ACORN-ovom bauku “srezana” federalna optužnica

James O’Keefe, 25-godišnji konzervativni aktivist i tvorac “gerilskih” dokumentarnih filmova, bit će optužen za prekršaj a ne za kazneno djelo. On i njegovi kolege Joseph Basel (24), Stan Dai (24) i Robert Flanagan (24) će na sudu odgovarati za “ulazak u federalne prostorije pod lažnom izlikom”. Federalni tužitelj je na kraju tako odlučio opisati O’Keefeov pokušaj, da koristeći svoje prijatelje kao lažne radnike telekomunikacijske kompanije, pokuša ustanoviti je li Mary Landrieu, demokratska senatorica iz Louisiane, uistinu imala pokvarene telefone te zbog toga nije primala pozive birača bijesnih zbog njene podrške Obaminom planu zdravstvene reforme.

O’Keefe i društvo su to učinili 25. siječnja ove godine, ali su smjesta “provaljeni” i uhapšeni, a istragu je vodio FBI. Hapšenje je oduševilo liberalni dio američke javnosti, koji O’Keefea mrzi zbog gerilskih video-snimaka na kojima je, lažno se predstavljajući kao svodnik, uhvatio članove ljevičarske, ali utjecajne nevladine organizacije ACORN, kako mu pokušavaju pomoći u organizaciji lanca prostitucije i drugim nezakonitim djelatnostima. ACORN je zbog skandala ostao bez federalne pomoći, a prije par dana je bankrotirao.

“Watergate 2”, kako su neki komentatori nazvali O’Keefeov pohod na senatoričin ured, tako je završio kao “ćorak”. Međutim, njemu i drugovima ipak prijeti mogućnost da bude kažnjen s 250.000 dolara globe i maksimalno 6 mjeseci zatvora. Većina komentatora, pak, misli da to neće biti slučaj, odnosno da će O’Keefe . koji je u par intervjua rekao da “bi cijelu stvar, s onim što sada zna, izveo drukčije” – priznati krivicu u zamjenu za blažu kaznu.

Francuska odustala od ekološkog poreza

Nicolas Sarkozy nikada ne bi stigao do Elizejske palače da se nije znao prilagođavati političkim okolnostima. U Francuskoj takva prilagodljivost nije ni mana ni vrlina – ona je preduvjet za opstanak u politici, s obzirom da se teško može naći prevrtljivije biračko tijelo kao u toj zemlji.

Stoga i ne čudi što je nakon poraza njegove desničarske stranke UMP na regionalnim izborima, Sarkozy preko vlade Françoisa Fillona odlučio pokazati kako zna “slušati glas naroda” te da je spreman “otvoriti novu stranicu”. Za primjer je poslužio tzv. ekološki porez kojim bi se od francuskih poduzeća penalizirale emisije ugljika u atmosferu kako u svrhu spašavanja planeta, tako u svrhu dodatnog punjenja budžeta.

Zakon, koji je prema originalnim Sarkozyjevim planovima trebalo donijeti u srpnju, neće ići u proceduru. Premijer Fillon je zastupnicima UMP-a u Nacionalnoj skupštini objasnio kako je vlada zaključila kako bi novi režim – najdrastičniji u cijeloj Evropi – samo bespotrebno smanjio konkuretnost francuskih proizvoda na vanjskim tržištima (s obzirom da takav porez nema većina drugih država, uključujući francuske partnere u EU) i povećanjem cijena roba i usluga ugrozio ionako recesijom načeti standard francuskih građana.

Promatrači tvrde da je Sarkozy ekološki porez progurao prije svega nastojeći iskoristiti priču o globalnom zatopljenju, odnosno pokušati zelenim strankama oduzeti glasove mladih i “osviještenih” nastojeći sebe prikazati kao “ekološki odgovornog” državnika. Sudeći po rezultatima izborima, taj plan nije uspio. Većinu birača u Francuskoj, kao i drugdje u svijetu, sve manje brine spašavanje Gaje i dražesnih polarnih medvjeda, a sve više sastavljanje kraja od prvog do prvog.

