Clegg za sebe traži premijersko mjesto ako laburisti završe treći

Nick Clegg, vođa liberalnih demokrata, ne može sakriti oduševljenje zbog činjenica da njegovu stranku – o kojoj će, barem tako tvrde trenutne ankete, ovisiti vlast u Britaniji iza 6. svibnja – nastoje snubiti i konzervativci i laburisti. Clegg, koji je u ovom trenutku najpopularniji i najmoćniji britanski političar, a koji se bez ironije naziva “britanskim Obamom”, odlučio je laburistima, koji sebe smatraju njegovim najprirodnijim partnerima i koji ga preklinju da sklopi “progresivnu” anti-konzervativnu koaliciju, da se za tako nešto moraju malo potruditi.

Clegg je tako danas izjavio da ne isključuje mogućnost da u slučaju dobrog rezultata svoje stranke zatraži premijersko mjesto. Još je važnije to što je isključio bilo kakvu mogućnost da Gordon Brown zadrži premijerski položaj ako kojim slučajem laburisti završe na trećem mjestu po broju zastupničkih mjesta; u tom slučaju će liberalni demokrati inzistirati da im pripadne premijersko mjesto.

Clegg, dakako, nije jasno stavio do znanja želi li nakon izbora stupiti u koaliciju s laburistima – što laburisti i najveći britanskog medijskog establishmenta priželjkuje – ili s konzervativcima, što se u ovom trenutku čini malo vjerojatnim, s obzirom na Cameronov čvrst stav o tome da ne želi liberalima tako dragu promjenu izbornog sistema.

Koaliciju Clegga i Camerona bi, pak, na kraju balade mogli cementirati izborni rezultati koji bi predstavljali potpunu “metlu” za laburiste, odnosno nakon kojih bi se liberalni demokrati nametnuli ne samo kao druga, nego i kao potencijalno prva stranka u Britaniji, i to za jedno duže razdoblje. U situaciji kada bi Cleggova stranka jednostavno zamijenila laburiste, odnosno postala dio britanskog dvostranačja, nestalo bi dosta poticaja za inzistiranje na proporcionalnom sistemu.

S druge strane, iskustva s Friščićem u Hrvatskoj 2007. godine jasno pokazuju koliko špekulacije o postizbornim koalicijama mogu izgledati kao spravljanje ražnja dok je zec u šumi.

Britanskim konzervativcima ponovno raste podrška

Ovaj vikend – pretposljednji pred izbore – će britanskim konzervativcima biti nešto ugodniji nego prethodni. Iako je njihov vođa David Cameron, u najboljem slučaju, u debati u četvrtak podijelio prvo mjesto s Nickom Cleggom, vođom liberalnih demokrata, to je bilo dovoljno da se zaustavi iznenadni uspon tradicionalno trećeplasirane britanske stranke te omogući da ankete počnu davati nešto “normalniju” sliku.

Najnovije ankete, doduše, govore kako Britaniju očekuje nastavak dvostranačja, iako ne onakvom na kakvo su generacije bile naviknute. Ako se trendovi koji postoje dosad nastave, moglo bi se dogoditi da iza 6. svibnja 2010. godine u Britaniji i dalje postoje samo dvije relevantne stranke s realističnim izgledima za vlast. Konzervativcima bi u tom društvu umjesto laburista sada trebali društvo praviti liberalni demokrati. Prava priča izbora, dakle, nije u usponu liberalnih demokrata koliko u kolapsu laburista koje Britanci nakon 13 godina vladavine, kao i tri godine pod Gordonom Brownom, očigledno više ne žele.

Spoznaja da bi očekivani “obješeni parlament” – kako se u Britaniji naziva situacija u kojoj nijedna stranka nema jasnu većinu, pa mora ići u kontinentalnoj Evropi tako uobičajena koalicijska preslagivanja – mogao laburiste ostaviti na vlasti, a možda uz promjenu izbornog sistema i trajnu “Lib Lab” koaliciju i na neko duže vrijeme, vjerojatno je razlog zbog koga će se na samim izborima pokazati više glasova za konzervativce i manje glasova za liberalne demokrate nego što to sugeriraju ankete.

