Konačno rješenje za globalno zatopljenje?

Kina se očigledno vrlo pažljivo pripremila za samit u Kopenhagenu, pa će se zapadne industrijske države morati prilično namučiti žele li njoj i njenim partnerima iz BRIK-a nametnuti ograničenja potrošnje fosilnih goriva. Osim već pomalo izlizanog argumenta o tome kako države koje su zavladale svijetom kroz trovanje atmosfere sada taj položaj nastoje očuvati licemjernom brigom za tu atmosferu, odnosno sprečavanjem da iste metode koriste svi ostali, kineski dužnosnici su pripremili dodatni, mnogo efikasniji argument.

On bi se najkraće mogao opisati riječima “ako zbilja želite zaustaviti globalno zatopljenje, onda…”, a malo opširnije kao nastojanje da se problem klimatskih promjena – ako je uistinu tako ozbiljan kao što sugeriraju alarmisti, odnosno tvorci video-spotova o djeci u pustinji i padajućim polarnim medvjedima – riješi daleko bržim, lakšim i jednostavnijim metodama od onih na kojima inzistiraju zapadne demokratske države. Svijet bi se, drže Kinezi, više trebao ugledati na njih i na njihove metode rješavanja gorućih društvenih, ekonomskih i ekoloških problema, ma koliko nježnim zapadnim dušicama izgledale malo previše “sirove”.

Zhao Baige, kineska ministrica zadužen za demografiju i planiranje obitelji, tako optužuje zapadne države i javnost da su se u borbi protiv globalnog zatopljenja ograničili isključivo na mjere suzbijanja potrošnje fosilnih goriva, koje on drži isključivo “palijativnim”. Model koji ona predlaže, a što prenosi China Daily, bi udario na izvor problema, odnos izvor fenomena koji je najodgovorniji za porast potrošnje fosilnih goriva – porast stanovništva.

Baige navodi da je upravo zahvaljujući kontroverznoj politici jednog djeteta, službeno uvedenoj godine 1979. i provođenoj često ne baš tako “mekanim” metodama – što je, prema navodima zapadnih boraca za ljudska prava, uključivalo prisilne pobačaje i sterilizacije – uspjela sebe lišiti 400 milijuna “suvišnih” gladnih usta te tako dobrim dijelom iskorijeniti siromaštvo, suzbiti socijalne i druge nemire, te stvoriti preduvjete za kontinuirani ekonomski rast i stvaranje kineske srednje klase.

Manje Kineza koje je proizvela ta politika je – gledano elementarnom logikom – proizvelo manje potrebe za gradnjom novih stanova, manje proizvoda široke potrošnje, manje industrijske aktivnosti i manje automobila po cestama, a sve to znači manje potrošnje fosilnih goriva.

Prijedlozi da se takve metode koje zagovara jedna totalitarna i nedemokratska država prošire, a možda i nametnu, ostatku svijeta ne bi trebali naći na povoljno tlo među “prosvijećenim” liberalnim demokracijama Zapada. Ili je barem to tako izgledalo do ovog uvodnika u kanadskom Financial Postu koji navodi da jedino proširenje kineske politike jednog djeteta na ostatak svijeta može dovesti do smanjenja štetnih plinova, a samim time i zaustavljanja ili barem usporavanja globalnog zatopljenja.

I opet argument kanadskog lista ima itekakvog smisla, ali kao i mnoge dobre ideje postavlja ploče za put u pakao. Logika kojom se smanjenjem rađanja zaustavlja globalno zatopljenje dovodi do još jednog jednostavnog, ali mračnijeg zaključka. Nije li od smanjenja rađanja još bolje problem sasjeći u začetku? Zašto čekati da se svjetsko stanovništvo smanji umiranjem današnjih parova bez “suvišne” djece kada je daleko brže ukloniti sada već postojeće roditelje?

Ta sugestija će mnogima neugodno sličiti na konačno rješenje jednog drugog problema 1940-ih. A još će biti neugodnije podsjećanje da je njegov glavni zagovaratelj, slično kao i današnji borci protiv globalnog zatopljenja, bio poznat po ljubavi prema životinjama i prirodi.

Hoće li Climategate dovesti do prve ostavke?

