Obitelj uspješno lansirala vlastiti svemirski program

Space Balloon Launching
Image by andrewjosephkatz via Flickr

Što se događa kada se spoji nešto prozaičnih tehnoloških gadgeta, nešto slobodnog vremena, mnogo istraživanja, još više truda kao i mnogo nikad dosanjanih dječačkih snova o istraživanju svemira? Odgovor na to su dali Luke Guissbuhler i njegov 7-godišnji sin, koji su sa improviziranog “kozmodroma” u državi New York lansirali svemirski balon/sondu vlastite izrade. Sonda, koja je uz balon sadržavala HD kameru, iPhone i GPS, uspjela se popeti na visinu od oko 31 km i napraviti fascinantne snimke svemirskog crnila. Sonda se potom uz pomoć padobrana spustila nekih 40-ak kilometara od mjesta lansiranja gdje su je uz pomoć GPS-a locirali.

Ovakve priče – koje predstavljaju trijumf ljudske domišljatosti, upornosti i malog čovjeka – će malo koga ostaviti ravnodušnim, odnosno ne zagrijati im srca. Međutim, nije teško pretpostaviti da je priča previše pozitivna da bi ju je mogli eksploatirati svjetski mediji, a o hrvatskima da i ne govorimo.

Gubljenje vremena

Većina komentatora drži da pokušaj SDP-a da u Saboru sruši Vladu, odnosno isprovocira izvanredne izbora, predstavlja najobičnije gubljenje vremena. Kosor ima tanku, ali solidnu većinu, i to, kao što Jelena Lovrić navodi u Jutarnjem listu, temeljenu ne toliko na odanosti zastupnika premijerki koliko na jednostavnoj računici kako mnogi od njih znaju da nakon sljedećih izbora neće sjediti u toplim klupama, pa tužni rastanak nastoje maksimalno odgoditi. Isti motivi na vjernost Jadranki Kosor tjeraju i HSS, SDSS i manjince.

Zapravo, moglo bi se reći da Milanovićev juriš na saborske vjetrenjače predstavlja još jedan potencijalni autogol za njegovu stranku, i to iz “prozaičnog” razloga što se kao praktični sastojak tog plana odjednom stvorio omraženi Sanader. Kosorinoj propagandnoj mašineriji neće biti teško nakon toga SDP prikazivati kao sanaderitsku stranku; zapravo, vjerojatnije je da će se na to ići više nego da se kod pravovjernih vojnika HDZ-a bivši šef opiše kao izdajnički  “ljubitelj jugokomunjara”.

Naravno, postavlja se pitanje što bi se dogodilo da se čudo nekim slučajem dogodi, odnosno Milanoviću uspije ono što, na primjer, nije uspjelo Budiši 2002. godine s Račanom. Ekonomisti upozoravaju da taj scenarij ne bi bio najbolji za Hrvatsku; konsenzus potreban za “nužne rezove”, odnosno smirivanje situacije pred – po mnoge spasonosni – ulazak u EU je teško postići u uvjetima izborne kampanje koja će, po svemu sudeći, biti daleko žešća i prljavija nego sve dosadašnje. S druge strane, isto je tako sve te “bolne rezove” provesti što je moguće prije, inače će njihova cijena postati sve veća i bolnija; za HDZ je jasno, čak i pod navodnom spasiteljicom Jadrankom Kosor da ih ne može ili nije u stanju izvesti.

Kada SDP, pak, dođe na vlast, iskustva trećesiječanjske vlasti ne daju nekog prevelikog razloga za optimizam, a još manje iskustva u posljednjih nekoliko godina opozicije. Skeptičnost prema SDP-u, koji se iz demagoških razloga predstavlja kao lijeva socijaldemokratska, dok je u praksi desna neoliberalna stranka se najbolje može vidjeti u ovom postu na pollitici. Iako su dugoročne političke prognoze uvijek nezahvalne, silazak SDP-a s vlasti nakon jednog mandata se čini isto onako izglednim kao što izgleda predstojeći dolazak na vlast. A nakon toga je vjerojatno da će se HDZ, kao i 2000. godine, ponovno dići s poda, iskoristiti nesposobnost “komunjara” i ponovno započeti isto vrzino kolo.

