Kategorija: Znanost

Oliver Stone optužen za antisemitizam

Oliver Stone i povijest baš i nisu najbolji prijatelji. Kada povjesničari budu za nekih sto godina istraživali atentat na Kennedyja, kao jedan od razloga zašto prava istina o tom događaju nikada nije otkrivena će se vjerojatno navoditi i Stoenov JFK, koji je najbizarnije i najparanoidnije teorije zavjere publici “prodao” kao neupitnu istinu. Stone je, s druge strane, prilično talentirani filmaš koji možda u svojim djelima nije povijesno autentičan, ali zato prilično autentično i strastveno u iznosi svoja uvjerenja.

Jučer je, pak, Stone, zbog strastvenog iznošenja svojih uvjerenja sebi stvorio velike probleme, s obzirom da mu prijeti opasnost trpanja u istu antisemitsku kašu kao i Mela Gibsona. Govoreći o novoj TV-seriji Secret History of America (Tajna povijest Amerike) za Sunday Times, izrekao je ono što mnogi poznavatelji Hollywooda misle, ali se ne usude iskazati – da je percepcija američke i svjetske povijesti, uključujući drugi svjetski rat, pogrešna zahvaljujući Hollywoodu i njegovom inzistiranju na svođenju 1930-ih i 1940-ih na Hitlera i Holokaust. Stone je dodatno podgrijao vatru objasnivši opsjednutost Holokaustom time što Hollywoodom dominiraju Židovi.

Kao što se moglo očekivati, Stoneova izjava je dočekana na nož od strane židovskih organizacija, izraelskih diplomata i preživjelih žrtava Holokausta. Ipak, teško je očekivati da će Stone, koji je dijelom i sam Židov po porijeklu, i čiji su ljevičarski stavovi na holivudskoj liniji, doživjeti isti tretman kao Gibson koji je turbokonzervativni katolik i čiji je otac negirao Holokaust. Ova kontroverza će mu, kao i mnoge druge, samo podići publicitet.

Kleopatra pala kao žrtva droge?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Cleopatra+Egypt&iid=2388645″ src=”http://view4.picapp.com/pictures.photo/image/2388645/queen-the-nile/queen-the-nile.jpg?size=500&imageId=2388645″ width=”234″ height=”291″ /]

Život ponekad kopira umjetnost, a u posljednje vrijeme se može reći da i arheolozi i povjesničari kao istinu (ili “istinu”) otkrivaju nešto što je donedavno izgledalo kao mašta previše razigranih umjetnika. Takav dojam je teško izbjeći nakon najnovijeg “otkrića”, ili, da budemo precizniji, hipoteze koju je postavio Christoph Schaefer, profesor sa Sveučilišta u Trieru.

Schaefer tvrdi da je priča o tome da je posljednja kraljica drevnog Egipta skončala svoj život davši da je ugrize otrovna zmija samo priča. Schaefer je, konzultirajući antičke tekstove, došao do zaključka kako se kraljica, koja je ulagala veliki trud da održi vlastitu ljepotu, odabrala drukčiji način odlaska s ovog svijeta. Po njegovom mišljenju, ugriz zmije bi sadržavao neprihvatljivi rizik dugotrajnih patnji i unakaženja, a Kleopatra je nastojala “održati vlastiti mit”.

Kao mnogo suvisliju alternativu Schaefer nudi rješenja koja su stajala na raspolaganju antičkim vladarima u sličnim situacijama. U slučaju Kleopatre bi to bila mješavina opijuma, kukute i jedića koja bi izazvala pad u san, a potom komu i bezbolnu smrt.

Moglo bi se reći da Schaeferova teza ima smisla. Slika crne guje kako plazi po bijelim grudima najpoznatije zavodnice u svjetskoj povijesti nekako izgleda previše egzotično, odnosno previše dobro da bi bila istinita. Prije se čini da je u pitanju mašta nekog od grčko-rimskih povjesničara koji su, po običaju, opisivali događaje s vremenske distance od nekoliko stoljeća i nisu mogli ili znali razlučivati pouzdana svjedočanstva od propagande i mita.

