“Talentirani” gospodin Van der Sloot

“Zločin te čini glupim” je rečenica koja je na mnoge načine mogla služiti kao neslužbeno geslo nikad prežaljene TV-serije Odjel za umorstva, ili barem u njenim prvim sezonama, dok su se epizode više temeljile na stvarnom životu, odnosno prikazivale sitne ulične kriminalce koje je u zatvor vodila manje sposobnost baltimorskih policajaca, koliko njihova vlastita glupost.

Međutim, ta bi se poslovica mogla primijeniti i na Jorana van der Sloota, 21-godišnjeg Nizozemca s karipskog otoka Aruba koji uživa reputaciju jedne od rijetkih ličnosti koja je postala međunarodni celebrity uspješnim izbjegavanjem optužbe za ubojstvo. Prije otprilike pet godina 15-godišnja američka srednjoškolka Natalee Holloway je nestala prilikom izleta na Arubu. Lokalna policija je dva puta hapsila Van der Sloota pod sumnjom da je imao neke veze s njenim nestankom, odnosno smrću, ali oba puta je pušten; smatra se da su glavni razlozi nesposobnost lokalne policije i činjenica da je Joranov otac bio ugledni odvjetnik i jedan od najutjecajnijih ličnosti na otoku.

Van der Sloot se uspio od optužbe izvući i nakon što ga je nizozemska televizija skrivenom kamerom snimila 2008. godine kako jednom dileru priča o tome da je svjedočio Hollowayevoj smrti, odnosno da zna tko i kako je njeno tijelo bacio u more.

Van der Sloot je usprkos svega toga ostao na slobodi i počeo uživati u svom statusu celebrityja. To je uključivalo putovanja po svijetu, pa i sudjelovanje na poker-turniru u Peruu.

I što se onda dogodilo? Van der Sloot je upoznao djevojku po imenu Stephany Flores, doveo je u svoju hotelsku sobu i onda odjednom nestao iz hotela. To nije bio slučaj sa Flores, koja je u hotelskoj sobi pronađena pretučena, izbodena nožem i, naravno, mrtva.

Van der Sloot, po svemu sudeći, nije znao procijeniti koliko bi nesretna Flores mogla biti adekvatan objekt za njegove homicidalne sklonosti. Da je, vjerojatno ne bi izabrao kći Ricarda Floresa, peruanskog automobilskog asa, predsjednika peruanskog moto-kluba i bivšeg kandidata na predsjedničkim izborima. U pitanju nije bila anonimna američka turistkinja i bilo je očekivati da će institucije peruanske pravne države djelovati malo efikasnije od onih na Arubi prije pet godina. Van der Sloot je tako temeljem Interpolove tjeralice danas uhvaćen u Čileu te se očekuje da će biti izručen.

Van der Slootova glupost je, dakako, i u tome što se cijeli nemili događaj zbio točno pet godina od Hollowayinog nestanka. Mladi Nizozemac kao da je novim ubojstvom svima htio pokazati srednji prst. Ono malo simpatija što je imao ovime će vjerojatno nestati; kada javnost voli serijske ubojice, onda su to demonski supergenijalci poput Hannibala Lector ili Tom Ripley. Bahati junci koji zbog zločina završe kao “trendovska tema” na Twitteru to definitivno nisu.

Vinković vs. Mišak – Bura u čaši (para)znanstvene vode

Cinici bi rekli da od 1940-ih u Hrvatskoj nije bilo tako oštre i beskrompromisne podjele na dva nepomirljiva tabora, kao što se sada može vidjeti u sukobu između pristaša Dejana Vinkovića i pristaša Krešimira Mišaka. Zanimljivo je gledati kako rasprava (za koju je izraz “polemika” odavno postao eufemizam) sa svakim danom i tjednom eskalira i kako je sve manje hrvatskih javnih ličnosti, barem onih koji se vole kititi titulama intelektualaca, a koje se ne osjećaju dužnima izjaviti kojem od dva carstva će se prikloniti. Još je zanimljivije gledati i to kako se neke ličnosti koje iz ovih ili onih razloga prkose očekivanjima i odlaze u “pogrešan” tabor tretiraju kao mrski izdajnici.

