KRIVE SU ZVIJEZDE
(THE FAULT IN OUR STARS)
uloge: Shailene Woodley, Ansel Elgort, Nat Wolff, Laura Dern, Sam Trammell, Willem Dafoe, Lotte Verbeek
scenarij: Scott Neustadter & Michael H. Weber
režija: Josh Boone
proizvodnja: 20th Century Fox/Marvel Entertainment, SAD, 2014.
trajanje: 125'
Suvremena filmska industrija je orijentirana gotovo isključivo na mlađu publiku, a što je odraz još širih trendova industrije zabave, odnosno konzumeristički orijentirane globalne ekonomije. Razloga ta to ima mnogo, ali se nekako najjednostavnijim čini taj da se mlađoj publici ili konzumentima daleko lakše mogu “utrapiti” svakojaki “bofl” proizvodi, odnosno da su mlađe generacije, čak i kada postanu svjesni loših izbora i rizika, to spremni racionalizirati nekom dalekom budućnošću kada će sve to kompenzirati. Nekim mladim ljudima se, međutim, znaju poslagati prilično loše karte zbog kojih takve budućnosti gdje će biti zreliji, pametniji i bogatiji jednostavno nema, te su prisiljeni mnoge važne životne izbore činiti daleko ranije nego što su namjeravali. Takvu je situaciju, između ostalog, opisao The Fault in the Our Stars, roman američkog književnika Johna Greena, ove godine ekraniziran u istoimeni film (kod nas preveden kao Krive su zvijezde), koji je predstavljao jedno od najvećih iznenađenja na američkim kino-blagajnama.
Protagonistica filma je Hazel Lancaster (Woodley), 16-godišnja djevojka čiji su život i odrastanje pod stalnom sjenom zloćudnog raka štitnjače koji joj je metastazirao na pluća, i zbog koga svaka novi mjesec života postaje sve manje izgledan. Hazel, koja je prošla kroz svakojake neugodnosti, sa tom situacijom se nastoji nositi kroz sarkazam, koji, pak, njena majka (Dern) tumači kao izraz depresije. Nastojeći je oraspoložiti, tjera je da nešto slobodnog vremena provede u terapeutskoj grupi. Hazel tamo upoznaje još nekoliko tinejdžera koji su se našli u istoj situaciji, pri čemu joj najviše pažnje privlači 18-godišnji Augustus Waters (Elgort), markantni bivši košarkaš koji je zbog osteosarkoma izgubio dio noge. Njih dvoje se brzo upoznaju i sprijatelje, a pri čemu važnu ulogu Hazelina omiljena knjiga, koju pročita i Augustus, ali čiji ga neodređeni kraj frustrira. Nastojeći to ispraviti, Augustus predloži Hazel da otputuju u Amsterdam gdje živi njen autor, Peter van Houten (Dafoe). Ostvarenju tog plana će prepreke predstavljati Hazelini zdravstveni i financijski problemi, ali jednom kada dođu u Nizozemsku, njih dvoje će iskusiti nova iskustva i spoznaje, neka ugodna, a neka neugodna.
Krive su zvijezde je na prvi vikend prikazivanja uspio pobijediti SF-spektakl Na rubu budućnosti i Disneyev Maleficent, a što predstavlja izuzetno dostignuće za tinejdžersku melodramu s ne baš visokim budžetom i ne baš previše atraktivnom temom. Iako bi se na prvi pogled moglo pretpostaviti kako su autori takve nedostatke nastojali kompenzirati plivanjem u pseudoromantičnim klišejima i sentimentalnom “ljigom”, film Josha Boonea je uglavnom uspio izbjeći takve klopke. Scenarij se prilično vjerno drži književnog predloška, te izbjegava vrijeđati inteligenciju gledatelja, bilo kroz nekakav isforsirani “hepi end”, bilo kroz patetičnu pseudofantastičnu završnicu. To što protagonistica filma služi kao narator, pak, sugerira kako će ona uspjeti doživjeti kraj filma i film ne čini ništa kako bi skrenuo s te konvencionalne, ali zdravorazumske putanje. Krive su zvijezde, zapravo, završavaju otprilike s istom scenom s kojom su počele. Odredište u ovom slučaju nije sporno; ono što je u filmu važno jest putovanje, odnosno nastojanje protagonistice da u kratkom vremenu koje joj je preostalo iskusi maksimum životnih iskustava, uključujući i ljubav, koja, zbog objektivnih okolnosti, mora biti nesretna. Film se ne ustručava pokazivati one manje romantične aspekte terminalne bolesti, koje uključuju nečije fizičko i mentalno propadanje, pa čak i pokazuje razumijevanje za one koji zbog toga napuštaju svoje bližnje. Svu tu ozbiljnost, tako nekarakterističnu za današnji Hollywood, publici prihvatljivim čini humor, koji, po prirodi stvari mora biti crni, ali i prilično talentirana i raspoložena glumačka ekipa. Među njome se, dakako, najviše ističe Shailene Woodley, iako će dežurni cinici bez svake sumnje njen motiv za nastup u Krive su zvijezde tumačiti željom za dobijanjem “Oscara”, koji se ovakve uloge zna lijepiti poput muha na med. Prilično je dobar i Ansel Elgort, koji je sa Woodley zajedno glumio u filmu Različita (i tamo tumačio lik njenog brata), a dobar dojam čine i njihovi stariji kolege kao Dern i Willem Dafoe. Iako je veliki dio dobrog dojma stvoren i zato što je imao ne baš bajnu konkurenciju ovog filmskog ljeta, Krive su zvijezde zaslužuju preporuku kao jedno ostvarenja koje će jednako ugodno iznenaditi publiku kao što je to učinilo s hollywoodskim knjigovođama.
Najnoviji skandal – koji je na užas hrvatskih urednika eksplodirao nešto iza 22 sati po domaćem vremenu, dakle u vrijeme kada većina domaćih portala i medija kaže “laku noć” – će bez svake sumnje, barem na nekoliko dana, zagušiti sve rasprave o globalnom zatopljenju, ekonomskoj krizi (zbog koje npr. vladajuća francuska stranka izgleda isto onako disfunkcionalno poput hrvatske), ratu o Ukrajini i bliskoistočnim glavosječama. Kao i kod mnogih sličnih skandala, vjerojatno možemo očekivati uobičajeni ciklus – ispočetka se mediji neće previše razlikovati od internetske rulje te će cijelu priču tretirati kao “manu s neba” koja im donosi klikove, a potom slijedi zgražanje zbog nad tom istom ruljom koja se naslađuje povredom nečije privatnosti, eksploatacijom intime i posredno podržava nešto što je, na kraju balade, ipak aktivnost isto onoliko legalna kao oduzimanje nečije kuće ili života.
