Autor: Dragan Antulov

Milanovićevi ustavni prioriteti

Ovaj tekst na Pollitici nije prvi, a vjerojatno ni posljednji, koji će s rezignacijom zaključiti da će Zoran Milanović od mogućeg rješenja pretvorio u više nego izvjestan problem u Hrvatskoj. Dojmu da čelnik SDP-a pokazuje gotovo kriminalnu nesposobnost kao vođa hrvatske opozicije se još teže oduprijeti nakon što je u sapunici oko ustavnih promjena dodao još jedan “iznenadni obrat” u obliku inicijative da novi tekst Ustava garantira i jednaka prava homoseksualcima.

Oni koji Milanovića u ovom slučaju shvaćaju smatraju da je riječ o “hardball” strategiji kojoj je cilj natjerati Kosor i HDZ da padne na koljena, odnosno bude “konstruktivna” za po SDP daleko važnijem pitanju glasanja dijaspore. Međutim, pitanje je koliko je takva strategija opravdana, odnosno nije li njome Milanović, zapravo, pucao u nogu.

Naime, pokušaj da se homoseksualci uguraju u ustav je unaprijed osuđen na propast. Mnogo manje “problematični” zakon je HDZ na jedvite jade uspio progurati kroz svoje saborske klupe; Kosor će pokušaj da se cijela priča digne na ustavnu razinu shvatiti kao provokaciju, odnosno, tvrditi da se radi o nemogućem zahtjevu te tako Milanoviću zatvoriti vrata.

Ako Milanović, pak, namjerava odustati od homoseksualaca u zamjenu za dijasporu i ako cijeli manevar uspije, ispostavit će se da mu je cijela jedna društvena grupa koju nastoji predstavljati poslužila tek kao jeftina moneta za potkusurivanje.

Kakvu će Milanović pokazati nesposobnost ako kojim slučajem dođe na vlast se ne zna. A ako bude sreće, to nikada nećemo ni saznati.

“Riverworld” – Možda treća bude sreća…

Prekidam svoje praćenje dramatičnog prijenosa vlasti u Ujedinjenom Kraljevstvu radi par zapažanja na temu “Riverworlda”, američko-kanadske mini-serije koja je sinoć prikazana na SciFi Channelu. Za kanal poznat po remakeovima klasike ovo predstavlja ekstreman slučaj, s obzirom da je u pitanju njegov drugi po redu pokušaj da se ekranizira “Riječni svijet”, popularni ciklus SF-romana slavnog Philpa Jose Farmera. Nakon dvosatnog TV-filma iz 2003. godine koji je ispao kao neuspjeli pilot (i, naravno, kao mnogi TV-promašaji završio na programu RTL Televizije) ovo je novi pokušaj da se stvori TV-serija na temelju tog popularnog iniči intrigantnog predloška.

Mini-serija koja je nešto duža – četiri sata – ne izgleda da će ponoviti uspjeh “Galactice”, odnosno da će na temelju nje biti snimljena prava TV-serija. Glavni je razlog prije svega u ljigavom scenariju koji je predložak izmijenio do neprepoznatljivosti (protagonist romana je pretvoren u negativca) ali i slabom budžetu koji je fascinatni Riječni svijet učinio tako prozaičnim, odnosno veliku rijeku sveo na više nego prepoznatljivu okolicu Vancouvera kojoj tek tu i tamo pokoji CGI-efekat daje ne baš previše uvjerljivu iluziju da je riječ o nekom dalekom planetu.

Za vjerovati je da će nakon ovog fijaska prije ili kasnije netko ponovno pokušati ponovno predočiti “Riječni svijet” na velikim ekranima. Ako to ponovno bude SciFi Channel, za nadati se je da će “treća biti sreća”.

“Fantom” – Prvi dojmovi

Ako Hollywood u posljednje vrijeme ima problema s pronalaženjem originalnih priča, SciFi Channel – odnedavno preimenovan u SyFy – ima ih još više. Barem se takav dojam može steći na osnovu toga da su mnogi od njegovih najpoznatijih produkcija u pravilu obrade, adaptacije ili remakeovi ranije snimljenih filmova, stripova ili TV-serija. Dojam će bez svake sumnje pojačati i “Fantom”, mini-serija za koju se mnogi nadaju da bi mogla postati “prava” serija, odnosno predstavljati još jednu ekranizaciju legendarnog i globalno popularnog stripa.