Sve to je razlog zbog čega je ta rasprava prilično neugodna za sve one koji tom fenomenu pokušavaju pristupiti hladne glave i objektivno, odnosno sačuvati kakav-takav neutralan stav. Kada se uzme u obzir da su u prošlosti ovakve rasprave znale eskalirati u sukobe ne-verbalne vrste, dojam je još neugodniji.

Ali, najneugodnije od svega jest da se Vinković i njegovi znanstvenici na jednoj, te Mišak i njegovi sljedbenici na drugoj, bore oko nečega radi čega se uopće ne bi trebali boriti, odnosno da ishod njihovog sukoba – čak i da završi jasnom, nedvosmislenom pobjedom jedne od dviju strana – zapravo neće ništa promijeniti.

Zamislimo da Vinković uspije u svom naumu, odnosno protjera “Na rubu znanosti” iz Znanstvenog programa, a na kraju i HRT-a. Da li to automatski znači da će “paraznanost” i šarlatanstvo biti protjerano iz Hrvatske, odnosno stavljeno “na svoje mjesto”, odnosno na krajnju marginu društva? U situaciji kada na “Na rubu znanosti” zauzima samo stoti dio programa i gledanosti kojekakvih tarota i viskova, a sa naslovnica vodećih hrvatskih magazina se smiješe svjetski poznati “praktikanti alternativne medicine” odgovor na to mora biti negativan. Ili, s druge strane, hoće li nestanak Mišakove emisije biti gašenje posljednjeg svjetla “alternativne istine”, odnosno “kritičkog propitkivanja stvarnosti” u Hrvatskoj nakon koga slijedi potpuno pranje mozga i pad pod jaram manipulativnih ljudi-gmazova? Nekako je teško vjerovati da “alternativa”, koja je preživljavala i daleko gore stvari od ukidanja HRT-ove emisije, neće preživjeti i ovo.

Stoga – ako se ne prihvati teza da je ovo samo svojevrsni “posrednički rat”, ili tek odraz tisućljetnog “vječnog derbija” elitista i  populista – slučaj “Na rubu znanosti” predstavlja najobičniju buru u čaši vode, kojoj su kombinacija prekomjernog ega i medijske manipulacije dali veću važnost od one koju ona objektivno zaslužuje.

Možda najbolji komentar daje završnica jednog blog-posta na istu temu:

Volio bih da su se znanstvenici nekad pobunili protiv vjeronauka u školama. Protiv udžbenika povijesti, protiv uređaja protiv uroka u osnovnim školama, protiv certificiranih znanstvenika koji lupetaju o religiji, magiji, teorijama zavjera… Ovako su izabrali nadmetati se za svoje mjesto na medijskoj margini.

Zlatne godine su zlatno doba?

Stara poslovica, koja se pogrešno pripisuje Churchillu, navodi kako svatko tko nije radikal prije dvadesete godine nema srca, a svatko tko nije konzervativac iza četrdesete nema mozga. Ta poslovica nikada ne bi zaživjela da u sebi ne krije barem zrnce istine koje ne može promaknuti svakome tko promatra ljudska društva – u svima njima su stariji ljudi po defaultu konzervativniji od mlađih.

Zašto je tako? Tipični lijevi liberal će to nastojati objasniti odumiranjem stanica mozga, odnosno gubitkom intelektualnih sposobnosti da se prepoznaju “napredne” stvari. Međutim, mnogo jednostavnije rješenje, a koje sugerira najnovije istraživanje se nalazi u tome da su stariji ljudi konzervativni zato što su po pri prirodi zadovoljni onime što imaju, odnosno da su općenito sretniji i zadovoljniji što su stariji.