Naravno, stavljanje objavljivanja nečijih intimnih slika u istu razinu s pljačkom, silovanjem i ubojstvom – iako nema sumnje da će biti i takvih reakcija – nije opravdano. Mnogi koji budu Jennifer Lawrence, Kirsten Dunst, Kate Upton, Mary Elizabeth Winstead i druge žrtve ovog skandala nazivala žrtvama će to činiti s figom u džepu, odnosno izraz “žrtve” koristiti u navodnicima. Malo je vjerojatno da će glumicama, manekenkama i drugim starletama koje su se našle na meti sladostrasnog hakera cijela priča bitno naškoditi karijeri; to se posebno odnosi na one koje su u njoj već ranije koristili to što imaju privlačna tijela, a može se očekivati da će nečije karijere zbog toga dobiti poticaj, posebno oni “celebrityji” navedeni u hakerskom popisu člja imena ne znače ništa bez prethodnog guglanja i provjeravanja referenci u IMDb.
Ono što možda najviše zabrinjava u ovoj priči nije to što je skandal izbio, odnosno to što se ovo dogodilo čak i najvećim hollywoodskim zvijezdama, dakle onima čiji studiji i PR-ovci ulaže milijuna dolara u kreiranje i održavanje javnog imidža. Sličnih je situacija bilo i ranije (a nema sumnje da će se neki u ovim krajevima svijeta sjetiti izvjesne pjevačice i njenih pustolovina na jahti izvjesnog tajkuna koje su svojevremeno završile na CNN-ovom teletekstu), kao što se može očekivati da će ih biti u budućnosti. Ono što najviše brine jest razmjer cijelog skandala, odnosno to što će ga netko nastojati iskoristiti u svrhe daleko mračnije od zadovoljavanje pohote internetskih voajera.
Naznake toga se vidi u odluci Twittera da se neuobičajeno brzo “očisti” od prljavštine vezane uz ovaj skandal, odnosno suspendira sve račune koji distribuiraju slike. Već su se mogli čuti komentari kako će se njegov primjer slijediti Google, odnosno kako će strah od megamilijunskih tužbi natjerati taj i druge internetske divove da hollywoodskim izađu u susret u onome što su, barem javno, odbijali učiniti za brojne vlade u ime nacionalne sigurnosti. A nema sumnje da će mnogi pravovjernici koji spavaju s Obaminom slikom ispod kreveta više neće biti u tolikoj defenzivi, odnosno morati šutjeti kad god im se spomenu imena Juliana Assangea i Edwarda Snowdena. Veseljak koji je objavio goludžrave selfieje hollywoodskih zvijezda i zvjezdica je dao argument – nategnut, ali s obzirom na intelektualne kapacitete prosječnih twitteraša i internauta sasvim dovoljan – kako od takvih aktivnosti do dječje pornografije i nije tako dug korak, pa će tako dežurni dušobriznici imati izgovor da uvode sve opsežniju i sve strožu cenzuru na Internetu, kao i zadiranje u nečije E-mailove, bankovne račune, privatne komunikacije i “cloudove”. Takve aktivnosti će u svojoj suštini biti iste onakve zahvaljujući kojima se dobilo uvid u izvjesne anatomske detalje Jennifer Lawrence. Uz jednu, bitnu razliku, doduše. Bit će sasvim legalne i o protiv njih se neće govoriti ništa loše, ako se bude govorilo uopće.
Među komentarima koje je u filmskom svijetu izazvala vijest o smrti Lauren Bacall se često mogu pronaći oni prema kojima je sa njenim odlaskom sa životne scene “okončana jedna era”, odnosno da je “nestala posljednja ikona zlatnog doba Hollywooda”. Takve tvrdnje, kao što se često zna dogoditi do previše “nabrijanih” pisaca nekrologa, ne odgovara u potpunosti istini. Ne samo što je era Lauren Bacall (ili barem era u kojoj je Bacall predstavljala hollywoodsku ikonu) završila prije barem pola stoljeća, nego su još žive neke njene kolege i kolegice koji se mogu pohvaliti statusom ili čak daleko impresivnijom životnom dobi – na primjer, Kirk Douglas, njen partner iz filma Mladić s trubom, koji će, ako mu se posreći, sljedeće godine proslaviti troznamenkasti rođendan. Njena je smrt, pak, koincidirala s mnogo iznenadnijim nestankom Robina Williamsa, zvijezde generacijski i na druge načine daleko bliže svjetskoj javnosti, te samim time istakla značajne razlike između današnjeg Hollywooda i Hollywooda kakav je nekada bio.
Hollywood u kome je Bacall postala zvijezda u mnogo čemu izgleda superiorniji u odnosu na Hollywood koji je zvijezdom učinio Williamsa. Na takav bi zaključak navodile špekulacije da su zlosretnog komičara na njegovu kobnu odluku natjerale financijske i poslovne nevolje, odnosno potreba da uzima “ponižavajuće” uloge kako bi zadržao kruh za stolom. Bacall, koja je, nasuprot tome, umrla kao proslavljena “velika dama” američkog glumišta, se barem prema onome što tvrde prigodničarske hagiografije, nije doživjela takav sumrak karijere. Međutim, kao što se to često događa kod svih onih koji plaču za “dobrim starim vremenima”, pogled na Hollywood sredine prošlog stoljeća kao nekakvo “zlatno doba” ima manje veze s nekakvim objektivnim činjenicama, a više sa sklonošću da se prošlost promatra kroz ružičaste naočale. A kada je u pitanju Hollywood, ta je sklonost još izraženija s obzirom da je upravo Hollywood taj koji je stvorio percepciju vlastite prošlosti.
Karijera Lauren Bacall, pak, u mnogo čemu ilustrira to da je Hollywood čak i u svom “zlatnom dobu” imao stranu, koju je, najblaže rećeno, teško pomiriti sa suvremenim javnim standardima morala i političke korektnosti. Bacall je do hollywoodskog Olimpa, stigla manje zahvaljujući nekakvom glumačkom talentu, a više fizičkom izgledu, kao i spletu sretnih okolnosti i snazi vlastitog karaktera; bez te sretne kombinacije vjerojatno nikakve karijere ne bi bilo ili bi, još gore, bila brutalno iskorištena poput svojih manje sretnih kolegica u tadašnjem Hollywoodu koje su se odavale boci, drogi i činile samoubojstva baš kao što to hollywoodske zvijezde čine i danas. Njena ljepota je privukla pažnju dvojice muškaraca kojima je na kraju dogovala karijeru. Prvi je bio Howard Hawks, režiser i producent koji je mladu njujoršku manekenku “modelirao” kao industrijski proizvod. Potom je slučajni susret sa Humphreyem Bogartom na setu filma Imati i nemati stvorio legendarno i izuzetno plodno partnerstvo na velikom ekranu i privatnom životu. Njih dvoje su postali jedan od prvih velikih “supeparova” tadašnjeg Hollywooda i, usprkos četvrtstoljetnoj razlici u godinama i Bogartovoj sklonosti prema boci, uživali za tadašnje hollywoodske standarde neočekivano sretan i stabilan brak.