Po onome što su gledatelji Sci Fi Channela na ovim prostorima mogli vidjeti (a što će Amerikanci vidjeti tek za mjesec-dva), “Fantom” predstavlja pokušaj da se originalni materijal osuvremeni do neprepoznatljivosti. Fantomova maska više ne izgleda kao klasična Fantomova maska; Keith Walker više nema Diane Palmer za družicu, a umjesto šakama i pištoljima se protiv kriminala bori sa raznoraznim high tech gadgetima. Radnja je umjesto u egzotičnu tropsku Bengalu smještena na sumorne ulice New Yorka.

Da li će tako radikalne promjene zapečatiti sudbinu novog “Fantoma”? Ne bi me iznenadilo da producenti dignu ruku od cijele ideje, odnosno da projekt suvremenog “Fantoma” propadne, isto onako kao što je propao film iz 1996. godine. S druge strane, “Galactica” pokazuje da radikalne izmjene u odnosu na original same po sebi ne moraju izgledati kao loša stvar. Ako bi se serija snimala na Havajima, i radnja bila smještena u Bengalu, možda bi se za nekih 20+ epizoda i moglo nešto napraviti.

Ono što bi, pak, moglo predstavljati ozbiljan problem jest Ryan Carns u naslovnoj ulozi. Nekako mu nedostaje karizme za pravog Fantoma. Jean Marchand – koji dosta podsjeća na Alana Arkina – je, pak, daleko bolji kao prilično kompleksan lik Fantomovog pomoćnika. Ako bi se serija nastavila, na njoj bi se trebalo dosta poraditi. Pitanje je hoće li SyFy za to imati novaca i razumijevanja. “Djeca Dine” – nastavak ne baš najsretnije “Dine” – pokazuje da SyFy zna nekada izvlačiti svoje serije iz mediokritetskog gliba. Možda na kraju balade od svega ovoga i ispadne nešto nalik na “Galacticu”, ali u to se nije pametno kladiti.

“Savršeni” izborni sistem u Hrvatskoj

Jedna od mnogih proturječnosti suvremene hrvatske politike jest da je posljednjih godina daleko lakše mijenjati ustav nego izborni sistem. Daleko je lakše postići konsenzus o potrebi mijenjanja temeljnog dokumenta države nego o potrebi mijenjanja načina na koji se bira najviše predstavničko tijelo u državi. Na temelju svega toga bi se moglo doći do zaključka da je hrvatski izborni sistem savršen i da Hrvatska, barem što se pitanja biranja saborskih zastupnika, živi u najboljem od svih mogućih svjetova.

To bi se moglo zaključiti i po tome što je zakon o izboru saborskih zastupnika u proteklom desetljeću bio neobično stabilan, barem u usporedbi s 1990-ima kada se zakon mijenjao pred svake parlamentarne izbore.

No, je li to doista tako? Da li to što javnost osjeća prijezir prema Saboru, držeći njegove zastupnike stranačkim strojem za dizanje ruku i pohlepnim nesposobnjakovićima što troše tuđi novac posljedica toga što između njih i naroda koji bi trebali predstavljati nema nikakve veze? Naime, u Hrvatskoj, za razliku od država s većinskim sistemom – osim kada su u pitanju pojedine nacionalne manjine – nema nijednog birača koji bi mogao pokazati prstom na pojedinog saborskog zastupnika i reći “to je moj zastupnik”.

Međutim, takvo stanje stvari – u kome će saborski zastupnici biti bezlični vojnici Partije, a ishod izbora ovisiti o trgovačkim strančicama a ne volji naroda – odgovara i HDZ-u i SDP-u. I to je, između ostalog, razlog zašto se sva priča o izbornoj reformi svela isključivo na to da “problematična” dijaspora ne donosi HDZ-u dodatna saborska mjesta te tako utrku između dvije vodeće bezlične stranke čini malo ravnopravnijom.