Ovakva teza – prema kojoj s godinama umjesto bolesti i nemoći dolaze sreća i zadovoljstvo – proturječi svemu što nas je u posljednjih par desetljeća nastojala uvjeriti mladošću opsjednuta zapadna kultura. Za vjerovati je da će trebati malo vremena da se ovako heretička teza prihvati. A tada će za one kojih se ta teza tiče ionako biti svejedno, s obzirom da će biti sretni ovako ili onako.

Još dublje u kaljužu lažnog dvostranačja

Na 2o. obljetnicu uspostave prve višestranačkog Sabora Vuk Perišić se žali da trenutna stranačka slika u Hrvatskoj nema nikakvog smisla, odnosno ponavlja notornu činjenicu kako HDZ i SDP – koji isto kao i prije dvadeset godina dominiraju političkom scenom – nemaju nikakve veze s ljevicom i desnicom, odnosno sa nekakvom demokršćanskom ili socijaldemokratskom politikom kojom se vole dičiti. U svom tekstu, za razliku od većine komentatora koji se žale na takvo stanje stvari, pokušava dati nekakvu terapiju, a ona se odnosi na pomalo utopističku ideju da se HDZ i SDP raspuste, a da se od njih i od onoga što na hrvatskoj stranačkoj sceni, formira barem pet novih stranaka koje bi, svaka na svoj način trebala pokriti politički spektar – ekstremnu fašističku desnicu, konzervativnu desnicu, liberalni centar, socijaldemokratsku ljevicu, ekološku ljevicu i ekstremnu komunističku desnicu.

Međutim, takva utopistička ideja će biti više utopistička ako se prihvati prijedlog novog izbornog zakona iza koga stoji HSS, stranka za koju, nota bene, u Perišićevom novom stranačkom rasporedu nema mjesta. Ono na što će se svi uhvatiti u ovom prijedlogu, i zbog čega će mu dati palac gore, jest zamisao o smanjenju broja mjesta u Saboru i smanjenja broja zastupnika. Njih će ubuduće biti 131 umjesto 153, s time da će se Hrvatska podijeliti na 5 umjesto dosadašnjih 10 jedinica; u svakoj od njih će se birati 12 zastupnika, a 60 s državne liste.

Nije teško pretpostaviti da je ovakav zakon kreiran prije svega u nastojanju da se što je moguće više unište male stranke i “slobodni strijelci” koji uživaju podršku u regijama. Njima će dva puta veće izborne jedinice te zbog toga dva puta veći broj glasova potreban za proboj izbornog cenzusa učiniti nemogućim proboj u Sabor. U postojećim okolnostima bi na Sabor samostalno mogle računati jedino HDZ i SDP. To što na to ne bi mogla računati HSS i nije tako važno, jer je jasno kako će se ta stranka za godinu dana  “prištekati” HDZ-u.

SDP će iz svojih sebičnih razloga, a potaknut jeftinim demagoškim “spinom” iza ovog prijedloga, na njega pristati, a sve u nastojanju da cementira dvostranačje, odnosno da natjera glasače nezadovoljne HDZ-om da  na listićima zaokružuju bivšu Bandićevu stranku držeći začepljen nos. Ironija je u tome što taktičko glasanje zapravo predstavlja glavni razlog zbog koga se glasa za SDP. Želi li Milanovićeva stranka doći na vlast, a još više, želi li je održati, ovakav zakon bi joj odgovarao jedino ako bi uveo elemente većinskog izbornog sistema, odnosno biranja pojedinačnih zastupnika.

Da je, na primjer, u Hrvatskoj 2007. godine korišten isti onakav većinski sistem kakav postoji u Velikoj Britaniji, vrlo je vjerojatno da bi SDP ne samo dobio izbore, nego i komotnu većinu u Saboru, i to zato što su njegovi glasovi daleko ravnomjernije raspoređeni od HDZ-a. S druge strane, biranje saborskih zastupnika kao pojedinaca je nešto što vladajuća partitokracija, koja se u pravilu oslanja na bezlične dizače ruku, organski ne može smisliti. Perišić će na svoje veliko stranačko preslagivanje morati malo čekati.

