Kategorija: Kultura

Heroine i heretici

Prije nekoliko dana nakon je Tomislav Klauški, komentirajući život i djelo nedavno preminule predvodnice Hrvatskog proljeća Savke Dabčević-Kučar, bio jedan od rijetkih koji se usudio kritički govoriti o jednoj od velikih heroina hrvatske politike. Za Klauškog je Savka manje simbol plemenitih ideala prošlog stoljeća koji su početkom 1970-ih prerasli u nacionalni mit, a više daleko prozaičnije hrvatske šutnje.

Članak je sa stajališta hrvatskog establishmenta, ali i šire javnosti, još više heretički kada se uzme u obzir da je Klauški usporedivši heroinu Hrvatskog proljeća sa suvremenom pjevačicom i zabavljačicom Severinom Vučković prednost dao ovoj drugoj. Naime, Severina se posljednjih dana javno “zakačila” s Jadrankom Kosor po pitanju Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji. Za razliku od mnogih javnih ličnosti koje su šutjele o tom zakonu, Severina je, nazivajući sebe zagovornikom “malih ljudi”, stala na stranu protivnika ovog izuzetno nepopularnog poteza aktualne vlasti.

No, kako stvari stoje, nisu svi baš spremni prihvatiti Severinu kao hrvatsku Djevicu Orelansku, odnosno predvodnicu urbanog, “europskog” i liberalnog pokreta koji bi konačno trebao učiniti ono što Račan 2000. godine nije, odnosno pospremio nazadni, balkanski, ruralni i konzervativni HDZ u povijesnu ropotarnici. Jedan od njih je i Sandi Blagonić koji u svom tekstu, pak, sumnja da je Severinin obračun s Jadrankom motiviran ideološkim neslaganjima ili buđenjem građanske hrabrosti. U pitanju je mnogo prozaičnija spoznaja da će publicitet i blagonaklonost medija u ovim uvjetima prije ostvariti ako udari po nepopularnoj Jaci nego da “ne talasa”.

Blagonić u svom tekstu tako podsjeća na 1990-e kada je Severina pjevala neke druge pjesme, javno podržavala HDZ i sebe promovirala kao utjelovljenje tradicionalnih, katoličkih i domoljubnih vrijednosti. Tada, kada je svoju zvjezdani status gradila stalnim nastupima na Vrdoljakovom HRT-u, nije joj na pamet padalo da bi se mogla zalagati za nekakva ženska prava ili kritizirati HDZ-ovu vladu. Blagonić ispravno zaključuje da Severina “danas govori iz istih onih razloga zbog kojih je ranije šutjela”.

Njena konverzija – iako iznuđena neuobičajenim okolnostima, odnosno slavnim video-snimkom nakon koga je svoje “tradicionalne katoličke vrijednosti” mogla objesiti o štap – u mnogo čemu podsjeća na slične fenomene kojih se Hrvatska nagledala 1990. godine. A njih će, kako stvari stoje, biti još mnogo.

Voditelj TV-emisije naručio ubojstva radi povećanja rejtinga?

Televizijske kuće, pogotovo u ova recesijska vremena, pokazuju sve manje i manje skrupula kada je u pitanju privlačenje i – što je još važnije – zadržavanje gledatelja. Međutim, malo je njih koje su spremne ići tako daleko kao Wallace Souza, voditelj popularne kriminalističko-dokumentarne TV-emisije koju je emitirala Canal Livre, TV-postaja  iz Manausa u brazilskoj državi Amazonas, a koja se nalazi u njegovom vlasništvu.

Souzu je, naime, državna policija optužila da je, ni manje ni više, nego naručio ubojstva najmanje pet ljudi – uglavnom vezanih uz trgovinu drogom – kako bi na mjesta zločina poslao svoje repoterske ekipe, pretekao konkurenciju i očuvao gledanost zahvaljujući snimkama svježe ubijenih leševa.

Da stvar bude još bizarnija, Souza se zbog ovakvih optužbi neće naći u zatvoru, s obzirom da je već tri puta izabran za zastupnika u državnom parlamentu, te ga štiti imunitet. Njegov sin Rafael, međutim, nije bio te sreće te je optužen za ubojstva, posjedovanje droge i ilegalnog oružja. Thomaz Vasconselos, šef policije, za Associated Press tvrdi kako su optužbe protiv oca i sina Souze temeljene na izjavama njihovih najbližih suradnika – bivših policajaca i zaštitara – koji su obavljali ubojstva. Motiv je navodno osim većeg rejtinga bilo i nastojanje da se eliminira konkurencija.