Ipak, kada se vidi naslov jednog od članaka koji opisuje te događaje (“Kleopatra umrla od overdosea”) teško se ne sjetiti vizije Kleopatre u TV-seriji Stari Rim, u kojoj je egipatska kraljica prikazana kao crack whore. Izgleda da “razigrani” autori te serije nisu baš previše promašili, barem kada je u pitanju uobičajeni izgled osoba koje okončaju na način na koji je, prema Schaeferovoj hipotezi, skončala egipatska kraljica.

Hobiti su ipak postojali?

Hobiti možda ipak nisu bili stvorenja iz Tolkienove mašte, odnosno slavni pisac je ipak “iskopao” iz kolektivne podsvijesti čovječanstva i davno zaboravljenih sjećanja na vrijeme na homo sapiensi nisu bili jedini ljudi koji su hodali Zemljom. Takav zaključak se može izvesti ako se prihvate argumenti zagovornika homo florensisa, odnosno prihvati da ostaci kostura metar visokih ljudi pronađenih 2003. godine na indonežanskom otoku Flores pripadaju posebnoj vrsti, a ne drevnim homo sapiensima.

Znanstvenici su zaključili da najmlađi od tih ostataka datiraju iz razdoblja od oko prije 18.000 godina, što bi značilo da je homo florensis živio u vrijeme kada je njegov daleko viši i snažniji rođak homo sapiens već manje-više zavladao kompletnim područjem Starog svijeta, uključujući i Australiju, gdje prvi tragovi homo sapiensa datiraju od oko 40.000 godina. Ako se prihvati da je florensis posebna vrsta, to bi značilo da je nadživio daleko poznatijeg neandertalca za nekih desetak tisuća godina.

Međutim kada nešto izgleda predobro da bi bilo istinito – odnosno kada znanost otkrije dokaze o prapovijesnim hobitima nedugo nakon njihove megapopularne filmske inkarnacije – postoje sumnjičavci koji tvrde da ta stvar obično nije istinita. Tako su se javili skeptici koji smatraji da pronađeni ostaci zapravo pripadaju homo sapiensu, odnosno da se njegov relativno malen rast i drugi anatomski detalji mogu objasniti mikrocefalijom, Laronovim sindromom odnosno kretenizmom (fizičkom i mentalnom zakržljalošću izazvanom nedostatkom joda u prehrani).

Najnovija studija koju je napravio Colin Groves s Australskom nacionalnog sveučilišta će, pak, razveseliti hobitoljupce, s obzirom da tvrdi da ostaci s Floresa ne odgovaraju karakteristikama kretenizma. Dakle, hipoteza o florensisu u ovom trenutku izgleda “jača” nego što je izgledala prije nekoliko godina, iako će se na njenu konačnu potvrdu – kao i na neumitne rasprave na temu što je i tko je drevnim hobitima došao glave – morati još čekati.

“Ljubavni” hormon izaziva nasilje i ratove?

Oksitocin, moždani hormon koga su mediji nazvali “ljubavnim” zato što je zaslužan za osjećaj privrženosti roditelja prema djeci, ipak nije panaceja za svjetske probleme, tvrde rezultati najnovijeg istraživanja koje je proveo tim nizozemskih znanstvenika. Dr. Carsten Dreu sa Sveučilišta u Amsterdamu je nastojao otkriti kako oksitocin, kojemu je također pripisano stvaranje osjećaja široj zajednici i pomaganju njenih članova, djeluje u slučaju konflikta. Rezultati istraživanja su pokazali da osobe koje su izloženije djelovanju oksitocina imaju veću sklonost međusobnoj solidarnosti, ali i agresiji prema osobama koje ne pripadaju vlastitoj grupi, odnosno nasilju prema osobama ili grupama za koje smatraju da predstavljaju prijetnju vlastitoj grupi.

Dreu tako smatra da vojnici i policajci koji u konfliktnim situacijama prvo pucaju a potom postavljaju pitanja imaju daleko veću razinu oksitocina od onih koji će nastojati izbjeći potezanje obarača. Dakle, povećane razine oksitocina bi umjesto stvaranja svjetskog mira prije stvorile niz ratova zbog beznačajnih povoda.

