Izgubljeno filmsko evanđelje

1990-e će biti prilično zanimljive godine za buduće povjesničare filma, i to prije svega zbog onog što se nazivalo fin du siecle, odnosno milenijski zeitgeist. Ili, po naški, snimala se hrpa filmova ne temu godine 2000. i što se to opako valja iza brda. Jedan od zanimljivijih naslova tog žanra bi bez svake sumnje trebao biti britanski SF-triler Split Second iz 1992. godine.

Iako je u pitanju ne baš najsretnija kombinacija SF-a i nadnaravnog horora koju jedino spašava gotovo parodijsko inzistiranje na testosteronskim “buddy buddy” klišejima, najzanimljiviji detalj iz današnje perspektive jest prikaz Londona 2008. godine. Autori su, naime, zamislili apokaliptičnu viziju grada poplavljenog globalnim zatopljenjem. S obzirom da takve apokalipse ipak nije bilo, razumljivo je da ovaj film – čije promašeno proročanstvo više nije “politički korektno” – u medijskom establishmentu kojim dominiraju Gajini sljedbenici ima isti tretman kakvo je svojevremeno u kršćanstvu imalo Evanđelje po Tomi, Evanđelje po Petru i druga  “izgubljena evanđelja”.

I znanost potvrdila – pušači manje inteligentni od nepušača

Postoje mnoge stvari koje dijele svijet pušača od nepušača, a najnovije istraživanje u Izraelu je ustanovilo kako se među njima nalazi i razina inteligencije. Kao što se moglo pretpostaviti, osobe koje sebi dozvole da im tijelo, duša i novčanik budu opterećeni s navikom koja im stvara jezive zdravstvene probleme i izglednu smrt su manje inteligentne od onih koji to nisu.

Razlika, doduše, ne izgleda previše velika. Nepušači imaju prosječni koeficijent inteligencije od 101, dok pušači imaju koeficijent inteligencije 94. Istraživanje je provedeno na oko 20.000 regruta izraelske vojske, pri čemu je među ispitanicima bilo 68 posto nepušača, 28 posto pušača i 3 posto bivših pušača.

Prof. Mark Weiser sa Sveučilišta u Tel Avivu tvrdi da je istraživanje obuhvatilo sve socio-ekonomske grupe, te ustanovilo da su rezultati za njih isti, odnosno da se veća sklonost prema pušenju ne može objasniti odrastanjem u “problematičnim susjedstvima” ili nedostatkolm adekvatnog obrazovanja. Prema njemu, pušenje nastaje zbog “nesposobnosti da se donesu odgovorne odluke o vlastitom zdravlju”, a istim razlogom se može objasniti i veća sklonost alkoholizmu, narkomaniji i gojaznosti.

TV-serije od kojih se ne smije raditi remake

Vijest da američka TV-kuća NBC planira započeti snimanje nove verzije Rockfordovih spisa, popularne detektivske TV-serije 1970-ih, je blog pod nazivom TV Squad natjerala da se upusti u danas tako popularan biznis pravljenja online-listi, ovaj put s temom TV-serija policijske tematike od kojih se nikako ne smije praviti remake. To su:

1) Hill Street Blues

2) Columbo

3) Njujorški plavci

4) Zakon i red (Law & Order)

5) Cop Rock

Ono što mi se kod ove liste sviđa jest što se za različite unose koristi sasvim različita argumentacija. Tako se za Hill Street Blues navodi da je serija bila tako dobra da bi nova verzija mogla biti samo lošija, dok je Cop Rock bila tako grozna da ni najgenijalniji scenarist ili producent ne bi od tog ružnog pačeta napravio labuda.

Mogao bih reći da se uglavnom slažem s ovakvom argumentacijom. Remakeovi popularnih TV-serija, uključujući tu i one policijske tematike, u pravilu nisu bili najsretniji. Specifične povijesne, ekonomske i kulturne okolnosti zaslužne za uspjeh originala je danas teško ponoviti suvremenim producentima, odnosno često se događa da nove serije budu ili previše anakrone ili izgledaju da zbog nasilnog moderniziranja predstavljaju “silovanje” originala. Kojak i Dragnet su za to možda najbolji primjeri.

Dakako, uvijek postoje izuzeci, a za što je najbolji slučaj Galactica. Međutim, nekako sumnjam da će Rockfordovi spisi uspjeti sa svojim “pomlađivanjem”.