I sam Souza je, inače, bio bivši policajac koji je nizao uspjehe i stjecao popularnost sve dok ga početkom 1990-ih nisu izbacili iz službe zbog “kemijanja” s mirovinama i troškovima za gorivo. Souza se nakon toga preorijentirao na novinarstvo te postao jedna od najpopularnijih brazilskih medijskih ličnosti. Njegova emisija je opisivana kao prikaz “gole i sirove stvarnosti” čiji je cilj bio “privući pažnju vlasti na društvene probleme”.

Souza je, pak, preko svog odvjetnika Francisca Balieira porekao bilo kakvu upetljanost u zločine i rekao kako su za sve odgovorni njegovi politički neprijatelji koji ga žele ocrniti.

Bilo kako bilo, možemo biti sretni što true crime emisija u Hrvatskoj zasad nema, jer bi, s obzirom na medijske, ekonomske i druge trendove, ovakvi slučajevi ili barem optužbe ovakvog tipa, vrlo brzo mogli postati svakodnevnica.

Strašno? Strašno!

Desetljećima se Švedska zbog životnog standarda, blagostanja i uspješnog braka između kapitalizma i socijalizma navodila kao uzor kome treba težiti ostatak Evrope, uključujući i ove prostore. Ekonomska kriza i globalizacijski procesi su učinili svoje pa ni Švedska nije ono što je nekoć bila, ali se ipak može reći da tamo stvari stoje bolje nego u ostatku svijeta, barem ako je suditi po onome što nekim Šveđanima predstavlja najveći problem u životu.

Jedan od njih je i student po imenu Anders Hammas koji je pokrenuo Facebook grupu pod naslovom “Jag är rädd för tjejen i Apolivareklamen” (“Plaši me djevojka u reklami za Apolivu”). Dama koja je uplašila mladog Hammasa je 24-godišnji supermodel Adina Fohlin koja reklamira Apolivu, najnoviji set kozmetičkih preparata koje je tvrtka Apotoket dizajnirala za švedsko tržište. U reklami Fohlin pjevuši švedsku dječju pjesmicu izložena snijegu, suncu i kiši koji bi trebali simbolizirati švedske meteorološke prilike odnosno njihov utjecaj na kožu.


Za reklamu se može reći da je bizarna, teško razumljiva, ali strašna? Prije bi se moglo reći da su Šveđani uistinu osjetljivi ako ih ovakva reklama može tako potresti. A da ih je potresla svjedoči da je Hammarsova grupa na Facebooku narasla na 100.00o članova.

Dakako, uvijek postoji mogućnost da iza svega stoji briljantana marketinški potez, odnosno poznavanje psihologije krda koje će Apolivi i drugim Apotoketovim proizvodima omogućiti publicitet o kojem se u slučaju primjene drugih tehnika moglo samo sanjati.

Ponos nacije

Kolovoz nije najsretniji mjesec za početak distribucije holivudskog filma, s obzirom da su svi najjači blockbuster-aduti obično “ispucani” oko američkog Dana nezavisnosti. Stoga valja razumjeti nelagodu tvrtke Weinstein Company čija će glavna uzdanica – Tarantinov dugo očekivani Inglorious Basterds imati svoju premijeru upravo 21. kolovoza, isto kao i njihove napore da nezgodan termin pokušaju kompenzirati originalnom marketinškom kampanjom.

No, čini se da su ovaj put – barem ako se pitaju neki holivudski autoriteti – otišli predaleko. Naime, jedna od scena filma, čija se radnja odvija u Francuskoj za vrijeme nacističke okupacije, se događa na svečanoj premijeri nacističkog propagandnog filma Ponos nacije čiji glavni junak Friedrich Zoler (tumači ga Daniel Bruhl) najodlikovaniji ratni heroj Trećeg Reicha, koji uspješno razbija cijeli bataljun američkih vojnika.

