Autor: Dragan Antulov

Njujorška auto-bomba bila namijenjena tvorcima South Parka?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=new+york+car+bomb&iid=8679214″ src=”9/e/f/4/Car_Bomb_Found_88e0.jpg?adImageId=12721800&imageId=8679214″ width=”234″ height=”167″ /]

Svjetski mediji javljaju kako njujorška policija istražuje mogućnost kako je sinoć zamijećena i deaktivirana auto-bomba na njujorškim ulicama imala cilj malo specifičniji od “običnog” izazivanja masovnog krvoprolića na američkim ulicama. Naime, automobil napunjen improviziranim eksplozivom je bio parkiran u blizini sjedišta Viacoma, medijske kuće koja je, između ostalog, vlasnik TV-kanala Comedy Central na kome se emitira popularna satirička serija South Park.

Matt Stone i Trey Parker su nedavno postali predmetom prijetnji njujorške islamističke organizacije Revolution Muslim, u čijem priopćenju im je rečeno da će završiti kao Theo van Gogh, nizozemski režiser koji je zbog “vrijeđanja islama” ubijen na ulicama Amsterdama u studenom 2004. godine.

Također se ispituje sličnost auto-bombe sa sličnim bombama koje su islamski ekstremisti postavili na ulicama Londona u ljeto 2007. godine, a koje, slično kao i ova, nisu eksplodirale.

Ukoliko se povijest i ovaj put ponovi, moguće je da će počinitelji neuspjelog napada u očaju pokušati improvizirati još jedno masovno krvoproliće, a što je u britanskom slučaju dovelo do spektakularnog, ali neuspjelog napada auto-bombom na aerodrom u Glasgowu.

Viacom je, inače, iz sporne epizode South Parka izbacio “sporne” detalje u kojima se pojavljuje , ali veseljaci koji postavljaju bombe po New Yorku na taj detalj očito nisu obratili pažnju. Kada bi se iz ovoga trebala izvući pouka, ona bi trebala biti u tome da se cenzura u suštini ne isplati. Ali, Viacom će najvjerojatnije i nakon ovoga ići “linijom manjeg otpora”.

Barack Obama uhvaćen u hotelu s ljubavnicom?

Američki predsjednik, za koga se sa sve manje ironije i propagandističkog pretjerivanja navodi kako SAD želi konačno upoznati s čarima socijalizma, dobio je prvomajsku čestitku u obliku članka u tabloidu National Enquirer. U njemu se tvrdi da su vrijedni reporteri nakon višegodišnje istrage, koja traje od 2008. godine, uspjeli pronaći potvrdu o tome da je Barack Obama održavao ili održava ljubavnu vezu s Verom Baker, 35-godišnjakinjom koja je radila u njegovom izbornom stožeru.

Priča o Bakerovoj, doduše, nije nova, ali Enquirer tvrdi kako ovaj put ima dokaze u obliku “video-snimke koja je u stanju uništiti američkog predsjednika”. Uz Enquirer je vijest prenio i švicarski dnevnik Le Matin, koji također daje detaljan prikaz života Bakerove. Članak navodi da je Prva dama Michelle Obama znala za aferu, te da je zbog toga Baker poslana na Martinik.

Obamini pristaše će, pak, podsjetiti da je National Enquirer povezan s dinastijom Clinton, odnosno da mu se kao tabloidu ipak ne treba previše vjerovati. S druge strane, slično odmahivanje rukom se moglo čuti u slučaju senatora i nesuđenog predsjednika Johna Edwardsa, pa je na kraju balade ipak došao skandal par excellance.

Linčovan prilikom policijske rekonstrukcije

Linčovanje zbog optužbi za ubojstva i slične zločine jest žalosna stvarnost u mnogim dijelovima današnjeg svijeta, odnosno rizik koji je utoliko veći ako su žrtve zločina pripadnici lokalne zajednice, a linčovani stranac. Međutim, za ono što se dogodilo Mohammedu Muslemu, 38-godišnjem egipatskom mesaru u libanonskom naselju Ketermaya, potrebno je imati zbilja lošu sreću.