David Cameron, vođa konzervativaca, je, inače, pokazao da razumije želju glasačkog tijela za reformom izbornog sistema. Za razliku od liberalnih demokrata koji inzistiraju na proporocionalnom sistemu (kakvog imamo u Hrvatskoj) i nekih hibridnih formi s prenosivim glasovima (kakve postoje u Australiji), Cameron drži da se postojeći većinski sistem s pojedinačnim izbornim jedinicama treba zadržati. Cameronova alternativa je, pak, u tome da sve tri stranke uvedu obavezne preliminarne izbore nalik na one u SAD, na kojima bi članovi i simpatizeri birali stranačke kandidate za Parlament, umjesto da to, kao dosad, bude u rukama od javnosti i birača otuđenih stranačkih bosova i njihove mašinerije.

Za vulkan i za potrese je krivo, naravno, globalno zatopljenje

Potres na Haitiju je, nakon cunamija 2004. godine, bio prvi događaj u kojem je u jednom relativno kratkom vremenu stradalo više stotina tisuća ljudi. Taj kataklizmički događaj je, dakako, potakao suvremene medije da za svako najbanalnije podrhtavanje tla bogu iza nogu koriste oznake “prijelomne vijesti”. I, naravno, bilo je za očekivati da će se borci protiv globalnog zatopljenja – uzdrmani Climategateom, fijaskom u Kopenhagenu i rekordno hladnom zimom – uhvatiti za potrese kao za slamku, koja je u međuvremenu narasla u “neoborivi dokaz” Lovelockove Gajine hipoteze.

Tu hipotezu – prema kojoj je Zemlja živi organizam, a ljudi nametnici koja dotična nastoji ukloniti raznoraznim klimatskim i geološkim katastrofama – je sada prihvatio CNN, barem u vidu komentara koji je napisao književnik Alan Weisman, poznat kao autor knjige Svijet bez nas. Weisman tvrdi da globalno zatopljenje izaziva potrese i vulkane i to tako što njime izazvano otapanje ledenjaka “naglo smanjuje pritisak na Zemljinu koru”, odnosno izaziva trajnu geološku nestabilnost.

Postoji velika vjerojatnost da će Weismanova teza o “Zemlji koja uzvraća udarac” naslijediti Goreovu Neugodnu istinu kao “znanstveno evanđelje” našeg doba.

Cameron tijesno pobijedio na drugoj britanskoj predizbornoj debati

Večeras je u Bristolu održana druga po redu “predsjednička” debata vođa triju najvećih britanskih stranaka pred izbore 6. svibnja. Mnogi su za nju govorili da je “biti ili ne biti” za Davida Camerona i konzervativce, odnosno da je upravo tokom nje morao zaustaviti “cleggmaniju”, odnosno neočekivani uspon Liberalnih demokrata u anketama izazvan trijumfalnim nastupom liberalnog vođe Nicka Clegga na debati održanoj prije osam dana.

Lekcije su se naučile i Cameron je uradio ono što je morao uraditi. Barem to sugerira anketa agencije YouGov napravljena neposredno nakon debate u kojoj je Cameron pobijedio s 36 posto. Iza njega je Clegg s 32 posto, dok je premijer i vođa vladajućih laburista Gordon Brown treći s 29 posto (i 3 posto neodlučnih). To je dobra vijest za Camerona i između ostalog zato što je Clegg u istoj anketi prije osam dana imao 51 posto.

Anketa agencije ComRes, pak, sugerira da je Clegg i ovaj put pobijedio – ali tek s 33 posto. Cameron i Brown su po toj anketi izjednačeni s 30 posto.

Većina analitičara se čini skeptičnim prema anketama, te je uvjerena da je Clegg i ovaj put napravio dobar posao, iako ne tako uvjerljivo da spriječi po mnogima neumitni silazak podrške u anketama na “normalnu” razinu.