S druge strane, upravo je zahvaljujući tome Bacall trajno obilježena kao “gospođa Bogart” te se ni desetljećima nakon muževe smrti nije mogla riješiti njegove sjene. Iako je pokušavala nastaviti karijeru kao Lauren Bacall, u tome nije imala uspjeha kao što je loše završio i njen drugi brak s još jednim velikim glumcem, Jasonom Robardsom. S vremenom se pomirila s time da će njena hollywoodska karijera biti uvijek vezana za prošlost, te svoju kreativnu energiju posvetila kazalištu, kao i pisanju memoara, pri čemu se knjiga By Myself iz 1978. godine ističe kao jedna od rijetkih u kojoj je neka hollywoodska zvijezda uistinu napisala svaku riječ, umjesto da taj posao prepusti profesionalnom ghost writeru. Bacall je nastavila glumiti sve do pred sam kraj života, oplemenjujući svojom pojavom opuse tako raznorodnih filmaša kao što su Altman i Von Trier. Dugo nakon što je prestala biti zvijezdom u klasičnom hollywoodskom smislu riječi, njena pojava je bila podsjetnik na neka druga vremena, koja se, opravdano ili ne, smatraju boljim. Ikonom tih vremena će ostati bez obzira na to što njen odlazak nije bio preuranjen ili tragičan kao kod nekih današnjih komičara.
Eksplozija granate u bitci za Verdun (izvor: Wikimedia Commons)
Odlučio sam nastaviti u prigodničarskom tonu, odnosno 100. obljetnicu Prvog svjetskog rata obilježiti s par postova na temu Rata koji je trebao prekinuti sve ratove.
Za prvi od njih sam po formi inspiraciju pronašao u Buzzfeedu i Crackedu (čije tekstove marljivo prepisuju domaći mediji), a po sadržaju u tekstu koji se prije nekoliko mjeseci pojavio na web-stranici BBC-ja, i izazvao toliku pažnju i, naravno, kontroverze, da se autoru, povjesničaru Danu Snowu, prijetilo smrću. Riječ je uglavnom o onome što i na ovim prostorima izaziva ne samo prijetnje smrću, nego i najčešće služi kao katalizator za nova masovna krvoprolića – povijest koja se, što iz intelektualne lijenosti, što iz dnevne politike, tumači kroz prizmu mita, a ne činjenica.
Dakle, da počnemo sa 10 najvećih mitova koje je iznio Dan Snow, pri čemu, dakako, treba uzeti da su to mitovi prvenstveno iz britanske, dakle anglocentrične perspektive.
#1 Mit: Prvi svjetski rat je, po broju žrtava, bio najkrvaviji oružani sukob u dotadašnjoj svjetskoj povijesti.
#1 Stvarnost: Kada je završio 1918. godine, Prvi svjetski rat još uvijek nije po pitanju bodycounta uspio srušiti nekoliko desetljeća stari rekord, postavljen u carskoj Kini za vrijeme Tajpinškog ustanka (1851 – 1864) kada je, prema različitim procjenama, stradalo između 20 i 30 milijuna ljudi. Iako je Tajpinški ustanak nešto duže trajao, i iako u mnogoljudnoj Kini po prirodi stvari građanski ratovi izazivaju daleko veće krvoproliće nego u drugim zemljama, ako se gleda u apsolutnim brojkama, Prvi svjetski rat (u daljem tekstu: WW1) je sa oko 17 milijuna žrtava bio na drugom mjestu. Tajpinški ustanak će biti sa mjesta najkrvavijeg sukoba biti detroniziran tek od strane Drugog svjetskog rata. A kada se gledaju relativne brojke, prije svega broj poginulih u odnosu na broj ukupnog stanovništva, Prvi svjetski rat se čini relativno bezazlenim u usporedbi s nekim ranijim krvoprolićima, kao što je, na primjer, Tridesetogodišnji rat u Njemačkoj.
#2 Mit: Većina mobiliziranih vojnika je poginula.
#2 Stvarnost: Prosječni francuski vojnik koji je početkom ljeta 1915. godine iz rovova jurišao na njemačka mitraljeska gnijezda u Šampanji je imao daleko veće šanse da se iz te pustolovine vrati živ od svog djeda ili pradjeda koji je kod Waterlooa jurišao na redove britanskih “crvenokaputaša” sa uperenim mušketama. Iako je oružje u WW1 bilo daleko ubojitije, u međuvremenu su značajno napredovali medicina i higijena, kao i, last but not least, taktika. Dan Snow navodi da je za vrijeme rata u UK bilo mobilizirano oko šest milijuna ljudi, a da ih je ukupno poginulo 700.000, odnosno 11,5 %. Snow, nadalje, navodi da su relativne brojke bile daleko gore za britansku vojsku u Krimskom ratu. Pri svemu tome treba uzeti u obzir, da je, za razliku od ranijih ratova, nešto manji dio vojske sudjelovao u neposrednim borbenim operacijama, odnosno da je bilo posve moguće cijeli rat provesti u nekoj pozadinskoj logističkoj postrojbi gdje je najveća opasnost bila porezotina od papira. Možda je najbolji primjer za to američka vojska, gdje najveći broj mobiliziranih vojnika uopće nije ni došao do ratišta, a još manje omirisao barut.
#3 Mit: Vojnici su godine provodili smrzavajući se u blatnjavim rovovima.
#3 Stvarnost: Biti u rovu za vrijeme Prvog svjetskog rata definitivno nije bilo ugodno iskustvo, ali su toga, kao i negativnih učinaka po borbeni moral i vojničke sposobnosti, postali svjesni i u debeloj pozadini, pa su sve vojske, sa više ili manje uspjeha, organizirale sustave rotiranja trupa, tako da bi vojnici u prosjeku rovove “u komadu” obitavali u intervalima od po nekoliko dana ili, ako im se potrefilo da dođe do krize uslijed neprijateljske ofenzive ili akutne nestašice ljudstva, nekoliko tjedana.
#4 Mit: Aristokracija i viša klasa je prošla “lišo” za razliku od radnika, seljaka i druge sirotinje.
