Oznaka: Globalno zatopljenje

Gaja voli Gadafija

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment
Japan Earthquake LIVE News

Dobra stara izreka o tome da “kad jednom smrkne drugom svane” se može primijeniti čak i na događaj koji teoretski prijeti da u bliskoj budućnosti stvarnim učini prizore iz TV-serije Život poslije ljudi. Mega-potres iza koga je slijedio mega-cunami i koji je, prema sadašnjim procjenama, odnio 10.000 ljudskih života, milijune stanovnika supermoderne države privremeno bacio u srednji vijek, a ostatku čovječanstva još uvijek nuklearnom apokalipsom, s druge strane uvijek može pronaći načina da donese smiješak na lica barem nekih ljudi.

Prvi na koje bi budući teoretičari zavjere mogli ukazati prstom su pripadnici “zelenog lobija”, odnosno borci za nametanje “alternativnih izvora energije”, i to zahvaljujuće tome što im je japanska tragedija, odnosno mogući Černobil 2.0 dati novi i daleko snažniji poticaj za anti-nuklearnu mantru, odnosno ukloniti nuklearnu energiju kao najveću opasnost dogmi o “vjetru i suncu” kao jedinom spasu planete od fosilnih goriva i globalnog zatopljenja.

Međutim, to su, dakako, dugoročne prognoze. Kratkoročno gledano ima jedna osoba koja treba biti još zahvalnija Gaji na njenom kašljucanju. Ako je nekome japanski potres došao kao sjekira u med, onda je to pukovnik Gadafi. Dok god je svijet zabavljen apokaliptičkim prizorima sa obala Pacifika, a vodeće zapadne vlade isto tako apokaliptičkim posljedicama nuklearnih komplikacija, malo tko će brinuti za nekakvo “pospremanje dvorišta” u jednoj od Gaje zaboravljenoj pustinji, odnosno natjeravanje sitnog diktatorčića s nekakvim wannabe revolucionarima. A kada jednom ta priča i završi, nema sumnje da će, lišene nuklearnih osigurača, cijene nafte postati još veće, učinivši tako omrznutog libijskog pukovnika još neophodnijima svima onima koji su trčali pred rudo očekujući njegov pad. Gaja, koja je prije nekoliko tjedana udarivši po Novom Zelandu u odsudnom trenutku s Libije skrenula pažnju svjetskih medija, očito voli Gadafija.

Zaželjet će drumovi globalnog zatopljenja…

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Tamo negdje krajem 1980-ih i početkom 1990-ih se vjerovalo da je povijesti došao kraj, odnosno da će cijeli svijet postati jedna sretna obitelj pod liberalnom demokracijom kao najboljim od svih mogućih svjetova. Krajem 1990-ih se vjerovalo da su SAD jedina supersila i da to, zapravo, i nije loše s obzirom na Pax Americanu. Kada se za kraj 2000-ih bude tražilo neko slično vjerovanje, ono će se vjerojatno pronaći u tezi o zlim fosilnim gorivima koja izazivaju globalno zatopljenje.

Al Goreova babaroga bi, zapravo, vrlo skoro mogla početi sličiti na dobru vijest, barem ako je vjerovati američkom geologu dr. Donu Easterbrooku koji tvrdi kako Zemlju umjesto povećanja čeka globalno smanjenje prosječne temperature. Easterbrook vjeruje da je proces počeo te da bi trebao potrajati sve negdje do 2030. godine kada bi opet došlo do zatopljenja koje će potrajati nekih tridesetak godina, nakon čega dolazi novo globalno zahlađenje.

Svima onima koji tvrde da Easterbrook nije u pravu najbolji bi odgovor trebao biti da bi zbilja bilo dobro da Easterbrook nije u pravu. Odnosno, ako se mora birati između globalnog zatopljenja i globalnog zahlađenja, većina razumnih ljudi će odabrati ovo prvo.

Naime, globalno zahlađenje bi izazvalo drastičan pad poljoprivredne proizvodnje, kao i drastično povećanje potrošnje i cijene goriva. A sve to uz povećanje broja stanovnika na planetu i brige oko toga kolike su, zapravo, zalihe fosilnih goriva. Neka povijesna iskustva, također, govore da je globalno zahlađenje sve nego dobra stvar. Primjer drastičnog pada temperature pruža početak 14. stoljeća, kada je došlo do propasti danskih kolonija na Grenlandu, odnosno nestanak vinove loze iz Engleske, a nakon čega je došla i epidemija tzv. Crne smrti koja je opustošila Evropu. U usporedbi sa time sve horor-priče o globalnom zatopljenju izgledaju kao nešto s čime se može živjeti.