DNK iz drevne kosti otkrio novu ljudsku vrstu

Istraživački tim lajpciškopg Instituta za evolucijsku antropologiju Max Plank na čelu sa Svante Pääboom je u časopisu Nature objavio otkriće nove ljudske vrste koja je živjela u Sibiru prije nekih 40.000 godina. Otkriće se temelji na ostacima DNK izvađenih iz dječje kosti pronađene u špilji Denisova u ruskoj Altajskoj oblasti, mjestu koje je poznato kao nalazište neandertalskih fosila. Analiza DNK je, pak, pokazala da nije riječ o neandertalcima ni o homo sapiensima nego o sasvim različitoj ljudskoj vrsti. Na temelju razlika između DNK iz ruskog fosila te DNK neandetertalaca i homo sapiensa pretpostavlja se da je do granjanja te nove, zasad neimenovane vrste, od strane naših zajedničkih predaka došlo prije otprilike milijun godina.

Znanstvena zajednica je oduševljena s ovim otkrićem jer ono pokazuje kako je prapovijest – čak i relativno novo razdoblje od prije samo nekoliko desetaka tisuća godina – bilo daleko uzbudljivija nego što se dosada mislilo. Sve donedavno se smatralo kako je razvoj ljudske vrste bio linearan, odnosno da je postojala jednostavna evolucija od australopiteka preko homo erectusa i neandertalca do homo sapiensa. Otkriće u Rusiji, slično kao i otkriće tajanstvenih “hobita” koji su živjeli na otoku Flores, pokazuju da nije tako, odnosno da su u jednom trenutku na Zemlji živjele tri, a možda čak i četiri različite ljudske vrste.

Bračni par kradljivaca osuđen nakon gostovanja kod Dr. Phila

Želja za slavom – makar ona trajala 15 minuta – nekada može imati posljedice koje bi u neka manje cinična vremena nazvali tragičnim. Jedan takav slučaj predstavlja američka obitelj Eaton, čija će djeca na najmanje godinu dana ostati bez svojih roditelja – 34-godišnjeg Matthewa i 27-godišnje Nore. Njih je, naime, federalna sutkinja Irma Gonzalez osudila na po 27 mjeseci, odnosno godinu dana zatvora nakon što su bili priznali krivicu za višestruku krađu i prodaju ukradene robe preko granica federalnih država.

Priznanje je bilo lako postići, i to ne samo zato što su u ožujku prošle godine vlasti prilikom premetačine u njihovom domu pronašli čak 500 kutija s ukradenim igračkama, nego i ustanovili da je bračni par preko Interneta preprodao ukradene robe u vrijednosti od najmanje 100.000 dolara. Eatonovi su, naime, pažnju vlasti na sebe privukli u studenom 2008. godine gostujući u talk-show emisiji Dr. Phila gdje su sebe predstavili kao kleptomane, odnosno “ovisnike o shopliftingu”. Tokom emisije su detaljno opisivali kako kradu iz trgovina i samoposluga te poslije robu prodaju na Internetu, ustvrdivši kako je u pitanju “ovisnost” te da im kod Oprah Winfrey proslavljeni televizijski psiholog “mora pomoći”.

Sutkinja ne samo da nije povjerovala u priče da je u pitanju ovisnost, nego je Matthewu odvalilo čak i veću kaznu od one koju je tražilo tužiteljstvo – 15 mjeseci zatvora.

Prilikom rasprave sutkinja nije imala previše suosjećanja ni prema voditelju emisije rekavši “kakav je to šarlatan” i nazvavši ga “užasnim, užasnim čovjekom”.

Istraga je, inače, ustanovila da su Eatonovi mjesecima kontaktirali producente Dr. Philove emisije nastojeći isposlovati gostovanje “kako bi im se pomoglo”. Međutim, tada kao svoj problem nisu navodili kleptomaniju nego pretilost. Takva tema, međutim, nije bila dovoljno “pikantna” za producente pa su Eatonovi u želji za TV-nastupom kao posljednji adut potegli vlastitu kriminalnu karijeru.