Weinsteinovi su došli na ideju da od tog “filma u filmu” naprave trailer kojim će na Internetu reklamirati Inglorious Basterds. Ideja je, mora se priznati, originalna, ali i opasna. Naime, ne samo što će zbog tog lažnog trailera graju dići “politički korektni” dušobrižnici i optuživati Weinsteine za trivijaliziranje drugog svjetskog rata i Holokausta, nego postoji ozbiljan rizik da će netko zahvaljujući traileru dobiti inspiraciju da stvarno napravi nešto nalik na Ponos nacije. To danas, uostalom, baš i nije tako teško – par digitalnih kamera i mnogo entuzijazma mogu napraviti svašta, a o čemu najbolje svjedoči legendarni Troops, fanovski film koji daje alternativno viđenje zbivanja u filmu Rat zvijezda.

Nekako sumnjam da se slični rizici vezuju za neki drugi marketinški trikovi, poput one lažne reklame za Sprite.

Twitter i Facebook bili žrtve DDOS napada

Twitter je danas bio tri sata van pogona zahvaljujući DDOS napadu nepoznatih hakera. Reakcije na ovaj, dosada najteži napad u povijesti tog popularnog mikroblogerskog servisa, su bile prilično zanimljive. Biz Stone, suosnivač Twittera, je ovo nazvao “inače predivnim danom”, a Wired piše kako “se svijet neće prestati kretati zbog Twitterovog kvara”, ali da će se posljedice osjetiti.

Inače, danas je slične probleme potvrdio i Facebook. I taj je servis bio pod DDOS napadom, ali je izdržao – umjesto da bude van pogona, samo je bilo usporeno logiranje.

Teoretičari zavjere će najvjerojatnije prstom pokazati na Iran, s obzirom na ulogu Twittera u propaloj iranskoj “zelenoj revoluciji”.

Spašavati Zemlju – zlatnim tuševima?

Da li će podizanje ekološke svijesti širom svijeta imati željene posljedice, odnosno spasiti planet Zemlju od posljedica ljudskog zagađenja, je pitanje na koje odgovor može dati samo budućnost. Međutim, ono što je u cijeloj priči izvjesno jest da je taj proces potakao ogromne količine kreativne energije, pogotovo među onima koji nastoje tu svijest podići još više. Ponekad se u tome može i pretjerati, kao što je slučaj s ovim spotom brazilske ekološke grupe SOS Mata Atlantica koja nastoji spasiti amazaonsku prašumu.

Spot, za slučaj da to niste uspjeli shvatiti, sugerira kako bi svaki ekološki svjestan građanin malu nuždu umjesto u zahodu trebao obavljati za vrijeme tuširanja, jer se na taj način šteti voda kojom bi se inače ispirala zahodska školjka.

Ideja na prvi pogled izgleda čak i simpatično, ali ako se sprovede dosljedno može imati neke nepredviđene posljedice. Naime, ako je cilj uštedjeti što više vode, onda bi se kao kriminalno trošenje dragocjenih resursa Majke Zemlje moglo shvatiti i pojedinačno tuširanje. Onaj tko dosljedno želi spašavati Zemlju štednjom vode to mora činiti na taj način da organizira zajednička tuširanja, koja, dakako, uključuju i zajedničko obavljanje male nužde.

U slučaju ljubavnih i bračnih parova bi takva praksa, pak, mogla dovesti do namjernog ili nehotičnog prakticiranja nekih od nekonvencionalnih oblika razonode poznatih kao “zlatni tuševi”.

No, to je, opet daleko prihvatljivije nego neke druge, daleko drastičnije metode za spašavanje Zemlje koje se odnedavno (na sreću zasad samo) predlažu.

Apatow podbacio

Funny People, nova komedija Judda Apatowa s Adamom Sandlerom u glavnoj ulozi, prošli je vikend na sjevernoameričkom kino-tržištu zaradila 22,6 milijuna US$. Iako mu je film završio na prvom mjestu po gledanosti, Apatow i neće baš imati nekog posebnog razloga za zadovoljstvo. Prije svega, budžet je iznosio 75 milijuna US$, što znači da će mu trebati još više vremena kako bi stigao do pozitivne nule.