Izgubljeno filmsko evanđelje

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

1990-e će biti prilično zanimljive godine za buduće povjesničare filma, i to prije svega zbog onog što se nazivalo fin du siecle, odnosno milenijski zeitgeist. Ili, po naški, snimala se hrpa filmova ne temu godine 2000. i što se to opako valja iza brda. Jedan od zanimljivijih naslova tog žanra bi bez svake sumnje trebao biti britanski SF-triler Split Second iz 1992. godine.

Iako je u pitanju ne baš najsretnija kombinacija SF-a i nadnaravnog horora koju jedino spašava gotovo parodijsko inzistiranje na testosteronskim “buddy buddy” klišejima, najzanimljiviji detalj iz današnje perspektive jest prikaz Londona 2008. godine. Autori su, naime, zamislili apokaliptičnu viziju grada poplavljenog globalnim zatopljenjem. S obzirom da takve apokalipse ipak nije bilo, razumljivo je da ovaj film – čije promašeno proročanstvo više nije “politički korektno” – u medijskom establishmentu kojim dominiraju Gajini sljedbenici ima isti tretman kakvo je svojevremeno u kršćanstvu imalo Evanđelje po Tomi, Evanđelje po Petru i druga  “izgubljena evanđelja”.

I Nijemci sve hladniji prema globalnom zatopljenju

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Donedavno se enormna popularnost Davida Hasselhofa u Njemačkoj često navodila kao najbolja ilustracija drastičnih, a možda i nepremostivih kulturnih i drugih razlika između Nijemaca i Amerikanaca. Kako stvari stoje, te razlike ne uključuju odnos prema globalnom zatopljenju, barem ako je vjerovati anketama koje – slično kao i s druge strane Atlantika – bilježe sve manje brige za taj fenomen, odnosno vjerovanja da postoji u obliku kakvom ga servira svjetski medijsko-politički establishment.

Anketa koju je za potrebe Der Spiegela provela agencija Infrastest navodi kako je trenutno samo 42 posto Nijemaca zabrinuto zbog globalnog zatopljenja. Izraz “samo” je primjeren, s obzirom da je u istovjetnom istraživanju od prije godinu globalno zatopljenje kao razlog za strah od budućnosti navelo čak 62 posto Nijemaca. Takvo opadanje zabrinutosti radi globalnog zatopljenja jest fenomen koji je zabilježen u SAD, gdje je u posljednjih godinu dana došlo do naglog porasta klimatskog skepticizma.

U njemačkom slučaju se rezultati najnovijih anketa tumače izuzetno oštrom zimom, ali i gubitkom povjerenja u službene prognoze IPCC-a i drugih tijela po pitanju promjene klime. Čak trećina anketiranih je izjavila da ne vjeruje u IPCC-ove podatke. Taj skepticizam se proširio i na dio njemačke znanstvene zajednice, pa je Leibnizova zajednica, organizacija koja okuplja njemačke znanstvene institute, zatražila da Rajendra Pachauri podnese ostavku s mjesta predsjednika IPCC zbog niza evidentnih pogreški i manipulacija podatacima u posljednjem godišnjem izvještaju te institucije.

Francuska odustala od ekološkog poreza

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Nicolas Sarkozy nikada ne bi stigao do Elizejske palače da se nije znao prilagođavati političkim okolnostima. U Francuskoj takva prilagodljivost nije ni mana ni vrlina – ona je preduvjet za opstanak u politici, s obzirom da se teško može naći prevrtljivije biračko tijelo kao u toj zemlji.

Stoga i ne čudi što je nakon poraza njegove desničarske stranke UMP na regionalnim izborima, Sarkozy preko vlade Françoisa Fillona odlučio pokazati kako zna “slušati glas naroda” te da je spreman “otvoriti novu stranicu”. Za primjer je poslužio tzv. ekološki porez kojim bi se od francuskih poduzeća penalizirale emisije ugljika u atmosferu kako u svrhu spašavanja planeta, tako u svrhu dodatnog punjenja budžeta.

Zakon, koji je prema originalnim Sarkozyjevim planovima trebalo donijeti u srpnju, neće ići u proceduru. Premijer Fillon je zastupnicima UMP-a u Nacionalnoj skupštini objasnio kako je vlada zaključila kako bi novi režim – najdrastičniji u cijeloj Evropi – samo bespotrebno smanjio konkuretnost francuskih proizvoda na vanjskim tržištima (s obzirom da takav porez nema većina drugih država, uključujući francuske partnere u EU) i povećanjem cijena roba i usluga ugrozio ionako recesijom načeti standard francuskih građana.