Zanimljivo je vidjeti kako i najnovija dostignuća u biokemiji – znanosti koja je možda više od svega u posljednje vrijeme demistificirala duhovnu stranu čovjeka – pokazuju da je homo sapiens još uvijek previše složen fenomen da bi se na njega mogla primjenjivati “elegantna” rješenja.

Svjetska zdravstvena korupcija?

Prošlogodišnja pandemija svinjske gripe je predstavljala vjerojatno najspektakularniji primjer kako današnji mediji znaju svaku neugodnost pretvoriti u krizu kataklizmičkih namjera. Ono što je u svemu tome najnezgodnije jest da kada se ispostavi da je stvarnost ipak malo bolja od apokaliptičnih prognoza, javnost umjesto olakšanja osjeća prevaru na svoj račun i dužna je taj osjećaj izraziti kroz raznorazne teorije zavjere. A kada se takvih teorija zavjere nakoti, izvjesno je da će barem jedna, po načelu “ćorave kokoši i zrna”, izgledati kao da ima suvisle argumente.

Upravo se to događa s pričom o svinjskoj gripi, za koju danas sve više ljudi tvrdi da je bila dobra “fora” kojom se pune džepovi direktora farmaceutskih korporacija. Danas su objavljena dva izvještaja vezana uz pandemiju svinjske gripe – jedan od strane Odbora za društvena, zdravstvena i obiteljska pitanja Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope i jedan od strane medicinskog časopisa BMJ. Oba dolaze do zaključka kako je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) prilikom svoje reakcije na izbijanje pandemije bila vođena prije svega savjetima medicinskih stručnjaka koji se nalaze na platnom popisu farmaceutskih tvrtki Roche i GlaxoSmithKline.

S obzirom da se na temelju takvih izvještaja mogu donositi svakakvi zaključci o mogućem sukobu interesa i dobroj staroj korupciji, bilo je očekivati da je SZO preko svojih predstavnika odbacio optužbe, ali i najavio kako će naručiti istragu koju bi trebali provesti nezavisni stručnjaci.

Jeffrey Levi, izvršni direktor neprofitne organizacije Trust for America’s Health, pak, ne vidi ništa loše u reakciji SZO na pandemiju, odnosno tvrdi kako je uvijek lako biti general poslije bitke. Ono što ga u svim istragama brine jest mogućnost da SZO-vi i drugi birokrati, poučeni kritikama koje su dobili u slučaju svinjske gripe, prilikom izbijanje nove krize istog tipa ne reagiraju na isti način, odnosno da čekaju da ljude bolest kosi kao snoplje prije nego što pokrenu nepopularne mjere.

U ovakvom i drugim slučajevima je ipak bolje drastično reagirati kada ne treba nego drastično reagirati kada treba. Par nepošteno zarađenih dolara u nečijem džepu nikako ne može biti prevelika cijena kada je u pitanju spašavanje svijeta od apokalipse.

SZO

Vinković vs. Mišak – Bura u čaši (para)znanstvene vode

Cinici bi rekli da od 1940-ih u Hrvatskoj nije bilo tako oštre i beskrompromisne podjele na dva nepomirljiva tabora, kao što se sada može vidjeti u sukobu između pristaša Dejana Vinkovića i pristaša Krešimira Mišaka. Zanimljivo je gledati kako rasprava (za koju je izraz “polemika” odavno postao eufemizam) sa svakim danom i tjednom eskalira i kako je sve manje hrvatskih javnih ličnosti, barem onih koji se vole kititi titulama intelektualaca, a koje se ne osjećaju dužnima izjaviti kojem od dva carstva će se prikloniti. Još je zanimljivije gledati i to kako se neke ličnosti koje iz ovih ili onih razloga prkose očekivanjima i odlaze u “pogrešan” tabor tretiraju kao mrski izdajnici.

Sve to je razlog zbog čega je ta rasprava prilično neugodna za sve one koji tom fenomenu pokušavaju pristupiti hladne glave i objektivno, odnosno sačuvati kakav-takav neutralan stav. Kada se uzme u obzir da su u prošlosti ovakve rasprave znale eskalirati u sukobe ne-verbalne vrste, dojam je još neugodniji.