#4 Stvarnost: Dan Snow na temelju statistika Britanske vojske tvrdi nešto sasvim suprotno, odnosno da je stradalo daleko više pripadnika nižih društvenih slojeva, ali samo u apsolutnim brojkama. Snow navodi da je u ratu poginulo 12% britanskih običnih vojnika i podoficira – u pravilu regrutiranih iz redova niže klase – dok je, s druge strane, poginulo 17 % oficira. Taj se fenomen možda najbolje vidi u elitnim britanskim školama, koje su u pravilu pohađali djeca plemića i najbogatiijih buržuja; Eton je izgubio 20 % svojih tadašnjih učenika. Pomor pripadnika srednje i više klase, daleko više od stradanja radnika i seljaka na kome se kasnije gradila socijalistička i komunistička propaganda, potakao je popularnost pacifizma u međuratnom razdoblju. Pogibije oficira se, pak, mogu objasniti time što su bili daleko više vezani srednjovjekovnim etosom viteškog “čojstva i junaštva”, romantičnim predodžbama i nužnosti da po načelu “noblesse oblige” pružaju primjer svojim “sirovim” plebejskim potčinjenima, ali i nekim praktičnim detaljima, poput toga da su zahvaljujući kićenim uniformama, pogotovo na početku rata, bili omiljena meta neprijateljskih snajpera.
Ferdinand Foch (izvor: Wikimedia Commons)
#5 Mit: Rat se sveo na “lavove koje vode magarci” (ili u prijevodu “hrabre vojnike čiju su žrtvu stalno upropaštavali kriminalno nesposobni generali koji nisu ništa učili iz vlastitih pogrešaka i ponavljali jednu te istu strategiju i taktiku”)
#5 Stvarnost: Ratnim vođama svih zaraćenih država je, zapravo, postalo brzo jasno da je rat započet 1914. godine drukčiji od onih ranijih, te da moraju koristiti taktike i strategije različite od onih sa kojima se krenulo u rat. Dan Snow se u svojoj analizi prvenstveno bavi Britanskom vojskom koja je od relativno malenih snaga čija se taktika temeljila na kolonijalnim ratovima pretvorila u masovnu instituciju u kojoj su generali isprobavali razne tehničke i druge inovacije, od kojih su možda najpoznatiji tenkovi. U određenoj mjeri se sklonost promjeni taktike i strategije može vidjeti i kod Nijemaca, koji su nakon neuspjeha 1914. godine uklonili svog načelnika Generalštaba Molteka Mlađeg i njegovu strategiju ofenzivnog manevarskog rata zamijenili defenzivnom strategijom iscrpljivanja koje je provodio Erich von Falkenhayn. Možda najveći od svih vojskovođa Prvog svjetskog rata je bio francuski general Ferdinand Foche koji je u veljači 1915. godine svojim nekadašnjim učenicima sa akademije Saint Cyr rekao “Zaboravite sve što sam vas naučio”. Mit o “lavovima i magarcima” je prvenstveno nastao zato što su svi očekivali da će rat biti gotov za nekoliko tjedana, a kada se to nije dogodilo, nešto je moralo biti “trulo u državi Danskoj”.
#6 Mit: Na Galipolju su se protiv Turaka borili jedino Australci i Novozelanđani.
#6 Stvarnost: U Galipoljskoj kampanji (1915 – 1916), kako se zove neuspješni pokušaj Antante da blokiranjem Dardanela iz rata izbace Otomanski Imperij, poginulo je daleko više britanskih, pa i francuskih, nego australskih i novozelandskih vojnika. U relativnim okvirima je, međutim, stradanje masovno sunarodnjaka daleko teže pogodilo tada relativno malene zemlje i značajno pomoglo stvaranju posebnog nacionalnog identiteta u tim mladim državama (kao i pružilo primjer kako ovi prostori nisu jedini gdje izgubljene bitke mogu postati temeljem nacionalnih mitova i ideologija).
Njemački Stosstrupp ili “Jurišna trupa” na Zapadnoj fronti (izvor: Wikimedia Commons)
#7 Mit: Taktika na Zapadnoj fronti je godinama ostala ista usprkos stalnih neuspjeha da se crte bojišnice pomaknu u jednom ili drugom smjeru.
#7 Stvarnost: Prvi svjetski rat, zapravo, pruža jedan od najspektakularnijih primjera kako ratovanje odnosno strategija i taktika mogu brzo evoluirati, odnosno primijeniti i razviti najsuvremenija tehnološka dostignuća. Oružje, oprema i taktika sa kojom su sve strane završile rat su bile bitno drukčije od onih sa kojima se počelo, a za što možda najbolji primjer pruža posljednja saveznička Ofenziva od stotinu dana, prilikom koga se napredovanje trupa Antante odvijalo uz značajnu ulogu nekoliko stotina lakih tenkova tipa “Renault FT17”, stroja koji se 1914. godine smatrao domenom znanstvene fantastike.
#8 Mit: U ratu nitko nije pobijedio.
#8 Stvarnost: Po konvencionalnim vojničkim kriterijima, rat je 11. studenog 1918. godine završio onime što se ne može nazvati drukčije nego njemačka kapitulacija, do koje je došlo zahvaljujući tome što je njemačko vojno vodstvo i vlada zaključilo da od daljeg otpora Antanti nema nikakve vajde. Dakle, u ratu su, čisto vojnički gledano pobijedili Antantini saveznici. U svjetlu kasnijih događaja se, pak, može govoriti o tome da je to bila Pirova pobjeda, odnosno kako su i Britanija i Francuska, dvije preostale sile Antante (nakon što je Rusko Carstvo nestalo u revoluciji) iz rata izašle strahovito ekonomski iscrpljene, odnosno osuđene da dugoročno prestanu biti glavne svjetske sile. S druge strane, njihovo mjesto su u velikoj mjeri preuzele SAD koje su, čak i formalno, bile na strani Antante, pa se tako jednostavno ne može reći da Prvi svjetski rat nije imao pobjednika.
#9 Mit: Versajski mirovni ugovor je bio izuzetno strog i nepovoljan po Njemačku.
#9 Stvarnost: Gubitak oko 10% teritorija, proglašenje jedinim krivcem za rat i višedesetljetne reparacije, velika ograničenja vojnih snaga, namjerno ignoriranje načela o samoopredijeljenju u slučaju njemačke Austrije i sl. su možda izgledali kao veliko poniženje NIjemcima 1919. godine, i takvo raspoloženje je desetljeće kasnije vješto iskoristio Hitler kako bi došao na vlast. Međutim, kada se usporedi s nekim mirovnim ugovorima prije i poslije, Versajski se teško može nazvati pretjerano drastičnom primjenom načela “Jao pobijeđenima”. Tako Versajski mir izgleda prilično blagonaklon u usporedbi s onime što su Nijemci uvalili Francuzima nakon pobjede u francusko-pruskom ratu 1871. godine (višegodišnja okupacija i sl.), a još više u usporedbi sa onime što je Njemačku zadesilo nakon Drugog svjetskog rata. Njemačka je usprkos svim versajskim nepravdama 1919. godine ostala najmnogoljudnijom i industrijski najrazvijenijom od svih zemalja Evrope, odnosno uspjela sačuvati dovoljno industrijskih i drugih potencijala da samo dva desetljeća kasnije krene u novi rat.