Dr. Phil Jones, ravnatelj Jedinice za klimatska istraživanja (CRU) pri Sveučilištu Istočne Anglije je izjavio kako će se privremeno povući sa dužnosti dok traje istraga vezana uz “procurene” E-mailove i dokumente njegove institucije. Dr. Jones će tako imati više vremena da odgovara na pitanja policijskih istražitelja koji nastoje otkriti na koji su način – preko “hakera” ili lokalnog “zviždača” – inkriminirani materijali dospjeli u javnost. Ukoliko dr. Jones ostane van dužnosti, mogao bi biti prva žrtva skandala koji prijeti da ne samo dovede u ozbiljnu sumnju teoriju o globalnom zatopljenju, nego i u paramparčad razbije povjerenje svjetske javnosti u znanstvenike.

Njemu bi se mogao pridružiti dr. Michael Mann sa Sveučilišta u Pennsylvaniji, poznat po svom grafikonu “hokejaške palice” koji sugerira nagli skok prosječne temperature u svijetu. Njemu matično sveučilište namjerava postaviti nekoliko pitanja vezanih uz E-mailove s kolegama iz CRU, a u kojima se detaljno opisuje “kuhanje” znanstvenih podataka kako bi ih se uskladilo s “politički korektnom” teorijom globalnog zatopljenja.

U Australiji je, pak, skandal vjerojatno omogućio da u Senatu, kojim dominiraju oporbeni liberali, padne zakon koji uvodi novu ambicioznu shemu ograničenja potrošnje fosilnih goriva i trgovine preostalim “karbonskim kreditima”.

Vjerojatno da će se negativne posljedice afere odraziti i na ranije pompozno najavljeni klimatski samit u Kopenhagenu. Danas malo tko misli da će se na njemu donijeti neke dalekosežne odluke. Kini, Indiji, Brazilu, Južnoafričkoj Republici i drugim zemljama u razvoju je afera Climategate došla kao melem na ljutu ranu, odnosno savršeni izgovor da odbiju sugestije bogatih zapadnih zemalja prema kojima bi vlastiti ekonomski razvoj trebali žrtvovati radi “spašavanja planeta od sigurne propasti”.

Spor oko klime izaziva politički potres u Australiji

Spor oko globalnog zatopljenja i – što je važnije – nastojanja da se ono zaustavi monumentalnim zakonodavnim i administrativnim mjerama – bi mogao izazvati politički potres u Australiji.

Australska Liberalna stranka je, naime, na izvanrednoj konvenciji svrgnula svog šefa Malcolma Turnbulla i na njegovo mjesto stavila Tonyja Bennetta koji je skeptik po pitanju globalnog zatopljenja i koji se zarekao da će pokušati zaustaviti izglasavanje zakonski projekt o Shemi za trgovinu emisijama štetnih plinova koje nastoji progurati premijer Kevin Rudd.

Austalska laburistička vlada je taj zakon – koji predviđa najoštriju kontrolu emisija ugljika u atmosferu među svim industrijskim državama – nastojala izglasati prije klimatskog samita u Kopenhagenu. U tu je svrhu Rudd osigurao podršku Turnbulla, ali je zbog toga Turnbull postao predmetom kritika, a na kraju i pobune članova vlastite stranke.

Abbott je svoj stav objasnio time da bi Shema, umjesto da zaustavi zagađenje, u stvari stvorila novo masovno oporezivanje građana, ogromnu birokraciju te “crni fond” preko koga bi se kupovali birači i interesne grupe.

S druge strane, Ruddu bi to bio izvrstan izgovor da raspiše izvanredne izbore na kojima bi liberalna većina u Senatu bila “otpuhana”, a laburisti nakon toga komotno mogli izglasati taj zakon.

U međuvremenu je Climategate – skandal s “kuhanjem” znanstvenih podataka vezanih uz globalno zatopljenje – prisilio Jedinicu za klimatska istraživanja (CRU) Sveučilišta Istočne Anglij da počne objavljivati iste one podatke koje je, kako navode “hakirani” E-mailove, nastojalo zataškati jer “ne pokazuju trend zatopljenja”.