A možda je i zaslužiti, barem ako je suditi prema Muslemovom priznanju da je iz koristoljublja ubio dvoje ostarjelih žitelja Ketermaye, kao i dvoje njihovih unuka u dobi od 7 i 9 godina. Muslem je zločin priznao policiji, a ona ga je poslije dovela u Ketermayu da im detaljno rekonstruira kako je napravio to što je napravio. Za tu rekonstrukciju se ispostavilo da predstavlja kobnu grešku, s obzirom da se oko nesretnog kriminalca i njegove policijske pratnje okupila masa gnjevnih seljaka i počela ga mlatiti šakama i štapovima.

Policija je, prema onome što javlja BBC, ispočetka uspjela izvršiti svoju dužnost, odnosno izbaviti Muslema iz ruku mase. Međutim, nije mogla spriječiti masu da prodre u odjel za intenzivnu njegu i odatle ponovno izvuče Muslema koga su počeli vući autom po ulici. Pola sata kasnije je došla vojska i rastjerala masu, ali je Muslema, odnosno njegovo beživotno tijelo mogla samo skinuti sa stupa u središtu sela.

Ibrahim Ajjar, libanonski ministar unutarnjih poslova, cijeli je slučaj nazvao “barbarskim” i obećao istragu protiv 10 kolovođa linča.

Naravno, komentar koji će većina ljudi u Hrvatskoj imati na ovcu vijest će biti odmahivanje rukom uz frazu “Treći svijet” i uvjerenje kako se slične stvari ne mogu dogoditi u civiliziranoj europskoj zemlji. Iskustva s Makarskog primorja od prije nekoliko godina, međutim, sugeriraju da se i u Hrvatskoj može dogoditi linč. A mogućnosti za njega će postati utoliko veće ako ekonomska kriza potraje a država i pravosuđe u svrhu uštede proračunskih kuna još intenzivnije nastave prakticirati školu kaznenog prava Majke Tereze.

Cameron pobijedio u posljednjoj britanskoj predizbornoj debati?

Večeras je u Birminghamu održana posljednja od tri debate između vođa tri najveće britanske stranke. Bila je posvećena ekonomiji, što je, prema najavama, trebalo pogodovati premijeru Gordonu Brownu koji je, zbog vođenja Ministartstva financija u zlatnim Blairovim godinama, smatran za stručnjaka. S druge strane, jučer se Brownu dogodio “Bigotgate” i danas ga već svi otpisuju kao političkog mrtvaca. Ipak, na samoj debati se taj nesretni događaj nije spominjao. Uglavnom su se tri kandidata sukobljavala oko ekonomije – Camerona je Brown optuživao zbog planova da se ukine porez na nasljedstvo, dok je Cameron napadao Clegga zbog planova za amnestiju ilegalnih imigranata.

Većina novianara i komentatora tvrdi kako debata nije imala pobjednika, dok prva anketa koju je objavio YouGov javlja kako je jasni pobjednik David Cameron s 41 posto, iza njega Clegg s 32 posto i Brown treći s 25 posto. Cameron bi volio da se ovakvi rezultati ponove na biralištima, jer bi uz njih imao sigurnu većinu i ne bi morao strepiti od “Lib Lab” koalicije koja se nastoji cementirati uvođenjem proporcionalnog sistema.

Britanskog premijera “uhvatio” mikrofon dok je vrijeđao vlastite birače

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Gordon+Brown+Rochdale&iid=8649973″ src=”5/7/a/e/Gordon_Brown_Takes_f690.jpg?adImageId=12677198&imageId=8649973″ width=”234″ height=”152″ /]

U povijesti postoje brojni primjeri kada se moglo svjedočiti propasti nekog moćnog pojedinca, organizacije ili imperija, a za što je uzrok bila neka žena. Kako stvari stoje, britanskom premijeru Gordonu Brownu i njegovoj stranci bi ta femme fatale trebala biti Gillian Duffy, 65-godišnja umirovljenica iz grada Rochdale. Ono što je trebalo biti rutinski događaj u nezanimljivoj kampanji, odnosno susret premijera sa svojom pouzdanom biračkom bazom, pretvorio se u gaf par excellence nakon koga je jednostavno teško zamislit opstanak bilo kakve vlade na čelu s Gordonom Brownom.

Brown je, naime, došao u Rochdale skupljati glasove među sigurnim laburističkim pristašama, među koje se ubraja i gospođa Duffy. Prilikom razgovora s premijerom je rekla kako ga podržava i kako za njega misli glasati, ali je također nastojala priliku s razgovor s najmoćnijim čovjekom Britanije iskoristiti da ukaže na neke financijske i društvene probleme koji je je tište, uključujući i pitanja koja se tiču ilegalne imigracije.