#10 Mit: Rat su svi mrzili.
#10 Stvarnost: Rat je, kao i svaki događaj u povijesti, nekome majka, a nekome maćeha. Dan Snow, pak, navodi da je za prosječnog britanskog vojnika, boravak na Zapadnoj fronti značio svakodnevni obrok mesa, cigarete, čaj i rum – a što sebi nije mogla priuštiti većina civila u pozadini. Ukoliko bi vojnik završio u nekoj mirnoj pozadinskoj postrojbi, bez da iz prve ruke svjedoči masovnim pogibijama, ranjavanjima i sakaćenjima svojih drugova, za vjerovati je da bi mu razdoblje od 1914. do 1918. godine bilo najsretnije u životu. Taj je fenomen možda bio još izraženiji u vojskama siromašnih i zaostalih država ili kod kolonijalnih trupa, gdje je ulazak u vojsku mnogima prvi put u životu donosio obuću na stopala ili siguran kruh na stolu.
Ovdje prestaju mitovi koje je naveo Dan Snow, i počinje dodatak koji se sastoji od ostalih najpoznatijih i najraširenijih mitova o Prvom svjetskom ratu prema skromnom mišljenju autora ovih redova.
#11 Mit: “Nož u leđa” ili “Njemačka vojska je u jesen 1918. godine bila neporažena, ali su je izdajnički židovski, socijalistički i liberalni političari prisilili na kapitulaciju”
#11 Stvarnost: Vjerojatno najpoznatiji mit i vjerojatno najprihvaćeniji kao mit, a ne istina. Na temelju njega su, dakako, njemački nacionalisti i desničari stvorili parolu o “novembarskim izdajnicima” temeljem kojih su potkopavali Weimarsku Republiku a što je najbolje iskoristio Hitler. U stvarnosti je njemačka vojska, i to na Zapadnoj fronti, bila poražena, odnosno bila je neporažena onoliko koliko se neporaženom može smatrati vojska koja je zadnjih stotinjak dana u povlačenju, koja ubrzano gubi teritorije koje je krvavo osvojila i još krvavije branila prethodne četiri godine i čije desetine tisuća vojnika, suočene sa savezničkim napadima na svoje položaje, izlaze iz rovova sa podignutim rukama i bijelim zastavama. Danas je taj mit gotovo posve odbačen, a što ne znači da se neke njegove varijante nisu kasnije primjenjivale na neke druge sukobe (Amerikanci u Vijetnamu, Sovjeti u Afganistanu, kao i neki nama bliži primjeri).
Američki propagandni poster koji prikazuje njemačko postupanje prema civilima u Belgiji s natpisom “Uništite ovog mahnitog nasilnika. Prijavite se u američku vojsku”, nastao na temelju ranijeg britanskog postera na istu temu. (izvor: Wikimedia Commons)
#Mit 12: “Silovanje Belgije” ili neopisivo okrutno, barbarsko i izopačeno postupanje njemačke vojske prema civilima u okupiranoj Belgiji
#Stvarnost 12: Ovo po nastanku bio prvi mit o Prvom svjetskom ratu, nastao već za vrijeme samog rata, ali zato i prvi koji je zaboravljen i odbačen. Na žalost, u njemu je bilo određene povijesne utemeljenosti, prije svega u tome što se njemačka carska vojska prema stanovništvu okupirane Belgije uistinu ponašala na način koji bi se prema današnjim kriterijima mogao nazvati ratnim zločinima, pri čemu se uglavnom misli na uzimanje i masovno strijeljanje talaca, odnosno namjerne čine vandalizma uključujući spaljivanje srednjovjekovnih biblioteka. Takvi su postupci izvedeni u prvim tjednima rata, odnosno kao odmazda za djelovanje belgijskih vojnih i paravojnih formacija, čiji su pripadnici djelovali kao “slobodni strijelci”, tj. nisu nosili uniforme te se nakon akcija utapali u civilno stanovništvo. Oni su, međutim, bili karakteristika svih zaraćenih strana, uključujući i Austro-Ugarsku čije su trupe na samom početku “kaznene ekspedicije” protiv Srbije vršile masovna strijeljanja lokalnog stanovništva na okupiranim područjima (i o čemu se tokom Jugoslavije uglavnom šutjelo, u današnjoj Hrvatskoj nema slova, a u današnjoj Srbiji se na 100. obljetnicu tih događaja prigodno vrišti). U slučaju Belgije su, međutim, ti incidenti iskorišteni u propagandne svrhe na izuzetno sirov, ali i “kreativan” način, pri čemu se od strijeljanja došlo do gotovo pornografskih opisa masovnih silovanja, oduzimanja male djece majkama kako bi se ona iz zabave bacala u zrak i dočekivala na bajunete. Nakon završetka rata je svima postalo jasno da su takvi navodi bili obična propaganda pa ih se brzo zaboravilo; takav raskorak između istine i propagande je, između ostalog, bio razlogom zašto su se u Drugom svjetskom ratu njemačke aktivnosti poput Holokausta dugo vremena u savezničkim krugovima smatrali proizvodom previše razigrane mašte nekog propagandista.
#Mit 13: Srbija je poražena u Prvom svjetskom ratu.
#Stvarnost 13: Mit koji u današnjoj Hrvatskoj potječe prije svega od parole “Srbija je izgubila sve ratove u kojima sudjelovala” kojom se hrvatska strana 1991. godine hrabrila na samim počecima Domovinskog rata, a koji se temelji na tome da se Srbija od jeseni 1915. do neposredno pred kraj rata 1918. godine najvećim dijelom nalazila pod austro-ugarskom i bugarskom okupacijom. Parola je, dakako, daleko temeljitije ignorirala ishod Prvog i Drugog balkanskog rata koji su završili neupitnim srpskim vojničkim pobjedama i na njima temeljenim teritorijalnim proširenjima nauštrb Otomanskog Imperija i Bugarske. Osim ako se ne koristi prilično kreativna tumačenja, prema kojima novostvorena Kraljevina SHS nije bila pravna sljednica Kraljevine Srbije, teško je zaključiti da ni Prvi svjetski rat nije završio drukčije. U njemu je Srbija bila pobjednica barem u onoj mjeri kojom je to na kraju Drugog svjetskog rata bila DeGaulleova Francuska. Druga je stvar što je Srbija za svoj uspješan otpor Austro-Ugarskoj na samom početku sukoba (kada su je Antantini saveznici nakon Cerske bitke slavili kao Davida koji je porazio Golijata) i završni trijumf platila izuzetno visoku cijenu, uključujući demografske gubitke od kojih se u nekim mjestima nije oporavila ni do današnjeg dana. Kao što je razumljivo što su to ignorirali stihovi “Četrnaeste Švaba udario, osamnaeste Srbin pobedio”, i što su iz daleke povijesne perspektive pred rat 1991. godine na temelju iskustava Srbije u Prvom svjetskom ratu izvlačili potpuno pogrešni zaključci.