Skandal oko “kuhanja” globalnog zatopljenja dobio svoj soundtrack

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=climate+change+snow&iid=1133641″ src=”3/c/8/4/Heavy_Snow_Fall_7d39.jpg?adImageId=7844268&imageId=1133641″ width=”234″ height=”156″ /]

Hakerska provala povjerljive korespondencije među vodećim znanstvenicima Jedinice za proučavanje klime (CRU) Sveučilišta u Istočnoj Angliji je već nakon nekoliko dana, u skladu s višedesetljetnim običajima, dobila nastavak “gate”. Njega su prišili klimatski skeptici koji u njoj vide krunski dokaz za svoje tvrdnje da je globalno zatopljenje mit ili , u najboljem/najgorem slučaju, proces koji je iz dnevnopolitičkih razloga učinjen većim i bržim nego što to u stvarnosti jest. Iz nekih šezdesetak megabajta datoteka su izvađeni greatest hits u kojima se izražava zabrinutost zbog toga što meterološki podaci godinama ne prate prognoze o globalnom porastu temperaturu, izražava radost zbog smrti vodećih klimatskih skeptika ili im se prijeti fizičkim obračunima, te – što je najvažnije – iznose razni prijedlozi da se “kreativnom aritmetikom” i drugim knjigovodstvenim “trikovima” namjerno “podigne” prosječne temperature na Zemlji kako bi globalno zatopljenje izgledalo kao upravo onakva babaroga kakvom mediji plaše svijet.

Skandal, koji je dobio ime “Climategate”, odnosno i vlastiti članak za Wikipediji, s druge strane nije izazvao ama baš nikakvu pažnju među hrvatskim medijima. To, s jedne strane, nije teško razumjeti, s obzirom na njihovu opsjednost Gotovčevima, ustaško-partizanskom sapunicom i predsjedničkim izborima. S druge strane, nedostatak čak i protokolarnog spominjanja cijele afere – uz časni izuzetak Novog lista – se može objasniti i time da “neprikladna istina” Ala Gorea predstavlja maksimum za spoznajne i druge intelektualne sposobnosti većine uredničkih i novinarskih kadrova hrvatske Sedme sile.

Hrvatski medijski djelatnici se, s druge strane, mogu pravdati i time i da njihovi inozemni kolege nisu pokazali pretjerani entuzijazam za priču koja potkopava godine njihovog rada u svrhu “senzibiliziranja” javnosti za klimatski problem, odnosno od njihovog spašavanja svijeta čini iluziju. Tamo gdje se priča probila u medije, može se zapaziti šok, nevjerica i demoralizacija među nekoć prilično glasnim zagovornicima priče o globalnom zatopljenju. George Monbiot tako u Guardianu tvrdi da će otkriće E-mailova – iako oni, po njegovom mišljenju, ne ukazuju na nikakvu globalnu zavjeru ili sistematsko obmanjivanje javnosti, predstavlja “ozbiljan udarac” za sve one koji nastoje zaustaviti globalno zatopljenje jer su makijavelističkim metodima kao “kuhanje” podataka i nastojanje da se suzbiju skeptici kompromitirali svoj, inače, plemeniti cilj.

Zagovornici globalnog zatopljenja ili “alarmisti” – kako ih nazivaju skeptici – su pak na otkriće svog magnum crimena odgovorili vlastitom teorijom zavjere, prema kojoj je cijela priča namjerno “pukla” upravo u trenutku kada se Obama sprema u Kopenhagen na veliki globalni samit gdje bi čelnici svjetskih država trebala ustanoviti nova, oštra i međunarodno obvezujuća ograničenja upotrebe fosilnih goriva.

Bio zavjera ili ne, ovaj skandal je postao “punokrvan” onog trenutka kada je poslužio kao podloga za izuzetno zabavnu video-parodiju koja se ovih dana vrti na YouTubeu, i čiji je glavni junak dr. Michael Mann, klimatolog i “alarmist” poznat po kontroverznoj temperaturnoj krivulji u obliku “hokejaške palice”.

I ovaj “…gate”, kao onaj originalni, koji je Nixona koštao predsjednika, ima istu moralnu pouku. Problem nije u tome što nekoga uhvate s prstima u medu koliko to što on to pokušava zataškati.

