Kategorija: Kultura

Javno-privatno suparništvo

James Murdoch, 36-godišnji sin australskog medijskog magnata Ruperta Murdocha i presumptivni nasljednik njegovog poslovnog carstva, nedavno je na edinburškom TV-festivalu održao govor u kojom baca drvlje i kamenje na BBC. Nezadovoljstvo kod Murdocha je izazvala nedavna odluka BBC-a da otkupi Lonely Planet, izdavačku kuću specijaliziranu za putopise, ali i praksa da se na BBC-jevim radio-programima svira isključivo glazba koju vole mladi, angažiraju najpopularniji izvođači, a BBC širi opseg svog poslovanja na “zastrašujući” način. Komercijalizacija BBC-ja nauštrb informativnih, kulturnih i obrazovnih sadržaja ne bi predstavljala problem za Murdocha da nije financirana novcem poreznih obveznika, odnosno da se zahvaljujući neograničenim sredstvima privatna konkurencija dovodi u neravnopravan položaj.

Zanimljivo je vidjeti kako su te žalopojke u mnogo čemu slične žalopojkama koje na račun HRT-a iznose predstavnici RTL Televizije i Nove TV. Barem u jednom smislu je Hrvatska dosegla Zapad.

RIP Dominic Dunne (1925 – 2009)

Život je ponovno pokazao smisao za ironične koincidencije. Samo dan nakon što je umro Ted Kennedy, slijedio ga je Dominic Dunne, američki književnik čiji su se život i djelo mogli shvatiti i kao svojevrsna alternativna verzija, ali i antiteza priče o Kennedyjevima.

Dunne je u prvom dijelu svog dugog života imao sličnosti s najpopularnijom američkom dinastijom. Odrastao je kao sin imućnog katoličkog kirurga koji se, kao i Kennedyjevi u svoje vrijeme, morao boriti da bude primljen u WASP-ovsko otmjeno društvo. I kao JFK, Dunne je imao herojsku epizodu u drugom svjetskom ratu. Nakon rata je Dunne postao uspješni holivudski producent, prijatelj bogatih i slavnih, te ime iza nekih od najvažnijih filmova s kraja 1960-ih i početka 1970-ih kao što su “Boys in the Band” i “Panic in the Needle Park” sve dok ga alkohol, ekscesi i propali brak nisu učinili holivudskim izopćenikom.

Dunneov je život imao dvije prekretnice. Godine 1979. je otišao u ruralni Oregon kako bi se u usamljenoj kolibi pokušao riješiti svojih ovisnosti. U tome je uspio, ali ga je godine 1982. pogodila tragedija – njegovu kći Dominique Dunne, glumicu kojoj su nakon nastupa u “Poltergeistu” predviđali zvjezdanu budućnost, ubio je nasilni momak John Thomas Sweeney. Dunne je prihvatio ponudu časopisa “Vanity Fair” da prati suđenje i o tome napiše reportažu. Njegov bijes zbog presude kojom je Sweeney osuđen za ubojstvo na mah i kaznu od šest i pol godina je pretočen u tekst koji je otkrio veliki književni talent, pa je Dunne postao reporter  specijaliziran zha kriminalističke slučajeve vezane za svijet bogatih i slavnih, temu koju je koristio i za svoje romane.

Dunne je zahvaljujući tome postao jedan od glavnih komentatora na suđenju O.J. Simpsona, te napisao nekoliko romana koji su opisivali kako bogati, slavni i utjecajni ne moraju snositi posljedice za zločine. Možda je najkarakterističniji “A Season in Purgatory” iz 1993. godine, “roman a clef” inspiriran zloglasnim slučajem u kojem je 1975. godine 15-godišnja Martha Moxley ubijena od strane Michaela Skakela, nećaka Ethel Skakel Kennedy, udovice Roberta F. Kennedyja. U romanu je Dunne, dobro upoznat s Kennedyjevima i njihovim načinom života, opisao kako je istraga bila torpedirana političkim pritiscima, a cijeli slučaj zataškan.