Jedini način da se izbjegne takav scenarij jest veliko preslagivanje hrvatske političke scene, odnosno procesi koji bi u povijesnu ropotarnicu strpali i HDZ i SDP. A to se ne čini izglednim postići ni preko izbora, a još manje nekakvim teatralnim glasanjima o povjerenju.

Hoće li drumovi zaželjeti HDZ-a?

Tekst Damira Pilića u kome se Ivica Račan proglašava prorokom i vizionarom zbog svojih davnih riječi o tome da je HDZ “stranka opasnih namjera” je samo jedan od simptoma široko uvriježenog mišljenja među hrvatskim medijskim establishmentom da stranka Jadranke Kosor predstavlja Kartagu koju valja razoriti. Odnosno, kao što to neki eskplicitno tvrde s radikalizmom inače atipičnim za hrvatski politički diskurs, vladajuću stranku treba zbog široko rasprostranjene korupcije i kleptokratske prakse, valja proglasiti zločinačkom organizacijom, odnosno zabraniti.

Takvi su stavovi sasvim legitimni, kao što su i Pilićevi argumenti sasvim na mjestu. Međutim, postavlja se pitanje što bi se nekakvom sudskom ili upravnom zabranom, odnosno – kako to mnogi salonski i Facebook revolucionari zamišljaju-  “dovođenjem bande pred zid” postiglo? Da li je HDZ uistinu jedini problem Hrvatske, odnosno da li je njen odlazak u povijesnu roportarnicu rješenje svih hrvatskih problema?

Iskustva Italije, gdje su demokršćani – stranka koja je u ideološkom smislu i na mnoge načine frapantno nalikovala HDZ-u – nakon pola stoljeća jednostavno propala pod udarom korupcijskih skandala, daje negativan odgovor. Institucionalna korupcija, nasilje i pokvarenost nisu nestali, kao što se Talijani nakon četiri i pol desetljeća pod desnicom nisu automatski okrenuli prema četiri i pol desetljeća ljevice. Demokršćane kao nekakvu “normalnu” ili “europsku” desnice zamijenili su tako zamijenili “opasni”, “neodgovorni” i “ekstremni” populisti, odnosno “pogani” savez između medijskih megatajkuna, antiimigrantskih secesionista i “reformiranih” fašista.

Ako se sličan scenarij dogodi u Hrvatskoj, gdje bi HDZ kao alternativa SDP-u zamijenila koalicija regionalnih igrača, populista i “reformiranih” ekstremista, mnogi od onih koji sada likuju nad propašću HDZ-a bi mogli lako zapjevati onu Višnjićevu o drumovima i Turcima.

Sve manje Vrimena

Splitski tjednik Vrime je u najnovijem broju obavijestio čitatelje kako će se sljedeći primjerak pojaviti 29. listopada, odnosno kako prelaze na dvotjedni ritam izlaženja. Ne mora se biti naročiti ekonomski stručnjak da bi se shvatilo kako su globalna recesija i trendovi koji pogađaju i mnogo uglednije i mnogo starije igrače u medijima pogodili i jednu od rijetkih prinova na hrvatskim kioscima.

Međutim, splitski tjednik gubi borbu za opstanak i zbog vlastitih specifičnosti, odnosno zbog nedovoljne prilagodbe postojećim društveno-ekonomskim okolnostima, kako na nacionalnoj, tako i na lokalnoj sredini. To se prvenstveno odnosi na uređivačku politiku, koja bi se mogla nazvati malo previše splitocentričnom, ali i previše usredotočenom na jedan jedini cilj – rušenje trenutnog splitskog gradonačelnika i njegovog režima. Ta strategija, koja je u slučaju Vrimena možda najbolje ilustrira fenomen KDS (Kerum Derangement Syndrome) je bila pogrešna iz dva razloga. Prvo, u tome su splitski tjednik uveliko nadmašili već etablirani mediji i “teška artiljerija” komentatora i hrvatskih opinion makera. Drugo, a što je možda još važnije, prevelika fokusiranost na Keruma – i to u negativnom smislu – je ne samo odbila kerumofilski nastrojeni dio čitateljstva a on, bez obzira na sve jeftine stereotipove o nepismenosti prosječnog Kerumovog glasača, i nije tako malen. Uz to su čitatelji isto tako stekli dojam da je cijeli projekt splitskog tjednika malo previše fokusirani na jedan grad, jednog čovjeka i jedan jedini problem, odnosno da je manje riječ o nečemu što ima ambicije biti medijskom institucijom, a više sliči na pamflet za jednokratnu upotrebu. Oni s malo dužim sjećanjem će vjerojatno u Vrimenu i njegovoj crnoj sudbini prepoznati istu stvar koja se prije jedno desetljeće dogodila s Pukanićevom Republikom.