Ruski hakeri razotkrili “istinu” o globalnom zatopljenju?

[picapp align=”left” wrap=”false” link=”term=global+cooling&iid=1575655″ src=”5/a/c/0/Middle_East_Instability_1fb7.jpg?adImageId=7694707&imageId=1575655″ width=”234″ height=”157″ /]

Znanstveni svijet – koji usprkos svem tehnološkom napretku nema običaj dolaziti na naslovnice novina – ovih je dana potresla vijest o “pothvatu” grupe. navodno ruskih, hakera koji su “provalili” E-mailove vodećih britanskih i američkih klimatologa, a čiji sadržaj u pitanje dovodi općeuvriježene “istine” o globalnom zatopljenju.

E-mailovi su ukradeni sa Sveučilišta Istočne Anglije, sadrže niz povjerljivih znanstvenih podataka, ali i međusobnih diskusija u kojima znanstvenici izražavaju čuđenje zbog toga što se nisu ostvarile prognoze o kontuiniranom porastu globalnih temperatura, ali i sve veću frustraciju zbog skeptika koji drže da je globalno zatopljenje izazvano ljudskom aktivnošću ništa drugo do jedan lijepi mit.

Neki od inkriminiranih mailova, kao što je onaj koga je napisao dr. Mann s Državnog sveučilišta Pennsylvanije, svjedoče kako neki znanstvenici koriste “trikove” kako bi podatke o temperaturi uskladili s modelima koji sugeriraju globalno zatopljenje. Takva otkrića se bez svake sumnje osnažiti argumente skeptika koji drže da je teza o globalnom zatopljenju proizvod ekonomskog i političkog pritiska kome su izloženi vodeći znanstvenici.

Hakiranje se, pak, inače zbilo neposredno pred sastanak u Kopenhagenu na kome su svjetski čelnici trebali odrediti novu strategiju borbe protiv globalnog zatopljenja. Međutim, već prije je, čak i iz usta Baracka Obame, rečeno da nekih spektakularnih rezultata na tom skupu neće biti. Razlog je možda u još uvijek nedovoljno objašnjenoj i po zagovornike globalnog zatopljenja nepovoljnoj činjenici da se prosječna globalna temperatura proteklih deset godina nije makla s mjesta.

Daleko od pumpe, toplo oko srca

[picapp src=”0/8/c/4/50.jpg?adImageId=6475541&imageId=2313488″ width=”234″ height=”156″ /]

Najnovija anketa Pew Research Centera je pokazala kako 35 posto Amerikanaca vjeruje da globalno zatopljenje ozbiljan problem, što predstavlja pad u odnosu na travanj 2008. godine, kada je u sličnom istraživanju takvo mišljenje imalo njih 44 posto. Otprilike sličan pad se bilježi i kod pozitivnih odgovora na pitanje da li je globalno zatopljenje izazvano ljudskom aktivnošću.

S druge strane, 50 posto Amerikanaca još uvijek podržava planove da se uvedu ograničenja potrošnje fosilnih goriva kako bi se zaustavilo globalno zatopljenje, dok im se 39 posto protivi. Anketa je, pak, ustanovila da se ograničenjima protivi uvjerljiva većina među onim Amerikancima koji za sebe tvrde da su “detaljno upućeni u materiju”.

Ovakvi rezultati će mnogima predstavljati iznenađenje, s obzirom na medijsku histeriju o ledenjacima koji se tope, kao i tvrdnje da je upravo obećanje o odlučnoj borbi protiv globalnog zatopljenja jedna od stvari koja je Obami donijela Bijelu kuću.

No, s druge strane, hlađenje javnosti prema globalnom zatopljenju se može daleko uvjerljivije objasniti hladnom financijskom računicom prema kojoj bi ograničenje korištenja fosilnih goriva značila skuplji benzin, skuplje grijanje i mnoge razne neugodnosti koje recesiju čine još neugodnijom. Tome treba dodati i fluktuacije na tržištu nafte; niska cijena benzina obično sa sobom dovodi daleko manje brige za dobrobit polarnih medvjeda.

Globalno zatopljenje presudilo (i) Air Franceu 447?