Dunne je na kraju u toj priči, za razliku od romana, dobio zadovoljštinu kada je Skakel godine 2002. konačno osuđen na doživotni zatvor. Isto je bilo i s O.J. Simpsonom koji se godine 1995. izvukao na suđenju na dvostruko ubojstvo, ali ne i suđenju za otmicu 2008. godine kada je u Nevadi osuđen zbog otmice na višegodišnju zatvorsku kaznu. Dunne, koji je duže vremena bolovao od raka, pratio je to suđenje rekavši kako će mu biti posljednje. Iste je godine o njemu snimljen i hvaljeni dokumentarac “Dominick Dunne: After the Party”.

Jesen bez Big Brothera

Not with a bang but a whimper.  Tim je riječima T.S. Elliott opisivao kraj svijeta, a takva če najvjerojatnije biti i reakcija na “šokantnu” vijest kako po prvi put u pet godina ove jeseni hrvatski gledatelji neće biti u prilici gledati domaći Big Brother.

Ono što je prije pet godina predstavljalo novi fenomen popularne kulture u Hrvatskoj, a za kritičare Sodoma i Gomora, odnosno oličenje svega negativnog što donose suvremeni mediji, više nije u stanju izazvati nikakve reakcije. Formula je potrošena, uzbuđenja su nestala, morski pas je odavno preskočen i treća hrvatska TV-mreža više nije mogla pronaći nikakav suvisli razlog da na životu održava lešinu. A, da stvar bude još tužnija, teško da će Big Brother ikome nedostajati – fanovi takvog sadržaja se mogu nadati Farmi, Trenutku istine i sličnim sadržajima, isto kao i kritičari koji će na sličnim projektima oštriti koplja. Big Brother odlazi tiho, sasvim drukčije od načina na koji je došao, podsjećajući pri tome na početak 1998. godine kada je isto tako neprimjetno s programa HRT-a nestala Santa Barbara.

Pitanje je, međutim, da li bi se agonija nastavila da ju kojim slučajem nije izbila globalna ekonomska kriza i svoje efekte iskazala na privatnim hrvatskim TV-mrežama koje su na nju ranjivije od monopolističkog i novcem poreznih obveznika financiranog HRT-a. Da stvari nisu kao prije moglo se vidjeti još prošle godine kada je Zakon ljubavi ušao u povijest kao prva hrvatska sapunica ukinuta zbog slabe gledanosti. Gledateljima glamour – pogotovo kada je lažan i kada je neprofesionalno napravljen – se više ne može tako lako prodati. Kada nema kruha, ni igre nisu tako zabavne.

Ryan Jenkins – reality, riječi i djela

Ryan Jenkins, 32-godišnji kanadski investicijski bankar i zvijezda nekoliko reality emisija, pronađen je obješen u motelskoj sobi te se pretpostavlja kako je počinio samoubojstvo. To je priopćio narednik Duncan Pound iz Kraljevske kanadske konjičke policije (RCMP). Jenkinsov život je okončan u motelu Thunderbid kraj mjesta Hope u provinciji Britanska Kolumbija, a koga jedan od žitelja opisuje kao “mjesto gdje se okupljaju narkomani i ljudi kojima je nešto krivo prošlo u životu”.

Jenkinsovo samoubojstvo je tako prekinulo spektakularnu međunarodnu policijsku akciju koja je započela nakon što je prije nepunih tjedan dana u mjesto Buena Park kraj San Diega pronađeno raskomadano žensko truplo za koje se tek kasnije ispostavilo da pripada 28-godišnjem foto-modelu i zabavljačici Yasmine Fiore, s kojom je Jenkins bio u ljubavnoj vezi koja je uključivala brzinski i naknadno poništeni brak u Las Vegasu. Jenkins je izbjegao policiju zahvaljujući tome što su Fiore odrezani prsti i izvađeni zubi, zbog čega je usporena identifikacija sve do trenutka kada jedan domišljati forenzičar nije krenuo provjeravati serijske brojeve na silikonskim umecima njenih grudi. Jenkins, koji je nedugo nakon toga nestao, je proglašen glavnim sumnjivcem, a nemogućnost američkiuh i kanadskih vlasti da ga uhvate je bila povodom raznih teorija zavjere o brojnim jatacima među rodbinom i prijateljima.

