Izbijanje skandala Climategate – odnosno razotkrivanje “kuhanja” podataka i drugih problematičnih radnji od strane znanstvenih institucija – je zagovornike borbe protiv globalnog zatopljenja uhvatilo u nezgodnom trenutku, tek pred veliki samit u Kopenhagenu. Tako je javnost, koju već godinama zapadni mediji bombardiraju nužnošću da se svim, pa i najneugodnijim i najekstremnijim mjerama bori protiv klimatskih promjena, doznala da je znanstveni konsenzus o globalnom zatopljenju koje izaziva potrošnja fosilnih goriva u najmanju ruku na ne baš najčvršćim nogama. Njegovo je izbijanje je također dalo savršen izgovor Kini i mnogim zemljama u razvoju da ne prihvate prijedloge o drastičnim rezovima industrijske proizvodnje na kojima inzistiraju vodeće zapadne države.
Međutim, neugodno iznenađenim klimatskim alarmistima je kao način da se izvuku iz nevolje poslužila činjenica da je skandal izbio upravo pred sam samit. Ako skeptici mogu lansirati svoje teorije zavjera, onda to mogu i alarmisti. Naime, hakirani E-mailovi s kompromitirajućim podacima o “kuhanju” su prvi put “izronili” nigdje drugdje nego na serveru koji je smješten u Tomsku, gradu usred Ruske Federacije.
Nije trebalo dugo da se pojave špekulacije kako iza svega stoje ne samo ruski hakeri, nego i ruske obavještajne službe i vlada, odnosno da je Putinu & Co. izuzetno stalo da torpedira kopenhanški samit. Ta hipoteza ima smisla – Rusija se iz jeljcinovske crne rupe izvukla i postala novi “opaki” igrač na svjetskoj politici prije svega zahvaljujući porastu cijena nafte i plina. Ako bi kopenhangenski samit zabranio upotrebu fosilnih goriva, Rusija bi se, drže oni, vratila ne samo u jeljcinovsko, nego u kameno doba. Zato je i Putinu i njegovim “silovikima”, ali i oligarsima, izuzetno stalo da se priči o klimatskim promjenama i nužnosti spašavanja svijeta stane na kraj.
Ono što tu bi omogućilo laku prodaju tog anti-ruskog “spina” zapadnoj javnosti jest višedesetljetno nasljeđe hladnog rata, koje se vezuje uz pojmove kao što je Černobil, ali i tada uspostavljena rusofobija koja nije pala s berlinskim zidom, odnosno koju se i u ova naoko “prosvijećena” vremena uvijek može podgrijati u politikantske svrhe. Iskazivanje animoziteta prema Rusiji -koju se uvijek može opisivati kao ugnjetačku, autoritarnu, korumpiranu tvorevinu koja raspolaže s daleko više teritorija i prirodnih resursa nego što to zaslužuje – je ne samo dobro u ovom slučaju, nego i “politički korektno”. Rusi su, naime, bijelci, i to bijelci plave kose i plavih očiju. Dakle, barem kada su u pitanju SAD i Zapadna Evropa, iskazivanje animoziteta prema Rusiji “i svemu što je rusko” nikada neće izazivati reakcije u oblilku optužbi za rasizam ili islamofobiju kakvu bi izazivalo razapinjanje Kine, Indije, Brazila ili Saudijske Arabije iz istih razloga. Hollywood je, uostalom, to vidio davno prije političara, o čemu svjedoči da su Rusi već desetljećima dežurni negativci u njihovim filmovima bez obzira na sve hektolitre votke koje su zajedno ispijali Jeljcin i Clinton. Teško je vjerovati da će ta pragmatična računica izbjeći scenaristima i ove medijsko-političke drame.
