Autor: Dragan Antulov

Poljska TV-serija prorekla smrt predsjednika u avio-nesreći

Poljska je još jedan primjer kako neke zemlje mogu doći na naslovnicu svjetskih medija jedino u slučajevima zaslužnim za kletvu “Dabogda ti Christianne Amanpour izvještavala iz dvorišta”. Tragedija koja je zadesila poljsku državu je također donijela svjetski publicitet i poljskoj TV-seriji koja bi inače bila potpuno nepoznata izvan poljskih granica.

Riječ je o TV-seriji Ekipa (koju je u pokušaju prodaje anglosaksonskom tržištu prevedena kao Prime Minister),  a koja se u jesen 2007. godine emitirala na programu privatne TV-kuće Polsat. Emitirano je 14 epizoda, a Margolzata Halaba je u svom članku za Wall Street Journal opisuje kao poljski ekvivalent Zapadnog krila, svojevrsnu političku fantaziju u kojoj, poput svojih američkih ekvivalenata, poljski vlastodršci izgledaju onakvima kakvi bi trebali biti umjesto onakvima kakvi jesu. Serija, koja je, po mišljenju Halabe poljskim liberalima služila kao svojevrstan eskapistički odušak u vremenu vladavine konzervativaca braće Kaczynski, zbog lošeg rejtinga gledanosti je završila nakon tek jedne sezone.

Kraj serije je, međutim, nakon događaja u Smolensku dobio jednu sasvim novu dimenziju. Protagonist serije je  liberalni idealistički premijer Konstantin Turski – u kome su mnogi vidjeli preteču/model za današnjeg premijera Donalda Tuska. Jedan od njegovih glavnih neprijatelja je konzervativni desničarski predsjednik Julian Szczeszny, u kome prije tri godine nije bilo teško prepoznati Lecha Kaczynskog. U posljednjoj epizodi serije, pak, predsjednik Szcezsny gine u padu aviona prilikom posjeta poljskim trupama u Afganistanu.

Najrazumniji odgovor bi bio da je u pitanju samo morbidna slučajnost.  Ljudi s malo boljim pamćenjem će se tako sjetiti da je i napad na WTC nekoliko mjeseci prije samog događaja bio zapletom danas zaboravljene TV-serije Lone Gunmen. Ali, činjenica da je smrt predsjednika bila predviđena na TV-ekranima prije tri godine će bez svake sumnje izazvati kojekakva naklapanja o kletvama, ali i dati dodatno gorivo kojekakvim teorijama zavjere.

Jobbik ipak na trećem mjestu

Katastrofične prognoze o tome da će ekstremno desna stranka Jobbik na danas održanim izborima za mađarski Parlament završiti na drugom mjestu nisu se ostvarile, ako je suditi po prvim izlaznim anketama. Jobbik je sa 15 posto osvojenih glasova završio na trećem mjestu, ostavši iza dosada vladajuće Mađarske socijalističke partije (MSZP), koja je osvojila oko 19 posto glasova.

MSZP se, međutim, nema razloga tješiti svojom pobjedom nad Jobbikom,  s obzirom da je na izborima 2006. godine osvojila 43 posto glasova. Najveći dio njih je sada otišao njihovim tradicionalnim suparnicima iz Fidesza, stranke desnog centra koja je osvojila čak 56 posto glasova te će bez ikakvih problema steći dvotrećinsku većinu. U parlament se s 5 posto glasova uspjela prošvercati i ekološka stranka Politika može biti drukčija (LMP). Sa 4 posto, pak, iz Parlamenta nakon 20 godina odlaze konzervativni MDF i liberalna stranka Slobodnih demokrata, od kojih je potonja bila donedavni partner socijalista.

Fidesz na čelu s Viktorom Orbanom svoj uspjeh ima zahvaliti prije svega ekonomskoj krizi koja je teško pogodila Mađarsku, ali i politikom bivšeg socijalističkog premijera Ferenca Gyurczanyja – koji je, BTW, svojevremeno navođen kao veliki uzor za hrvatske socijaldemokrate od strane Zorana Milanovića.

To što je Jobbik, pak, završio na trećem mjestu, neće primiriti sve one koje je užasnula pomisao da u parlament jedne zemlje članice EU i NATO ulazi ekstremno desna stranka čiji se političari previše ne trude kriti svoje antisemitske stavove i koja je donedavno imala čak i vlastitu paravojnu formaciju u obliku Mađarske garde.

Sastav mađarskog Parlamenta će, inače, biti u potpunosti poznat tek kada se održi drugi krug 25. travnja (te popune mjesta predviđena u pojedinačnim izbornim jedinicama). Međutim, bez obzira što se tada dogodilo, Jobbikov uspjeh jasno pokazuje kako je evropska liberalna demokracija u uvjetima globalne krize daleko krhkije stvorenje nego što je to itko to pretpostavljao.