Naravno, SDP-u nije palo na pamet niti mu pada na pamet da mijenja HDZ-ov izborni gerrymandering iz 1999. godine koji je doveo do toga da njegovo glavno uporište u Zagrebu bude razdvojeno na nekoliko izbornih jedinica, dok HDZ-ove izborne baze u Slavoniji i Dalmaciji budu koncentrirane. No, od stranke koja se baš previše i nije trudila dobivati izbore se drukčije i nije moglo očekivati. SDP možda i zaslužuje ostati u vječnoj oporbi. Jedini je problem što je dovoljno jaka oporbena stranka da zapriječi put drugim opozicijskim strankama koje bi možda bile malo ambicioznije.

Zašto jednostavno kada može komplicirano?

U britanskim medijima se stvara raspoloženje kako je postizborni pakt između konzervativaca i liberalnih demokrata gotova stvar, odnosno kako su pregovori između Davida Camerona i Nicka Clegga otišli tako daleko da je Gordon Brown, saznavši za to, Cleggu servirao “jezikovu juhu” preko telefona. Plavo-žuta kombinacija se čini toliko izglednom da se nekoliko stotina ljevičarskih demonstranata okupilo ispred središta Cleggove stranke, i to ne za to da bi pokušali spriječiti Clegga da ode u koaliciju s Cameronom, nego zato da bi ga uvjerili da kao njenu cijenu izbori uvođenje proporcionalnog izbornog sistema.

Britanski mediji čak govore da je Cameron – koji Cleggu nudi mjesto ministra unutarnjih poslova – po tom pitanju prilično fleksibilan, odnosno da će Cameron kao premijer imati više problema s desničarskom frakcijom u vlastitoj stranci, nego sa svojim partnerima.

S druge strane, tu još uvijek postoji alternativa na koju podsjeća BBC, odnosno mogućnost da se konzervativci izbace s vlasti ako LibLab kombinaciji u pomoć priskoče škotski i velški nacionalisti, odnosno katolički zastupnici iz Sjeverne Irske. Ta bi kombinacija imala većinu u Parlamentu. S druge strane, bila bi daleko nestabilnija – i s obzirom na nužnost financijskog zadovoljavanja sitnih stranaka i njihovog glasačkog tijela – skuplja od mnogo jednostavnije konzervativno-liberalne koalicije. Ostaje za vidjeti hoće li rasplet postizborne drame u Britaniji biti isti onakav kao u Hrvatskoj 2007. godine, odnosno hoće li na izborima poniženi i deklasirani centar krenuti Friščićevim putem.

Cameron kao britanski Sanader i Milanović u istoj osobi

Ako se situacija u kojoj se našla Velika Britanija – a koja je njenom stanovništvu, na proporcionalni sistem nenaviknutu, neobična – mora usporediti s nama bližim situacijama, onda je to bez svake sumnje Hrvatska u studenome 2007. godine. Nije teško primjetiti kako se vođa konzervativaca David Cameron može istovremeno usporediti s Ivom Sanaderom i Zoranom Milanovićem. S jedne strane je tu mladoliki, propulzivni vođa vječno gubitničke opozicijske stranke koji je nekako uspio iščupati poraz iz ralja sigurne pobjede. S druge strane je tu gubitnik koji pobjedu iz ralja poraza može iščupati zahvaljujući prepotentnim trgovačkim strankama koje vode raznorazni Friščići.

Na dan izbora vođa britanske stranke preživio pad aviona

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Farage&iid=8465612″ src=”1/e/1/9/Nigel_Farage_On_fcc9.jpg?adImageId=12766550&imageId=8465612″ width=”234″ height=”156″ /]

Svi su najavljivali kako su današnji izbori za britanski Parlament najdramatičniji u povijesti. Međutim, malo tko je mogao zamisliti da će dramatičnost izbora biti potvrđena još prije zatvaranja birališta i napetog iščekivanja izbornih rezultata i postizbornih koalicijskih preslagivanja.