RIP John Forsythe (1918 – 2010)

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=John+Forsythe&iid=1439556″ src=”7/d/9/d/Joan_Collins_1ece.jpg?adImageId=12028590&imageId=1439556″ width=”234″ height=”313″ /]

Da budem iskren, nikada nisam bio veliki fan Dinastije, i od svih epizoda – barem onih koje sam gledao – mi je najdraži Moldavijski masakr. Ipak, neke stvari u toj seriji su mi bile draže od drugih, a to je prvenstveno bio John Forsythe, koji zahvaljujući posuđivanju glasa Charlieju u Charliejevim anđelima stekao titulu najvećeg glumca čije se lice nikada nije vidjelo. Pomalo je ironično da glumca koji je radio s Hitchcockom i bio partner Alu Pacinu danas pamte prije svega po sapunici koju od riječi “trash” odvaja tek visoki budžet i nostalgijama prema “zlatnim” 1980-im. Međutim, Forsythe – jedan od posljednjih pripadnika holivudske “stare garde”, ali osoba čiji 51-godišnji brak predstavlja privatnu antitezu svega što  se vezuje uz Hollywood – će svojim nestankom napraviti prazninu među najvećim dijelom djece 1980-ih ili svima onima koji se takvima osjećaju.

U Kaliforniji više “domaćih” nego imigranata?

Ove godine se u SAD održava popis stanovništva. Njegovi rezultati još nisu poznati, ali to nije spriječilo Los Angeles Times da, na temelju demografske studije USC-a, već počne špekulirati o mogućim statistikama. Najnoviji tekst tako govori da će u Kaliforniji 2010. godine – po prvi put nakon dugo vremena – većinu stanovnika činiti domoroci, odnosno osobe rođene u samoj Kaliforniji, dok će imigranti činiti manjinu.

Brojke koje citira LAT, doduše, na prvi pogled ne izgledaju tako spektakularno. Prema njima je Kalifornija najveći udio stranih imigranata imala 2007. godine kada su činili 27,4 posto stanovništva. Tri godine kasnije se on smanjio na tek 26,6 posto. Udio rođenih Kalifornijaca u stanovništvu, koji je 1980. godine iznosio 40,8 posto, trideset godina kasnije iznosi 54 posto.

Članak USC-ove brojke prije svega tumači ekonomskom recesijom kao i za vrijeme Busha pojačanim naporima da se zatvore granice, ali i sve manjim prirastom stanovništva u Meksiku. Tvrdi se kako mase meksičkih “ilegalaca” koji uspiju prijeći granicu nakon otprilike mjesec dana zaključe kako u današnjoj Kaliforniji ne mogu pronaći posao, pa se vraćaju kući ili pokušavaju pronaći koricu kruha u nekoj od drugih američkih država.

Ako je takvo stanje u najkulerskijoj, najprosperitetnijoj i najpropulzivnijoj državi 20. stoljeća, pitanje je što tek čeka ostatak zapadnog svijeta.

Sezona gašenja serija

Početak proljeća je najtraumatičnije doba godine za mnoge holivudske TV-producente ali i “fanovski nabrijane” gledatelje, s obzirom da se upravo tada u uredima šefova studija donose teške odluke o tome hoće li ili neće biti snimanja novih sezona popularnih TV-serija. Blog pod nazivom spoilertv.com je, kako bi pomogao fanovima u snalaženju u ovim teškim vremenima, je sastavio tablicu TV-serija kojima najviše ili najmanje prijeti prekid snimanja.

Ako je suditi po tablici, najsigurnijima se doimaju “uobičajeni sumnjivci”, tj. serije za koje se već zna da predstavljaju najprodavanije i najpopularnije američke TV-proizvode – House, Kućanice, Uvod u anatomiju i NCIS; nova sezona je, pak, potvređene za Dextera. Na dnu liste za gašenje su Izgubljeni, ali se pretpostavlja da će ova sezona biti posljednja zato što je tako unaprijed bio planirao J.J. Abrams bez obzira na gledanost.

Serije kojima se ozbiljno sprema mrtvački lijes jesu Zakon brojeva i Zaboravljeni slučaj (pri čemu će potonje teško predstavljati iznenađenje dobrim poznavateljima programa RTL Televizije). Među serijama čija je sudbina neizvjesna jesu Heroji (čije posljednje sezone nakon izvrsnog početka smatraju razočaranjem) i Zakon i red: Odjel za žrtve.

Fanovima SF-serija će vjerojatno biti drago što se među serijama koje su izborile novu sezonu nalazi i Stargate Universe. S druge strane će biti manje oduševljeni prekidom snimanja Dollhousea, čime je Joss Whedon pao za nekoliko stupnjeva u holivudskom hranidbenom lancu.

Neuništivi Berlusconi pobijedio na regionalnim izborima

Henry Kissinger je rekao da je talijanska politika nepredljiva još od vremena Rimskog Carstva. Regionalni izbori održani u nedjelju i ponedjeljak su to još jednom potvrdili. Usprkos najgoroj recesiji koja je pogodila Italiju od drugog svjetskog rata i usprkos seriji korupcijskih i seks-skandala, Silvio Berlusconi je sa svojom desničarskom koalicijom nanio težak poraz talijanskoj ljevici okupljenoj oko Demokratske stranke. Da slast Berlusconijeve pobjede bude još veća, ona je ostvarena usprkos niskog odziva koji je trebao pogodovati opoziciji i usprkos predviđanja svih analitičara da će se Talijani konačno okrenuti protiv svog “živopisnog” premijera koji im zemlju izvrgava ruglu.