Brown je u cijeloj priči postupio onako kako bi postupio svaki profesionalni političar. Nasmiješio joj se, pozdravio ju je, potapšao po ramenu, izjavio da je razumije i da će nastojati rješiti njene probleme. Potom je sjeo u svoj automobil. I onda se dogodilo.

Upaljeni i zaboravljeni mikrofon – noćna mora svakog profesionalnog političara. Brown je za samo nekoliko sekundi rekao što točno misli o toj ženi, nazvavši susret “katastrofom”, a ženu “bigotkinjom”, najvjerojatnije zbog “politički nekorektnog” stava prema imigrantima iz Istočne Evrope.

Naravno, te su riječi snimljene i munjevitom brzinom su našle put do medija, natjeravši samog Browna da se ispričava i posipa pepelom samo sat vremena kasnije. Međutim, sada je kasno da se “zataška” možda najzanimljiviji detalj dosadne izborne kampanje koja se nakon iznenadnog uzleta liberalnih demokrata – barem sudeći po najnovijim anketama – ponovno počela vraćati u dvostranačku konzervativno-laburističku kolotečinu.

Twittere pripremi se, Hugo dolazi

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Hugo+Chavez&iid=8629068″ src=”9/f/9/5/Venezuelan_President_Chavez_0011.jpg?adImageId=12668609&imageId=8629068″ width=”234″ height=”164″ /]

Prošlogodišnji događaji u Iranu su pokazali da u svijetu ipak vladaju stara pravila, odnosno da će netko dalje stići s Twitterom i “tetejcem”, nego samo s Twitterom. To, dakako, ne znači da se iz tih događaja nije izvukla određena pouka. Barem se takav dojam može steći nakon vijesti da je venezuelanski predsjednik Hugo Chavez, živopisni vlastodržac koji iza sebe ima neuspjeli državni udar koji je sam pokušao i jedan neuspjeli državni udar čija je bio meta, najavio kako će otvoriti račun na Twitteru.

Diosdado Cabello, direktor venezuelanske novinske agencije, je izjavio da će “zapovjednik Chavez na taj način borbu prenijeti online”, te da se nada da će steći rekordni broj sljedbenika. Ono što je, pak, zanimljivo jest da je Chavez još samo prije nekoliko mjeseci – vjerojatno preplašen mogućnošću da mu liberalna prozapadna studentarija pomoću Twittera priušti neugodnosti – korištenje tog web-servisa izjednačio s terorizmom. S druge strane je vjerojatno da je shvatio da se u pravilu dalje može stići s Twitterom i “tetejcem” nego samo s “tetejcem”.

Gdje je nestao Shakespeare?

Ako se dovoljno dugo vrtite po hrvatskim Internet forumima, primjetit ćete da nema tako banalne i nedužne teme čije rasprave nisu u stanju skrenuti u rasprave o ustašama i partizanima. Vrlo je vjerojatno da se ekvivalent istog fenomena na forumima posvećenim engleskoj književnosti odražava u raspravama između tzv. oksfordijanaca i stratfordovaca.

Oksfordijanci i stratfordijanci pripadaju dvjema nepomirljivim taborima koje dijele različiti odgovori na – za većinu ljudi sasvim banalno i davno odgovoreno – pitanje da li je drame i sonete Williama Shakespearea uistinu napisao William Shakespeare. Stratfordijanci, koji su ime dobili po Stratfordu na Avonu, Shakespeareovom rodnom mjestu, su pristaše onoga što piše u većini povijesnih knjiga i udžbenika. Oksfordijanci, pak, drže da je pravi autor Shakespeareovih drama Edward de Vere, 17. earl od Oxforda (1550 – 1604), a kao ključni argument navode niz detalja iz earlove biografije koji se doimaju sličnima zapletu Shakespeareovih drama. Oksfordijancima se uvjetno nazivaju i bejkonijanci, odnosno pristaše teorije prema kojoj je autor Shakespeareovih drama nitko drugi do Sir Francis Bacon (1561 – 1626).