U Rusiji pao avion s poljskim predsjednikom

BBC i drugi mediji, pozivajući se na ruske izvore, javljaju kako je jutros kraj grada Smolenska u Rusiji pao avion s poljskim predsjednikom Lechom Kaczynskim. Prvi izvještaji govore da je pri tome poginulo 87 ljudi.

Kaczynski, koji je za predsjednika izabran 2005. godine, bio je poznat kao vatreni poljski nacionalist kao i po nesklonosti prema Rusiji i njenoj politici. Nesklonost Rusiji je bila najizraženija za vrijeme kada je njegov brat Jaroslaw vodio desničarsku vladu, prilikom čijeg mandata je Poljska vetom blokirala trgovinske sporazume s EU te pozvala Amerikance da na njenom teritoriju postavljaju proturaketne baze. Kaczynski je za vrijeme rusko-gruzijskog rata 2008. godine odletio u Tbilisi kako bi Saakašviliju pružio podršku.

Za pretpostaviti je da je Kaczynski stradao zbog posjeta Katinskoj šumi, koja se nalazi u blizini Smolenska, a gdje su godine 1940. sovjetske vlasti ubile nekoliko tisuća poljskih zarobljenika. Ruski premijer Putin je na svečanost povodom 70. obljetnice pokolja pozvao poljskog premijera Donalda Tuska, čija liberalna vlada prema Rusiji ima daleko bolje odnose nego Kaczynski. Poljski predsjednik je, pak, prema pisanju ruskog tiska, u Katyn došao bez da ga je itko pozvao.

Laburistički kandidat odstupio zbog psovki na Twitteru

Ako britanska Laburistička stranka kojim slučajem ostane na vlasti, izvjesno je da njenu većinu u Parlamentu neće tvoriti 24-godišnji odvjetnik Stuart MacLennan, koji se do danas kao laburistički kandidat natjecao za zastupnika izbornog okruga Moray u Škotskoj. MacLennan je, naime, morao odstupiti nakon što je sebi dozvolio malo previše ležernosti na Twitteru, odnosno u svojim postovima svoje protukandidate ali i stranačke drugove nazivao imenima koja se možda čine primjerenima nakon nekoliko rundi piva u obližnjem pubu, ali definitivno nisu za tisak. MacLennan je, shvativši posljedice svog čina, pokušao izbrisati račun na Twitteru, ali je šteta bila učinjena. Laburistička stranka je objavila kako MacLennana skida s kandidatske liste te da će ga zamijeniti s drugim kandidatom, a sam MacLennan se prije toga ispričao.

MacLennanovo izbacivanje iz utrke neće bitno promijeniti odnos snaga u samom izbornom okrugu, koji se prema rejtingu web-stranice http://www.voterpower.org.uk smatra “prilično sigurnim” za Škotsku nacionalnu stranku (SNP). Međutim, ako se po jutru dan poznaje, ostatak kampanje neće proteći s nekim naročito povoljnim publicitetom za vladajuću stranku.

Što će dalje biti s MacLennanovom karijerom nije poznato, ali joj neće pomoći ni otkriće blogera Guida Fawkesa da je kao fanatični navijač Glasgow Rangersa pjevao anti-katoličke pjesme.

Michael Caine podržava konzervativce

[picapp align=”left” wrap=”false” link=”term=Michael+Caine&iid=8142407″ src=”c/b/c/0/The_Princes_Trust_42e1.jpg?adImageId=12223278&imageId=8142407″ width=”234″ height=”348″ /]

Ugledni britanski glumac Sir Michael Caine je na današnjoj pres-konferenciji rame uz rame s Davidom Cameronom objavio kako će na ovim izborima podržati Konzervativnu stranku. Kao jedan od razloga je naveo i Cameronove planove za uvođenje tzv. nacionalne službe – odnosno britanski ekvivalent nekadašnjeg civilnog služenja vojnog roka u evropskim državama. Caine, koji je odrastao u sirotinjskoj državi i kao dječak bio član ulične bande tvrdi da ga je upravo obavezna vojna služba uspjela odvesti “na pravi put”, odnosno da bi Cameronov prijedlog za nešto slično – iako na dobrovoljnog bazi – mogao pomoći Britaniji da pokuša riješiti sve ozbiljniji problem maloljetničkog kriminala.

Caine, inače, uživa reputaciju “kameleona” kada su u pitanju politička uvjerenja. 1970-ih je javno iskazao podršku konzervativcima Margaret Thatcher, a kao glavni razlog je naveo prevelike poreze koje je nametala tadašnja laburistička vlada. 1990-ih je pak počeo podržavati laburiste, a kao razlog naveo to da su “konzervativci predugo na vlasti”.

