Autor: Dragan Antulov

HDZ mrcvarenjem do preživljavanja

Pratitelji hrvatske politike se mogu naviknuti na svašta, ali rijetko kada na sklonost hrvatske javnosti da u reakcijama na neke – ponekad i prozaične – političke fenomene daju materijala za pregršt “dobro jutro, Kolumbo” komentara. Najnoviji od njih je čuđenje zašto Jadranka Kosor uporno pokušava izbjeći prijevremene izbore, odnosno nastoji izgurati svoj mandat do kraja u studenom 2011. godine.

To, naravno, ne spriječava pokušaje kakvog-takvog racionalnog objašnjenja. Nacional, pak, tvrdi da Kosor & Co. smatraju da je vjerojatnije da će se ekonomska situacija barem malo poboljšati za godinu dana nego za mjesec-dva, kao i da će biračima tada lakše prodati priču o ulasku u EU. Oni ciničniji drže da Kosor jednostavno namjerava Milanoviću i SDP-u uvaliti otrovanu jabuku, s obzirom da će današnjoj opoziciji za godinu dana jednostavno biti teže povlačiti ikakve suvisle i efektne poteze nego sada, te da će tako brže izgubiti svu dobru volju birača.

No, pravo je objašnjenje vjerojatno mnogo prozaičnije. Kosor je na primjeru svog bivšeg šefa naučila kako sve bizantske intrige kojima se odlazi s vlasti kako bi se na nju trijumfalno vratilo jednostavno “ne drže vodu”, odnosno da narod, birači i javnost jednostavno ne može shvatiti odlazak s vlasti drukčije nego znak fatalne slabosti. Kosor, bez obzira koliko rani odlazak s vlasti bio u interesu njene stranke, ne smije to dozvoliti, odnonso mora se i zubima i noktima boriti da na njoj ostane kako bi kao “borac” očuvala jezgru “pravovjernih” birača preko kojih će se ona ili (vjerojatnije) njeni nasljednici 2015. vratiti na vlast.

Grčki novinar ustrijeljen na ulici

Jedan od razloga zbog kojeg ne pokazujem entuzijazam prema demonstracijama u Varšavskoj kakav bi uistinu želio je taj što demonstranti pokazuju nezdravu sklonost pretjerivanju, odnosno što za suštinu cijele priče minornim detaljima žele dati važnost koju oni objektivno ne zaslužuju. Tako je prošlotjedna policijska intervencija i hapšenje 150 demonstranata – koje se u razvijenim demokracijama smatra dijelom političkog folklora, odnosno “vatreno krštenje” za svog ozbiljnog aktivista – prozvano “grijehom koji vapije do neba” i “smrću demokracije”.

A, zapravo, u mnogim demokracijama kojima Hrvatska teži – a to se prije svega odnosi Sferu zajedničkog prosperiteta Zapadne Azije – se događaju daleko gore svinjarije, prema afera Varšavska i policijsko uredovanje izgleda kao svađa dječice oko par samoljepljivih sličica. Tako u Zagrebu, na primjer, nismo vidjeli kako demonstranti provaljuju i demoliraju zgradu državne televizije, kao što se dogodilo u Budimpešti, ili da mladi radikalni imigranti vatrenim oružjem gađaju policiju kao što se dogodilo u Francuskoj.

Stvari u kojima Hrvatska postaje “normalna” zemlja, odnosno ima iste standarde kao i EU, je pak sve veći životni rizik po novinare koji se usude pisati “neugodne stvari”. BBC tako javlja kako je danas, usred bijela dana na ulici tročlani tim profesionalnih ubojica hladnokrvno likvidirao Sokratisa Gioliasa, 37-godišnjeg voditelja vojski na popularnoj atenskoj radio-stanici i istraživačkog novinara koji je reportaže pisao na popularnom blogu Troktiko. Giolias je ubijen nedugo prije nego što je trebao objaviti rezultate vlastite istrage o korupciji. Policija javlja kako su ubojice svoju žrtvu namamili iz kuće u atenskom predgrađu Ilioupoli, predstavljajući se kao zaštitari i policajci.

Time je Grčka uz Hrvatsku i Rusiju postala jedna od rijetkih evropskih zemalja gdje se ubijaju novinari i izdavači.