Na kraju se ispostavilo da će ova bizarna priča imati daleko prozaičniji završetak. Međutim, prije tog završnog čina je izronila video-snimka koja bi Jenkinsu poslužila kao svojevrsni ironični epitaf. Postavljena na MySpace, pokazuje Fiore kako u bikiniju izazovno pleše na hotelskom bazenu te oduševljenog Jenkinsa koji to komentira s riječima “Volim svoj život. Volim svoju suprugu”. Njegova djela, pak, pokazuju kako ni u jednom ni u drugom nije bio baš previše dosljedan.

Hollywoodska fikcija uvijek pobjeđuje istinu

Neugodna istina koju je Spikea Lee svojevremeno natuknuo svojom izjavom “Želite dobiti Oscar? Snimite film o Holokaustu” se sada parafrazirati u “Želite zaraditi novac na kino-blagajnama? Snimiti akcijsku crnu komediju o Holokaustu”. Takav se dojam se može steći nakon što su Nemilosrdni gadovi (Inglorious Basterds) preko vikenda zaradili37,6 mil. US$ na američkim kino-blagajnama, te tako omogućili Quentinu Tarantinu nakon dugo vremena sebe naziva hit-redateljem, a njegovim producentima braći Weinstein vrate dio magije kojom su krajem 1990-ih dominirali utrkama za Oscare.

Kritike filma u kojem se židovski pripadnici američke vojske brutalno osvećuju vodećim nacistima za Holokaust su uglavnom dobre, a pritužbe na – najblaže rečeno – maksimalno “kreativan” pristup povijesnim činjenicama – se doimaju kao glas vapijućeg u pustinji. Uspjeh Gadova je, pak, prilično zanimljivo usporediti s fijaskom Operacije Valkyrie koja je nastojala što vjernije prikazati neuspjeli atentat na Hitlera i pokušaj rušenja nacističke vlasti od strane vodećih njemačkih oficira. Dotični film ne samo da je stradao na kino-blagajnama (i ozbiljno uzdrmao reputaciju Toma Cruisea), nego je od strane velikog dijela holivudskog establishmenta dočekan s otvorenim neprijateljskom zbog navodno previše blagonaklonog stava prema Hitlerovoj vojnoj mašineriji.

U tom kontekstu se može tumačiti izjava Brada Pitta, koji je kao pravi holivudski “vojnik Partije”, nemilosrdno ispljuvao Valkyrie. Još je zanimljivija njegova izjava da se zbog Tarantina najvjerojatnije više neće snimati nijedan film o drugom svjetskom ratu jer je “sve što je moglo biti rečeno o tom žanru rečeno”.

S tako arogantnom izjavom se teško složiti. Da je Hollywood slične sugestije poslušao nakon Schindlerove liste možda bi bili pošteđeni za hrpu bofla, ali bi ostali bez Pijanista; da je Tom Hanks nešto slično rekao nakon Spašavanja vojnika Ryana i da su ga poslušali, možda sada ne bi bilo ni Gadova.

Srećom, čini se da Pittove sposobnosti predviđanja kulturnih i drugih trendova nisu na visini, barem ako je suditi prema njegovoj izjavi nakon snimanja Troje, kada je bio uvjeren da će uspjeh tog filma za godinu dana natjerati muškarce širom svijeta da nose suknje.