Austro-ugarski vojnici kraj zarobljenih srpskih topova Canon de 75 modele 1914 Schneider. (izvor: Wikimedia Commons)
Jučerašnji je dan bio zanimljiv po onome što se nije dogodllo. Dok cijela Evropa i svijet, barem onaj “zapadni” i “civilizirani” kojem se tako uporno nastojalo pripadati, slavi ili s pijetetom obilježava 100. obljetnicu početka Prvog svjetskog rata, u Hrvatskoj se o tome šuti. Ako domaći mediji nešto i objave, to je samo prepisivačina iz britanskih tabloida koji će, dakako, Prvi svjetski rat svesti na stradanje “Tommyja” u rovovima Flandrije sa svim hollywoodskim i drugim stereotipima koji kroz to dolaze.
A jučer se, eto, obilježila 100. obljetnica od trenutka kada je Austro-Ugarska, reagirajući na odbijanje ultimatuma povodom Sarajevskog atentata, objavila rat Srbiji, i time započela diplomatsko-vojnu lančanu reakciju koja je za samo tjedan dan sve najvažnije evropske zemlje uvalila u rat. I to ne bilo kakav rat, nego rat koji je za Hrvatsku imao možda najdramatičnije i najdalekosežnije posljedice u njenoj povijesti. To što je te posljedice teško svesti na pozitivne i negativne, odnosno prilagoditi parametrima današnjih službenih ideologija – bilo “državotvorne”, bilo eurofederalističke – ne bi trebao biti izgovor da se 100. obljetnica početka rata jednostavno ignorira.
To se još manje može reći, kada se, sa neke povijesne distance koja se, barem na prvi pogled čini sigurnom, događajima 28. srpnja 1914. godine može dati suvremeni ideološki “spin”. Tako se granate koje su tada ispaljene preko granice mogu protumačiti kao početak pohoda u kome su, između ostalih, i hrvatski vojnici u postrojbama i činovima na hrvatskom jeziku, nastojeći braniti civilizacijska dostignuća bratske zajednice kulturno bliskih naroda i zemalja (odnosno svojevrsne preteče EU), krenuli u “vojno-redarstvenu akciju” protiv države koji je poticala terorizam i velikosrpski iredentizam. Priča, doduše, nije završila poput “Oluje”, pa je i razumljivo zašto se u Hrvatskoj jučerašnji dan nije obilježavao kao u Srbiji. Međutim, nespremnost da se obrati pažnja ili buduće generacije upozori na povijesne priče koje nisu završile hepi endom su samo još jedan žalosni primjer kako narodi na ovim prostorima imaju sklonost ignorirati povijesne pouke, dnosno tumačiti prošlost na najdestruktivniji mogući način.
Ljeto je, i počinje sezona kiselih krastavaca kada hrvatski mediji recikliraju trivijalne gluposti poput nečijih instagrama ili satirične “patke” koje su se u globalnoj igri “gluhih telefona” pretvorile u “ozbiljne vijesti”. Naravno, to ne znači da se u svijetu ništa ne događa, a još manje da se ne događa ništa važno. Međutim, onaj tko zbivanja u današnjem svijetu želi pratiti kroz hrvatske medije bi sebi uštedio napor da se na sljedećih nekoliko mjeseci zatvori u neku špilju.
Tako je, na primjer, posve nezapaženo prošla vijest da je Europski parlament za novog predsjednika Europske komisije izabrao bivšeg luksemburškog premijera i istaknutog eurofederalista Jean-Claudea Junckera, Izabralo ga je isto ono tijelo koje čine zastupnici čiji je nedavni izbor trebao biti hrvatski politički događaj godine, a isto tako su svih 11 hrvatskih zastupnika za dotičnog gospodina disciplinirano, kao vojnici Partije u najboljim danima, digli ruke bez obzira na svoje navodno velike svjetonazorske i stranačke razlike. Još je, pak, bilo manje vjerojatno da se objavi s tim događajem vezana rekonstrukcija britanske vlade, prilikom koje je premijer David Cameron, koji je nedavno javno ponižen prilikom neuspjelog pokušaja da spriječi Junckerovu inauguraciju, svog pro-europski nastrojenog šefa diplomacije Williama Haguea zamijenio sa deklariranim euroskeptikom Phillipom Hammodnom. Naravno, bilo bi nezgodno podsjećati da sve ovo podsjeća na neke ranije priče o “problematičnim” sjeverozapadnim dijelovima višenacionalnih državnopravnih zajednica, odnosno kako su one završile.
A, kako stvari stoje, medijska kretenizacija koja je uzela maha u Hrvatskoj je, kao i kod mnogih drugih patoloških pojava, samo odraz globalnih trendova. Kao što mediji kod nas postaju sve lošiji, tako je i u “civiliziranom” zapadnom svijetu koji bi Hrvatskoj trebao biti uzor. I tamo se mediji koncentriraju kod sve manjeg broja ruku, što pogoduje šačici tajkuna, ali za posljedicu ima sve manje kvalitete i zdrave konkurencije. Na tako nešto bi ukazala priča, koju, ne treba ni podsjećati, hrvatski mediji uopće nisu spomenuli – inicijativa Ruperta Murdocha, australskog medijskog megatajkuna da svojem poslovnom imperiju, kojeg, između ostalog čini hollywoodski studio 20th Century Fox, kao i istoimene TV-mreže, priključi ni manje ni više nego suparnički medijski konglomerat Time Warner.
Mnogi će na ovu vijest reagirati s uobičajenim “a što se to nas tiče”. Dakako, riječ je o kompliciranom i laicima ne baš tako lako objašnjivom procesu, ali, recimo, bilo bi dovoljno podsjetiti da je sve donedavno Murdoch, barem kada se pitalo lijevo-liberalne “hipstere” iz anglosaksonskih zemalja, bio jedan od izvora sveg zla u današnjem svijetu, odnosno upravo su se utjecaju njegovih medija pripisivale izborne pobjede Margaret Thatcher i Ronalda Reagana, odnosno, u nešto novije vrijeme, Georgea W. Busha. E, sada, ako ova inicijativa prođe (a trebala bi proći, barem ako je suditi po oduševljenim reakcijama na njujorškoj burzi koji ignoriraju demantije vodstva Time Warnera), pod Murdochovu “kapu” bi trebali doći ne samo filmski Warner Bros., kao i popularni kablovski kanal HBO, nego i CNN. Postoje neke procjene da bi Murdoch, ako stvar dođe, mogao posredno ili neposredno kontrolirati 30 % svih medijskih sadržaja u svijetu. To znači da bi 30 % svega što hrvatski medijski konzumenti slušaju preko svojih mobitela, gledaju u kino-dvoranama ili na TV-ekranima, ili na što skakuću u plesnim klubovima, trebalo donositi profit Murdochu i činiti ga još jačim i još utjecajnijim na sva zbivanja u svijetu. Kakve bi dalekosežne posljedice svega toga mogle biti, prilično je nezahvalno predviđati, ali se tog posla, između ostalih, dohvatila Nikki Finke i zaključila da budućnost baš i neće biti dobra po konzumente ali i tvorce medijskih sadržaja.