Promatrači tvrde da je Sarkozy ekološki porez progurao prije svega nastojeći iskoristiti priču o globalnom zatopljenju, odnosno pokušati zelenim strankama oduzeti glasove mladih i “osviještenih” nastojeći sebe prikazati kao “ekološki odgovornog” državnika. Sudeći po rezultatima izborima, taj plan nije uspio. Većinu birača u Francuskoj, kao i drugdje u svijetu, sve manje brine spašavanje Gaje i dražesnih polarnih medvjeda, a sve više sastavljanje kraja od prvog do prvog.

Indija okrenula leđa IPCC-u

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Globalne temperature možda rastu, ali kredibilitet IPCC-a – UN-ovog tijela koje je trebalo nadgledati taj proces i biti glavni autoritet vladama što činiti po t0m pitanju – izvjesno pada. Najnoviji u nizu skandala vezanih uz, najblaže rečeno, ne baš najuredniju znanstvenu podlogu njegovih izvještaja, doveo je i do pucanja veza između tog tijela i jedne od najvažnijih i najmoćnijih svjetskih država.

Indija je tako preko svog ministra za okoliš Jairama Ramesha najavila da će osnovati vlastito tijelo za praćenje klimatskih promjena pod nazivom Nacionalni institut za himalajsku glaciologiju. Najava dolazi nedugo nakon otkrića da su navodi IPCC-ovog izvještaja o topljenju himalajskih ledenjaka do godine 2035. godine bili temeljeni na znanstvenom radu kojeg se autor u međuvremenu bio odrekao, odnosno kako većina ozbiljnih znanstvenika u svijetu tvrdi da će se himalajski ledenjaci u najgorem slučaju otopiti za nekoliko stoljeća, a ne desetljeća.

Iako indijska vlada tvrdi da Institut “neće biti suparnik” IPCC-u, ovaj potez nije teško protumačiti kao šamar UN-ovom tijelu, a još više njegovom čelniku Rajendri Pachauriju koji je, inače, rodom iz Indije.

Indijska vlada je kritizirala izvještaj upravo zbog navoda o topljenju ledenjaka na Himalaji koji su se, prema njenim podacima, posljednjih godina počeli povećavati umjesto smanjivati. Za Indiju je to pitanje od izuzetne važnosti, s obzirom da bi poremećaji ledenjaka na Himalaji doveli do poremećaja opskrbe vodom na sjeveru Indije, odnosno potencijalne katastrofe za najveći dio od milijardu njenih stanovnika.

Indijska vlada tvrdi da se himalajski ledenjaci ne smanjuju nego povećavaju, a što uključuje i Siachen, znameniti ledenjak oko koga se 1980-ih ratovalo s Pakistanom.

Ledenjaka na Himalaji će (ipak) biti

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Zagovornici teze o globalnom zatopljenju – ili, da budemo precizniji, medijske histerije kojom se svakojake dalekosežne mjere nastoje progurati pod firmom borbe protiv globalnog zatopljenja – skepticima imaju običaj zatvarati usta tvrdnjom kako o njihovoj tezi nema spora, odnosno da postoji “jasan znastveni konsenzus”. Kao krunski dokaz se navode izvještaji UN-ove Međunarodne komisije za promjenu klime (IPCC), čije se svako slovo treba tretirati kao Sveto pismo.

Vjernicima globalnog zatopljenja će, pak, biti problem suočiti se s činjenicom da je i sam IPCC priznao kako je nešto od tog njegovog konsenzusa bilo temeljeno na klimavim nogama (nezavisno od “kuhanja” podataka i sličnih detalja afere Climategate). Posljednji primjer predstavlja upozorenje o tome da će se ledenjaci na Himalaji otopiti do 2035. godine, a koje se pojavilo u IPCC-ovom izvještaju iz 2007. godine.

IPCC-ovi stručnjaci, pak, sada tvrde da upozorenje nije bilo temeljeno na nikakvim čvrstim znanstvenim podacima, nego na jednom jedinom članku objavljenom u časopisu New Scientist iz 1999.  godine. Članak je, pak, sadržavao intervju sa Siyedom Hasnainom, indijskim znanstvenikom sa Sveučilišta Jawaharlal Nehru u New Delhiju. Dr. Hasnain, pak, danas tvrdi da je ono što je tada izjavio bila “špekulacija” i da danas ne misli da će do 2035. doći do otapanja ledenjaka.

Ta “špekulacija” će biti izbačena iz sljedećeg IPCC-ovog izvještaja, tvrdi profesor Murari Lan, koji je u IPCC-u zadužen za pitanja ledenjaka.

