Kritična točka je prijeđena?

Loše stanje svjetske ekonomije se odrazilo na loše stanje hrvatske ekonomije, a s obzirom na kapitalističke zakonitosti, moralo se odraziti i na hrvatske medije koji su sve manje u stanju vršiti ono što im je primarna funkcija – informirati javnost o svijetu kakav jest. Stoga i ne iznenađuje što se na stanjenim stranicama naših novina te sve praznijim stranicama naših portala ne komentiraju kolumne poput ove u Telegraphu. Svijet onakav kakvim ga opisuje kolumnist Jeffrey Warner nije svijet koji će izmamiti prosječnom konzumentu hrvatskih medija osmjeh na lice.

Naime, Warner tvrdi da bi problemi u kojima se danas nalazi Grčka nisu posljedica okolnosti specifičnih za tu zemlju, nego da su zapravo tek prva manifestacija fenomena koji će bez neke velike razlike p0goditi sve zemlje, bez obzira na to koliko one bile daleko od mediteranskog šlamperaja. I, da stvar bude gora, sve što su vodeće zapadne vlade imali u arsenalu mjera kojima se to trebalo spriječiti je potrošeno. Nema više poreznih sredstava kojima bi se banke umjetno održavale na životu niti potpomagala potrošnja -slijedi novi niz masovnih otkaza i globalnog siromašenja.

Warner tvrdi da je dosegnuta “kritična točka”, odnosno da među svjetskim “usrećiteljima” sada caruje rezignacija, odnosno spoznaja da slijede godine, a možda i desetljeća neopisivog siromaštva i propadanja, te da se više ništa ne može učiniti. Stiglo se do tzv. petog stadija Kübler-Rossove skale umiranja.

Zapad je tu još uvijek ispred nas. Kod nas se prešlo preko “ne, Hrvatska je pod mudrim vodstvom San… pardon Kosor uspješno prebrodila krizu i riješila sve važne probleme” i “kako nam pokvarene eurokratsko-bankarske gnjide to učiniti” tek do “bit ćemo dobri, potrpat ćemo par lopova u Remetinec, samo da ne bude krize, ili barem da ne izbije prije nego što uđemo u EU”. Još se nije stiglo do “više nema nikakvog smisla”, odnosno do “živjet ćemo sretni i neopterećeni materijalizmom sada kada nema bogatstva”.

Nijemci predložili Grčkoj da proda teritorij

Zlobnici bi rekli kako današnji odnosi između Njemačke i Grčke sve više sliče na odnose Slovenije i Srbije krajem 1980-ih. Pesimistima koji se brinu da EU čeka još jedne multinacionalne federacije sasvim sigurno neće uljepšati dan vijesti iz Njemačke gdje se na grčke kritike njemačke bezdušnosti i odbijanja da se pomogne EU-braći u nevolji odgovara s prijedlozima koji će samo doliti ulje na nacionalističku vatru.

Tako današnji Bild citira dvojicu zastupnika Bundestaga koji pripadaju koaliciji Angele Merkel – Franka Schäfflera iz liberalnog FDP-a i Marca Wanderwitza iz demokršćanskog CSU-a – koji su ponudili “zanimljivo” rješenje grčkih financijskih problema. Schäffler je, naime, predložio da Grčka jednostavno proda svoje otoke, od kojih su mnogi nenastanjeni te tako prikupi sredstva za punjenje svoje budžetske rupe bez dna. Wanderwitz, pak, drži da bi Grčka svoje otoke trebala nuditi kao zalog za bilo kakav kredit koji bi joj pomogao otplati duga.

Ono što je zanimljivo jest da hrvatski mediji o svemu ovome šute. Što je prilično razumljivo s obzirom da bi slična rješenja za slične probleme mogla doći na red i u Hrvatskoj. A reakcije – ako se samo prisjetimo cirkusa koje je izazvala šaka slane vode u Piranskom zaljevu – će biti sve nego “europejske”.