Bila bi zbilja šteta da se povijest u ovom slučaju ponovi. Vrime ima ozbiljnih nedostataka, ali je to ponekad kompenziralo velikom strašću svojih malobrojnih novinara – kvalitetom koja mnogim od bezličnih korporativnih plaćenika u “ozbiljnim” medijima često nedostaje. U toj kvaliteti zna podsjetiti na nikada prežaljeni Feral Tribune. Ostaje za nadati da će zasad jedini splitski tjednik pronaći neki način da preživi, odnosno da ionako crna medijska slika Hrvatske neće postati još crnja.

Civilization V – prvi dojmovi

U svijetu današnjih video-igara postoje franšize koje se mogu nazvati legendarnima, ali među nima se malo koja može pohvaliti dugovječnošću kao Civilization. Lansirana početkom 1990-ih, postala je jedna od najpopularnijih strateških igara, iako je uglavnom zahvaljujući tada nedovoljno razvijenom softveru postala najpopularnija strateška igra na poteze umjesto najpopularnije strategije u realnom vremenu. U svakom slučaju, riječ je manje o igri, a više o instituciji, pa je stoga razumljivo zašto bi peti nastavak Civilizationa trebao izazvati veliku pažnju.

Prvi dojmovi sugeriraju da se okorjelim fanovima čekanje na peti nastavak isplatilo. Civilization V ispunjava ključni zadatak svakog nastavka popularne video-igre – glavni koncepti se ne mijenjaju u odnose na prethodna četiri nastavka, ali igra ima dovoljno novih detalja da bude zanimljiva kako starim fanovima tako i onima koji tek trebaju shvatiti što je to Civilization. Ono što od novina prvo upada u oči jest prilično dobra grafika, kao i sučelje koje omogućiva dobar pregled situacije. Vrlo se korisnim čini i sistem poruka/podsjećanja koji igraču pomaže da obavi neke naizgled rutinske zadatke prije zatvaranja poteza; ta će opcija biti vjerojatno još korisnija u kasnijim fazama igre, kada se mora baratati s desecima gradova i stotinama jedinica.

Najzanimljivijom inovacijom – iako o njoj nisam donio konačni sud – se čini uvođenje gradova-država koje bi igraču trebalo omogućiti nove i fleksibilnije strategije u odnosu na ranije igre. Oni su zamišljeni kao nešto poput NPC igrača u RPG igrama, odnosno državni druge klase u odnosu na carstva poput onih koje vodi igrač. Ona igraču mogu poslužiti na razne načine – kao relativno brzo sredstvo teritorijalnog širenja (u pravilu imaju slabu vojsku), ali i relativno dobar i često nepresušan izvor novca, sirovina, radne snage ili topovskog mesa – nešto što male države u korist velikih rade do dana današnjeg. To se čini simpatičnim pokušajem da se u igru koja treba biti svojevrsna simulacija ljudske povijesti uvede nešto malo više realizma.

Stvar koja je ispala, odnosno koje više nema u “petici” jesu religije. Neki kritičari drže da ih je Firaxis izbacio zbog “političke korektnosti”, odnosno zbog spoznaje da bi se vjernici mnogih nespomenutih religija u igri (sikhi, animisti i sl.) mogli naći zakinuti. S druge strane, religije u Civilization IV, zapravo i nisu igrale neku posebnu svrhu osim što su svakoj od civilizacija davale nekakav, obično ne baš previše uvjerljiv, kulturni identitet.