Mnogo je važnija stvar vezana uz podbačaj ovog filma činjenica da će Apatow – koji je posljednjih godina napravio svojevrsnu mini-revoluciju u Hollywoodu praveći komercijalno uspješne komedije s, među velikim studijima omraženim, cenzorskim rejtingom “R” – odsada imati problema daleko više problema sa šefovima studija, odnosno da mu šefovi studija neće tako rado izlaziti u susret kada od njih bude tražio da mu odobre nekonvencionalne stvari u filmu.

U slučaju Funny People nekonvencionalnost je bila u tome što film traje gotovo dva i pol sata, što je barem sat vremena duže od standardne holivudske komedije. Nikki Finke je na svom blogu Deadline Hollywood tako prenosila glasine – a kasnije ih demantirala preko “dobro upućenih izvora” – kako se Apatow žestoko svađao s Universalovim čelnicima po tom pitanju. Iako je Apatow potpisao ugovor s Universalom za tri filma, nije baš sigurno da će imati toliko kreativne slobode nakon što je box office pao ispod 25 milijuna US$ koliko je bila donja granica očekivanja studija.

Zanimljivo je, pak, da je kritika prilično blagonaklona prema Apatowu. Ali to nije prvi, ali ni posljednji slučaj kada kritika ide šumom, a publika i šefovi studija drumom.

Ridley Scott će snimati prequel “Aliena”

20th Century Fox je, kako javlja Variety, odobrio početak snimanja još jednog filma iz serije o Alienu, kojeg bi trebao režirati nitko drugi do Ridley Scott, koji je potpisao i original s kojim je daleke 1979. godine započela franšiza. Film, koji je u bivšoj Jugoslaviji bio poznat kao Osmi putnik (i tako poslužio kao inspiracija za Gibonnijev rock bend) smatra se jednim od klaskika kako science fiction, tako i horor-žanra, a poznat je i po tome što je lansirao karijeru Sigourney Weaver. Scott, koji je ljubitelje SF-žanra zadužio i kultnim Blade Runnerom, bi se ovim filmom trebao oživjeti franšizu koja je prilično razvodnjena s dva Alien vs. Predator filma. Peti po redu film bi trebao biti prequel, odnosno baviti se događajima koji prethode događajima na zlosretnom svemirskom brodu “Nostromo”.

Da je vijest o povratku Scotta Alienu došla prije dvadeset ili deset godina, teško da bi bilo fanova franšize, ali i ljubitelja SF-a i filma općenito, koji zbog toga ne bi skakali u zrak od sreće. Međutim, iskustva sa suvremenim bezidejnim Hollywoodom, koji nedostatak kreativne energije kompenzira maksimalmom eksploatacijom ranijih uspjeha kroz prequele, sequele i remakeove, bi vrlo brzo trebale ohladiti bilo kakav entuzijazam. U tom je smislu možda najbolji primjer George Lucas i njegovi prequeli Ratova zvijezda koje mnogi originalni fanovi preziru iz dna duše.

Da li će se Scottu dogoditi ista stvar prije svega ovisi o tome kakav će biti scenarij. Njegov autor Jon Speiths, trenutno nema nijedan dovršen naslov u IMDb-u, ali je osim Alienovog prequela studijima uspio prodati scenarije za još dva projekta – Passengers (u kome glumi Keanu Reeves), te The Darkest Hour koji režira Timur Bekmabetov. Usprkos toga, sve to na prvi pogled ne izgleda dobro. Dan O’Bannon, scenarist originalnog Aliena je ipak imao nešto u svojoj filmografiji – Carpenterov klasik Tamna zvijezda koji je u mnogo čemu poslužio kao svojevsna podloga za njegovo i  Scottovo remek-djelo. Speiths trenutno nema ništa. Moguće je da je zbilja riječ o genijalnom scenariju, ali se u Hollywoodu previše genijalnih scenarija izgubilo na putu od producentskog ureda do prve klape na setu.

Stana postala svjetska TV-zvijezda

Nedavno sam pogledao prve dvije epizode “Castlea”, kriminalističke TV-serije koja se ovog proljeća emitirala u SAD, a čija bi druga sezona trebala krenuti najesen. Mogu reći da me se nije baš previše dojmila – koncept joj predstavlja varijaciju na odavno prežvakane teme, a i “dramedijski” ton na kome se inzistira vrlo često zna skrivati nedostatak smisla za humor kod scenarista. S druge strane, vrlo bi se lako moglo dogoditi da, uz malo sreće, to postanu “Slučajni partneri” (ili “Moonlighting”) našeg doba.