Izbori bez izbora

Prijevremeni parlamentarni izbori – o kojima se tako mnogo priča, što zbog globalne recesije koja je počela udarati i najskeptičnije stanovnike Hrvatske, što zbog dolaska Josipovića na Pantovčak koji je oduševio salonske ljevičare i liberale – ne izgledaju kao dobra ideja za Jadranku Kosor. Što je ona i sama rekla, iako je svoje dnevnopolitičke razloge sakrila jeftinim “spinom” prema kojoj bi cijeli predizborni cirkus bez potrebe “odgodio pregovore o ulasku u EU“.

Većina – uključujući T-portalove urednike koji su tekst komentirali s nadnaslovom “premijerkina logika” – će najvjerojatnije odbaciti Kosoričine argumente. Međutim, to ne znači da argumenti protiv prijevremenih izbora ne postoje, odnosno da njihovo održavanje, barem na kraći rok, ne bi dodatno zakompliciralo ionako tešku situaciju u kojoj se trenutno nalazi Hrvatska.

Glavni razlog protiv prijevremenih izbora spominje i Marinko Čulić u svom komentaru, a to je u spoznaji da su dvije glavne opcije koje se nude – HDZ i SDP – tako slične jedna drugoj, odnosno da imaju iste (neoliberalne i antisocijalne) ekonomske programe da birači zapravo neće imati nikakve alternative. A tu je, dakako, i ne baš tako nevjerojatna mogućnost da HDZ – što zbog marljivo njegovanog kulta Spasiteljice Jace u udvoričkim medijima, što zbog SDP-ove opetovano pokazivane sposobnosti da čupa poraze iz ralja sigurne pobjede – jednostavno i ovaj put pobijedi, pa i ti “povijesni” izbori na kraju budu još jedno vječno ponavljanje istog.Veliki broj birača suočenih s izborom između HDZ 1.0 i HDZ 2.0 oličenog u Milanovićevoj stranci će jednostavno odlučiti ostati kod kuće.

Možda najbolji indikator na što bi ti izbori trebali sličiti jest “festival demokracije” odnosno prvi neposredni izbori za predsjednika Graske organizacije SDP-a u Splitu. Na njima je, usprkos žestokog navijanja lokalnih medija (u čemu se posebno istakao novi tjednik Vrime) za mladog, telegeničnog i energičnog “splitskog Batmana” Ranka Ostojića pobijedio “brontosaur”,  “komunistička zvijer” i “splitski Castro” u liku Marina Jurjevića. Točnije, od “epohalne” promjene koji su ti izbori trebali donijeti na kraju nije bilo ništa. Prosječni član splitskog SDP-a, slično kao i prosječni birač 2007. godine e između dvije ne baš previše atraktivne niti previše različite opcije izabrao onu koja je predstavljala bolje oličenje linije manjeg otpora. Za odljepljivanje birača od takvih stavova bi ekonomska kriza trebala postati daleko gora nešto je u ovom trenutku, odnosno jedino bi ih dosada nepoznati šokovi trebali natjerati da se okrenu nekim alternativnim opcijama kojih, pak, u ovom trenutku baš i nema na vidiku. Zbog svega toga se čini da bi prijevremeni izbori ne bi imali bitno različite efekte od onih redovnih.

Chavez optužen za šurovanje s ETA-om i planiranje atentata

Od sve “nestašne djece” među svjetskim čelnicima vjerojatno se nitko ne može mjeriti s popularnošću Huga Chaveza. Njegove bombastične izjave, žvakanje koke, besramni populizam i uporno prkošenje svjetskom poretku i “međunarodnoj zajednici” su glazba za salonskih ljevičara i radikala na svim meridijanima i paralelama. A upravo to da je Chavez svoje ispade ograničio na verbalnu sferu ga je učinilo manje opasnim od nekih tiših, ali nuklearnim ambicijama opsjednutih “nestašnih dječaka”.