Sukob između dva tabora je nastao prije otprilike 200 godina kada su povjesničari prvi put potegli pitanje autorstva Shakespeareovog djela. Oksfordijanskom, odnosno anti-stratfordijanskom taboru su se u kasnijim godimama priključila i neka poznata imena kao Mark Twain i Sigmund Freud. Među današnjim oksfordijancima je vjerojatno najpoznatije ime Sir Derek Jacobi, ugledni glumac koji je, pak, slavu prije svega stekao izvodeći djela autora za koga danas tvrdi da ne postoji.

James S. Shapiro, profesor engleske književnosti na njujorškom Sveučilištu Columbia i poznati stratfordijanac, punih je 15 godina skupljao materijal za knjigu 1599: A Year in Life of William Shakespeare (1599: Godina u životu Williama Shakespearea), koja je konačno trebala dokazati da je Shakespearea uistinu napisao Shakespeare. Za tu je knjigu dobio nagradu, ali su usprkos toga skeptici postali još glasniji. Frustriran time, napisao je novu knjigu Contested Will (igra riječi koja može značiti i “Osporeni Will” i “Osporena oporuka”) u kojoj detaljno opisuje kako su nastale sve anti-stratfordske teorije.

Shapiro tvrdi kako je cijela priča o Shakespeareu bez Shakespearea nastala zbog toga što je skromni glumac s dosadnim malograđanskim životom bio jednostavno previše “prozaičan” da bi ga se prihvatilo kao autora jednog od najznamenitijeg dramskog opusa u povijesti svjetske književnosti. Cijeloj stvari nije pomoglo ni to što o Shakespeareovom životu ima relativno malo podataka, odnosno daleko manje nego što bi se to očekivalo kod današnjih celebrityja takvog kalibra. Zbog toga su nastale “rupe” koje se pune svakojakim atraktivnim teorijama zavjere.

A, naravno, u cijelu priču će se uključiti i Hollywood, odnosno Roland Emmerich koji je prigrlio oksfordijansku teoriju koja će predstavljati temelj scenarija za njegov budući film Anonymous. Ne treba sumnjati da će taj film samo raspiriti oštre sukobe, još više zbog tradicionalne holivudske sklonosti da se radi vizualne i dramatske atraktivnosti žrtvuje autentičnost.

Clegg za sebe traži premijersko mjesto ako laburisti završe treći

Nick Clegg, vođa liberalnih demokrata, ne može sakriti oduševljenje zbog činjenica da njegovu stranku – o kojoj će, barem tako tvrde trenutne ankete, ovisiti vlast u Britaniji iza 6. svibnja – nastoje snubiti i konzervativci i laburisti. Clegg, koji je u ovom trenutku najpopularniji i najmoćniji britanski političar, a koji se bez ironije naziva “britanskim Obamom”, odlučio je laburistima, koji sebe smatraju njegovim najprirodnijim partnerima i koji ga preklinju da sklopi “progresivnu” anti-konzervativnu koaliciju, da se za tako nešto moraju malo potruditi.

Clegg je tako danas izjavio da ne isključuje mogućnost da u slučaju dobrog rezultata svoje stranke zatraži premijersko mjesto. Još je važnije to što je isključio bilo kakvu mogućnost da Gordon Brown zadrži premijerski položaj ako kojim slučajem laburisti završe na trećem mjestu po broju zastupničkih mjesta; u tom slučaju će liberalni demokrati inzistirati da im pripadne premijersko mjesto.

Clegg, dakako, nije jasno stavio do znanja želi li nakon izbora stupiti u koaliciju s laburistima – što laburisti i najveći britanskog medijskog establishmenta priželjkuje – ili s konzervativcima, što se u ovom trenutku čini malo vjerojatnim, s obzirom na Cameronov čvrst stav o tome da ne želi liberalima tako dragu promjenu izbornog sistema.

Koaliciju Clegga i Camerona bi, pak, na kraju balade mogli cementirati izborni rezultati koji bi predstavljali potpunu “metlu” za laburiste, odnosno nakon kojih bi se liberalni demokrati nametnuli ne samo kao druga, nego i kao potencijalno prva stranka u Britaniji, i to za jedno duže razdoblje. U situaciji kada bi Cleggova stranka jednostavno zamijenila laburiste, odnosno postala dio britanskog dvostranačja, nestalo bi dosta poticaja za inzistiranje na proporcionalnom sistemu.