Ali, najneugodnije od svega jest da se Vinković i njegovi znanstvenici na jednoj, te Mišak i njegovi sljedbenici na drugoj, bore oko nečega radi čega se uopće ne bi trebali boriti, odnosno da ishod njihovog sukoba – čak i da završi jasnom, nedvosmislenom pobjedom jedne od dviju strana – zapravo neće ništa promijeniti.

Zamislimo da Vinković uspije u svom naumu, odnosno protjera “Na rubu znanosti” iz Znanstvenog programa, a na kraju i HRT-a. Da li to automatski znači da će “paraznanost” i šarlatanstvo biti protjerano iz Hrvatske, odnosno stavljeno “na svoje mjesto”, odnosno na krajnju marginu društva? U situaciji kada na “Na rubu znanosti” zauzima samo stoti dio programa i gledanosti kojekakvih tarota i viskova, a sa naslovnica vodećih hrvatskih magazina se smiješe svjetski poznati “praktikanti alternativne medicine” odgovor na to mora biti negativan. Ili, s druge strane, hoće li nestanak Mišakove emisije biti gašenje posljednjeg svjetla “alternativne istine”, odnosno “kritičkog propitkivanja stvarnosti” u Hrvatskoj nakon koga slijedi potpuno pranje mozga i pad pod jaram manipulativnih ljudi-gmazova? Nekako je teško vjerovati da “alternativa”, koja je preživljavala i daleko gore stvari od ukidanja HRT-ove emisije, neće preživjeti i ovo.

Stoga – ako se ne prihvati teza da je ovo samo svojevrsni “posrednički rat”, ili tek odraz tisućljetnog “vječnog derbija” elitista i  populista – slučaj “Na rubu znanosti” predstavlja najobičniju buru u čaši vode, kojoj su kombinacija prekomjernog ega i medijske manipulacije dali veću važnost od one koju ona objektivno zaslužuje.

Možda najbolji komentar daje završnica jednog blog-posta na istu temu:

Volio bih da su se znanstvenici nekad pobunili protiv vjeronauka u školama. Protiv udžbenika povijesti, protiv uređaja protiv uroka u osnovnim školama, protiv certificiranih znanstvenika koji lupetaju o religiji, magiji, teorijama zavjera… Ovako su izabrali nadmetati se za svoje mjesto na medijskoj margini.

Zlatne godine su zlatno doba?

Stara poslovica, koja se pogrešno pripisuje Churchillu, navodi kako svatko tko nije radikal prije dvadesete godine nema srca, a svatko tko nije konzervativac iza četrdesete nema mozga. Ta poslovica nikada ne bi zaživjela da u sebi ne krije barem zrnce istine koje ne može promaknuti svakome tko promatra ljudska društva – u svima njima su stariji ljudi po defaultu konzervativniji od mlađih.

Zašto je tako? Tipični lijevi liberal će to nastojati objasniti odumiranjem stanica mozga, odnosno gubitkom intelektualnih sposobnosti da se prepoznaju “napredne” stvari. Međutim, mnogo jednostavnije rješenje, a koje sugerira najnovije istraživanje se nalazi u tome da su stariji ljudi konzervativni zato što su po pri prirodi zadovoljni onime što imaju, odnosno da su općenito sretniji i zadovoljniji što su stariji.

Ovakva teza – prema kojoj s godinama umjesto bolesti i nemoći dolaze sreća i zadovoljstvo – proturječi svemu što nas je u posljednjih par desetljeća nastojala uvjeriti mladošću opsjednuta zapadna kultura. Za vjerovati je da će trebati malo vremena da se ovako heretička teza prihvati. A tada će za one kojih se ta teza tiče ionako biti svejedno, s obzirom da će biti sretni ovako ili onako.

Htio biti kriminolog, a završio kao serijski ubojica?