To bi se, međutim, moglo promijeniti nakon što je španjolski sudac Eloy Velasco optužio Chavezovu vladu kako namjerava likvidirati kolumbijskog desničarskog predsjednika Alvarea Uribea, koristeći se atentatorskim uslugama baskijske terorističke organizacije ETA. Velasco je također optužio venezuelansku vladu da je u kontaktu s FARC-om, kolumbijskom gerilskom organizacijom koja namjerava svrgnuti Uribeov režim. Venezuelanske vlasti su preko kongresnika Haydena Pirele odbile te optužbe.

Optužbe se ne čine toliko neuvjerljivima, barem kada su u pitanju motivi. Odnosi između Chaveza i Uribea – koji je uživao titulu jednog od rijetkih Bushovih saveznika na primjetno anti-američki raspoloženom i ulijevo okrenutom južnoameričkom kontinentu – nikada nisu bili sjajni. Chavez je optuživao Uribea da podržava zavjere i državne udare protiv njega (poput propalog puča 2002. godine) te pokušaje otcjepljenja naftom bogate i antichavezovski raspoložene pokrajine Zulia na kolumbijskoj granici. Uribe, pak, Chavezu nije ostajao dužan te ga je optuživao za šurovanje s FARC-om.

Chavez se, pak, zbog izbijanja ove afere našao u ozbiljnim problemima što se tiče odnosa sa Španjolskom. Bivša matica je dugo vremena – najviše zbog nafte – imala dobre odnose s bivšom kolonijom i njenim bolivarskim režimom, a što se, između ostalog, odrazilo i na prodaju najsuvremenijeg oružja. Između Španjolske i Venezuele su se čak mogle pronaći i neke ideološke paralele, s obzirom da je Španjolska nakon dolaska Zapaterovih socijalista na vlast najlijevija od svih država Evrope isto onako kako je Venezuela (uz izuzetak Kube) najlijevija država Latinske Amerike.

Međutim, Chavez je mnoge svoje kredite kod Španjolaca potrošio izazvaši diplomatski incident s kraljem Juanom Carlosom (gdje je čak i republikanski orijentirana javnost Španjolske stala na stranu monarha). Šurovanje s ETA-om, koja se smatra bandom krvoločnih ubojica bez obzira na ideološke orijentacije svake španjolske vlasti, bi predstavljao daleko veći problem za odnose Caracasa i Madrida.

http://www.presstv.ir/detail.aspx?id=119846&sectionid=351020704E

Obitelj na sebi primijenila “konačno rješenje” globalnog zatopljenja

Kada je autor ovog bloga prije nekoliko mjeseci napisao kako će nastojanja da se svijet spasi od globalnog zatopljenja s vremenom eskalirati u metode koje je usavršio jedan neshvaćeni austrijski umjetnik, nije očekivao da će trebati tako malo čekati da netko te ideje počne provoditi u praksu. Još je manje bilo za očekivati da će se te ideje primjenjivati na sebi i članovima svoje obitelji.

A upravo se tako nešto dogodilo u gradu Goya, u sjevernoj argentinskoj provinciji Corrientes. Kako piše londonski Telegraph, priča je započela kada su zabrinuti susjedi pronašli sedmomjesečnu bebu kako vrluda kućom u kojoj su se nalazila trupla njenih roditelja – 56-godišnjeg Francusca Lotera i njegove 23-godišnje supruge Miriam Coletti. Ispostavilo se ne samo da je dijete bilo samo puna tri dana, nego da je ustrijeljeno, ali da je metak nekim čudom uspio izbjeći sve vitalne organe. Njen 2-godišnji brat Francisco, međutim, nije bio te sreće te je pronađen mrtav.