Singer radi najnoviju verziju Battlestar Galactice i Boormanovog Excalibura

U kakvoj je Hollywood kreativnoj krizi najbolje svjedoči vijest da je Universal nedavno angažirao Bryana Singera da producira ili režira igrani film koji bi trebao predstavljati remake – ili, kako Hollywood to danas zbog bijesnih purističkih fanova originala voli govoriti, reimagining – jedne popularne TV-serije. Ovaj put će se najvjerojatnije po pitanju remakea/reimagininga razbiti rekord, s obzirom da je riječ o seriji čije je redovno emitiranje završilo ove godine – Battlestar Galactica.

S obzirom da će nova verzija Galactice krenuti u produkciju dok stara još potpuno nije otišla u vječna lovišta – njen prequel Caprica bi s prikazivanjem trebao krenuti početkom sljedeće godine – riječ je o potezu koji je ili genijalan ili uvod u jednu od najgorih katastrofa u povijesti Hollywooda. Niz okolnosti govori da je vjerojatnije ovo drugo. Prvo, s obzirom na format cjelovečernjeg filma, teško je očekivati da će nova Galactica po pitanju zapleta, likova i radnje imati “dubinu” koju su imale TV-serije. Drugo, Bryan Singer svoj najveći uspjeh – X-Mene – prije svega duguje strip-geekovima koji su desetljećima htjeli vidjeti svoje omiljene junake na velikom ekranu. Sa fanovima Adame, Baltara i Cylonaca to baš i nije slučaj. A tu je i fijasko zvan Povratak Supermana koji dosta govori kako bi cijela priča mogla završiti.

Naravno, ovakva odluka, koja odiše tipičnim holivudski besmislom, možda i nije neočekivana kada se uzme u obzir da je Singeru istog tjedna udijeljen još jedan upitni remake – ovaj put Boormanov Excalibur iz 1981. godine.  Riječ “upitni” je sasvim opravdana, jer Warner Bros. uistinu nije imao nikakvog razloga da radi remake nečega temeljenog na općoj kulturi. Ako to uistinu bude Boormanovoj verziji vjerni remake, predstavljat će besmislicu nalik na Van Santov kadar-po-kadar remake Hitchcockovog Psiha umjesto originalnog tumačenja legendi o kralju Arthuru.

Holivudsko iživljavanje se nastavlja

Ako postoji ijedna stvar kojom Hollywood izaziva bijes kod filmofila, onda su to remakeovi. Oni prečesto služe kao jeftini izlaz za šefove studija koji nisu sposobni smisliti neku originalnu ideju ili barem angažirati nekoga tko to može. Remakeovi sami po sebi nisu problem – filmska povijest bilježi slučajeve kada su remakeovi bili bolji od originala – koliko sklonost Hollywooda da lošim remakeovima uništava reputaciju kultnih, pa nekada i zbilja kvalitetnih filmova.

Ovih dana dolaze vijesti da su dva kultna filma iz možda i ne tako daleke prošlosti novi kandidati za rimejkovski odstrijel. Prvi je Dirty Dancing ili Prljavi ples, koji je krajem 1980-ih učinio veliku zvijezdu od Patricka Swayzea. Neki se već sada snebivaju nad takvim svetogrđem. Ja, pak, dozvoljavam mogućnost da bi nova verzija mogla biti bolja ili barem isto tako dobra kao prethodna. Ako se oduzmu vrhunske plesne scene i pristojne glazbene točke, Prljavi ples je prilično slabašan film s turboklišejiziranim likovima i očajnim dijalozima. Jedan malo pristojniji scenarij bi tu mogao učiniti čuda.

Mnogo manje razloga za optimizam, pak, daju najave kako će Warner Bros snimiti remake Outlanda, kultnog SF-trilera iz 1980. godine u kome se Sean Connery kao usamljeni svemirski šerif morao boriti protiv bande zlikovaca u rudarskoj koloniji. Ideja o remakeu ima smisla jedino zbog toga što su se u nepuna tri desetljeća poboljšali specijalni efekti. Tom future noireu čiji pesimizam i politički cinizam karakterističan za 1970-e danas ništa ne može dodati po scenarističkom pitanju. Najave govore kako će se radnja umjesto na Jupiterovom mjesecu Io odigravati na svemirskoj stanici u Mjesečevoj orbiti. Meni to na prvi pogled izgleda kao skok s konja na magarca. S druge strane, i sam Outland je remake kultnog vesterna Točno u podne (i to je možda razlog zašto ga kritičarski snobovi nisu previše cijenili) pa ne treba isključiti ni prijatno iznenađenje.