Obamino proljeće

Prvi dan proljeća je započeo prilično dobro za američkog predsjednika. Ono što se donedavno činilo van dohvata ruke sada se pretvorilo u prvo veliko ispunjeno obećanje i ponovno dalo vjetar u jedra njegove administracije. Jučerašnje izglasavanje zakona kojim se u SAD po prvi put uvodi nešto slično općem i obveznom zdravstvenom osiguranju kakvo imaju “normalne” države predstavlja veliki trijumf, i to u trenutku kada je Baracku Obami počelo ponestajati bilo kakvih dostignuća s kojima bi opravdao mesijanski status s kakvom ga je dočekala američka i svjetska javnost.

Njegovi pristaše će zdravstvenu reformu pokušati opisati kao više nego jasan znak da je mračna, hladna zima prošla i da dolazi ne samo proljeće nego i nova era u američkoj povijesti, kada će ama baš sve za što se zalagali američki ljevičari od 1968. do danas postati stvarnost, a konzervativizam, militarizam, neoliberalizam, kapitalizam i svi drugi “izmi” vezani uz omraženog Nixona, Reagana i Busha zauvijek pasti u ropotarnicu povijesti. Obama će s ovim pothvatom biti ohrabren da nastavi, uvjeren da će – isto onako kako je pobijedio konvencionalnu mudrost došavši u Bijelu kuću – pobijediti konvencionalnu mudrost nastojeći da radikalno skrene ulijevo naciju u kojoj je donedavno ne samo “socijalizam” nego i “liberalizam” bila ružna riječ.

Stoga mnogi drže da je gotovo izvjesno kako će nakon trijumfa zdravstvene reforme doći i druge točke ambicioznog Obaminog programa s kojim je dobio izbore, a koje se dosada ustručavao “gurati” zbog straha od republikanske opstrukcije odnosno opozicije u vlastitoj stranci. To se odnosi na uvođenje karbonskih kredita, odnosno potrošnje fosilnih goriva koji bi američku industriju, ali i obične građane natjerao da se sve više odriču automobila i svega vezanog uz taj način života; opsežna reforma imigracije, odnosno prestanak svih pokušaja da se iz zemlje tjeraju ilegalni useljenici koji bi se umjesto toga trebali što je moguće u većem broju “legalizirati” i ekspresno praviti državljanima koji će, naravno, glasati za Demokratsku stranku; reforma radnog zakonodavstva i uvođenje “Card checka” koji će ojačati utjecaj sindikata na vodeće američke tvrtke te, konačno, “doktrina pravednosti” prema kojoj bi država radi “ravnoteže” konzervativnih i liberalnih stavova imala pravo nadzirati sadržaj radio, TV-emisija i Interneta.

Sve gore navedeno će se pokušati progurati u sljedećih nekoliko mjeseci ili barem u sljedeće dvije godine kako bi Obama pred izbore 2012. godine mogao braniti svoj mandat tvrdnjom da je ispunio sva svoja obećanja.

Mnogi od američkih i svjetskih medija zdravstvenu reformu uspoređuju s Rooseveltovim New Dealom 1930-ih kojim je uveden federalni mirovinski sistem, izjednačavanjem prava bijelaca i crnaca te Johnsonovim socijalnim reformama 1960-ih, nerijetko izjavljujući kako ta dostignuća blijede pred Obaminim. Takvo oduševljenje, koje dosta podsjeća na euforiju od prije godinu, ipak nije opravdano.

Roosevelt je svoj New Deal uspio progurati zato što je čvrsto iza sebe imao Velikom depresijom izmučen i u dotadašnji sistem razočaran narod, a Johnson nikada ne bi mogao progurati građanska prava crnaca da u tome nije imao podršku Republikanske stranke. Obama, koji je sebe nastojao predstaviti kao ličnost za koju ne važe dotadašnja pravila i koja će Amerikom upravljati kao karizmatska nad-stranačka ličnost, zacjeljivati rane, premostiti podjele i započeti novu eru poštenju, cijeli je proces prepustio svojim stranačkim kolegama iz Kongresa pretvorivši ga u puko aritmetičko nadglasavanje i nimalo suptilno kupovanje “kolebljivih” glasova. I, pri tome, a što je najvažnije od svega, nije imao podršku naroda.