Policija je ubrzo otkrila kako je zločin zapravo samoubojstvo, odnosno da su Francisco i Miriam odlučili ubiti svoju djecu, a onda i sebe. Motiv za svoj čin su naveli u oproštajnim pismima gdje su “izrazili zabrinutost” zbog stanja u kome se nalazi svijet zbog globalnog zatopljenja.

Zar i ti sine Niall?

Kada se negdje prije godinu dana u zapadnim medijima relativno diskretno pojavila vijest o ruskom politologu po imenu Igor Panarin i njegovim predviđanjima kako bi SAD u vrlo bliskoj budućnosti mogla zadesiti gorka sudbina SSSR-a, odnosno odlazak u klub nestalih država, prve reakcije – barem one na Zapadu – su bile podsmjeh i spominjanje ruske ljubavi prema votki.

Međutim, kao i u mnogim drugim slučajevima, globalna recesija je nakon godinu dana bitno izmijenila pogled na mnoge stvari. Ono što je prije godinu dana izgledalo toliko fantastično da bi izazivalo podsmjeh danas više nije tako smiješno.

Panarinove teze tako nisu smiješne Niallu Fergusonu, uglednom britanskom povjesničaru koga se teško možda nazvati protu-zapadnim anti-imperijalistom ili sovjetonostalgičarom. U svom današnjem komentaru za Los Angeles Times Ferguson ne ide tako daleko da kao Panarin detaljno opisuje nove entitete koji bi se stvorili na ruševinama raspadnute Amerike, ali upozorava kako trenutak kada se Amerikanci moraju suočiti s onime što im je donedavno izgledalo nezamislivo nije daleko, odnosno da su u slučaju današnje Amerike na djelu isti oni povijesni mehanizmi koji su za manje od desetljeća globalnu supersilu – koja je vjerovala da pobjeđuje u hladnom ratu – izbrisali sa zemljopisne karte.

Ne bojte se, Rick je još tu

Ricku Astleyu definitivno nije lako u posljednje vrijeme. Prvo su ga prije nekoliko mjeseci živog sahranili na Twitteru, a prije par dana mu je Youtube priredio nešto slično.

Globalni video-servis je, naime, navodeći kao obrazloženje kršenje autorskih prava, sa svoje web-stranice skinuo njegov video-spot Never Gonna Give You Up. Pri tome – barem se tako činilo na prvi pogled – uopće nije vođeno računa da je riječ o jednoj od najučitavanijih video-snimci u povijesti, zaslužnoj za fenomen zvan rickrolling.

Međutim, fanovi velikog britanskog pop-umjetnika već nakon 20 sati više nisu imali razlog za očaj. Google je vratio video-snimku na web-stranicu, objasnivši kako je riječ o pogrešci, odnosno da je Never Gonna Give You Up skinuta zbog toga što je od strane nekih od korisnika servisa bila “označena kao spam”, odnosno da je tim zadužen za čišćenje Youtubea od smeća reagirao “previše revnosno”, očigledno ne znajući da time čini kulturocid na Netu.

Carly Simone svoju slavnu pjesmu posvetila Davidu Geffenu?

Čini se da je razriješena  jedna od najvećih misterija u povijesti popularne kulture 20. stoljeća – tko je “tašti” muškarac kojega je pjevačica Carly Simon ovjekovječila kao “junaka” svoje popularne pjesme “You’re So Vain”. U njoj se tajanstveni muškarac opisuje kao tako “tašt” da misli da je pjesma posvećena njemu.

Pjesma je bila veliki hit 1972. i 1973. godine, a otada je predmet brojnih špekulacija o tome tko je njen junak. Često su se spominjala imena muškaraca s kojima se Simon u to vrijeme družila – Mick Jagger, Cat Stevens, Kris Kristofersson, te, kao najzgledniji kandidat, notorni ženskar i holivudska superzvijezda Warren Beatty.

Simon je sve vrijeme tvrdila da je kao inspiraciju za pjesma poslužila ne jedna, nego više osoba.