Ako se to dogodi, najveća zasluga za to bi trebala pripasti glavnim glumcima. Naslovnog protagonista – Ricka Castlea, plejbojevskog autora krimi-romana koji mučen besparicom i kreativnom blokadom pristaje raditi kao savjetnik za njujoršku policiju – tumači Nathan Fillon, kanadski glumac koji je našoj publici relativno nepoznat, ali je SF-geekovima poznat kao junak nikad prežaljene SF-serije “Firefly”.

Mnogo više pažnje bi u našoj javnosti trebala izazvati njegova partnerica Stana Katić, kanadska glumica kojoj su roditelji Srbi iz Dalmacije, a navodi se kako joj je jedan od rođaka splitski kazališni glumac Simo Katić.  Publici je poznata po nastupima u TV-seriji “Heroji” te kao kanadska agentica Corinne Verneau koja se pojavljuje na kraju “Zrna utjehe”. Po onome što se moglo vidjeti u ovoj seriji, gdje tumači njujoršku policijsku detektivku Kate Backett, čini se da je čeka dobra budućnost, s obzirom da je pokazala kako ima komičarskog talenta.

Preminuo Walter Cronkite, novinarska legenda

Jučer je od posljedica cerebrovaskularne demencije u 93. godini života preminuo Walter Cronkite, američki novinar koji je više nego ijedan drugi utjelovljavao izraz “Sedma sila”, odnosno najugledniji i najutjecajniji pripadnik te profesije u 20. stoljeću.

Cronkite je rođen 1916. godine u Missouriju. Novinarstvom se počeo baviti u dobi od 19 godina, napustivši koledž. Godine 1935. je dobio posao na radio-postaji u Oklahoma Cityju, a potom se pridružio agenciji UPI i kao dopisnik pokrivao drugi svjetski rat. Godine 1950. se zaposlio na TV-mreži CBS, te tamo radio kao reporter, postavši jedna od zvijezda novog medija. Međutim, tek ga je dolazak na mjesto voditelja i urednika večernjih vijesti 16. travnja 1962. godine učinio ikonom. Na tom je mjestu ostao do 20. siječnja 1981. godine, a to je razdoblje bilo jedno od najburnijih u američkoj povijesti. Cronkite je tako “pokrio” kubansku raketnu krizu, rasne i studentske nerede, atentate na Kennedyjeve i Martina Luthera Kinga, vijetnamski rat te aferu Watergate. Kroz sve to vrijeme je ostao jedna od rijetkih osoba koju su svi Amerikanci poštovali i čijim su riječima vjerovali. Istovremeno je postao idealom koje – uglavnom bez mnogo uspjeha – nastoje ispuniti današnje generacije novinara, ne samo u SAD, nego i u ostatku svijeta.

Najpoznatiji trenutak Cronkiteovog života i karijere jest bio i najtraumatičniji. 22. studenog 1963. je svojim sugrađanima morao priopćiti vijest koja je i za njega i za ostatak svijeta predstavljala šok od koga se nikada neće oporaviti.

Međutim, trenutak koji je daleko važniji u Cronkiteovoj karijeri zbio se nekoliko godina kasnije. Tada je Cronkite pokazao kako je ne samo ugledan nego i utjecajan novinar. 27. veljače 1968. je u svom uredničkom komentaru iznio mišljenje da se SAD iz kaljuže zvane Vijetnam ne može izvući vojnim putem, te je tako pokret – dotle vezan uz ekstremnu ljevicu, romantične idealiste i razmaženu studentariju – učinio dijelom američkog mainstreama, omogućivši mu da pridobije većinu stanovništva.

S odlaskom Cronkitea nestaje jedna era. Takve veličine je teško zamisliti u doba infotainmenta, odnosno 24/7 medija koji zaglupljuju stanovništvo daleko efikasnije nego što ih informiraju.

Ipak, lijepa je pomisao da bi jednog dana Zoran Šprajc ili neki njegov kolega mogao biti hrvatski Walter Cronkite.