Da je tako ne govore samo ankete u kojima se između 55 i 60 Amerikanaca protivi reformi, nego i rezultati izvanrednih izbora u ultra-liberalnom Massachusettsu gdje je izbor republikanca Scotta Browna bio motiviran prije svega željom građana – koji, inače, na državnoj razini uživaju isti sistem kakav se sada nametnuo ostatku SAD – da demokratima otmu kvalificiranu većinu u Senatu i tako spriječe donošenje zakona. Obama i demokrati su odlučili ne poslušati to upozorenje već su, lišeni mogućnosti da zakon guraju redovnom, odlučili iskoristiti opskurnu parlamentarnu proceduru koja se koristi za usklađivanje budžeta, ali koja ne traži kvalificiranu senatsku većinu.

Veliki broj promatrača drži da je Obama sa ovom reformom preuzeo veliki rizik, odnosno da je nezadovoljstvo među Amerikancima takvo da bi “ceh” prvi trebali platiti upravo oni demokratski kongresnici koji su jučer digli glas za izbornu reformu. Do izbora ima nekoliko mjeseci, ali većina procjena govori da će republikanci biti u dobroj prilici da preuzmu većinu u Predstavničkom domu, a možda i u Senatu.

Dio komentatora vjeruje da je upravo to razlog zbog koga se išlo na ovaj spektakularan ali ipak riskantan potez. Naime, demokrati trenutno imaju Bijelu kuću i uvjerljivu većinu u oba kongresna doma u opsegu kakvom nisu imali od daleke 1978. godine. Nadalje, ta demokratska većina, za razliku od one prije tri desetljeća, je pod daleko snažnijim utjecajem lijevog krila stranke čiji je predstavnik i sam predsjednik. Konzervativni i umjereni demokrati – među koje se uvjetno može svrstati i dinastija Clinton – izgubili su na važnosti. Tzv. “Blue Dog” frakcija, čiji su kandidati demokratima osvajali strateški važne umjerene i konzervativne okruge i države Srednjeg zapada, zna da će njihov reizbor u studenom biti nemoguć ako ne stignu milijuni donacija za kampanje od strane ultra-liberalne elite iz Hollywooda i Manhattana.

Dakle, Demokratska stranka je morala plesati onako kako svira lijevo krilo. A to isto lijevo krilo je znalo da s obzirom na aritmetiku i političke okolnosti upravo sada postoji najbolja moguća prilika da se proguraju radikalne reforme o kojima se sanjalo desetljećima. Već nakon nekoliko mjeseci – čak i ako se zadrži većina u Kongresu – će se aritmetika promijeniti i Obama će moći Ameriku vući nalijevo isto onako kao što je to Clinton mogao s republikanskim Kongresom od jeseni 1994. godine. Ovakva konstelacija snaga se jednostavno morala iskoristiti, bez obzira na sve kratkoročne i dugoročne posljedice.

U tome je Obama zapravo pokazao da je daleko sličniji svom prethodniku, s kojim dijeli uvjerenost u ispravnost svoje mesijanske misije. Isto onako kao što je Bush napao Irak bez obzira na sve kritike i upozorenja da taj pothvat možda i neće najsretnije završiti, tako je i Obama progurao zdravstvenu reformu duboko uvjeren da će njegovi kritičari, skeptici i narod “progledati” i shvatiti da se učinilo ono što je bilo najbolje učiniti, i pri tome mu je svejedno da li će se to dogoditi za nekoliko mjeseci, godina ili desetljeća, odnosno hoće li zbog toga njegova stranka (kao što je bila slučaj s Bushevom) javnosti izgledati kao radioaktivni otpad.