Camerona pogodilo jaje, laburisti potonuli na treće mjesto

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=David+Cameron&iid=8572977″ src=”a/2/7/5/CONSERVATIVE_LEADER_DAVID_15b5.JPG?adImageId=12599151&imageId=8572977″ width=”234″ height=”156″ /]

David Cameron, vođa britanskih konzervativaca, danas je pogođen jajetom u rame dok je vodio izbornu kampanju u Cornwallu. Političar za koga je donedavno bilo “sigurno” da će biti sljedeći britanski premijer, tu neugodnost – koja se smatra prihvatljivim rizikom za političare u razvijenim demokracijama – shvatio je kao priliku za ekstra publicitet koji bi mu dobro došao u trenutku kada je umjesto za vlast prisiljen boriti se za dugoročni opstanak svoje stranke.

Cameronu je, naime, problem u tome što su ankete pokazale nevjerojatni skok podrške prethodnim autsajderima Liberalnim demokratima. Nekoliko anketa pokazuje da Liberalni demokrati vode ispred konzervativaca. Gotovo sve pokazuju da će trenutno vladajuća Laburistička stranka premijera Gordona Browna na ovim izborima završiti na trećem mjestu.

Međutim, specifičnost britanskog izbornog sistema jest u neravnomjernoj raspodjeli pojedinačnih izbornih jedinica, odnosno “gerrymanderingu” koji je tradicionalno pogodovao upravo laburistima. Teoretski je moguće da laburisti završe na trećem mjestu, ali da svejedno imaju najviše mjesta u Parlamentu i da upravo na temelju toga – kao u sličnoj situaciji 1974. godine – dobiju mandat za još pet godina vlasti. Dakako, prije toga bi se trebali udružiti s Liberalnim demokratima, a Brown je današnjim intervjuom u Independentu i eksplicitnim pozivom na “progresivnu koaliciju” protiv konzervativaca jasno naznačio da je upravo to sada temelj laburističke strategije.

Nick Clegg, vođa liberalnih demokrata čijim nastupom na “predsjedničkoj” TV-debati mnogi tumače iznenadni skok te stranke, odbija bilo kakvu pomisao na takvu koaliciju, barem ne do samih izbora. Mnogi će u tome vidjeti ziheraštvo nalik na ono Josipa Friščića u Hrvatskoj 2007. godine, odnosno nastojanje da se od Browna izmuzu maksimalni ustupci – od ukidanja osobnih iskaznica za Britance, masovnog puštanja kriminalaca iz zatvora, potpune amnestije za ilegalne imigrante i, naravno, uvođenja proporcionalnog izbornog sistema koji bi “Lib Lab” koaliciji trebao cementirati vlast za sljedećih nekoliko desetljeća.

Međutim, Clegg prije toga mora proći kroz prilično tešku borbu za prvo mjesto s konzervativcima, odnosno paziti da laburiste ne ošteti toliko da bi ih bacio na drugo mjesto po broju parlamentarnih mjesta. Ako Cameron uspije iščupati prvo mjesto, nije isključen ni žuto-plavi aranžman. U međuvremenu su britanski mediji otkrili i da je Clegg – koji sebe prikazuje kao “osvježenje” i političara neuprljanog standardnom korupcijom dvije vodeće stranke – “mutio” s troškovima obavljanja parlamentarnog posla. Još je zanimljivije Sunovo otkriće tajnog plana, odnosno “šalabahtera” za prvu TV-debatu koje je Cleggu ostalo u taksiju.

Jedna od anketa, pak, pokazuje da su se konzervativci ipak uspjeli malo oporaviti te da liberalnim demokratima bježe za nekih 9 posto. Većina britanskih političkih analitičara vjeruje da će izbori biti rješeni tek u sljedeća dva tjedna, odnosno nakon dvije TV-debate u kojima postoji daleko veća vjerojatnost da će Clegg “zglajzati”.