Caine je podršku Cameronu obrazložio i “očajem”, odnosno zaključkom da je stanje u Britaniji nakon 13 godina laburističke vladavine tako loše da se jednostavno mora riskirati i “nekom drugom dati prilika”.

Caineova podrška konzervativcima će biti dobra vijest za Camerona, ali će bez svake sumnje u medijskom smislu biti brzo “pokopana” zahvaljujući njegovim kolegama, odnosno pjevačima, TV-voditeljima i drugim ličnostima iz svijeta zabave koji bi se trebali izjasniti za laburiste i liberalne demokrate.

Kladionice predviđaju pobjedu konzervativaca

Drugi dan izborne kampanje u Ujedinjenom Kraljevstvu je obilježilo posljednje odgovaranje Gordona Browna na pitanja od strane parlamentarnih zastupnika. Britanski mediji javljaju kako je atmosfera bila “nalik na školu na posljednji dan prije raspusta”.

Konzervativcima je dobra vijest da je čak 68 vodećih poslovnih ljudi u Britaniji podržalo njihovu inicijativu da se odbaci kontroverzni plan povećanja premija Nacionalnog osiguranja na kojima inzistira Brown. Istovremeno, Brownu dolaze dobre vijesti u obliku procjene OECD-a da će britanska ekonomija u šest mjeseci rasti brže od prosjeka zemalja G7. Loša vijest za Browna jest da stopa nezaposlenosti u tzv. marginalnim izbornim okruzima – onima koji za razliku od “sigurnih” mogu ići i jednoj i drugoj stranci – premašuje opći britanski prosjek.

Ankete, pak, i dalje sugeriraju da se konzervativci trebaju više potruditi žele li apsolutnu, a ne samo relativnu većinu u Parlamentu. Najnovija YuGov anketa koju citira SkyNews sugerira 318 umjesto 326 potrebnih mjesta. Kladionice su nešto blagonaklonije od anketa – Betfair pretpostavlja da su šanse za konzervativnu pobjedu 62,1 % (koef 1,61), za “obješeni parlament” 31, 2 % (koef 3,2), laburističku većinu 7 % (koef 14) i svi ostali rezultati 0,1 %.

Još jedan festival demokracije počinje

Nakon višemjesečnog iščekivanja, današnjom objavom je britanski premijer Gordon Brown započeo kampanju za izbore u uvjetno rečeno najstarijoj modernoj demokraciji. Otpočinje izborna borba koju mnogi opisuju kao najuzbudljiviju u suvremenoj povijesti ne samo kada je u pitanju Velika Britanija, nego i većina modernih zapadnih država.

Razlog je za to u specifičnostima britanskog ustavnog i izbornog sistema. Sva vlast proizlazi iz Parlamenta, koji se bira svakih pet godina – što znači da ima godinu dana duži mandat od većine suvremenih parlamenata (uključujući hrvatski). Nadalje, 650 zastupnika će se birati po večinskom sistemu koji se ne koristi gotovo nigdje na kontinentu.

Većinski sistem u pravilu dovodi do dvostranačkog sistema, odnosno do toga da su ishodi izbora prilično jasni, s obzirom da biračko tijelo ima mnogo jednostavniji izbor između stranke koja je na vlasti i stranke koja u opoziciji. U Britaniji to znači da se, s obzirom na ankete, ishod izbora može relativno lako pretpostaviti, a što je bio slučaj s prethodna tri izbora. Godine 1997. se znalo da će omraženi konzervativci biti smlavljeni, isto kao što se 2001. i 2005. godine znalo da su Britanci previše zadovoljni s Blairovim laburistima, i još uvijek uplašeni od konzervativaca da bi eksperimentirali s promjenom vlasti. Jedini neizvjesni izbori su bili 1992. godine kada su Majorovi konzervativci u posljednji trenutak, usprkos anketama, sebi uspjeli iščupati pobjedu iz ralja poraza.

Mnogi drže da će i ovi izbori biti neizvjesni, i to zato što konzervativci vode u anketama, ali ne dovoljno da bi osvojili mjesta za solidnu većinu. Zbog toga se dosta govori o tzv. “neodlučnom parlamentu” zbog koga će se morati ili sklapati koalicije s trećeplasiranom strankom Liberalnih demokrata ili gurati manjinska vlada. Nešto slično se posljednji put dogodilo 1974. godine, a sudeći po entuzijazmu s kojim BBC podsjeća gledatelje na te događaje čini se da se upravo takav rezultat priželjkuje od velikog dijela medijskog establishmenta.