Naravno, uvijek postoji i sasvim izgledna mogućnost da će “spin” mašinerija i današnjem američkom predsjedniku sve nego neskloni mediji uspjeti prodati još jednog zeca u šeširu, te da će Obamino proljeće za posljedicu imati blagorodnu jesen.

Francuski regionalni izbori – bura u čaši vode

Jučer održani drugi krug izbora za francuska regionalna vijeća je relativno slabo praćen u svjetskim, a i u hrvatskim medijima. U potonjem slučaju nedostatak entuzijazma bi se čak mogao pokazati opravdanim, odnosno da je u pitanju zdravorazumska procjena da oni uistinu nisu važni, a ne samo posljedica “lokalidiotske” računice prema kojoj je svaka izjava Gotovčevih za prosječnog Hrvata važnija od komentara nobelovca Paula Krugmana koji američkoj vladi preporučuje trgovački rat s Kinom.

Naime, bez obzira na pokoju naslovnicu o teškom porazu predsjednika Nicolasa Sarkozyja i njegove koalicije desnog centra, jučer se nije dogodilo ništa spektakularno. Ljevica, udružena u blok koji čine Socijalistička stranka (PS), komunisti (PCF), lijevi radikali (PRG) i ekolozi, osvojila je oko 54 posto glasova, dok je Sarkozyjev desni centar, okupljen oko stranke UMP, osvojio oko 36 posto. Ekstremno desna Nacionalnia fronta je osvojila oko 9 posto glasova.

S obzirom da je Sarkozy na predsjedničkim izborima osvojio 53 posto glasova, to izgleda kao veliki pad. Međutim, kada se pogledaju rezultati na regijama, uistinu se nije dogodilo ništa spektakularno. Od 22 francuske metropolitanske regije, ljevica je desnici uspjela preoteti samo jednu (Korzika) a Sarkozyjev UMP je među prekomorskim regijama uspio ljevici preoteti Reunion. Zapravo, UMP sada nije u bitno goroj situaciji nego na izborima 2004. godine kada je držao samo 2 od 22 francuske regije.

Svaki malo ozbiljniji analitičar će tako bez problema zaključiti kako jučerašnji izbori nemaju neko veliko značenje čak ni kao predizborni indikator, s obzirom da je Sarkozyjeva stranka bez obzira na poraz 2004. godine pobijedila na sljedećim redovnim predsjedničkim i parlamentarnim izborima. Globalna recesija i njene još uvijek nepredviđene posljedice, bi, s druge strane, mogle jučerašnji poraz UMP-a uistinu napraviti predznakom onoga što Sarkozyja i njegove saveznike čeka za dvije godine.

Ono što takav scenario čini manje vjerojatnim je, pak, najviše sam Sarkozy. Njegov poraz nije ono što svjetski mediji, bez obzira na njihovu ideološku orijentaciju, predviđaju, a još manje priželjkuju. Iako je Sarkozy po nominalnom ideološkom opredijeljenju desničar, pokazao je kako zna – kada je potrebno – praviti i lijeva skretanja. “Laissez faire, c’est fini” je izjava koja se, na primjer, nije mogla čuti iz Clintonovih ili Blairovih usta. No, mnogo je važnije da Sarkozy zbog svog živopisnog karaktera i još živopisnijeg privatnog života uvijek može računati na naslovnice svjetskih medija. Iz tih razloga se smatra zlatnom kokom za “infotainmentske” medije koje se oni ne žele odreći, čak ni kada urednici i novinari preziru njegovu ideologiju ili politiku.

Tako na izborima 2012. godine rock-zvijezda Sarkozy može očekivati daleko više implicitne medijske podrške nego na izborima 2007. godine, pogotovo ako socijalisti budu kao protukandidata lansirali svoju današnju šeficu Martine Aubry, kojoj definitivno nedostaje šarm i karizma Segolene Royal.

Isti faktor je pomogao političkoj karijeri Silivija Berlusconija koji se unatoč svim ekscesima i bijesu koji izaziva među intelektualnim establishmentom čvrsto drži vlasti. Isti taj faktor bi, pak, u Hrvatskoj mogao doprinijeti političkom preživljavanju Milana Bandića i Željka Keruma.