Loše i dobre vijesti za Obamu

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Ben+Nelson&iid=7109303″ src=”a/f/5/0/Senate_Holds_Procedural_52f8.jpg?adImageId=8479764&imageId=7109303″ width=”234″ height=”156″ /]

Ni Barack Obama više nije ono što je nekad bio. Dobitnik Nobelove nagrade za mir, koga su mnogi donedavno doživljavali, a mnogi još uvijek doživljavaju kao mesijanskog spasitelja svijeta, u Kopenhagenu je pokazao da čak i njegova karizma ima ograničenje. Veliki samit koji je trebao dovesti do sporazuma kojim se uvode globalna ograničenja potrošnje fosilnih goriva je, usprkos Obaminog dolaska i mesijanskog govora, završio tek nešto malo bolje od XIV kongresa SKJ. I sam Obama je toga bio svjestan, pa se iz mećavom zatrpanog Kopenhagena pokupio prije nego što je svojim danskim domaćinima dao priliku čak i za simboličko fotografiranje sa drugim svjetskim čelnicima.

U domovini, odnosno njenom sjeveroistočnom dijelu, također ga je sačekala teška zima i mećave, ali i vijesti koje će mu zagrijati srce. Ben Nelson, umjereni demokratski senator iz Nebraske, je nakon prijateljskog uvjeravanja i “mužnje” dodatnih financijskih sredstava za svoju državu, odlučio podržati Obamin zakonski plan za veliku reformu zdravstvenog sistema. Iz prijedloga je u posljednjih nekoliko mjeseci izbačeno sve što bi moglo mirisati na obavezno zdravstveno osiguranje, zbog čega vrišti lijevo krilo stranke, optužujući Obamu za izdaju, ali ovo svejedno neće dobro sjesti republikancima, po prvi put nakon tri desetljeća bolno svjesnima što znači kada demokrati imaju kvalificiranu većinu od 60 senatora. Obama će pomoću svojih “spin” majstora čak i ovako okljaštreni prijedlog – čije se izglasavanje očekuje za Badnjak – proglasiti za trijumf, jedan od rijetkih konkretnih dostignuća svog mandata koji izaziva sve više nezadovoljstva kod Amerikanaca.

Što je pjesnik Gore htio reći

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Al+Gore+Copenhagen&iid=3762258″ src=”b/d/3/8/7a.JPG?adImageId=8405875&imageId=3762258″ width=”234″ height=”172″ /]

Kako stvari stoje, kopenhagenskom samitu nije suđeno da uđe u povijest kao jedan od zvjezdanih trenutaka u povijesti čovječanstva ili borbi za ljepši i zdraviji svijet. Ne samo što je već prije samog početka tog velebnog skupa, njegov glavni cilj – borba protiv globalnog zatopljenja – kompromitirana izbijanjem afere Climategate, nego su i pregovori ukazali na velike, možda i nepremostive razlike između zapadnih i zemalja u razvoju. Tom dojmu su doprinijele i nemile scene nasilja na ulicama Kopenhagena, ali i rekordne hladnoće koje nekako cijelu tu priču o nužnosti borbe protiv globalnog zatopljenja čine sve nego uvjerljivom.

Sasvim u skladu s Murphyjevim zakonom, zloj sreći koja prati borce protiv globalnog zatopljenja nije mogao izbjeći ni njihov vođa, bivši američki potpredsjednik, oskarovac i nobelovac Al Gore. Na konferenciji u Kopenhagenu je, nastojeći maksimalno iskoristiti svoj autoritet da progura pregovore, upozorio javnost kako “postoji vjerojatnost od 75 posto” da će se arktički led otopiti za “pet do sedam godina”, i pri tome citirao američkog klimatologa dr. Wieslawa Maslowskog.

Da je Gore ovakve tvrdnje izrekao prije nekoliko mjeseci, one ne bi predstavljale problem. Međutim, nakon afere Climategate, javnost je ipak nešto malo sklonija katastrofične “najgore moguće scenarije” klimatskih promjena i njihovih posljedica  prihvaćati bez ikakvog zrnca soli. Čak i najokorjeliji fanovi sage o globalnom zatopljenju drže da je Gore svojom izjavom malo pretjerao, odnosno da entuzijazam kojim se svjetska javnost nastoji “senziblizirati” za taj problem ponekad zna biti kontrapoduktivna.