Kal “Kumar” Penn opljačkan na ulici

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Kal+Penn&iid=3598813″ src=”2/5/6/d/c0.jpg?adImageId=12585799&imageId=3598813″ width=”234″ height=”309″ /]

Kal Penn, američki glumac indijskog porijekla, najpoznatiji po ulozi Kumara u filmovima o Haroldu i Kumaru, danas je na naslovnice došao iz razloga koji najvjerojatnije nije želio. Ista vijest neće biti previše draga ni njegovom trenutnom poslodavcu Baracku Obami, ali ni turističkoj industriji američke prijestolnice.

Penn, koji je prije godinu dana izazvao mini-senzaciju napuštanjem glumačke karijere kako bi postao pomoćnik direktora Ureda za javni angažman u Bijeloj kući, je jutros oko 1:20 po lokalnom (7:20 po hrvatskom) vremenu opljačkan na washingtonskoj ulici. Nepoznati počinitelj ga je zaustavio s pištoljem i natjerao da preda novčanik i još nekoliko predmeta.

Washington ima izuzetno visoku stopu kriminala, ali se ona obično nije odražavala na pripadnike američkog političkog establishmenta. To je trebalo očekivati i pripadnike Obamine administracije, iako se Penna – koji je sadašnjeg predsjednika zadužio kao njegov prvi i najfanatičniji pristaša u Hollywoodu 2008. godine – nije smatralo kao “pravog” političara. Penn je radi početka političke karijere uzeo svoje pravo ime – Kalpen Suresh Modi – i napustio TV-seriju House gdje je tumačio lik Lawrencea Kutnera. Međutim, nakon nešto više od godinu dana je objavio kako će se povući sa svog položaja i vratiti glumi. Očigledno ne dovoljno brzo da svom poslodavcu stvori sitne propagandne probleme.

Ciparski Turci zapjevali “Putuj Evropo”

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Eroglu&iid=8561512″ src=”7/4/7/f/Turkish_Cypriot_presidential_3ede.jpg?adImageId=12551691&imageId=8561512″ width=”234″ height=”321″ /]

Dok se predsjednik Josipović i premijer Kosor natječu “tko ima većeg”, odnosno da li je po pitanju dolaska na pogreb poljskog predsjednika Hrvatska trebala slijediti primjer SAD ili Rusije, razumljivo je kako domaći mediji baš previše i ne “šmekaju” neke naizgled beznačajne vijesti s periferije “tamo neke” Evropske Unije.

Jedna od tih periferija je i Sjeverni Cipar, teritorij koji većina država u svijetu po defaultu smatra dijelom Cipra, odnosno – samim time – i Evropske Unije. Problem s tim teritorijem jest što na njemu živi turska manjina kojoj je 1974. godine uspjelo ono što u jednoj sličnoj situaciji nije Karadžiću i Martiću – da se uz pomoć majke-domovine otcijepe od Cipra, etnički počiste svoje područje i formiraju samoproglašenu republiku.

Problem za Sjeverni Cipar jest u tome što je EU, koja priznaje samo južni dio, jasno stavila do znanja da se ciparski Turci neće “omastiti” svim onim pristupnim fondovima i drugim beneficijama članstva u Uniji ako se prethodno ne dogovore sa svojim grčkim susjedima/sunarodnjacima odnosno da Cipar iz dva dijela postane jedinstvena država. Ciparskim Turcima je dodatni poticaj trebala dati i majka domovina, s obzirom da je Ankari sugerirano da od članstva Turske u EU nema ništa prije nego što se problematični Sjeverni Cipar “dovede u red”.

Kada je Cipar 2004. primljen u EU, činilo se da su i Ankara i ciparski Turci shvatili poruku, te se počelo ozbiljno raditi na nekakvom otvaranju granica i pregovorima o ponovno ujedinjenju u jedinstvenu državu. Međutim, za nekoliko godina je došlo do ustavne krize, pobune samih Evropljana protiv EU i sve manje raspoloženja za nekakvo ekspresno proširenje EU na istok. Za ulazak Turske u EU više nema raspoloženja, a i u uvjetima ekonomske krize ni članstvo u Uniji za prosječnog turskog glasača više ne izgleda kao rješenje svih tih problema.