Najidealnija opcija za britansku ljevicu bi bila “Lib Lab” koalicija koja bi dovela do uvođenja proporcionalnog sistema, koji bi tu istu koaliciju cementirao, s obzirom da je teško pretpostaviti da će konzervativci ikada uspjeti dohvatiti 50 % glasova nužnih za njeno ukidanje. Međutim, čini se da će najveći broj mjesta u Parlamentu ipak imati konzervativci, a i većina birača Liberalnih demokrata ne voli laburiste. U svakom slučaju, sljedećih mjesec dana će biti prilično zanimljivi.

Izgubljeno filmsko evanđelje

1990-e će biti prilično zanimljive godine za buduće povjesničare filma, i to prije svega zbog onog što se nazivalo fin du siecle, odnosno milenijski zeitgeist. Ili, po naški, snimala se hrpa filmova ne temu godine 2000. i što se to opako valja iza brda. Jedan od zanimljivijih naslova tog žanra bi bez svake sumnje trebao biti britanski SF-triler Split Second iz 1992. godine.

Iako je u pitanju ne baš najsretnija kombinacija SF-a i nadnaravnog horora koju jedino spašava gotovo parodijsko inzistiranje na testosteronskim “buddy buddy” klišejima, najzanimljiviji detalj iz današnje perspektive jest prikaz Londona 2008. godine. Autori su, naime, zamislili apokaliptičnu viziju grada poplavljenog globalnim zatopljenjem. S obzirom da takve apokalipse ipak nije bilo, razumljivo je da ovaj film – čije promašeno proročanstvo više nije “politički korektno” – u medijskom establishmentu kojim dominiraju Gajini sljedbenici ima isti tretman kakvo je svojevremeno u kršćanstvu imalo Evanđelje po Tomi, Evanđelje po Petru i druga  “izgubljena evanđelja”.

I znanost potvrdila – pušači manje inteligentni od nepušača

Postoje mnoge stvari koje dijele svijet pušača od nepušača, a najnovije istraživanje u Izraelu je ustanovilo kako se među njima nalazi i razina inteligencije. Kao što se moglo pretpostaviti, osobe koje sebi dozvole da im tijelo, duša i novčanik budu opterećeni s navikom koja im stvara jezive zdravstvene probleme i izglednu smrt su manje inteligentne od onih koji to nisu.

Razlika, doduše, ne izgleda previše velika. Nepušači imaju prosječni koeficijent inteligencije od 101, dok pušači imaju koeficijent inteligencije 94. Istraživanje je provedeno na oko 20.000 regruta izraelske vojske, pri čemu je među ispitanicima bilo 68 posto nepušača, 28 posto pušača i 3 posto bivših pušača.

Prof. Mark Weiser sa Sveučilišta u Tel Avivu tvrdi da je istraživanje obuhvatilo sve socio-ekonomske grupe, te ustanovilo da su rezultati za njih isti, odnosno da se veća sklonost prema pušenju ne može objasniti odrastanjem u “problematičnim susjedstvima” ili nedostatkolm adekvatnog obrazovanja. Prema njemu, pušenje nastaje zbog “nesposobnosti da se donesu odgovorne odluke o vlastitom zdravlju”, a istim razlogom se može objasniti i veća sklonost alkoholizmu, narkomaniji i gojaznosti.

TV-serije od kojih se ne smije raditi remake

Vijest da američka TV-kuća NBC planira započeti snimanje nove verzije Rockfordovih spisa, popularne detektivske TV-serije 1970-ih, je blog pod nazivom TV Squad natjerala da se upusti u danas tako popularan biznis pravljenja online-listi, ovaj put s temom TV-serija policijske tematike od kojih se nikako ne smije praviti remake. To su:

1) Hill Street Blues

2) Columbo

3) Njujorški plavci

4) Zakon i red (Law & Order)

5) Cop Rock

Ono što mi se kod ove liste sviđa jest što se za različite unose koristi sasvim različita argumentacija. Tako se za Hill Street Blues navodi da je serija bila tako dobra da bi nova verzija mogla biti samo lošija, dok je Cop Rock bila tako grozna da ni najgenijalniji scenarist ili producent ne bi od tog ružnog pačeta napravio labuda.

Mogao bih reći da se uglavnom slažem s ovakvom argumentacijom. Remakeovi popularnih TV-serija, uključujući tu i one policijske tematike, u pravilu nisu bili najsretniji. Specifične povijesne, ekonomske i kulturne okolnosti zaslužne za uspjeh originala je danas teško ponoviti suvremenim producentima, odnosno često se događa da nove serije budu ili previše anakrone ili izgledaju da zbog nasilnog moderniziranja predstavljaju “silovanje” originala. Kojak i Dragnet su za to možda najbolji primjeri.

Dakako, uvijek postoje izuzeci, a za što je najbolji slučaj Galactica. Međutim, nekako sumnjam da će Rockfordovi spisi uspjeti sa svojim “pomlađivanjem”.