Accidents Will Happen

Jedan od najzanimljivijih paradoksa današnjeg doba jest da je napredak tehnologije život u mnogo čemu učinio lakšim, ali da je istovremeno ljude koji u njemu žive učinio frustriranijim, nesretnijim i ustrašenijim. Kao primjer za potonje mogu poslužiti avio-nesreće. Avioni po svim statistikama predstavljaju najsigurniji način prometa; istovremeno se ljudi užasno plaše sjedati u avione iako su njihove šanse da izgube život daleko veće ako sjednu u automobil ili šetaju po ulici.

Razlog za to je, naravno, u tome što mediji u potrazi za senzacijama stalno stvaraju pogrešnu percepciju u javnosti, odnosno zato što će vijest o rušenju jednog aviona izazvati daleko više klikova na neki sajt nego vijest da je milijun aviona sigurno i sretno sletjelo na svoje odredište. Potreba medija da stvaraju krizu od prozaičnih stvari se može vidjeti i u najnovijoj priči o Air Franceu, odnosno četiri otkazana leta na relaciji Pariz – Rio de Janeiro. U pitanju je, naravno, koincidencija prozaičnih događaja – kvarova na električnim instalacijama, kvarova avionskog zahoda i lažne dojave o bombi – ali će mediji od toga, naravno, stvoriti nekakvu priču koja bi dala smisao, odnosno pokušala dati odgovor na pitanje o razlozima prošlogodišnjeg rušenja Air Franceovog aviona na istoj relaciji.

Nova australska premijerka raspisala ekspresne izbore

Iako nas je bliža i dalja povijest naučila da su dugoročne političke prognoze uvijek nezahvalne, oni koji se vole kladiti će “pametan novac” staviti na to da Jadranka Kosor nakon sljedećih parlamentarnih izbora neće biti novi premijer. Kao glavni razlog za to bi se mogao navesti nedostatak “ubilačkog instinkta”, odnosno nedostatak volje i hrabrosti da se “veliki” potezi povuku u trenutku koji donosi veliki profit, ali i određeni rizik. Tako je Kosor propustila priliku da izvanredne izbore raspiše početkom godine, kada je nakon Sanaderovog samoubilačkog “puča” uživala iznenađujuće visoku popularnost te je sada prisiljena gledati kako podrška njenoj stranci kopni, ne samo u anketama, nego i broju koalicijskih partnera.

Sličnu pogrešku je prije tri godine u istim okolnostima načinio laburistički premijer Gordon Brown, kada je u posljednji trenutak odlučio dići ruke od ekspresnih izbora i tako sebi oduzeti reputaciju izborno legitimiranog Blairovog nasljednika. Zbog toga se mrcvario sljedeće tri godine i na kraju dozvolio da se u Britaniji konzervativci vrate na vlast.

Sličnu pogrešku, međutim, nema namjeru ponoviti australska laburistička premijerka Julia Gillard, koja je upravo najavila izvanredne izbore za parlament. Gillard je prije nepunih mjesec dana došla na vlast stranačkim pučem, motiviranim, između ostalog, lošim anketama za dotadašnjeg laburističkog vođu i premijera Kevina Rudda. Gillardino brutalno zabijanje noža u leđa svom drugu su australski birači shvatili kao odlučnost koja dobro dođe u teškim ekonomskim vremenima te je, sudeći po anketama, žele vidjeti na mjestu premijerke. Utrka bi trebala biti tijesna, ali australske kladionice tipuju da će izbori 24. kolovoza završiti pobjedom laburista.

Ako Kosor čuje za tu vijest i pokuša reagirati slično, teško je vjerovati da će to imati iste efekte. Hrvatska javnost – već naviknuta da na Kosorin HDZ gleda kao gubitnike – će umjesto kao odlučan potez to shvatiti kao izraz očaja.

Prva luteranska biskupica podnijela ostavku zbog seks-skandala

Da se danas u videotekama pojavi film pod naslovom “Opasni život ministranata” prosječni gledatelj, odnosno prosječni konzument onoga što nam se danas – čak i u ovoj navodno ultrakonzervativnoj, zadrtoj klerikalističkoj Hrvatskoj – potura pod vijesti će odmah (pogrešno) zaključiti kako je riječ o filmu koji se bavi pedofilijom u Katoličkoj crkvi. Eksplozija seks-skandala koja trese Crkvu, kao i odlazak simpatičnog Ivana Pavla II koji je toj instituciji u PR smislu služio kao gromobran, stvorila je percepciju da su katolički svećenici odreda pedofili, a da su vjernici koji ih brane svjesni ili nesvjesni suučesnici u tom neopisivo neoprostivom zločinu.