To se odrazilo i na Sjeverni Cipar gdje je jučer u prvom krugu predsjedničkih izbora pobijedio Dervis Eroglu, tvrdi turski nacionalist koji se zalaže za prekid pregovora o ujedinjenju, odnosno za trajno razbijanje otoka na dvije nezavisne države koje bi spajale tek nekakve simbolične konfederalne veze. Nije teško pretpostaviti kako će ta vijest “ugodno” zvučati hrvatskom establishmentu koji “Jer To Od Nas Traži Europa” koristi kao čarobnu riječ koja skida odgovornost za sve nepopularne poteze, odnosno vlastitu kriminalnu nesposobnost da se izbori za interese svojih građana.

KLM se ne boji vulkana i traži ukidanje zabrane leta

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=volcano&iid=8560360″ src=”b/1/3/2/A_single_engine_48cd.jpg?adImageId=12551724&imageId=8560360″ width=”234″ height=”234″ /]

Nizozemski avio-prijevoznik KLM je objavio kako je, unatoč zabrani leta koji posljednjih dana paralizira Evropu, uspio u nebo podići jedan svoj putnički avion te ga – u eksperimentalne svrhe, bez putnika – provukao kroz opasni oblak vulkanske prašine. Nakon što se isti spustio, provjere motora i druge opreme su, prema KLM-ovim riječima, pokazale kako neke ozbiljne štete za letjelicu nema, pa stoga traži da se zabrana letova – koja avio-kompanije košta 200 milijuna dolara dnevno – ukine.

Peteru Hartmanu, direktoru KLM-a koji je osobno sudjelovao u tom eskperimentu, u zahtjevima za prekid zabrane leta priključio se i Steven Verhagen, potpredsjednik nizozemskog Udruženja pilota.

BBC, pak, javlja da su testove kroz vulkansku prašinu napravili ili namjeravaju napraviti British Airways, odnosno da ih je već napravila Lufthansa, a da rezultati testova navodno također ukazuju da je rizik od vulkanske prašine prenapuhan. British Airways najavljuje još pokusnih letova danas čiji će rezultati biti objavljeni sutra. Usprkos tome, većina britanskih avio-prijevoznika pretpostavlja da će zabrana leta ostati do četvrtka.

Brian Flynn, šef operacija Eurocontrola, odnosno evropske kontrole leta, tvrdi kako je zabrana opravdana, jer je riječ o “nepoznatom fenomenu” za koji nije bilo presedana u povijesti avijacije.

Sudeći po karti vulkanskog oblaka iznad Evrope koja se može vidjeti, avio-promet sam po sebi ne mora prestati, odnosno promjene zračnih struja mogu pojedine aerodrome učiniti operativnim. Jedina je “caka” u tome kako pogoditi najoptimalnije vrijeme, odnosno koordinirati raspored letova i alternativne (kopnene i pomorske) oblike prometa. Usprkos svih priča o Evropskoj Uniji, ova kriza je jasno pokazala da takvog sistema trenutno nema.

Britanski liberalni demokrati izbijaju na prvo mjesto u predizbornim anketama?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Nick+Clegg&iid=8538560″ src=”d/d/3/c/Leader_of_Britains_2018.jpg?adImageId=12517429&imageId=8538560″ width=”234″ height=”160″ /]

Iskustvo nas uči da kada mediji neki događaji najave kao “povijesni” i “epohalni”, javnost ima razloga biti skeptična. Međutim, jedan takav povijesni događaj koji se tiče britanskih izbora – prva TV-debata između vođa triju najvećih parlamentarnih stranaka – bi možda mogao imati povijesni rezultat. Naime, u srazu između laburističkog premijera Gordona Browna, vođe konzervativaca Davida Camerona i vođe Liberalnih demokrata Nicka Clegga uvjerljivo je – prema mišljenju svih relevantnih komentatora i po anketama – pobijedio Clegg.