Rezultati tako pokazuju da je u Italiji desnica umjesto da izgubi iz ruku ljevice preotela dvije, a možda i tri regije. Ovakav rezultat bi talijanske ljevičare trebao dovesti na rub očaja. Mnogi će od njih zaključiti da ako u ovakvim uvjetima nisu uspjeli iščupati vlast od Berlusconija, da to neće nikada.

A zapravo, za tako “šokantan” rezultat postoji i racionalno objašnjenje koje će, bez svake sumnje, uskoro iskopati dobri poznavatelji talijanskih prilika. Prije svega se to odnosi na trajnu grogiranost i nesposobnost Demokratske stranke koja ne samo da nije u stanju iskoristiti novi početak koji joj je dao “rebranding” iz stranke bivših komunista, nego je i sama pogođena “sočnim” seks i drugim skandalima. A tu je, dakako, i ono čega je svijet postao bolno svjestan 1920-ih i 1930-ih – u uvjetima velike ekonomske krize opće nezadovoljstvo naroda znaju koristiti ne samo lijevi, nego i desni populisti. U slučaju Italije je to ovaj put Sjeverna liga koja je osvojila Pijemont i Veneto sa svojim anti-imigrantskim programom.

Ove rezultate će, dakako, ignorirati hrvatski mediji kojima bi svake usporedbe s hrvatskom situacijom kod čitatelja izazvale previše depresivne zakljućke o bijednoj vlasti i još bijednijoj opoziciji.

I Nijemci sve hladniji prema globalnom zatopljenju

Donedavno se enormna popularnost Davida Hasselhofa u Njemačkoj često navodila kao najbolja ilustracija drastičnih, a možda i nepremostivih kulturnih i drugih razlika između Nijemaca i Amerikanaca. Kako stvari stoje, te razlike ne uključuju odnos prema globalnom zatopljenju, barem ako je vjerovati anketama koje – slično kao i s druge strane Atlantika – bilježe sve manje brige za taj fenomen, odnosno vjerovanja da postoji u obliku kakvom ga servira svjetski medijsko-politički establishment.

Anketa koju je za potrebe Der Spiegela provela agencija Infrastest navodi kako je trenutno samo 42 posto Nijemaca zabrinuto zbog globalnog zatopljenja. Izraz “samo” je primjeren, s obzirom da je u istovjetnom istraživanju od prije godinu globalno zatopljenje kao razlog za strah od budućnosti navelo čak 62 posto Nijemaca. Takvo opadanje zabrinutosti radi globalnog zatopljenja jest fenomen koji je zabilježen u SAD, gdje je u posljednjih godinu dana došlo do naglog porasta klimatskog skepticizma.

U njemačkom slučaju se rezultati najnovijih anketa tumače izuzetno oštrom zimom, ali i gubitkom povjerenja u službene prognoze IPCC-a i drugih tijela po pitanju promjene klime. Čak trećina anketiranih je izjavila da ne vjeruje u IPCC-ove podatke. Taj skepticizam se proširio i na dio njemačke znanstvene zajednice, pa je Leibnizova zajednica, organizacija koja okuplja njemačke znanstvene institute, zatražila da Rajendra Pachauri podnese ostavku s mjesta predsjednika IPCC zbog niza evidentnih pogreški i manipulacija podatacima u posljednjem godišnjem izvještaju te institucije.

Ukidanje celibata neće spasiti Katoličku crkvu

Izjava umirovljenog kardinala Martinija, glavnog liberalnog protukandidata kardinalu Ratzingeru za vrijeme posljednjeg izbora za papu, prema kome bi Rimokatolička crkva trebala ukinuti celibat i tako stati na kraj sve ozbiljnijem problemu pedofilije, će bez svake sumnje biti pozdravljena od strane liberalnog dijela javnosti. Međutim, postavlja se pitanje nije li ta mjera – ako jednom bude i donesena – doći prekasno, odnosno hoće li, zapravo stati na kraj na lavini skandala koja već godinama nagriza posljednje ostatke ostataka autoriteta Rimokatoličke crkve u modernim zapadnim državama.

Ženidbe katoličkih svećenika teško da mogu biti panaceja za Crkvu, i to iz jednog jednostavnog razloga – svijet, barem onaj zapadni, se drastično promijenio od vremena kada je uveden svećenički celibat, odnosno od vremena Drugog vatikanskog koncila kada se o njemu posljednji put ozbiljno raspravljalo u crkvenim vrhovima. Glavna promjena u odnosu na nekadašnja vremena jest u tome da su kadrovi kojima Katolička crkva danas puni svoje svećeničke redove po svojim seksualnim i drugim sklonostima bitno drukčiji od laičkog stanovništva.