Za to se pobrinuo Nigel Farage, vođa euroskeptične Stranke nezavisnosti Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) i njen zastupnik u Evropskom parlamentu. 46-godišnji političar je danas preživio pad vlastitog aviona kojim je, vukući natpis “Glasajte za svoju budućnost – glasajte za UKIP” pokušao nagovoriti birače daju glas njegovoj stranci. Avion se srušio prilikom uzlijetanja u Hintonu u centralnoj Engleskoj, navodno zato što je natpis zakačio neke od aerodromskih instalacija. Avion je bio prevrnut, a Faragea su iz olupine morali vaditi vatrogasci.

Farage je bio u nesvijesti, ali njegova stranka tvrdi da se oporavio. Pilot je, pak, u daleko težoj situaciji.

UKIP, inače, ima solidan postotak podrške koji se odražava na evropskim, ali ne i na parlamentarnim izborima gdje se zbog većinskog sistema njegovi birači idu “na sigurno” i daju glas konzervativcima. Bez obzira na to, današnji dramatični događaji će među UKIP-ovim pristašama sigurno proširiti svakojake teorije zavjere.

Sam Farage se natječe u izbornom okrugu Buckingham, koga predstavlja laburistički zastupnik i predsjednik dosadašnjeg saziva Parlamenta John Bercow. Velike britanske stranke po tradiciji nikada ne ističu protukandidate predsjednicima parlamenta, ali je Farage tu tradiciju prekršio, nadajući se kako će iskoristiti bijes javnosti zbog skandala s manipulacijom parlamentarnim troškovima.

Britaniju i nakon izbora čeka neizvjesnost

Iako vijesti iz Tower Hamletsa pokazuje kako je britanska demokracija preuzela neke institucije karakteristične za Hrvatsku, svatko onaj koji sljedeću noć bude čekao izborne rezultate očekujući da cijeli proces bude sličan onome na što nas je navikla hrvatska politika doživjet će veliko iznenađenje.

Prije svega, u Britaniji nikada nije postojala za današnji globalnim komunikacijama premreženi svijet potpuno anakarona, besmislena i neefikasna institucija izborne šutnje. To znači da će se i za vrijeme samog glasanja voditi nesmiljena propagandna kampanja, kao i da će britanske novine na svojim naslovnicama tražiti od svojih čitatelja da glas daju pojedinim strankama i kandidatima.

Ipak, najvažnija je razlika ta što se konkretni rezultat neće znati do petka, te da će famozne izlazne ankete biti potpuno bezvrijedne. Naime, u Britaniji je još uvijek na snazi većinski sistem, što znači da se umjesto jedne utrke na nacionalnoj razini vodi njih 650 u pojedinančnim izbornim jedinicama, te gdje naklonost birača prema određenoj stranci često zna imati manju ulogu od naklonosti prema specifičnom kandidatu. U mnogim od tih jedinica razlike između kandidata znaju iznositi nekoliko tisuća, nekoliko stotina, a možda i nekoliko desetaka glasova.

To znači da nitko, zapravo, nema pojma na što će britanski Parlament izgledati i tko će biti sljedeći premijer. Scenarij koji bi britanski lijevo-liberalni medijski establishment najviše želio jest da najviše glasova i mjesta u Parlamentu osvoje laburisti, a da im liberalni demokrati budu ključni partner za sastavljanje koalicije. Scenarij koji većina analitičara očekuje jest da će najviše glasova i mjesta u Parlamentu osvojiti konzervativci, koji će potom složiti ad hoc manjinsku vladu. Scenarij na koji se svi najviše klade govori da će konzervativci osvojiti apsolutnu većinu i vladati sami sljedećih pet godina.

A kada se još u obzir uzme da će prebrojavanje glasova trajati do petka iza podneva, jasno je da Britaniju, ali i svijet čeka nekoliko “zanimljivih” dana.