S druge strane, iskustva s Friščićem u Hrvatskoj 2007. godine jasno pokazuju koliko špekulacije o postizbornim koalicijama mogu izgledati kao spravljanje ražnja dok je zec u šumi.

Britanskim konzervativcima ponovno raste podrška

Ovaj vikend – pretposljednji pred izbore – će britanskim konzervativcima biti nešto ugodniji nego prethodni. Iako je njihov vođa David Cameron, u najboljem slučaju, u debati u četvrtak podijelio prvo mjesto s Nickom Cleggom, vođom liberalnih demokrata, to je bilo dovoljno da se zaustavi iznenadni uspon tradicionalno trećeplasirane britanske stranke te omogući da ankete počnu davati nešto “normalniju” sliku.

Najnovije ankete, doduše, govore kako Britaniju očekuje nastavak dvostranačja, iako ne onakvom na kakvo su generacije bile naviknute. Ako se trendovi koji postoje dosad nastave, moglo bi se dogoditi da iza 6. svibnja 2010. godine u Britaniji i dalje postoje samo dvije relevantne stranke s realističnim izgledima za vlast. Konzervativcima bi u tom društvu umjesto laburista sada trebali društvo praviti liberalni demokrati. Prava priča izbora, dakle, nije u usponu liberalnih demokrata koliko u kolapsu laburista koje Britanci nakon 13 godina vladavine, kao i tri godine pod Gordonom Brownom, očigledno više ne žele.

Spoznaja da bi očekivani “obješeni parlament” – kako se u Britaniji naziva situacija u kojoj nijedna stranka nema jasnu većinu, pa mora ići u kontinentalnoj Evropi tako uobičajena koalicijska preslagivanja – mogao laburiste ostaviti na vlasti, a možda uz promjenu izbornog sistema i trajnu “Lib Lab” koaliciju i na neko duže vrijeme, vjerojatno je razlog zbog koga će se na samim izborima pokazati više glasova za konzervativce i manje glasova za liberalne demokrate nego što to sugeriraju ankete.

David Cameron, vođa konzervativaca, je, inače, pokazao da razumije želju glasačkog tijela za reformom izbornog sistema. Za razliku od liberalnih demokrata koji inzistiraju na proporocionalnom sistemu (kakvog imamo u Hrvatskoj) i nekih hibridnih formi s prenosivim glasovima (kakve postoje u Australiji), Cameron drži da se postojeći većinski sistem s pojedinačnim izbornim jedinicama treba zadržati. Cameronova alternativa je, pak, u tome da sve tri stranke uvedu obavezne preliminarne izbore nalik na one u SAD, na kojima bi članovi i simpatizeri birali stranačke kandidate za Parlament, umjesto da to, kao dosad, bude u rukama od javnosti i birača otuđenih stranačkih bosova i njihove mašinerije.

Za vulkan i za potrese je krivo, naravno, globalno zatopljenje

Potres na Haitiju je, nakon cunamija 2004. godine, bio prvi događaj u kojem je u jednom relativno kratkom vremenu stradalo više stotina tisuća ljudi. Taj kataklizmički događaj je, dakako, potakao suvremene medije da za svako najbanalnije podrhtavanje tla bogu iza nogu koriste oznake “prijelomne vijesti”. I, naravno, bilo je za očekivati da će se borci protiv globalnog zatopljenja – uzdrmani Climategateom, fijaskom u Kopenhagenu i rekordno hladnom zimom – uhvatiti za potrese kao za slamku, koja je u međuvremenu narasla u “neoborivi dokaz” Lovelockove Gajine hipoteze.

Tu hipotezu – prema kojoj je Zemlja živi organizam, a ljudi nametnici koja dotična nastoji ukloniti raznoraznim klimatskim i geološkim katastrofama – je sada prihvatio CNN, barem u vidu komentara koji je napisao književnik Alan Weisman, poznat kao autor knjige Svijet bez nas. Weisman tvrdi da globalno zatopljenje izaziva potrese i vulkane i to tako što njime izazvano otapanje ledenjaka “naglo smanjuje pritisak na Zemljinu koru”, odnosno izaziva trajnu geološku nestabilnost.

Postoji velika vjerojatnost da će Weismanova teza o “Zemlji koja uzvraća udarac” naslijediti Goreovu Neugodnu istinu kao “znanstveno evanđelje” našeg doba.