GOSPODARICA ZLA
(MALEFICENT)
uloge: Angelina Jolie, Sharlto Copley, Elle Fanning, Sam Riley, Imelda Staunton, Juno Temple, Leslie Manville
scenarij: Linda Woolvertoon
režija: Robert Stromberg
proizvodnja: Walt Disney Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 113'
Posljednjih godina se među pratiteljima filmskih zbivanja počela kristalizirati spoznaja da je vrijeme velikih zvijezda prošlo. Danas je vjerojatnije da će neki glumac postati uspješan zato što je nastupio u nekom uspješnom filmu nego zato da će neki film biti uspješan zato što u njemu nastupa neki uspješan glumac. Jedan od hollywoodskih studija koji se “opekao” zbog ove nove stvarnosti je i Disney, čiji je megaspektakularni blockbuster Usamljeni osvetnik propao usprkos toga što je njegova glavna zvijezda bio Johnny Depp. No, s druge strane, od svakog pravila postoje iznimke, čak i u ovoj novoj stvarnosti. Jedan od najnovijih primjera bi mogao biti igrani remake nepuna pola stoljeća starog Disneyevog animiranog filma o Trnoružici. Film je, usprkos toga što su sasjekli kritičari, postigao izuzetan uspjeh, a većina se slaže da je za to najmanje zaslužna njegova “subverzivna” ideja da se zbivanja iz originalne priče prikažu kroz perspektivu glavne negativke (koja se nekad na ovim prostorima zvala Grdana, a danas je jednostavno Maleficent). Razlog, dakako, nije ni u budžetu potrošenom na specijalne efekte, pa ni u marketingu, koji nije znao spašavati ni daleko kvalitetnije filmove. Jedini adut filma, koga su hrvatski distributeri u tako tipičnom nedostatku inspiracije prekrstili u Gospodarica zla, je njegova glavna zvijezda – Angelina Jolie.
Jolie u filmu tumači naslovnu ulogu, odnosno lik krilate vile koja živi u Močvari, čarobnom kraljevstvu koje graniči s kraljevstvom ljudi. Kao dijete se upoznala i sprijateljila sa ljudskim dječakom po imenu Stefan, a što će je skupo koštati kada oboje odrastu i postanu upetljani u sukob između dva svijeta. U njemu ljudski kralj sa svom svojom vojskom ne može poraziti Maleficent te nudi prijestolje onome tko ubije vilu. Stefan, zaslijepljen ambicijom, odluči iskoristiti staro prijateljstvo kako bi na prevaru ubio Maleficent; u posljednjem trenutku se, međutim, odluči tek da joj odreže krila i podnese ih kao dokaz kralju. Godinama kasnije Stefan stoluje kao kralj, ali se na krštenju svoje kćeri Aurore mora suočiti s time obogaljenom Maleficent, koja nije izgubila svoje magične moći i koja baca kletvu prema kojoj će Aurora u dobi od 16 godina zaspati vječnim snom iz koje će probuditi tek istinska ljubav. Kralj odluči skloniti svoju kći, ali 16-godišnja Aurora (Fanning) ne može pobjeći od svoje sudbine.
Osnovna ideja filma – “ikonoklastičko” obrtanje klasične bajke i njeno pretvaranje u modernu feminističku alegoriju – zapravo i nije previše originalna, a što ne bi trebalo predstavljati posebno iznenađenje. Scenarij za Gospodaricu zla je napisala Linda Woolverton, koja je prije četiri godine sličnu stvar napravila sa Alice, gdje je protagonistica klasične priče za djecu Lewisa Carrolla pretvorena u radikalnu feministicu. Ovdje je feminizam naglašen na još višoj razini, pa ne samo da negativka iz bajke postaje pozitivka, nego je i glavni negativac muškarac. A ključna scena filma prikazuje događaj koji se može protumačiti kao silovanje; a da za takav zaključak ne treba diploma ženskih studija pobrinula se i sama Jolie u intervjuima kojima je promovirala film. Naravno, postavlja se pitanje da li je takva scena primjerena filmu koji bi trebao biti prvenstveno namijenjen najmlađoj publici. Ona je dovoljno uznemirujuća i za odraslu publiku, pogotovo onu koja je dovodi u kontekst privatnog života glumice, odnosno nekih neugodnih medicinskih detalja.
Jolie, koja se, između ostalog, i zbog toga dugo vremena nije pojavljivala na filmu, u Gospodarici zla se prilično trudi svima pokazati kako je glumački talent još nije ostavio. U tome ima prilično uspjeha te lik Maleficent, prilično složen za ekranizaciju dječje bajke, predstavlja jednu od najupečatljivijih uloga njene karijere. Na žalost, uspjeh Jolie je ne samo zasjenio napore svih ostalih, nego i samo naglasio njihove nedostatke. To se prije svega odnosi na scenarij koji, u nastojanju da od negativke načini pozitivku, gledateljima servira teško objašnjive i neuvjerljive promjene njenih motiva i odnosa prema Aurori/Trnoružici. Ostatak glumačke ekipe je, pak, još gore prošao zahvaljujući loše napisanim i nedovoljno definiranim likovima. To se prije svega odnosi na južnoafričkog glumca Sharltoa Copleya kojemu je očigledno u Hollywoodu postala sudbina glumiti iritantne luđake i ubojice. Inače prilično talentirana Elle Fanning je, pak, jedna od najbljedunjavijih i najmanje glamuroznih filmskih princeza koje smo nedavno imali prilike vidjeti na filmu; Lily Collins iz Snjeguljice, sličnog “revizionističkog” filma, u usporedbi s njom izgleda kao “oskarovka”. Nedostatak suvislih ili simpatičnih likova se pokušava nadoknaditi CGI-jem i korištenjem 3D tehnologije, i sve to na prvi trenutak izgleda atraktivno, s vremenom postane zamorno, a gledatelje, pogotovo one starije, će uhvatiti predvidljivi “deja vu”. Režiser Robert Stromberg je, s druge strane, možda bio svjestan tih nedostataka, pa je Gospodaricu zla srezao na nekih 97 minuta, što je skoro sat vremena manje od današnjeg hollywoodskog standarda za ovakvu vrstu filmova. Moglo bi se reći da je, uz Jolie, nešto kraća, a i samim time i manja izloženost hollywoodskom nedostatku inspiracije, jedino ugodno iznenađenje ovog filma.