Čim su započele špekulacije da bi nestanak, odnosno pad Air Franceovog “airbusa” na letu 447 moglo biti uzrokovano inače neuobičajenom, ali za tropske paralele i ne baš tako neočekivanom olujom koja izaziva grmljavine i turbulencije na visini od 15000 m, postalo je jasno da će, prije ili kasnije, netko potegnuti globalno zatopljenje, odnosno emisije CO2 i zle teksaške naftaše kao krivca za tu tragediju. Jedan od primjera je Aleksej Kokorin iz ruske podružnice ekološke organizacije World Wildlife Funda koji pad aviona smješta u kontekst “povećanog broja ciklona, učestalijih padalina i poplava” u Evropi, odnosno posljedica zagrijavanja oceana izazvanog pojačanjim emitiranjem stakleničkih plinova od strane čovječanstva i njegove industrije.

Gotovo je sigurno da će ovakvih špekulacija i tumačenja biti sve više, odnosno kako će nedostatak pouzdanog zaključka o tome što je uzrokovalo pad aviona biti nadoknađen raznoraznim teorijama zavjere koje često proturječne činjenice “elegantno” spajaju u zaokružen sistem koji bi tragediji trebao dati nekakav smisao. Eksplozija bombe, koja je u ovom trenutku isto tako vjerojatna kao i udar groma/turbulencija, se s druge strane ne čini kao “racionalno” objašnjenje s obzirom da nitko nije preuzeo odgovornost – iako presedani za nešto tako postoje, a od kojih je najpoznatije rušenje aviona tvrtke Air India 1980-ih, pripisano separatistički nastrojenim Sikhima. Dvije stotine mrtvih, među kojima i brazilski princ, se s druge strane mogu nekako lakše objasniti ako su žrtve mnogo opasnijeg i podmuklijeg “negativca” u obliku globalnog zatopljenja. A tu je priču još lakše prihvatiti ako se kao alternative odbace tehnički problemi s “airbusom”, pilotska greška ili – jednostavno – tragičan, ali banalan splet okolnosti koji se jednostavno nije mogao predvidjeti.

Izvoditi nekakve dalekosežne zaključke o budućnosti klime i čovječanstva na temelju pada Air Francea danas ima isto toliko smisla koliko i na temelju potapanja Titanica 1912. godine. Da su tadašnji mediji bili tako hitri s pretpostavkama o tome zašto je “nepotopivi” brod stradao od ledenjaka, opći zaključak bi bio da će svijet 20. stoljeća pasti pod okove ledenog doba.

Spasiti planet bojanjem krovova u bijelo?

Profesor Steven Chu, ministar energetike u administraciji američkog predsjednika Baracka Obame, inače dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, izazvao je poprilično pažnje svjetskih medija svojim nedavnim prijedlogom da se svuda po svijetu krovovi počnu bojati u bijelo. Svrha inicijative jest borba protiv globalnog zatopljenja – bijela boja reflektira toplinu Sunčevih zraka, pa se time kuće i zgrade manje zagrijavaju, što znači manje potrebe da se atmosfera truje i zagrijava s fosilnim gorivima koja bi trebala stvarati struju za klima-uređaje.

Na prvi pogled se čini da ta ideja ima smisla – čak i nekome, koji, poput autora ovih redova – nije u potpunosti uvjeren u “konsenzus” o skoroj apokalipsi izazvanoj globalnim zatopljenjem. Uvijek je bolje trošiti manje energije, postojalo globalno zatopljenje ili ne.

Međutim,. isto tako se dobro prisjetiti da to što je netko dobio Nobelovu nagradu ne znači da baš sve to dođe iz njegovih usta mora biti pametno (neki od nobelovaca su u svoje vrijeme bili pristaše Adolfa Hitlera, no bolje je ne zazivati Godwinov zakon u ovom postu).

Članak u Telegraphu koji se bavi nekim praktičnim aspektima primjene Chuove ideje je, pak, konzultirao Jakea Hackera, glavnog fizičara u građevinskoj tvrtki Arup. Hacker je rekao kako bi masovna primjena bijele boje na krovovima i zidovima velikih gradova mogla stvoriti “problem s odsjajem”, ali i podsjetio da se samo 1,5 posto površine Zemlje odnosi na gradove.