U prošlosti se, naime, svećenička služba shvaćala ne toliko kao nekakav duhovni zov nego kao posljedica obiteljskih spletki ili siromaštva. “Ići u vojsku ili u fratre” je bio jedini način na koji bi “prekobrojni” sinovi svojim očevima i braći s dnevnog reda skidali probleme raspodjele sve manjih komada škrte zemlje ili sukobe oko nasljedstva. U prošlosti je, dakle, bilo za očekivati da će katolički svećenici biti po svojem karakteru i seksualnim sklonostima manje-više istovjetni svojim očevima i braći.

U 20. stoljeću je, pak, d0šlo do promjena koje su omogućile siromašnim katoličkim mladićima da osim mantije koriste i neke druge alternative siromaštvu, kao što su emigracija u gradove ili druge države. Kao rezultat svega toga, počela se mijenjati kadrovska struktura Crkve u kojoj je bilo sve više mladića koje je svećenički poziv privlačio iz iskrenih vjerskih pobuda, ali i kao sredstvo da u mnogim konzervativnim sredinama izbjegnu neugodna pitanja o vlastitoj seksualnoj orijentaciji ili sklonostima. Mladić koji bi otišao “u pope” se više nije morao brinuti zbog toga što će selo misliti ako se ne bude oženio do 25. godine, odnosno ako ga ne budu privlačile snaše.

Zbog svega toga – a i sklonosti društvenih manjina da se međusobno potpomažu i koncentiraju u pojedinim društvenim grupama – je udio homoseksualaca u redovima Crkve postao daleko veći od udjela koji homoseksualci imaju u općoj populaciji. Proces je, naravno, išao i dalje kako je u mnogim državama posljednjih desetljeća i godina homoseksualnost postala široko prihvaćeni “cool” životni stil, a homoseksualci tako izgubili razlog da ulaze u crkvene redove.

Sada se taj isti proces može lako zamisliti s pedofilima, koji nasuprot homoseksualcima, teško da ikada mogu biti prihvaćeni, odnosno mogu funkcionirati samo u još dubljoj “ilegali”.

Što bi se, dakle, dogodilo kada bi Crkva danas dozvolila celibat? Vjerojatno ništa. U njoj bi i dalje homoseksualci i pedofili imali daleko veći udio nego u ostatku stanovništva; mnogi bi iskoristili opciju svećeničkog braka samo kao još jedno elegantno sredstvo da prikriju svoje prave sklonosti. Pedofilsko zlostavljanje bi se nastavilo kao i ranije, samo uz daleko veće zgražanje javnosti.

Da ukidanje celibata samo po sebi ne znači automatsko rješavanje problema “problematičnog” seksualnog ponašanja, svjedoči i slučajevi ne-katoličkih crkava, poput pojedinih protestanstkih denominacija u SAD gdje su ugledni svećenici usprkos žena i obitelji “hvatani” u društvu muških prostitutki. A hrvatskim katolicima, tu, dakako, može poslužiti i dežurna hrvatska utjeha u obliku istočnih susjeda gdje nedostatak celibata također nije spriječio Srpsku pravoslavnu crkvu da bude predmetom pedofilskih skandala.

Murdoch poslovnog suparnika prikazao kao “žensko”?

Da se australski medijski megatajkun Rupert Murdoch i njegov američki kolega Arthur Sulzberger, vlasnik New York Timesa, ne vole, teško da je tajna ikome tko prati zbivanja na američkoj medijskoj sceni. Međutim, njihovo međusobno suparništvo je dobilo novu eskalaciju kada je Murdochov Wall Street Journal objavio rezultate istraživanja na temu koji fizički tip muškaraca žene smatraju najprivlačnijim. Članak, pak, sugerira da žene u ekonomski razvijenijim zemljama sve manje preferiraju macho muškarce, a sve više vole “metroseksualce” s dječjim licem i “nježnom” psihologijom.

Ono što je od samog članka zanimljivijeg jest da je za ilustraciju “metro” muškarca uzet – ne glavom, ali prepoznatljivom bradom – Arthur Sulzbereger.

Takav potez ima skrivene konotacije, s obzirom da, prema članku u Vanity Fairu, macho Australac Murdoch ima običaj profinjenog njujorškog aristokrata ismijavati zbog “nedostatka muškosti”. Kakva će biti Sulzbergerova reakcija na ovaj inside joke se tek treba vidjeti.

U ovom slučaju odnosi između dvojice zaraćenih tajkuna se čine daleko lošijima nego svojevremeni odnosi dvojice njihovih hrvatskih kolega koje je također resilo javno suparništvo.