Ministar Cameronove vlade “pao” zbog “tetošenja” gay ljubavnika

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=David+Laws&iid=8908721″ src=”7/0/3/3/Britains_Treasury_Secretary_5c91.jpg?adImageId=13040984&imageId=8908721″ width=”234″ height=”343″ /]

U “normalnim” demokratskim zemljama u kojima se, za razliku od Hrvatske, stranke na ljevicu i desnicu dijele na temelju kakvih-takvih ideoloških kriterija, može se zapaziti zanimljiv fenomen kada su u pitanju politički skandali. Kada treba “pasti” desničarski političar, obično je to zbog situacija tipa “mrtva cura, živi dečko” ili sličnih pikanterija nespojivih s tradicionalnim, konzervativnim moralom na kojima te stranke inzistiraju. Ljevičarski političari, pak, “padaju” na temelju situacija tipa “prsti u tegli s medom”, odnosno protuzakonitog bogaćenja na račun istih onih siromašnih masa koje nominalno predstavljaju. U tom svjetlu valja gledati prvu ostavku u vladi novog britanskog premijera Davida Camerona, koji je bez jednog svog ministra ostao niti mjesec dana nakon dolaska na vlast.

David Laws, državni tajnik britanskog Ministarstva financija, objavio je kako napušta dužnost nakon što se otkrilo da je čak 40.000 funti koje je kao parlamentarni zastupnik dobivao kao troškove zastupanja svoje izborne jedinice potrošio na to da bi kupio kuću i stanove, odnosno plaćao najamninu svom ljubavniku Jamesu Lundieju. Da stvar bude još “pikantnija”, Laws je sve do otkrića afere tvrdio da je obiteljski čovjek i otac dvoje djece.

Lawsov 17-dnevni ministarski staž će Cameronu predstavljati lošu vijest, s obzirom da predstavlja neslavan rekord u bližoj britanskoj povijesti. Laws se, također, kao financijski stručnjak, smatrao jednom od zvijezda nove vlade, odnosno glavni operativac zadužen za bolne budžetske rezove koji predstavljaju srž nove politike. Za Camerona je sreća u nesreća ta da je Laws zastupnik Liberalnih demokrata, njegovih koalicijskih partnera, a ne njegove Konzervativne stranke.

Liberalni demokrati se, usprkos toga što su u Blairovo doba bili radikalna ljevica, vole predstavljati kao stranka centra, i ovaj skandal u mnogo čemu predstavlja ironičnu potvrdu gore navedenog pravila. Laws je pao i zbog toga što je upražnjavao “alternativni životni stil” nespojiv s tradicionalnim vrijednostima, ali i zato što je zbog njega potkradao siromašne britanske porezne obveznike.

RIP Dennis Hopper (1936 – 2010)

Bilo bi pretenciozno govoriti da je Dennis Hopper najveći glumac koji je ikada postojao, ali je neosporno da je bio velikan glumačke profesije. Mnogo je važnije da je isto tako bio ličnost čija je živopisna biografija – prepuna velikih dostignuća, ekscesa, a na kraju i spektakularnih svjetonazorskih zaokreta – u mnogo čemu simbolizira životni put babyboomerske generacije (iako sam, po najstrožim, kriterijima kao dijete 1930-ih nije bio babyboomer) . Pomalo je zanimljivo pronaći ironiju u tome da je Hopper svoju karijeru u klasičnim Kazanovim filmovima kao “Buntovnik bez razloga” i “Div” gdje mu je partner bio James Dean; i dok je Deana prerana smrt učinila besmrtnom ikonom jedne generacije, Hoppera je morao ići težim putem. Krajem 1960-ih su ga eksperimenti s kontrakulturom učinili superzvijezdom, a onda propalitetskom karikaturom, da bi tek 1980-ih preporodio kao vrhunski holivudski karakterni glumac. Neke od najboljih filmova ikada snimljenih, kao što je “Plavi baršun”, jednostavno nije moguće zamisliti bez Hoppera.