Pretučen britanski novinar koji je istraživao izbornu prevaru

Velika Britanija je, ako je vjerovati članku koji potpisuje Jerome Taylor, novinar Independenta, dobila svog Marka Rakara. Točnije, sam Taylor je doživio neugodnosti kada se u zemlji najstarije evropske demokracije suočio s istim onim problemom koga je svojevremeno zapazio nesuđeni Josipovićev savjetnik.

Povod su, naravno, izbori koji će se održati za par dana, a koji su u Tower Hamlets, dijelu Istočnog Londona nastanjenog bangladeškim imigrantima, izazvali dosta špekulacija o masovnoj izbornoj prevari. Ta oblast pokriva dva izborna okruga – Bethnal Green i Bow te Poplar i Limehouse – oko kojih će se voditi žestoka borba. U Bethnal Greenu je 2005. godine laburistima mjesto oteo ljevičarski antiratni disident George Galloway i njegova stranka Respect. Zahvaljujući demografskim promjenama i novim granicama, Poplar i Limehouse je dobio niz imućnih i konzervativcima sklonih birača, postavši metom glavne opozicijske stranke.ž

Konzervativci i Respect, pak, tvrde da su primijetili neobično veliki broj registracija za poštansko glasanje pri čemu se koriste ista imena i iste adrese, a u koje u stvarnosti čine mali stanovi. U tome, dakako, nije teško primijetiti sličnosti s Dusinom 0, odnosno pokušaj da se s gomilom fiktivnih birača iščupa pobjeda na tijesnim izborima. Obje stranke vjeruju da laburisti s fiktivnim glasačima nastoje ostvariti pobjedu.

Problem za Taylora je bio u tome što je, prilikom pokušaja da to istraži na licu mjesta, odnosno raspita se za adrese s desetinama novoregistriranih glasača, zaustavljen i pretučen od strane dvojice mladića “azijskog izgleda”. Premlaćivanje je trajalo jednu minutu, a zaustavljeno je intervencijom slučajnog namjernika. Prije samih udaraca su napadači Taylora pitali što radi.

U međuvremenu je objavljeno kako se za cijeli slučaj zainteresirala i policija, odnosno kako se širom Ujedinjenog Kraljevstva vodi 50-ak kriminalističkih istraga vezanih za izborne prevare.

Premlaćivanje novinara i izborne prevare nisu vijesti na koje su javnost naučili svjetski mediji, barem kada je u pitanju Britanija. Ovi izbori su samo još jedan dokaz kako globalizacija djeluje u oba smjera – dok se istovremeno Treći svijet modernizira, neki od njegovih “specifičnosti” istovremeno postaju dio svakodnevnice u zemljama koje se vole smatrati razvijenima.

Većina britanskih novina javno podržala konzervativce

Nedjeljna izdanja britanskih novina su pružila još jedan primjer u čemu se “stare demokracije” razlikuju od “mladih demokracija” kao što je Hrvatska. U Britaniji je, naime, s obzirom na dugu tradiciju slobode tiska, ali i prilično razvijeno novinsko tržište s jasno naznačenim čitateljskim nišama, sasvim normalna stvar da vodeće novine pred izbore pozivaju svoje čitatelje da podržu ovu ili onu stranku. Nekada to čine iz vlastitog ideološkog opredjeljenja, nekada iz kalkulantskih razloga, ali je najvažnije da nitko to ne dovodi u pitanje.

Ovdje je kratki popis najvažnijih novina i njihovih javnih podrški:

The Sunday Telegraph – konzervativci

The Sun  – konzervativci

News of the World – konzervativci

The Guardian – liberalni demokrati

The Times – konzervativci

The Sunday Times – konzervativci

The Economist – konzervativci

The Independent on Sunday – liberalni demokrati

The Observer – liberalni demokrati

The Mail on Sunday – konzervativci

Na popisu nema Daily Mirrora, ali se za njega tradicionalno zna da podržava laburiste, kao ni Financial Timesa, koji nikoga nije eksplicitno podržao, ali je bio dosta kritičan prema laburistima. Kako stvari stoje, barem što se podrške medija tiče, David Cameron ima razloga za zadovoljstvo, a siroti premijer Gordon Brown se sada ima razloga smatrati otpisanim.