Novina koja se također čini zanimljivom jest izbacivanje starih civicsa (opcija za organizaciju carstva) na temelju tehnološkog razvitka; umjesto toga postoje opcije za mijenjanje društva koje dolaze razvojem kulture. I u ovom slučaju se čini da se Civilization V nastojao učiniti realističnijom, odnosno stvarnom svijetu bližoj igri.

S druge strane, valja uzeti u obzir da su ovo *prvi dojmovi* te da jednostavno nije bilo vremena da se odigraju epske partije u kojima bi se moglo vidjeti kako funkcioniraju kasnije, “moderne” tehnologije i njihovi koncepti, odnosno kako Civilization V rješava probleme globalnog zagađenja ili nuklearni rat. No, ako je suditi prema prvim dojmovima, za vjerovati da su tvorci ove igre riješili i taj zadatak.

Kada se Ulica Sezam pretvori u Sodomu i Gomoru

Seks-skandali danas izviru na mjestima gdje bi ih čovjek najmanje trebao očekivati. Jedno od njih je i popularna serija za djecu Ulica Sezam koju je uzdrmala “skandalozna” pojava Katy Perry u dekolteu; sama najava specijalne novogodišnje emisije u kojoj nastupa popularna pjevačica je bila dovoljna da bijesni roditelji zatraže njeno skidanje s programa. NPR – nešto najbliže državnoj televiziji što postoji u SAD – brže-bolje je prihvatio njihov zahtjev te američka dječica mogu mirno spavati. Prizor Katy Perry kako se igra s plišanim lutkama ih neće odvesti na krivi put.

U cijeloj toj priči, koja u nekim opuštenijim dijelovima svijeta potvrđuje sve najgore stereotipove o seksualno frustriranim i kršćanskim fundamentalizmom opterećenim Amerikancima, je najzabavniji detalj da se “skandal” zbio na mreži NPR. Dotična mreža među američkim konzervativcima ima reputaciju dijela “liberalno-lijevog establishmenta”. Slučaj Perry pokazuje kako u nekim slučajevima i ti “liberali” i “ljevičari” znaju svirati iste one puritanske diple kao i najzadrtije “konzerve” i desničari.

Twitter zaražen crvom

Kako stvari stoje, oni koji danas misle twitati, najbolje je da to ne čine. Sada je i BBC javio kako su svi Twitter računi zaraženi crvom. Ono što se eufemistički naziva “sigurnosnim propustom” na glavnoj strani je omogućilo hakerima da zavladaju glavnom twitter.com stranicom preko Onmouseover Javascript koda te zaspu sve korisnike spamom i adresama porno-sajtova. Među žrtvama se našla i Sarah Brown, supruga bivšeg britanskog premijera.

Školovanje kod kuće – još jedan kulturni rat

Kada se navode aspekti života u kojima Hrvatska ima prednost pred SAD, prvo na pamet padaju stope kriminala i ubojstava. S druge strane, isto tako bi se moglo reći da je, možda čak i važnije to što je Hrvatska, za razliku od Amerike (a i nekih drugih, njima sličnih zemalja) lišena fenomena zvanog kulturni ratovi – tj. sporova koji svoju suštinu nemaju u temeljnim ekonomskim ili političkim problemima, koliko sa suprotstavljenim svjetonazorima, odnosno pogledima na nečiji privatni život. U SAD ti sporovi, ponekad, kao u slučaju vječne rasprave oko pravu na pobačaj, dobiju i nasilnu dimenziju, a u pravilu imaju izuzetno veliki utjecaj na politička zbivanja, i to daleko veći nego što bi se moglo zaključiti po njihovoj važnosti na život prosječnog Amerikanca.

To, dakako, ne znači da u Hrvatskoj kulturnih ratova nema, ali oni, u usporedbi s drugim državama, izgledaju kao bura u čaši vode, odnosno tek kao dežurna (i u posljednje vrijeme ne tako efektna) dimna zavjesa za odvraćanje pažnje javnosti od stvarnih problema. Kao primjeri hrvatskih kulturnih ratova bi se tako mogli navesti  sporovi oko održavanja gay parada, seksualnog obrazovanja u školama, radom nedjeljom u trgovinama, te – među njima uvjerljivo najzloglasniji – spor oko zamrzavanja fetusa za umjetnu oplodnju.