Katolicima će, pak, kao svojevrsna utjeha poslužiti to da nisu jedina vjerska zajednica koja ima takve probleme, odnosno da se iste stvare događaju vjerskim zajednicama koje se reklamiraju kao “moderne”, “liberalne” i “cool”. Takav je slučaj s njemačkom Luteranskom crkvom čija je biskupica Maria Jepsen – prva žena postavljena na taj položaj – podnijela ostavku nakon optužbi da je prikrivala seksualno zlostavljanje dječaka i djevojčica od strane luteranskog svećenika.

Iranski znanstvenik-prebjeg bio dvostruki agent?

Po prirodi stvari, uspješne obavještajne službe su one o kojima se malo govori o medijima, a još manje zna. Obavještajne službe čija aktivnost puni naslovnice su one koje ne rade dobro. Po tom kriteriju CIA, čak i ako se u obzir uzme važnost SAD i priroda tamošnjih medija, nije među uspješnijim obavještajnim službama u svijetu.

Takav dojam će otkloniti priča o Shahramu Amiriju, iranskom nuklearnom fizičaru koji je navodno bio jedna od ključnih ličnosti u nuklearnom programu Islamske Republike. Otkriće da je prebjegao na Zapad i CIA-i predao ključne informacije o projektu stvaranja atomske bombe je u američkim i svjetskim medijima trebalo biti predstavljeno kao veliki uspjeh američke obavještanje službe.

Međutim, prije nekog vremena je priča o prebjegu počela dobivati bizarni ton. Pojavili su se izvještaji da se Amiri želi vratiti u Iran, te da nije pobjegao, nego je bio otet; potom je na Youtubeu objavio snimku u kojoj tvrdi da se u SAD nalazi slobodnom voljom; na kraju je došlo do spektakularnog dolaska u pakistansku ambasadu u Washingtonu koja – između ostalog zastupa iranske interese u SAD i gdje se nalazi iranska sekcija gdje je Amiri našao utočište. Američki State Department, slijedeći protokol, izjavio da se Amiri može slobodno vratiti u Iran, nastojeći tako neutralizirati njegove tvrdnje o otmici i mučenju od strane CIA-nih agenata. Tako je nuklearni fizičar danas doletio u Teheran gdje mu je priređen herojski doček. Cijeloj je priči dodatni začin dala i vijest da je Amiri od CIA-e primio 5 milijuna dolara nagrade za bijeg na Zapad, prethodno odobrenih upravo za takve slučajeve.

Priča o Amiriju daje materijala za različita tumačenja. Tako se može vjerovati službenoj američkoj verziji prema kojoj je fizičar uistinu prebjegao na Zapad, ali je nakon nekog vremena odlučio vratiti se u domovinu, ili iz straha za sudbinu rodbine ili iz nostalgije. Dakako, nije isključena ni službena iranska verzija prema kojoj je Amiri bio otet, mučen i izložen psihološkoj manipulaciji.

Ono što se čini najmanje uvjerljivim jest Amirijeva priča kako je uspio pobjeći svojim američkim tamničarima. Mnogo uvjerljivijom se čini verzija koja se pojavila u današnjem Atlanticu a prema kojoj je Amiri od samog početka bio lažni prebjeg, odnosno dvostruki agent. Amiri je, dakle, uistinu prebjegao i uistinu Amerikancima dao podatke o nuklearnom programu, ali sve to u prethodnom dogovoru s iranskim vlastima. Cilj te operacije je bio upoznati se s američkim metodama regrutiranja i ispitivanja, zavarati ih s lažnim podacima, kompromitirati sve buduće prebjege te konačno Islamskoj Republici pružiti spektakularnu propagandnu pobjedu. Da li je taj scenarij – koji ima prilično smisla – bio pozadina cijele priče? Malo je vjerojatno da će se na to pitanje ikada doznati odgovor.