Sun, međutim, tvrdi da je uspio identificirati tajanstvenog muškarca u liku Davida Geffena, muzičkog producenta, inače homoseksualca, koji je Simonovoj bio početkom 1970-ih bio poslodavac u diskografskoj kući “Elektra”.

Sunovi novinari su do tog zaključka došli otkrivši kako Simon na novoj verziji pjesme, koja bi se uskoro trebala pojaviti na albumu Never Been Gone, izgovara Geffenovo ime natraške. Iskreno sumnjam da će takve tehnike, kojima se otkrivao satanistički sadržaj u heavy metal pjesmama 1980-ih, razuvjeriti skeptike.

Bronca sportašima draža od srebra

USA Today s ovim člankom vjerojatno neće dobiti Pulitzerovu nagradu, ali bi mu se mogao zalomiti nekakav suvremeni ekvivalent “Feralove” nagrade za otkrivanje tople vode. Olimpijada je temu učinila aktualnom, s nečime se moraju ispuniti stranice, pa je najvjerojatnije iz naftalina izvađena studija koju je napravila katedra za psihologiju Sveučilišta Cornell koja tvrdi da sportaši u pravillu osjećaju veće zadovoljstvo kada osvoje brončanu nego kada osvoje srebrnu medalju. Psiholozi nastoje objasniti rezultate ove studije time da se dobitnik srebrne medalje grize zbog toga što je mogao dobiti zlato, dok je dobitnik bronce sretan što je uopće na podiju.

Autor ovih redova je, inače, do istog zaključka, bez korištenja ikakvih statistika ili znanstvenih metoda, došao razgovarajući s prijateljima u osnovnoj školi. Iako se mogu pronaći izuzeci od tog pravila, najčešće zbog određenih okolnosti koje nemaju veze sa sportom ili pojedinačnom psihologijom (Jure Franko u Sarajevu, hrvatski košarkaši u Barceloni), jednostavno se teško odati dojmu da je u današnjem sportu bronca svima draža od srebra.

Uostalom, teško je zamisliti da bi osvajači srebra svoje pothvate mogli proslavljati na način na koji je to u Vancouveru učinio američki snowboarder Scotty Lago, te zbog toga morao biti “diskretno” otpremljen iz grada od strane svog Olimpijskog odbora.

Potrošena “Latinica”

Malo tko to želi priznati, ali da se danas zagrebačkom Radiju 101 dogodi ista ona stvar koja se planirala u jesen 1996. godine malo je vjerojatno da bi itko izašao na ulice. Slično bi se moglo reći i za “Latinicu”, još jednu od institucija onoga što se voljelo zvati “građanskom”, “demokratskom”, “slobodoumnom” i “europskom Hrvatskom”, a koje, po svemu sudeći, čeka ista sudbina koja se zadesila “Feral Tribune”.

Ono što je možda najžalosnije u cijeloj toj epizodi jest da u pitanju nije nikakva podmukla zavjera niti još jedno gašenje svjetla u balkanskoj krčmi nego nekakavi sasvim prozaični ekonomski i kulturni trendovi zbog kojih Latinova emisija – barem u obliku na kojem je on inzistirao – izgleda kao relikt nekog prošlog vremena. Latin se, slično kao i “Feral Tribune”, nije najbolje prilagodio novim okolnostima, a kada bi nakon cenzorskih pauza njegova emisija i dolazila na program, nije se mogao izbjeći dojam podgrijane sarme i ponavljanja riječi i slika koje su daleko uvjerljivije, s više strasti, a i s daleko više aktualnosti rečene 1990-ih.

Ono što možda u cijeloj priči najviše zabrinjava jest to da Hrvatsku, kako stvari stoje, čekaju iskušenja možda i gora od onih 1990-ih, da oni od kojih se očekuje da u tim teškim vremenima budu nekakva moralna vertikala ili “svjetlo u mraku” su umorni, kompromitirani i potrošeni.