Inače, sve te priče o remakeu su me nagnale na razmišljanje – zašto remakeova nema na ovim prostorima (ako se izuzme Krsto Papić čija je Infekcija slabašni remake njegovog kultnog Izbavitelja). Razlog bi mogao biti u tome što se ovdje snima relativno malo filmova, pa je malo financijskih sredstava za iživljavanja nalik na holivudska. To ne znači da koji remake ovdje ne bi škodio. Bitka na Neretvi je tako film koji naprosto vrišti za remakeom.

Povijest se ponavlja

U sezoni “kiselih krastavaca” se teško može očekivati neki naročito kvalitetan tekst na našim naslovnicama. U vrijeme kada usrećitelji i “opinion makeri” napuštaju svoje klimatizirane urede da bi uživali u moru, “stoci sitnog zuba” je u toplim danima kolovoza – a pred ono što mnogi nazivaju “vrućom jeseni” – preostalo da čita o nekakvom fenomenu Dikolores ili turbo-optimističnim najavama kako će Hrvatskoj blagostanje donijeti litvanski šljakeri. No, s vremena na vrijeme se među svim tim smećem nađe i nešto prilično kvalitetno, kao ovaj članak Jurice Pavićića. Malo koji tekst je tako dobro secirao hrvatsku stvarnost, odnosno pokazao kako se povijest na tako licemjeran i bijedan način ponavlja na ovim prostorima.

RECENZIJA: “I to je Amerika! Opaka i bez smisla” (2008)

Prije par desetljeća kino-repertoar na ovim prostorima nije bio baš previše ažuran, i znalo se dogoditi da čak i neka ostvarenja koja su se smatrala svjetskim hitovima kasne godinu-dvije, a nekad i duže. A koliko je ažurnost pri prikazivanju važna, odnosno koliko neki film može stradati ako mu se oduzme kontekst vremena u kome je napravljen svjedoči slučaj ostvarenja koje se ovih dana u našim kinima našlo pod naslovom “I to je Amerika! Opaka i bez smisla”.

Dotični film se u američkim kinima pojavio tek prije godinu dana, ali sada je, zbog određenih političkih i medijskih događaja koji su se zbili u međuvremenu, postao potpuno irelevantan za hrvatsku publiku. Iza naslova kojeg je, po običaju vrlo kreativno preveo domaći distributer Blitz krije se “American Carol” koga je prošle godine napisao i režirao David Zucker, holivudski filmaš poznat po urnebesnoj parodiji “Ima li pilota u avionu”. Dotični je film u američkim kinima prošao relativno nezapaženo, a kod nas je završio s uglavnom negativnim kritikama, pri čemu su neki kritičari Zuckera proglašavali “izdajnikom” ili se snebivali zbog toga što u svom djelu promovira “nemoralne” (čitaj: nekonvencionalne) političke stavove.

Zucker je, inače, po svojim političkim stavovima bio tipični stanovnik Hollywooda, odnosno vatreni zagovornik Demokratske stranke i svega što je liberalno, lijevo i “cool”. Međutim, kao i kod još nekoliko holivudskih filmaša je trauma 11. rujna 2001. godine za posljedice imala dramatično pretvaranje od Savla u Pavla, te se Zucker sada naziva konzervativnim republikancem i promiče ideje koje se bez previše pretjerivanja mogu nazvati “neoconskim”. U u ovom filmu, pak, svoj talent za parodiju je nastojao iskoristiti na filmašu koji je stekao globalnu popularnost dokumentarcima koji Bushovu, odnosno “neoconsku”, Ameriku predstavljaju kao nešto najgore što se dogodilo svijetu – Michaela Moorea.