HSLS “čini pristojnu stvar”

Jednom davno, u doba kada se još uvijek sanjalo da će Sanaderova Hrvatska trajati jedan mandat te da će mladi, propulzivni Milanović odvesti Hrvatsku u socijaldemokratsku i evropsku budućnost, ključni faktor u toj priči su bili HSLS i HSS. Upravo se ta koalicija – odnosno njihovo priklanjanje jednom od dvaju carstava – smatrala odgovorom na pitanje da li će Hrvatska zajedno s njima ući u carstvo tame ili carstvo svjetla. Mnogi su tada preklinjali HSLS da “učini pristojnu stvar”, odnosno da nakon izbora bude dosljedan onome što je i ne tako implicitno sugerirao prije izbora, odnosno da je njima kao naprednoj, “cool”, evropskoj i liberalnoj stranci prirodnije pridružiti se hrvatskim “socijaldemokratima” nego hrvatskim “demokršćanima”.

HSLS je napravio “pristojnu stvar”, ali s nepune tri godine zakašnjenja. HSLS se otkačio od HDZ-a i spreman je podržati SDP, ali, slično kao i 2002. godine kada je došlo do promjene tima za koga se navija, to neće imati nikakve praktične posljedice. Naprotiv, svi oni koji su preklinjali HSLS da sruši HDZ i Kosor će sada preklinjati Milanovića da sebi ne dozvoli grešku koju je počinio Račan i makar djelić vlasti u novoj post-hadezeovskoj Hrvatskoj udijeli haeselesovskoj zmiji u njedrima.

Mada je SDP naučio hrvatsku javnost da nikada ne propušta priliku da propusti prililu, te da se to može primijeniti i na SDP-ovo učenje na greškama, za vjerovati je da će HSLS, osuđena da put do Sabora traži preko SDP-ovih izbornih lista, nestati poput dinosaura čija je uloga u evoluciji hrvatske političke scene prema jednoipostranačju završena. Ako, kojim slučajem, ponovno pokuša biti nekakav faktor, nitko ih više neće shvaćati kao ozbiljnog ili pouzdanog partnera, odnosno, u najboljem slučaju će biti egzotični ukras velikim strankama.

Može se stoga reći da je HSLS učinio “pristojnu stvar”, ali u onom smislu u kojima se nekoj osobi poručuje da “uzme konopac, ode u šumu i načini pristojnu stvar”.

Sloboda zločinca kao nacionalni interes

Švicarska vlada je odlučila odbiti američki zahtjev za izručenje Romana Polanskog, što znači da se francusko-poljskom režiseru i “oskarovcu”, a isto tako i gomili njegovih fanova iz holivudske elite, ispunila želja. Veliki umjetnik, koji je prethodnih nekoliko mjeseci proveo u kućnom pritvoru svoje luksuzne vile, neće morati brinuti o tome da ostatak života provede u zatvoru. Odluka, ma koliko mnogima izgledala šokantna, zapravo i nije tako neočekivana u svijetu u kome se istjerivanje pravde shvaća daleko manje ozbiljno neko u holivudskim filmovima.

I dok za licemjerni Hollywood, koji je svojevremeno aplaudirao O. J. Simpsona prilikom njegovog bijega pred policijom, a koji sada pronalazi sve moguće izgovore za Lindsay Lohan, toleriranje zločina i ne iznenađuje, nekima bi možda zbunjujućom trebala izgledati odluke švicarske vlade. Ipak je u pitanju ono što bi trebala biti “civilizirana”, “evropska” zemlja u kojoj se davno prije svih drugih njegovala demokracija, pravna država, odnosno u kojoj bi se trebalo poštovati međunarodno pravo i proganjati zločince.

S druge strane, “nacionalni interesi” s kojima je švicarska ministrica pravde Eveline Widmer Schlumpf obrazložila tu odluku, jasno govore da postoje granice nakon kojih kojih države prestaju biti “evropske”, “civilizirane” i “pravne”. Komentar u Independentu, pak, sugerira kako je za švicarsku odluku bilo ključno to da je Polanski državljanin susjedne Francuske čija riječ u vrlom novom Obaminom svijetu za švicarske vlasti imaju veću težinu nego riječ kastrirane Amerike. A ta ista Francuska, čiji se intelektualci pa i političari vole postavljati kao moralni arbitri kada su u pitanju Irak i Guantanamo, spremna je zatvoriti oči kada su u pitanje zločini koje vrše njeni “zaslužni umjetnici”.

