran Vojković je danas napisao tekst u kojem izražava podršku inicijativi index.hr, odnosno peticiji kojom se od Hrvatskog sabora traži donošenje zakona kojim bi se legalizirala marihuana. U njemu se također na prilično dobar, iscrpan ali i razumljiv način iznose ključni argument u prilog tog poteza. Riječ je o argumentima koji su se spominju već godinama i koje gotovo u potpunosti prihvaća i autor ovih redova. Jednostavno rečeno, kada se zbroje i oduzmu svi razlozi zbog kojih bi trebalo, odnosno ne bi trebalo legalizirati marihuanu, hladan i objektivan zakljućak može biti jedino taj da održavanje postojećeg režima – prema kome posjedovanje, konzumacija i trgovanje marihuanom i njenim preparatima sa sobom povlači kaznenopravne i druge sankcije – Hrvatskoj, kao i manje-više svakoj drugoj državi i njenim građanima čini daleko više štete nego koristi.
Vojković u svom tekstu, navodeći razne apsurde do kojih dovodi postojeće stanje, postavlja pitanje zašto je kriminalizacija marihuane još uvijek na snazi.
Odgovor na to pitanje, međutim, više ne ulazi u sferu racionalnog promišljanja koje bi vagalo medicinske i ekonomske argumente. Riječ je o fenomenu kulturnog rata, odnosno sukobu koji svoj korijen ima iracionalnim i, van konteksta suvremene politike teško shvatljivim, podjelama na “nas” i “njih” koji se temelje i održavaju na često sasvim neutemeljenim predrasudama, ali, što je daleko češći slučaj, dubokoj antipatiji i gađenju.
Otpor legalizaciji marihuane, koji u pravilu dolazi iz konzervativnih krugova, se obično argumentira brigom za očuvanje nekakvih “tradicionalnih vrijednosti”, odnosno “duhovnog”, ali i fizičkog zdravlja nacije i/li društva. U stvarnosti opasnost i po jedno i po drugo svoj izvor ima negdje drugdje, a marihuana i njeni pušači u pretvaranju neke dotada “zdrave” zemlje u “bolesnu” u svemu tome imaju jednu od sporednijih uloga. Međutim, pušač marihuane u svemu tome služi kao snažan simbol, odnosno izaziva duboko gađenje kao oličenje svega onoga što nije “pristojno” i “odgovorno”. Tome nimalo ne pomaže ni pola stoljeća stvarana, iako danas sve manje opravdana, kulturna paradigma prema kojoj pušenje marihuane predstavlja nekakvu anti-establishmentsku pobunu. Za mnoge konzervativce, koji bi u nekim drugim slučajevima bili spremni prihvatiti zdravorazumski argument, zamisao da se u ovom slučaju popusti nečemu “cool” i liberalnom izgleda poput izdaje, pa tako legalizacija marihuane predstavlja bojište na kome nisu spremni popustiti ne pedalj.
Konzervativci, odnosno desničari, nisu jedini koji su pogođeni istim fenomenom. On se u brojnim primjerima može pronaći i na lijevoj obali rijeke, među istim onima koji se vole hvaliti kako su “napredni” i “prosvijećeni”. Jedan od takvih, pomalo bizarnih primjera, zbio se nedavno u Velikoj Britaniji kada je konzervativni premijer David Cameron doživio neuspjeh u pokušaju da ukine zakon kojm se zabranjuje lov na lisice, a koji je pod Tonyjem Blairom bila donijela laburistička vlada. Zabrana je donešena pod pritiskom ekoloških grupa i boraca za prava životinja, ali pravi motiv nije bila zaštita životinja, nego osjećaj gađenja koji je kod urbanih lijevih intelektualaca izazivao prizor u crveno odjevenih jahača koji simboliziraju prevladanu tradiciju, a još više ruralne krajeve Engleske gdje laburisti na izborima uvijek prolaze kratkih rukava. Pri tome se uopće nije obaziralo na to da je riječ o tradicinalnom i kroz stoljeća relativno uspješnom reguliranju populacije divljih životinja, odnosno jedna od metoda zaštite peradi i stoke na farmama od napasnika. Cameronov pokušaj da progura ukidanje zabrane je, pak, torpedirala Škotska nacionalna stranka, iako se zakon odnosio isključivo na Englesku, a ne na Škotsku gdje je zabrana trebala ostati na snazi; škotskim nacionalistima je lov na lisice izazivao gađenje kao simbol kulture južnih susjeda.
Na sličan način bi se mogao objasniti fenomen u SAD gdje je zalaganje za ograničenje ili zabranu posjedovanja vatrenog oružja najizraženije upravo kod urbanih intelektualaca iz više klase, odnosno ljudi koji se u svom životu obično nikada nisu iz prve ruke upoznali sa oružjem, a još manje bili njegove žrtve. I ovdje, pak, ne važe nekakvi racionalni argumenti prema kojima je stopa kriminaliteta, odnosno ubojstava vatrenim oružjem, daleko viša u velikim gradovima gdje, u pravilu, važe stroža pravila o posjedovanju; kao što to da se najžešći zahtjevi za zabranu odnose na tzv. “jurišne puške”, iako se većina ubojstava počini običnim”pištoljima. Prava meta zahtjeva za zabranu oružja su prije svega zadrti “rednecksi” iz ruralnih krajeva gdje lov predstavlja omiljeni način razonode, a individualizam i odbacivanje državne regulative predstavlja sve suprotno od “cool” progresivne idelogije.
Prilikom pokušaja da se neki od tih vječnih kulturnih ratova okonča, ili barem smiri na nekakvu civilizacijski prihvatljivu razinu nakon koje neće služiti kao izgovor za ignoriranje mnogo važnijih ekonomskih i sličnih problema, osjećaj gađenja bi se uvijek morao uzimati u obzir. Svatko tko u njima želi suprotnu stranu privući nekakvim argumentima morat će se dodatno potruditi, odnosno iskoristiti barem najelementarnije osnove psihologije kako bi to gađenje nastojao koliko-toliko ukloniti. U slučaju legalizacije marihuane bi ustručavanje da se njeni protivnici nazivaju intelektualno infeirornima, odnosno pokušaj da se tom protivljenju da kakav-takav racionalni okvir, bi mogao biti korak u pravom smjeru.