Mooreov alter ego u ovom filmu je Michael Malone (Kevin Farley), proslavljeni režiser dokumentarnih filmova u kojima se žestoko kritiziraju SAD, njena politika i način života. Njegovo posljednje ostvarenje “Umrite američke svinje” je zaradilo nagrade i povoljne kritike, ali ga publika baš previše ne voli, te Malone ne može računati na financijska sredstva kojima bi ostvario san o snimanju igranog filma. Kao pomoć uskače bliskoistočni teroristički vođa po imenu Aziz (Robert Davi), koji je spreman financirati film ako mu Malone da medijske propusnice za veliki zbor na kome se traži ukidanje američkog Dana nezavisnosti kao “fašističkog” i “ugnjetačkog” praznika. No, dan prije nego što će Malone održati taj zbor, posjete ga duhovi američkog predsjednika Kennedyja (Chriss Anglin) i generala Pattona (Kelsey Grammer) te ga nastoje na temelju nekoliko epizoda američke povijesti uvjeriti kako njegova kritika Amerike i svega što Amerika predstavlja nije opravdana.

Zuckeru je ovaj film predstavljao problem ne samo zbog toga što u njemu iznosi stavove koji će mnogi dočekati na nož. Prije svega je morao učiniti sve kako “I to je Amerika” ne bi izgledala kao propovijed, odnosno bila dovoljno zabavna da u njoj uživaju, ili barem određeno razumijevanje pokažu i oni koji se nikada ne bi složili sa Zuckerovim stavovima. U tome je imao polovičnog uspjeha. Zuckerova kvaliteta humora je ovdje, kao i manje-više svim njegovim ostvarenjima, bila neujednačena, a to se pogotovo vidi na početku filma gdje dominiraju ne baš najkorektniji etnički i kulturni stereotipovi. Međutim, kada se radnja premjesti u Ameriku, odnosno počne baviti samim Moore/Maloneom, onda film postaje mnogo bolji. Upravo je svjetonazor, odnosno jasno izražavanje stava ono vezivno tkivo koje će Zuckerovim gegovima dati određenog smisla. Zuckeru je dobro poslužila i ideja da kao podlogu koristi zaplet sličan Dickensovoj “Božićnoj priči”.

“I to je Amerika”, zapravo, ne funkcionira toliko kao konzervativni, republikanski, desničarski ili bushistički pamflet koliko kao parodija holivudskog salonskog ljevičarstva. Najbolje su scene one u kojima se Zucker obračunava ne toliko s Mooreom koliko s umišljenim i licemjernim holivudskim veličinama koji sebe prikazuju kao prijatelje malog čovjeka i obespravljenih, a zapravo bahato uživaju u raskoši i luksuzu dostojnim feudalnih knezova. U tome ima dosta “insajderskih” štoseva koje mnogi gledatelji neće razumjeti, pogotovo kada su u pitanju reference na ličnosti koje malo ili ništa ne znače izvan Amerike; jedan od primjera je Bill O’Reilly, konzervativni komentator Fox Newsa koji u filmu tumači samog sebe.

Osim Farleya, koji je maestralno “skinuo” Moorea, te Kelseya Grammera u ulozi tvrdokuhane ultramilitarističke vojničine, u filmu se također u malim ulogama pojavljuju neki daleko poznatiji glumci, a čiji je nastup svojevrsna – i za nastavak holivudske karijere prilično riskantna – potvrda vlastitih konzervativnih stavova. Među njima se ističu James Woods kao ljigavi holivudski agent i nekadašnji buntovnik iz 1960-ih Dennis Hopper kao sudac koji očajnički želi očuvati pravo Amerikanaca da drže oružje.

