Zagovornici teze o globalnom zatopljenju – ili, da budemo precizniji, medijske histerije kojom se svakojake dalekosežne mjere nastoje progurati pod firmom borbe protiv globalnog zatopljenja – skepticima imaju običaj zatvarati usta tvrdnjom kako o njihovoj tezi nema spora, odnosno da postoji “jasan znastveni konsenzus”. Kao krunski dokaz se navode izvještaji UN-ove Međunarodne komisije za promjenu klime (IPCC), čije se svako slovo treba tretirati kao Sveto pismo.
Vjernicima globalnog zatopljenja će, pak, biti problem suočiti se s činjenicom da je i sam IPCC priznao kako je nešto od tog njegovog konsenzusa bilo temeljeno na klimavim nogama (nezavisno od “kuhanja” podataka i sličnih detalja afere Climategate). Posljednji primjer predstavlja upozorenje o tome da će se ledenjaci na Himalaji otopiti do 2035. godine, a koje se pojavilo u IPCC-ovom izvještaju iz 2007. godine.
IPCC-ovi stručnjaci, pak, sada tvrde da upozorenje nije bilo temeljeno na nikakvim čvrstim znanstvenim podacima, nego na jednom jedinom članku objavljenom u časopisu New Scientist iz 1999. godine. Članak je, pak, sadržavao intervju sa Siyedom Hasnainom, indijskim znanstvenikom sa Sveučilišta Jawaharlal Nehru u New Delhiju. Dr. Hasnain, pak, danas tvrdi da je ono što je tada izjavio bila “špekulacija” i da danas ne misli da će do 2035. doći do otapanja ledenjaka.
Ta “špekulacija” će biti izbačena iz sljedećeg IPCC-ovog izvještaja, tvrdi profesor Murari Lan, koji je u IPCC-u zadužen za pitanja ledenjaka.