Svemu tome bi se, kako stvar stoji, odnedavno mogao priključiti još jedan kulturni rat, ako je suditi po najavi ministra obrazovanja Radovana Fuchsa. Naime, njegovo ministartsvo, odnosno hrvatska Vlada, izjavilo je da “razmatra” prijedlog da se u Hrvatskoj uvede obrazovanje kod kuće.

Zašto bi eventualno razmatranje ove inicijative eskaliralo u kulturni rat? Dobru naznaku odgovora na to pitanje daje naziv organizacije koja je nedugo prije Fuchsove izjave dalo taj prijedlog – Hrvatska kršćanska koalicija. Iza koncepta “školovanja kod kuće” (“homeschooling”) u SAD u pravilu stoje kršćanske, tj. konzervativne i desne organizacije, pojedinci i političke opcije. “Školovanje kod kuće” – koncept koji se u SAD i Australiji razvio iz praktičkih razloga (bilo je teško organizirati redovnu nastavu za djecu razbacanu po udaljenim farmama) – je u 20. stoljeću dobio snažnu ideološku notu, odnosno “homeschooleri” promoviraju obrazovanje djece kod kuće kao alternativu redovnom, odnosno državnom obrazovanju koje je po njihovom mišljenju ne samo štetno za djecu, nego ih i “truje” s nekakvim “vražjim” liberalizmom.

Protivnici “homeschoolinga”, naravno, pripadaju liberalnoj ljevici i tom konceptu se protive kao nakaradnom pokušaju da se zloupotrebom roditeljskih prava dječji umovi drže u srednjem vijeku. Kao važan argument protiv “homeschoolinga” se navodi i manja socijalizacija djece, odnosno manje mogućnosti da se opazi roditeljsko i drugo kućno zlostavljanje.

Hoće li u Hrvatskoj ova ideja izazvati slične rasprave? Vjerojatno ne, s obzirom da za “zamagljivanje” pravih problema još uvijek postoje bolji aduti kao što su partizani, Thompson i Domovinski rat. Osim toga, cijeli je koncept “školovanja kod kuće” previše nov i stran hrvatskoj javnosti da bi ga se moglo u relativno kratkom roku “obraditi” za potrebe epskog ideološkog obračuna.

Što, dakako, ne znači da ga se s vremenom ne bi moglo promovirati kao korisnu ili barem ozbiljnog razmišljanja vrijednu ideju. To pogotovo važi za današnja vremena teške ekonomske krize, kada je jasno da tradicionalno obrazovanje sve teže ispunjava svoju ulogu, odnosno da barem u nekim pojedinačnim slučajevima obavezan i redovan odlazak djece u školu ne bi mogao imati daleko efikasnije alternative. Djeca koja se obrazuju kod kuće – bilo uz pomoć roditelja, bilo uz pomoć privatnih tutora, bilo preko Interneta – bi mogla u ovim crnim vremenima mnoge obiteljske budžete lišiti troškova za prijevoz i nabavku knjiga, a ni poreznim obveznicima ne bi bila mrska koja lipa izdataka manje.

Naravno, gorka iskustva govore da ova zanimljiva ideja, kao i mnoge druge, u hrvatskoj praksi može postati vlastita suprotnost ili biti tragično neiskorištena.

Australska Kosor preživjela uz pomoć australskih “manjinaca”

Jadranka Kosor će od danas moći malo mirnije spavati, barem ako je suditi kako je završila napeta priča o njenom australskom ekvivalentu. Julia Gillard, australska premijerka koja je na vlast došla brutalnom smjenom svog popularnog prethodnika Kevina Rudda, uspjela je obraniti svoj premijerski mandat. Taj se zadatak, pak, pokazao težim nego što se pretpostavljalo, jer njena laburistička stranka (ALP) nije uspjela – usprkos specifičnog većinskog sistema u Australiji – samostalno osvojiti većinu. Zapravo, ako je suditi prema danas objavljenim konačnim rezultatima, dobila je manje tzv. primarnih glasova i osvojila jedno mjesto manje u donjem domu Federalnog parlamenta od desničarske Koalicije.