ACORN na rubu bankrota

Udruženje lokalnih organizacija za reformu sada (ACORN), jedna od donedavno najvećih, najmoćnijih i najutjecajnijih nevladinih organizacija u SAD, a samim time u svijetu, jučer je najavila mogućnost da proglasi stečaj.

Ljevičarska organizacija, koja je donedavno brojala čak 400.000 članova, a čiji su aktivisti predstavljali ključni segment Obaminih terenskih operativaca, u rujnu 2009. godine je teško pogođena skandalom nastalim kada su konzervativni aktivist James O’Keefe i Hannah Giles, glumeći svodnika i prostitutku, video-kamerom uhvatili ACORN-ove djelatnike kako im nude pomoć i financijske savjete za obavljanje ilegalnih aktivnosti. ACORN, koji je ranije bio predmetom optužbi za registraciju lažnih birača pred izbore, zbog svega je ostao bez federalne pomoći. Globalna recesija je, pak, dovela do presušivanja alternativnih izvora financiranja te ACORN dovela pred financijski slom.

Suočeni s financijskim nevoljama i negativnim publicitetom, ACORN je pokušavao preživjeti kroz rezove i “rebranding”. Tako je od 30 regionalnih ureda zatvoreno njih 15. Mnoge regionalne organizacije ACORN-a su prestale s radom, ali su se njihovi aktivisti registrirali pod novim imenima.

Članovi i simpatizeri ACORN-a se, pak, mogu tješiti time da osoba najodgovornija za nestanak njihove organizacije i sama ima problema. O’Keefe trenutno čeka početak suđenja za pokušaj ilegalnog prisluškivanja demokratske senatorice Mary Landrieu.

Slovački predsjednik uložio veto na Zakon o patriotizmu

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Ivan+Gasparovic&iid=1944355″ src=”2/f/5/5/bd.JPG?adImageId=11465430&imageId=1944355″ width=”234″ height=”308″ /]

Prije nekoliko godina u hrvatskim medijima se dosta govorilo o Ivanu Gašparoviču, predsjedniku Slovačke. Razlog je bio u prozaičnoj činjenici da mu je otac bio Hrvat. Danas se o Gašparoviču a i o Slovačkoj vrlo malo govori, a glavni razlozi su u tome što Gašparovičeva Slovačka, usprkos članstva u EU, nije “na liniji”, odnosno, kao i mnoge države-članice EU ne odgovara viziji “europejstva” kakvu promiče hrvatski politički establishment. Tako je Slovačka, za razliku od Hrvatske, odbila priznati Kosovo, a tu je i vladajuća koalicija koju čine bivši komunisti iz stranke Smer te ekstremno desna ultranacionalistička stranka SNS.

Gašparovič će možda ponovno steći nešto svoje popularnosti u medijima nakon današnje odluke da stavi veto na nedavno izglasani Zakon o patriotizmu. Odredbe zakona, koji je vlada Roberta Fica donijela na prijedlog partnera iz SNS-a, nalažu da od 1. travnja sve slovačke škole radni tjedan počnu intoniranjem slovačke himne, kao i da svaka učionica mora biti ukrašena slovačkim zastavama i grbovima. Zakon je izazvao burne kontroverze, najviše zbog straha da će pokvariti tradicionalno loše odnose između slovačke većine i mađarske manjine, koje nije popravilo ni članstvo njihovih matičnih država u EU.

Gašparovič je, pak, izjavio da podržava zakon, ali da je na njega stavio veto iz čisto tehničkih razloga. Prema njegovom mišljenju u Slovačkoj zbog recesije jednostavno nema financijskih sredstava za nabavku razglasa preko kojih bi se intonirala himna kao i za nove zastave i grbove. Zakon bi sada trebao ići u parlament gdje bi se trebao doraditi s amandmanima u rujnu.