Što možda i ne bi bilo tako važno da Clegg i njegova stranka tradicionalno predstavljaju tek ukras dvostranački orijentiranog britanskog političkog sistema. Međutim, uspjeh Clegga u debati se odrazio i na ankete od kojih jedna, koju će sutra objaviti Mail on Sunday po prvi put nakon nekoliko desetljeća pokazuje da su Liberalni demokrati s 32 posto glasova prva stranka, a što dosad nitko nije mogao zamisliti. Na drugom mjestu su konzervativci s 31 posto, a na trećem laburisti s 28 posto.

Ne treba govoriti kako ova anketa predstavlja nevjerojatan skok od čak 12 posto u prvih tjedan dana kampanje, odnosno kako je cijela britanska javnost lijevo od centra pala u ekstazu. Naime, povratak konzervativaca na vlast – noćna mora kojom britanski intelektualni i veliki dio medijskog establishmenta plaši birače već punih 13 godina – neće se dogoditi. Ako Liberalni demokrati ovakve rezultate ostvare na biralištima, dobit će se najpovoljniji mogući rezultat za britansku ljevicu – velika Lib-Lab koalicija koja će, između ostalog, uvesti proporcionalni izborni sistem i tako cementirati vlast dvije stranke koje zajedno uvijek mogu računati na preko 50 posto glasova. Time će Britanija postati “normalna” “europska” zemlja gdje su vlast može postojati jedinu u obliku bezličnih tehnobirokratskih koalicijskih vlada čvrsto usidrenih uz centar.

Naravno, uvijek postoji mogućnost da stvari krenu sasvim drukčijim smjerom, kako u kampanji tako i u dugoročnim posljedicama koje bi po Britaniju izazvala Lib-Lab koalicija. Naime, lako je pretpostaviti da će spektakularna Cleggova prednost ispariti, odnosno da će specifičnost britanskog izbornog sistema, odnosno lokalne okolnosti u pojedinačnim izbornim jedinicama biti daleko važnije od televizijskog  “spina”.

Ali, mnogo gore posljedice bi bile u slučaju da Lib-Lab koalicija zbilja dođe na vlast, promijeni izborni sistem, a ekonomska kriza koja traje sada potraje sljedećih pet godina. U tom slučaju Liberalni demokrati više ne bi bili “svježa neokaljana” alternativa kakvom se sada predstavljaju, nego krivci za kaos. A većinskog sistema, koji je priječio da u Parlament ulazi ekstremna desnica poput BNP-a, više neće biti.

Vulkan natjerao norveškog premijera da državu vodi iPadom

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Stoltenberg&iid=1632272″ src=”b/7/6/b/Bill_Gates_World_9dd5.jpg?adImageId=12499067&imageId=1632272″ width=”234″ height=”156″ /]

Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane. Ta bi se izreka mogla mirne duše ovih dana primijeniti na Stevea Jobsa i Apple nakon što se ispostavilo da ono što predstavlja veliku nesreću za cijeli jedan kontinent predstavlja sjajnu poslovnu priliku za njegovu tvrtku.

Naime, kaos u zračnom prometu koji izaziva vulkan Eyjafjallajoekull je doveo do nekih izvanrednih, a samim time i neugodnih situacija i za neke VIP-ove kojima su transatlantska zračna putovanja banalna svakodnevnica. Među njih spada i norveški premijer Jens Stoltenberg koga je erupcija vulkana zatekla u New Yorku te natjerala da kao ozebli sunce čeka da se nebo iznad Evrope rašćisti kako bi se mogao vratiti kući. Srećom po Stoltenberga i Norvešku, vikinška nacija ipak nije paralizirana i to prije svega zahvaljujući najnovijem Jobsovom gadgetu. Kako izvještava New York Daily News, Stoltenberg bez ikakvih problema vodi redovne državne poslove na njujorškom aerodromu koristeći svoj iPad.

Koliko će kriza trajati ovisi prije svega o tome koliko će dugo trajati erupcija. Članak u New York Timesu sugerira da na to pitanje današnja znanost – za razliku od pitanja kolika će biti prosječna temperatura Zemlje za 100 godina ako se potpišu nekakvi sporazumi – nema odgovora.