Na izborima u Češkoj pobijedila desnica

Češka je – iako je smještena u srcu Evrope i predstavlja sve ono što bi iz hrvatske snobovske perspektive Evropa trebala biti – pomalo atipična u odnosu na neke druge evropske države. Barem se takav dojam može steći kada se pogledaju neki detalji jučer i danas ujutro održanih parlamentarnih izbora.

Prvo, u Češkoj se izborima nastoji razbiti višegodišnja blokada nacionalnog parlamenta gdje su glasovi i mandati bili gotovo ravnomjerno raspoređeni iza umjereno desne Građanske demokratske stranke (ODS) i umjereno lijevih demokrata (ČSSD). Češkom je sve vrijeme upravljala ODS-ova vlada koja je gotovo godinu dana tek otaljavala posao do redovnih izbora.

Druga atipičnost Češke je u tome što se izbori održavaju u dva dana, umjesto jednom – i to petkom i subotom ujutro. Tako ritual izlaznih anketa i prebrojavanja glasova ljudima kvari tek subotu popodne i navečer, umjesto da im upropasti nedjelju navečer i jedan radni dan.

Treća atipičnost čeških izbora je to da umjesto reformiranih imaju *nereformirane* hard-core komuniste u obliku KČSM (Komunistička stranka Češke i Moravske), koja je bila predmetom dosta špekulacija o protestnim glasovima i eventualnoj – za češke demokrate stravičnoj – koaliciji sa socijaldemokratima.

Možda najatipičnija stvar je u tome da se Češka – djelomično uz Poljsku – može smatrati jednom od rijetkih evropskih, a pogotovo istočnoevropskih, zemalja koja je, barem dosad, uspjela izbjeći najgore posljedice globalne recesije. To se prije svega objašnjava time što se Češka odbila uvući u klopku zvanu euro, te je tako izbjegla “vesele” scene s grčkih ulica.

Ono što će možda biti najzanimljivije jest da će, sudeći po prvim preliminarnim rezultatima, ČSSD preoteti od ODS-a mjesto najveće češke stranke, ali da će, za razliku od dosad, ODS moći komotno sastaviti desničarsku koaliciju.

Naime, nezadovoljstvo trenutnim stanjem se nije prelilo u glasove ČSSD-u ni komunistima, koliko dvije novostvorene desničarske stranke koje su sebe uspješno predstavile biračima kao alternativa “pokvarenom” i nesposobnom ODS-u. To se odnosi na TOP09, stranku koju vodi bivši ministar vanjskih poslova Karel Schwarzenberg (Bruxellesu će biti drago, s obzirom da je dotični zagriženi eurofil) te populističku stranku Javne stvari.

Nakon što je prebrojano 30 posto glasova, ČSSD vodi sa 23,9 posto glasova (što je oko 9-10 posto manje nego na prethodnim izborima), ODS ima 18,6 posto glasova (što je oko 14 posto manje nego ranije), dok TOP09 ima 14,4 posto, a Javne stvari 10,9 posto.

Za točan broj mandata treba vidjeti njihovu raspodjelu u 14 izbornih jedinica, kao i koje su stranke uspjele probiti cenzus, te provesti “dontanje”. Ipak, većina promatrača vjeruje kako će tri stranke desnice bez problema moći sastaviti većinu u češkom parlamentu.

Carville se okrenuo protiv Obame

Dok većina svjetskih medija i dalje gura mantru o Obami o “velikom vizionaru” i “novom mesiji”, u SAD se sve više – čak i među hard core ljevičarima i lojalnim demokratima – provlači teza da 44. američki predsjednik, u najmanju ruku, još uvijek nije pokazao onakvu čudotvoračku sposobnost kakvu je sugerirala njegova izvrsna izborna kampanja. U posljednje vrijeme se u američkim medijima sve više pojavljuje i donedavno heretička teza da bi Obama, ako ovako nastavi, svojoj Demokratskoj stranci mogao postati isti onakav kamen oko vrata kakav je George W. Bush bio republikancima.