Edward Norton pao u holivudsku nemilost

“Nikada više nećeš raditi u ovom gradu” je jedan od najotrcanijih holivudskih klišeja na temu samog Hollywooda. Te riječi, namijenjene glumcima koji su svojim karakterom ili ponašanjem predugo izazivali strpljenje holivudskih moćnika, u stvarnosti se izriču prilično rijetko. Hollywood, bez obzira na egoizam i umišljenost svojih pojedinaca, nekada zna pokazivati kolektivistički duh i pronalaziti dobre razloge za opraštanje i druge prilike glumcima koji su “skrenuli s pravog puta”, bez obzira zvali se oni Lindsay Lohan ili Robert Downey Jr. Egzil iz Hollywooda je najteža moguća kazna predviđena tek za patološke slučajeve kao što su bili O. J. Simpson i Mel Gibson.

No, to ne znači da između egzila i normale ne postoje izvjesna međustanja, odnosno blaže kazne koje se mogu primijeniti na holivudske zvijezde koje su pretjerale u shvaćanju svoje veličine. Jedan takav slučaj bi bilo otpuštanje Edwarda Nortona sa seta ambicioznog blockbustera The Avengers, ekranizacije popularnog stripa tvrtke Marvel. Norton, koji je u filmu trebao tumačiti lik dr. Brucea Bannera – isti koji je tumačio u drugom nastavku Hulka – otpušten je “zbog kreativnih razlika”, što je eufemizam za preveliku dramu na setu. Sam Norton je bijesno reagirao tvrdnjom kako je odluka studija “financijske prirode”, ali nije objasnio zašto nije zatražio manji honorar da se žrtvuje za umjetnost.

Japanska vlada izgubila Gornji dom

Kada zlatne ribice ispune želju Milanoviću i SDP-u te mu konačno u ruke uruče vlast, s velikom dozom vjerojatnosti se može pretpostaviti da će u toj sreći moći uživati tek jedan mandat. Iskustva mnogih suvremenih demokracija pokazuju kako su birači posljednjih godina postali prilično ćudljiva sorta na čiju se vjernost više nitko ne može potpuno osloniti. To bi pogotovo bio slučaj u doba globalne ekonomske krize kada se može pretpostaviti da raznorazni “usrećitelji” neće biti u stanju ispuniti svoja predizborna obećanja, ali će barem tim istim biračima dati utjehu u obliku vlastitog eskpresnog odlaska.

Takvom se dojmu teško oteti nakon vijesti iz Japana gdje je lijeva Demokratska stranka, nedugo nakon što je, koristeći bijes birača zbog ekonomske krize, došla na vlast, sada i sama od tih birača zbog te iste krize, odnosno njenog presporog rješavanja, dobila sama jednu veliku izbornu pljusku. Demokrati, koji su prošlo ljeto okončali pola stoljeća vladavine desne proameričke Liberalno-demokratske stranke (LDP), vrlo brzo su se našli u istim problemima kao i LDP, čiji su se vođe i premijeri zbog korupcijskih i drugih skandala smjenjivali kao na tekućoj vrpci. Izborni pobjednik Yukio Hatoyama je tako zbog nedoumica oko financiranja kampanje vodstvo Demokratske stranke morao predati sadašnjem premijeru Naotou Kanu.

Kan je, pak, sebi odmah skresao popularnost najavama drastičnog povećanja poreza na promet, odnosno pokušaja da se njime popuni sve veća budžetska rupa i smanji dug nastao zbog kredita kojima se Japan već dva desetljeća bori protiv deflacije i ekonomske stagnacije.  Biračima se, usprkos horor-priča koji zazivaju mogućnost grčkog scenarija, takvi planovi očito nisu svidjeli. Ali, i da kojim slučajem Kan nije najavio ništa, svejedno bi mu stranka stradala na izborima.

Kada Milanović zasjedne u Banske dvore, nije teško pretpostaviti kako će, između ostalog, koristiti i Kanovo iskustvo kako bi objasnio zašto tamo ne čini ništa.