Spas za Gillard je došao na isti onaj način na koji je 2007. godine spašen Sanader i njegov HDZ – zahvaljujući “manjincima” koji su stjecajem okolnosti u Australiji postali isto onako važan faktor kao u Hrvatskoj. Oni su osvojili 5 mjesta – jedan zastupnik je izabran kao kandidat Zelenih, a četiri kao nezavisni zastupnici. Od četiri “nezavisnjaka” jedan je već otprije “navijao” za laburiste, isto kao i zastupnik zelenih. To je, međutim, Gillard ostavilo tek sa 74 od 150 mjesta, odnosno sve je ovisilo o tri nezavisna zastupnika koja su poznata po konzervativnim, desničarskim stavovima i za koje se pretpostavljalo da su ideološki bliži Koaliciji.

Trojka se, međutim, slabo koordinirala i svatko je od njih iz čisto pragmatičnih razloga “gurao” na svoju stranu. Može se reći da je ishod izborne borbe odlučio Bob Katter, kada se javno izjasnio za Koaliciju. To je preostalu dvojicu – Rob Oakeshott i Tony Windsor – nagnalo da se priklone Gillardici te tako “izmuzu” najpovoljnije protuusluge za sebe i svoje izborne okruge.

Međutim, većina koju Gillard ima je većina od jednog jedinog zastupnika, te će samo jedna smrt ili ostavka biti dovoljna da vlada padne i da dođe do novih izbora. Bit će zanimljivo gledati kako će “manjinski” dvojac nastojati “musti” vladu u zamjenu za parlamentarnu podršku znajući da možda vrlo skoro to više neće biti u stanju.

Bešker se založio za povratak većinskog izbornog sistema?

Inoslav Bešker u svojoj kolumni u Jutarnjem listu se pridružuje zboru hrvatskih komentatora koji razapinju vladu Jadranke Kosor zbog “elegantnih” metoda kojima nastoji zabiti još jedan čavao u lijes hrvatske demokracije. Beškerovi zaključci po tom pitanju, međutim, nisu previše zanimljivi, s obzirom da se uglavnom podudaraju sa najvećim dijelom hrvatske javnosti koja je igru oko referenduma i njegovog administrativnog gušenja lako “pročitala” kao skandal daleko ispod čak i ionako niskih hrvatskih standarda političke pristojnosti.

Ono što je zanimljivo u kolumni, međutim, jest Beškerov prilično depresivni zaključak da – ma koliko Kosor i njena vlada izgledali loše, ništa ne garantira da će nova “Kuku lele” vlada biti bolja. Bešker je jednostavno argumentirao da je izborni sistem kakav postoji u Hrvatskoj takav da, bez obzira na toliko slavljeno dvostranačje i toliku harmoniju u političkim stavovima i načinu vladanja HDZ i SDP, previše odgovara raznoraznim parazitskim strančicama, te da “Kuku lele” jednostavno ne može biti bolja od “Kosor lele”.

Bešker, doduše, nudi svojevrsni recept koji bi takvo stanje stvari mogao donekle poboljšati, odnosno odbacivanje današnjeg proporcionalnog izbornog sistema za koga se ispostavilo da predstavlja korijen mnogih današnjih problema.

Ako se Hrvatska ne vrati na dvokružni sustav (kakav je, zahvaljujući genijalnosti Smiljka Sokola, omogućio 1990. Hrvatskoj demokratskoj zajednici da s otprilike 40 posto glasova uzme otprilike 60 posto saborskih mandata), foteljaške ekipe će, u uvjetima relativne ravnoteže dvaju tabora, uvijek moći izboksati pet-šest prosvjednih ili striktno interesnih mandata i presuđivati o opstanku vlasti, po skupu cijenu.

Bešker, doduše, nije eksplicitno izrekao stav da Hrvatska mora uvesti većinski sistem, ali se i ovakvo implicitno propitkivanje status quoa može shvatiti kao gotovo ikonoklastičko dovođenje u sumnju dogme o “europskom”, “modernom”, “pravednom” i “naprednom” proporcionalnom sistemu za koga nema, ne može i ne smije biti nikakve alternative.