BBC, pak, nudi cinično tumačenje kako je Gašparoviča u tom smislu “pritisnuo” Fico koji se na taj način nastoji indirektno distancirati od kontroverznog zakona koga su mu “skuhali” problematični koalicijski partneri.

Amanpour napušta CNN i prelazi u ABC

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Amanpour&iid=7011823″ src=”6/8/a/9/Glamour_Magazine_Honors_8eaf.jpg?adImageId=11465465&imageId=7011823″ width=”234″ height=”163″ /]

Jedna od zanimljivijih lingvističkih inovacija u posljednja dva desetljeća je bio ulazak nove kletve u svjetske jezike – “Dabogda ti se Christiane Amanpour javljala iz dvorišta”. Britansko-iranska novinarka, čije su lice i glas postale sinoninom za ekspresno  izvještavanje o ratovima, pokoljima, etničkom čišćenju, gladi, potresima i masovnim krvoprolićima bila je također i zaštitni znak CNN-a – televizijske kuće koja se uz MTV može smatrati jednim od temelja vrlog novog svijeta.

Taj vrli novi svijet će uskoro izgledati bitno drukčije jer 52-godišnja novinarka napušta CNN kako bi postala voditeljicom “This Week”, prestižnog informativnog magazina koji se emitira na programu mreže ABC nedjeljom ujutro. ABC, koji ovim spektakularnim kadrovskim potezom i preotimanjem najveće novinarske zvijezde svojoj konkurenciji nastoji nadoknaditi recesijom izazvano drastično rezanje mreže međunarodnih dopisnika, namjerava Amanpour uglavnom držati u Washingtonu.

A to možda i nije tako dobra ideja, s obzirom na gore navedenu kletvu. Na nju je više nego uvjerljivo podsjećanje bio slučaj terorističkog napada na London prije pet godina, kada je Amanpour morala izvještavati o raskomadanim truplima nedužnih ljudi u neposrednoj blizini vlastite kuće.

U Iraku prebrojavanje glasova dramatičnije od izbora

Parlamentarni izbori u Iraku održani 7. ožujka, kako stvari trenutno izgledaju, nisu bili toliko uzbudljivi koliko njihovo prebrojavanje. Tako su danas, deset dana kasnije, čak dva iračka premijera mogla tvrditi da su pobjednici. U dosadašnjem prebrojavanju je gotovo sve vrijeme vodio trenutni premijer Nouri al-Maliki, odnosno njegova šijitska koalicija zvana “Pravna država”. Kada je prebrojano 80 posto glasova, nakratko je na prvo mjesto izbio njegov prethodnik Iyad Allawi, koji vodi sekularnu koaliciju Iracqiya (a koja svoju podršku najviše duguje manjinskim sunitima). Allawi, koji Malikija optužuje da Irak malo previše približava Iranu, razloga za zadovoljstvo je imao tek dok se nije prebrojalo 83 posto glasova, kada je Maliki ponovno prešao u vodstvo.

Međutim, bez obzira tko od njih dvojice na kraju postao nominalnim pobjednikom, moći će računati tek na između 88 i 90 mjesta od 325 koliko ih ima u iračkom parlamentu. To definitivno nije dovoljno da se sklopi većina, čak ni uz pomoć kurdskih stranaka koje računaju na 38 mjesta. Zato će, slično kao i prošli put, doći do višemjesečnog natezanja u kome će glavnu ulogu igrati trećeplasirana šijitska vjerska koalicija INA. U njoj je, pak, za razliku od prošlih izbora, dominantnom silom postala grupacija vezana uz radikalnog antiameričkog svećenika Muqtadu al-Sadra, dok je smanjen utjecaj nešto umjerenijih šijita vezanih uz proiranski SCIRI.

Mnoge komentatore, pak, brine to što su izbori pokazali kako je u Iraku usprkos svih priča o smirivanju situacije vidljiva politička podjela na vjerskoj liniji – Allawi, iako svoju koaliciju naziva sekularnom, uživa podršku uglavnom kod sunita a ne može prismrditi u šijitska područja gdje se međusobno glože Maliki i INA.