Nigdje nije lakše pronaći raskorak između Hollywooda i stvarnog života nego kada su u pitanju serijski ubojice. U filmovima su to redovno stvorenja natprosječne inteligencije, karizme, fizičke snage i/ili materijalnih resursa. U stvarnosti, pak, u pravilu zbog siromaštva, retardiranosti, ružnoće ili kombinacije svega gore navedenog prije izazivaju prijezir i sažaljenje nego strahopoštovanje. No, s vremena na vrijeme se pojavi slučaj serijskog ubojice koji djelomično odgovara ili se barem trudi dostići visoke ideale koji tom fenomenu postavlja Hollywood.

Jedan takav slučaj bi mogao predstavljati Stephen Griffiths, 40-godišnji kamiondžija iz engleskog grada Bradforda. Njega je Daily Mail predstavio kao “studenta kriminologije”i naveo kako dotični već ima diplomu iz psihologije. Prije dva dana je uhapšen, a danas će biti izveden pred suca pod sumnjom da je u proteklih godinu dana ubio tri prostitutke – 43-godišnju Susan Rushworth, 36-godišnju Suzanne Blamires i 31-godišnju Shelley Armitage. Uz te tri žene se Griffithsa počelo povezivati s nestancima još najmanje tri prostitutke od 1992. godine.

Ono što je u cijeloj priči dalo posebno mračnu notu jest to da su se ubojstva zbila, a Griffiths živio nedaleko od kuće koja je pripadala Peteru Sutcliffeu, zloglasnom “Jorkširškom Trbosjeku” – serijskom ubojici koji je 1970-ih ubio 13 prostitutki i godinama izbjegavao hvatanje.

O motivima se može još špekulirati, ali nije isključeno da je Griffiths – ako je uistinu počinitelj – na svoj krvavi put krenuo, između ostalog, i vođen željom da se proslavi. Osim što je vanredno studirao kriminologiju, time se volio hvaliti i na svom MySpace profilu koji će, nema sumnje, biti prilično zahvalno štivo britanskim medijima. A možda je u pitanju onaj od tragičnih slučajeva kada nadobudni znanstvenik umjesto provoditelja postane predmetom vlastitog eksperimenta.

Da se ovaj bizarni slučaj zbio u SAD, gotovo je sigurno da bi već ovog trenutka neki nadobudni scenarist počeo pisati scenarij za TV-film koji će se emitirati za kojih šest mjeseci, ako ne i ranije.

Imati ili biti – Welcome to Chicago City

Kada se prije nekih desetak godina na programu Nove TV pojavio Jerry Springer sa svojim famoznim šouom, teško da je bilo ijedne osobe upitane da o tome da mišljenje, a da nije izrazila zgražanje nad tamo iskazanim idiotizmom, odnosno uvjerenje kako je riječ o namještaljci i fikciji, jer je jednostavno “nemoguće da su ljudi tako glupi”. Ako je već netko dozvolio sebi pomisao da ono što vidi kod Jerryja Springera predstavlja istinu, u pravilu bi se utješio time da je riječ o “retardiranoj i degeneriranoj” Americi, odnosno fenomenu koji se neće nikada pojaviti u “civiliziranoj Europi”.

Desetljeće kasnije, nakon izloženosti “Big Brotherima”, “Barovima”, “Farmama” i “Trenucima istine”, teško da bi se itko usudio potpisati ispod gore navedenih tvrdnji. A nekako sumnjam da bi sličan obrambeni mehanizam mogao biti efikasniji kada se suoči s još jednom horor-pričom o tamnoj strani Amerike.

Prema onome što javlja Daily Mail, vatrogasna ekipa u čikaškoj oblasti South Side je iz jednog stana izvukla 79-godišnjaka i njegovu 76-godišnju suprugu koji se trenutno nalaze u bolnici u kritičnom stanu. Pronađeni su – na užas vatrogasaca – živi ispod hrpe smeća koje je ta ista pokušavala raščistiti iz unutrašnjosti njihovog stana. Do akcije čiščenja došlo zato što policija – pozvana od strane zabrinutih susjeda – jednostavno nije mogla prodrijeti u stan koji je “od stropa do poda” bio ispunjen smećem, ostacima trule hrane, odjećom, zahrđalim kućanskim aparatima, automobilskim gumama. Prije same akcije su morali uzeti zaštitnu odjeću, a iz stana se širio “nepodnošljivi smrad”.