Takvi se stavovi mogu vidjeti i u sve više komentara koji se pitaju nije li najnovija kriza u Meksičkom zaljevu ono što je za Busha bio uragan “Katrina” – katastrofa koja je prvi put jasno i nedvosmisleno javnosti ukazala na njegovu nesposobnost.

Takva teza je itekako dobila na vjerodostojnosti kada ju je izrekao James Carville, 65-godišnji politički strateg Demokratske stranke koji je stekao legendarnu reputaciju kao voditelj Clintonove izborne kampanje. Prema Carvilleovim riječima je Obama tokom 40 dana krize pokazao “političku glupost”. Uzimajući u obzir da je Carville rodom iz naftom pogođene Louisiane, kao i da je zagriženi klintonist koji nikada previše nije volio Obamu, ipak okretanje Carvillea protiv Obame predstavlja sve nego dobru vijest za predsjednika, čija se donedavno blistava politička zvijezda sada tamni poput plaža u Meksičkom zaljevu.

Htio biti kriminolog, a završio kao serijski ubojica?

Nigdje nije lakše pronaći raskorak između Hollywooda i stvarnog života nego kada su u pitanju serijski ubojice. U filmovima su to redovno stvorenja natprosječne inteligencije, karizme, fizičke snage i/ili materijalnih resursa. U stvarnosti, pak, u pravilu zbog siromaštva, retardiranosti, ružnoće ili kombinacije svega gore navedenog prije izazivaju prijezir i sažaljenje nego strahopoštovanje. No, s vremena na vrijeme se pojavi slučaj serijskog ubojice koji djelomično odgovara ili se barem trudi dostići visoke ideale koji tom fenomenu postavlja Hollywood.

Jedan takav slučaj bi mogao predstavljati Stephen Griffiths, 40-godišnji kamiondžija iz engleskog grada Bradforda. Njega je Daily Mail predstavio kao “studenta kriminologije”i naveo kako dotični već ima diplomu iz psihologije. Prije dva dana je uhapšen, a danas će biti izveden pred suca pod sumnjom da je u proteklih godinu dana ubio tri prostitutke – 43-godišnju Susan Rushworth, 36-godišnju Suzanne Blamires i 31-godišnju Shelley Armitage. Uz te tri žene se Griffithsa počelo povezivati s nestancima još najmanje tri prostitutke od 1992. godine.

Ono što je u cijeloj priči dalo posebno mračnu notu jest to da su se ubojstva zbila, a Griffiths živio nedaleko od kuće koja je pripadala Peteru Sutcliffeu, zloglasnom “Jorkširškom Trbosjeku” – serijskom ubojici koji je 1970-ih ubio 13 prostitutki i godinama izbjegavao hvatanje.

O motivima se može još špekulirati, ali nije isključeno da je Griffiths – ako je uistinu počinitelj – na svoj krvavi put krenuo, između ostalog, i vođen željom da se proslavi. Osim što je vanredno studirao kriminologiju, time se volio hvaliti i na svom MySpace profilu koji će, nema sumnje, biti prilično zahvalno štivo britanskim medijima. A možda je u pitanju onaj od tragičnih slučajeva kada nadobudni znanstvenik umjesto provoditelja postane predmetom vlastitog eksperimenta.

Da se ovaj bizarni slučaj zbio u SAD, gotovo je sigurno da bi već ovog trenutka neki nadobudni scenarist počeo pisati scenarij za TV-film koji će se emitirati za kojih šest mjeseci, ako ne i ranije.