Međutim, Zuckeru je trud uzaludan i to iz jedne banalne činjenice – u Bijeloj kući više nije George W. Bush nego Barack Obama. Zahvaljujući toj istoj banalnoj činjenici SAD više nisu izvor sveg zla, nego sveg dobra u svijetu, odnosno uzor koji sve ostale zemlje moraju slijepo pratiti, odnosno svaku riječ njenog anđeoskog i mesijanskog predsjednika shvaćati kao zapovijed. Sada, kada Amerika više nije “opaka i bez smisla”, nema potrebe za autorima dokumentaraca koji bi raskrinkavali njenu mračnu stranu, pa se Michael Moore više ne može smatrati pretplatnikom na “Oscare” i “Zlatne palme”, odnosno ponovno će postati isti onakav anonimus kakav je bio za vrijeme Billa Clintona. Kada više potrebe za Michaelom Mooreom ne bude, potrebe za filmovima koje tog istog Moorea parodiraju bit će još manje.

OCJENA: 5/10

Virus “protestantizma” nastavlja harati hrvatskim medijima

1990-ih i početkom 2000-ih su hrvatski filmofili, odnosno barem onaj njihov dio koji se mogao malo bolje snalaziti s engleskim jezikom, imali dodatnu zabavu zahvaljujući distributerskoj tvrtki UCD, odnosno njenoj odluci da kao svog glavnog prevoditelja izaberu osobu koja se potpisivala s pseudonimom “Elizabeth”. Dotična je, naime, i od najozbiljnijeg filma u distribuciji UCD pravila parodiju, i to zahvaljujući svom “kreativnom” prevođenju zahvaljujući kome tekst na titlu obično nije imao veze s onime što su u tom trenutku izgovarali likovi. “Elizabetanski” prijevodi (iza kojih se, kako su to otkrili bijesni lingvisti na hrvatskim Usenet grupama, krila izvjesna Elizabea Pardačer), kasnije postali i zabava TV-publike zahvaljujući Novoj TV koja je upravo od UCD-a otkupljivala filmove u kojima je prijevod ostao netaknut.

Tada su se svi oni uistinu zabrinuti za hrvatsku jezičku kulturu mogli tješiti time “da je to samo film”, odnosno da brutalna realnost kapitalizma koja domaće distributere tjera na angažiranje što jeftinijih prevoditelja, a time i do sve nekvalitetnijih prijevoda, neće imati nekih dalekosežnih negativnih efekata. Naime, takvi prijevodi su bili ograničeni na neobaveznu zabavu poput akcijada i romantičnih komedija, odnosno sličnih proizvoda masovne kulture koji od gledatelja ne traže neki intelektualni napor. Inzistirati na pravilnim prijevodima u takvim filmovima se činilo isto tako apsurdnim kao kada bi se od rimskih gladijatora tražilo da prilikom borbe u areni paze na pravilne latinske deklinacije.

Međutim, “elizabetanski” prijevodi koji su donedavno bila domena neobavezne zabave, sada su se probili u druge, mnogo važnije sfere, odnosno postali su standard u hrvatskoj industriji vijesti. Među njima se u posljednje vrijeme kao najiritantniji primjer nametnulo korištenje riječi “protestanti” u kontekstu koji nema nikakve veze s kršćanstvom, Martinom Lutherom i Jeanom Calvinom. Stvari se, kao što se moglo i pretpostaviti, nisu mogle promijeniti nakon ranijeg teksta na tu temu u ovom blogu. Zapravo, postale su još gore, jer više nije samo riječ o “copy-paste” praksi među novinskim portalima u Hrvatskoj i ostatku bivše Jugoslavije. Ovaj put se riječ “protestanti” pojavila u jednom našem uglednom tjedniku, crno-na-bijelo, prošavši uredničke i lektorske škare, ostavši kao dokument koji će stotinama budućih generacija ukazivati na sumrak svega što se nazivalo obrazovanje i kultura na ovim prostorima.

Zbog toga ne bi možda bilo loše da netko u Hrvatskoj osnuje podružnicu Narančastog reda i počne održavati parade na ulicama. Tek da punoglavci koji rade u redakcijama sve “uglednijih” medija konačno shvate što je pjesnik htio reći kada je koristio taj izraz.