Policija tvrdi da je par jednostavno nakupio toliko stvari u kući da više nije mogao izaći vani, odnosno da su se one jednostavno stropoštale na njih. Pod njima je preživio nekoliko tjedana, pri čemu su im opasnost predstavljali štakori koji su ih htjeli pojesti.

Ono što u ovoj priči izgleda strašno nisu toliko ekstremne posljedice otuđenja i starosti, odnosno fizička i psihička nesposobnost brige o sebi i donošenja nekih zdravorazumskih odluka, koliko to što se u komentarima može čuti riječ “hoarder” koja bi trebala asocirati na nekakav novi životni stil, društveni fenomen ili oblik društvene patologije dostojan nove moralne panike.

“Hoarderi” se opisuju kao osobe pogođene psihološkim poremećajem koji ih tjera da opsesivno skupljaju, odnosno nikada ne bacaju stvari koje posjeduju, a što se odražava u tome da ih drže u kući, postupno smanjujući svoj životni prostor, pa čak i ugrožavajući svoj život, kao što je to bio slučaj s nesretnim čikaškim parom. U SAD je, dakako, snimljena čak i reality emisija zvana Hoarders posvećena ovom fenomenu.

Ono što je prilično zanimljivo u svemu tome jest da se patološkim ponašanjem smatra ono što bi trebalo biti temelj današnjeg ultramaterijalističkog društva – akumulacija materijalnog bogatstva u obliku fizičkih stvari. A to je upravo ono što su, doduše, na malo ekstreman i po sebe opasan način, radili čikaški hoarderi.

Međutim, je li hoarding, ma koliko bio štetan, u svojoj suštini besmislen? Pretvoriti svoju kuću u skladište i nije tako besmisleno u uvjetima siromaštva kada naoke bezvrijedne stvari mogu poslužiti kao hrana, ogrjev i sirovine koje se ne mogu dobaviti na drukčiji način. Ukoliko ekonomska kriza potraje i tako dovede do sloma današnjeg potrošačkog društva, ove ekstremne priče bi mogle postati dio banalne svakodnevnice.

Počinje nova era u povijesti čovječanstva?

Dr. Craig Venter, američki biolog i predstojnik J Craig Venter Instituta (JCVI) je u časopisu Science objavio kako je njegov tim istraživača uspio proizvesti prvi sintetički organizam, odnosno – prostim rječnikom – prvi put je zahvaljujući znanosti i najsuvremenijoj tehnologiji stvoreno živo biće kojeg inače ne bi bilo u prirodi. Riječ je o sintetičkoj bakteriji koja je stvorena tako što je umjetno stvorena DNK ubačena u postojeću “normalnu” bakteriju.

Ako se ovo dostignuće potvrdi, riječ je o možda najdalekosežnijem događaju u povijesti znanosti, a možda i ljudskog roda. U pitanju je iskorak čije se krajnje posljedice ne mogu zamisliti. Sam Venter, koji se opisuje kao živopisni vijetnamski veteran, tvrdi da će se na temelju od njega isprobane tehnologije moći proizvoditi sintetske bakterije za obavljanje raznih korisnih poslova kao što je čišćenje mora od naftnih mrlja ili proizvodnja goriva koja se danas nabavljaju samo iz fosila.

Naravno, kao što se može očekivati, i na što upozorava priča o kloniranoj ovci Dolly, nema tog znanstvenog dostignuća od koga suvremeni mediji neće napraviti moralnu paniku. Tako se već sada počinje govoriti da se Venter “počeo igrati Boga”, odnosno da će ova tehnologija stvoriti “nezaustavljivo biološko oružje”.

Takve moralne panike u hrvatskim medijima, barem zasad, još neće biti. Njihov lokalidiotizam ih još uvijek tjera da naslovnicama drže šačicu luftbrenzera koji glume nekakvu demokratsku revoluciju iživljavajući se na političkom mrtvacu.