Imati ili biti – Welcome to Chicago City

Kada se prije nekih desetak godina na programu Nove TV pojavio Jerry Springer sa svojim famoznim šouom, teško da je bilo ijedne osobe upitane da o tome da mišljenje, a da nije izrazila zgražanje nad tamo iskazanim idiotizmom, odnosno uvjerenje kako je riječ o namještaljci i fikciji, jer je jednostavno “nemoguće da su ljudi tako glupi”. Ako je već netko dozvolio sebi pomisao da ono što vidi kod Jerryja Springera predstavlja istinu, u pravilu bi se utješio time da je riječ o “retardiranoj i degeneriranoj” Americi, odnosno fenomenu koji se neće nikada pojaviti u “civiliziranoj Europi”.

Desetljeće kasnije, nakon izloženosti “Big Brotherima”, “Barovima”, “Farmama” i “Trenucima istine”, teško da bi se itko usudio potpisati ispod gore navedenih tvrdnji. A nekako sumnjam da bi sličan obrambeni mehanizam mogao biti efikasniji kada se suoči s još jednom horor-pričom o tamnoj strani Amerike.

Prema onome što javlja Daily Mail, vatrogasna ekipa u čikaškoj oblasti South Side je iz jednog stana izvukla 79-godišnjaka i njegovu 76-godišnju suprugu koji se trenutno nalaze u bolnici u kritičnom stanu. Pronađeni su – na užas vatrogasaca – živi ispod hrpe smeća koje je ta ista pokušavala raščistiti iz unutrašnjosti njihovog stana. Do akcije čiščenja došlo zato što policija – pozvana od strane zabrinutih susjeda – jednostavno nije mogla prodrijeti u stan koji je “od stropa do poda” bio ispunjen smećem, ostacima trule hrane, odjećom, zahrđalim kućanskim aparatima, automobilskim gumama. Prije same akcije su morali uzeti zaštitnu odjeću, a iz stana se širio “nepodnošljivi smrad”.

Policija tvrdi da je par jednostavno nakupio toliko stvari u kući da više nije mogao izaći vani, odnosno da su se one jednostavno stropoštale na njih. Pod njima je preživio nekoliko tjedana, pri čemu su im opasnost predstavljali štakori koji su ih htjeli pojesti.

Ono što u ovoj priči izgleda strašno nisu toliko ekstremne posljedice otuđenja i starosti, odnosno fizička i psihička nesposobnost brige o sebi i donošenja nekih zdravorazumskih odluka, koliko to što se u komentarima može čuti riječ “hoarder” koja bi trebala asocirati na nekakav novi životni stil, društveni fenomen ili oblik društvene patologije dostojan nove moralne panike.

“Hoarderi” se opisuju kao osobe pogođene psihološkim poremećajem koji ih tjera da opsesivno skupljaju, odnosno nikada ne bacaju stvari koje posjeduju, a što se odražava u tome da ih drže u kući, postupno smanjujući svoj životni prostor, pa čak i ugrožavajući svoj život, kao što je to bio slučaj s nesretnim čikaškim parom. U SAD je, dakako, snimljena čak i reality emisija zvana Hoarders posvećena ovom fenomenu.

Ono što je prilično zanimljivo u svemu tome jest da se patološkim ponašanjem smatra ono što bi trebalo biti temelj današnjeg ultramaterijalističkog društva – akumulacija materijalnog bogatstva u obliku fizičkih stvari. A to je upravo ono što su, doduše, na malo ekstreman i po sebe opasan način, radili čikaški hoarderi.

Međutim, je li hoarding, ma koliko bio štetan, u svojoj suštini besmislen? Pretvoriti svoju kuću u skladište i nije tako besmisleno u uvjetima siromaštva kada naoke bezvrijedne stvari mogu poslužiti kao hrana, ogrjev i sirovine koje se ne mogu dobaviti na drukčiji način. Ukoliko ekonomska kriza potraje i tako dovede do sloma današnjeg potrošačkog društva, ove ekstremne priče bi mogle postati dio banalne svakodnevnice.