U konkretnom slučaju se Goreova izjava pretvorila u ozbiljan gaf, s obzirom da je većina klimatologa, uključujući alarmiste, sklonija eventualno topljenje arktičkog leda u najgorem mogućem scenariju smjestiti u razdoblje koje treba početi za 20-30 godina. A na kraju se javio i sam Wachowski, koji kaže da ga je Gore najvjerojatnije pogrešno protumačio, odnosno da nikada nije rekao da će se arktički led otopiti u roku od pet godina, nego da je vjerojatno da bi se u tom razdoblju moglo dogoditi “pokoje ljeto bez ledenog pokrivača”.

Znači, trajnog topljenja leda neće biti, te je Gore, u nastojanju da spasi svijet, sebi dozvolio malo pjesničke slobode. Takva licencia poetica je možda fina stvar u književnosti i umjetnosti, ali nekako ju je teško pomiriti sa znanošću, odnosno od nje stvarati činjenice na temelju kojih se donose odluke koje će odlučivati o tome kako i da li će uopće živjeti buduće generacije.

Climategate ugušiti dobrom starom rusofobijom

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Izbijanje skandala Climategate – odnosno razotkrivanje “kuhanja” podataka i drugih problematičnih radnji od strane znanstvenih institucija – je zagovornike borbe protiv globalnog zatopljenja uhvatilo u nezgodnom trenutku, tek pred veliki samit u Kopenhagenu. Tako je javnost, koju već godinama zapadni mediji bombardiraju nužnošću da se svim, pa i najneugodnijim i najekstremnijim mjerama bori protiv klimatskih promjena, doznala da je znanstveni konsenzus o globalnom zatopljenju koje izaziva potrošnja fosilnih goriva u najmanju ruku na ne baš najčvršćim nogama. Njegovo je izbijanje je također dalo savršen izgovor Kini i mnogim zemljama u razvoju da ne prihvate prijedloge o drastičnim rezovima industrijske proizvodnje na kojima inzistiraju vodeće zapadne države.

Međutim, neugodno iznenađenim klimatskim alarmistima je kao način da se izvuku iz nevolje poslužila činjenica da je skandal izbio upravo pred sam samit. Ako skeptici mogu lansirati svoje teorije zavjera, onda to mogu i alarmisti. Naime, hakirani E-mailovi s kompromitirajućim podacima o “kuhanju” su prvi put “izronili” nigdje drugdje nego na serveru koji je smješten u Tomsku, gradu usred Ruske Federacije.

Nije trebalo dugo da se pojave špekulacije kako iza svega stoje ne samo ruski hakeri, nego i ruske obavještajne službe i vlada, odnosno da je Putinu & Co. izuzetno stalo da torpedira kopenhanški samit. Ta hipoteza ima smisla – Rusija se iz jeljcinovske crne rupe izvukla i postala novi “opaki” igrač na svjetskoj politici prije svega zahvaljujući porastu cijena nafte i plina. Ako bi kopenhangenski samit zabranio upotrebu fosilnih goriva, Rusija bi se, drže oni, vratila ne samo u jeljcinovsko, nego u kameno doba. Zato je i Putinu i njegovim “silovikima”, ali i oligarsima, izuzetno stalo da se priči o klimatskim promjenama i nužnosti spašavanja svijeta stane na kraj.

Ono što tu bi omogućilo laku prodaju tog anti-ruskog “spina” zapadnoj javnosti jest višedesetljetno nasljeđe hladnog rata, koje se vezuje uz pojmove kao što je Černobil, ali i tada uspostavljena rusofobija koja nije pala s berlinskim zidom, odnosno koju se i u ova naoko “prosvijećena” vremena uvijek može podgrijati u politikantske svrhe. Iskazivanje animoziteta prema Rusiji -koju se uvijek može opisivati kao ugnjetačku, autoritarnu, korumpiranu tvorevinu koja raspolaže s daleko više teritorija  i prirodnih resursa nego što to zaslužuje – je ne samo dobro u ovom slučaju, nego i “politički korektno”. Rusi su, naime, bijelci, i to bijelci plave kose i plavih očiju. Dakle, barem kada su u pitanju SAD i Zapadna Evropa, iskazivanje animoziteta prema Rusiji “i svemu što je rusko” nikada neće izazivati reakcije u oblilku optužbi za rasizam ili islamofobiju kakvu bi izazivalo razapinjanje Kine, Indije, Brazila ili Saudijske Arabije iz istih razloga. Hollywood je, uostalom, to vidio davno prije političara, o čemu svjedoči da su Rusi već desetljećima dežurni negativci u njihovim filmovima bez obzira na sve hektolitre votke koje su zajedno ispijali Jeljcin i Clinton. Teško je vjerovati da će ta pragmatična računica izbjeći scenaristima i ove medijsko-političke drame.