Šime Đodan je u hrvatsku povijest ušao po svojim, najblaže rečeno, živopisnim i u predratno vrijeme ne baš najsretnijim izjavama o šiljatim glavama i barjaku na Romaniji, ali i po tome što je, nekako u ovo vrijeme prije 23 godine, postao ministar obrane ne znajući da će se na tom mjestu zadržati tek mjesec dana i tako postaviti rekord po kratkoći ministarskog mandata. Taj rekord bi, barem ako bi se poslušala kampanja u dijelu hrvatskih medija i na društvenim mrežama, trebao srušiti Vedran Mornar, novopostavljeni ministar znanosti, obrazovanja i sporta.
Mornar, naime, kao što se to, između ostalog, navodi i u uvodu njegovog intervjua za index.hr, nije stigao ni pošteno raspakirati kofere u svom novom uredu, a već se pokreću peticije za njegovom smjenom. Razlog zbog koga se traži njegova glava jest odluka, suprotna onoj koju je donio njegov zlosretni prethodnik Željko Jovanović, da se za sljedeću školsku godinu odustane od uvođenja građanskog i zdravstvenog odgoja u hrvatske škole. Kada se tome doda da je neposredno prije toga otišao na savjetovanje na Kaptol, lako je shvatiti zašto su mnogi zagovornici Hrvatske kao moderne, liberalne i sekularne države to shvatili kao izdaju i kapitulaciju pred “katotalibanima”.
Kampanja kojom “građani” nastoje ukloniti “domaćeg izdajnika”, najvjerojatnije neće uroditi plodom, barem ne tako brzo kao što oni žele. Razlog je prije svega u izuzetno nepovoljnom tajmingu. Javnost je sada previše zabavljena nogometnim Svjetskim prvenstvom, čak i nakon ispadanja “Vatrenih”, a većina pripadnika zagrebačkog političkog establishmenta previše zaokupljena pripremama za odlazak za nezaslužene godišnje odmore da bi dozvolila da ih poremeti još jedan u nizu “bisera” kadrovske politike kojom je Hrvatsku usrećila trenutna vlada. Zato je malo vjerojatno da će halabuka proizvesti bilo kakav učinak, osim što će Mornar pokušati objasniti da zapravo nema ništa protiv građanskog odgoja, te da njegova odluka nije ono što javnost ili najglasniji opinion makeri tvrde da jest.
Mornar je već počeo “sanirati štetu”, ali i pokazao kako nije profesionalni političar, odnosno da mu, za razliku od većine njegovih novih kolega, nedostaje sposobnost da svoju odluku smjesti u nekakve ideološke ili svjetonazorske parametre na temelju kojih se ovdje kupe politički bodovi. Svoju je odluku, sa za hrvatske prilike neuobičajenom količinom brutalne iskrenosti, objasnio time da se uvođenju građanskog odgoja protivi Katolička crkva, odnosno implicitno priznao da iza toga stoji licemjerna, ali u ovom slučaju prilično razumljiva politička računica. Guranjem takvog projekta, pogotovo nakon što je njegov nesposobni prethodnik Željko Jovanović u svemu tome prikazao suptilnost slona u staklarskoj radnji, vjerojatno se neće postići ništa osim dodatnog potpirivanja “kulturnih ratova” u kojima trenutno vladajuća stranka – a to je nakon prošlogodišnjeg ustavnog referenduma i nedavnih euroizbora valjda jasno i Zoranu Milanoviću – sigurno gubi. Zato je bolje dići ruke od “ćorava posla”, prestati lupati glavom o zid te tako, povećati već sada prilično malene izglede da se za godinu dana na novim izborima uspije zadržati vlast.
Iako ovo nije prvi, a vjerojatno ni posljednji zaokret ili neugodno iznenađenje koje Milanovićeva vlada pruža svojim (sve malobrojnijim) pristašama, ono je kod dijela njih izazvalo najviše gorčine jer se tiče upravo one stvari koja – uz ustaško-partizanski “evergrin” – trenutnu vladajuću garnituru čini različitom od HDZ-a. U svim ostalim, i dakako, bitnijim oblastima politike dvije vodeće hrvatske stranke (i njihovi stranački prirepci) izgledaju poput blizanaca, isto kao što ne postoji nikakva razlika u njihovoj sposobnosti da život hrvatskih građana okrenu nabolje. Međutim, “građanima” koji se prvenstveno na temelju odnosa prema građanskom odgoju opredijeljuju za trenutno vladajuću opciju je odustajanje od tog projekta neoprostivi grijeh. A za njega, dakako, svojom glavom mora platiti Mornar. I to bez obzira što bi se time Hrvatska bacila u još jednu rundu kadrovskog i organizacijskog kaosa na najvišoj razini vlasti, a Mornar i njegovim eventualnim nasljednicima dodatno smanjili izgledi da pokušaju riješiti daleko akutnije probleme, poput generacija nepismenih i nesposobnih kretena koji svakog proljeća izlaze iz hrvatskih škola.
Da su “građani” uistinu dosljedni, odnosno da je pitanje građanskog odgoja uistinu onako važno kao što bi trebala sugerirati žestina njihove reakcije, odgovornost za ovakav “skandal” se ne bi smjela zaustaviti na zlosretnom Mornaru. Jedini način da se slične situacije spriječe u budućnosti jest da se račun ispostavi onome tko je u ovom slučaju imao krajnju političku odgovornost. Dakle, umjesto da se traži glava neiskusnog ministra koji očigledno služi kao nečiji “gromobran”, trebala bi se tražiti glava “genija” koji je takvu situaciju omogućio. A to ne može biti nitko drugi do premijer Zoran Milanović.
Naravno, tako radikalno rješenje “građani” neće tražiti, jer i za njih važi dobro staro hrvatsko načelo o kretanju linijom najmanjeg otpora. Isto kao što je na Golom otoku bilo lakše kroz “topli zec” provoditi neiskusnog novajliju nego vođu zatvorske bande, tako je lakše cipelariti ministra bez stranačke baze, nego alfa mužjaka Kukuriku koalicije. A pogotovo kada bi zahtjev za njegovom ostavkom doveo do prijevremenih izbora, a sa njime i prijevremeno napuštanje toplih saborskih, briselskih i drugih sinekura vezanih uz “građansku” opciju. Tim više ako se u obzir uzme ne tako neizgledna opcija da će Milanović mnogim “građanima” biti posljednji ne-hadezeovski premijer koga će imati prilike vidjeti do kraja svojih života.
Možda najvažniji, ali sasvim sigurno najmanje spominjani razlog zbog koga je haranga protiv Mornara besmislena jest i ta što se njen povod, slično kao i kod drugih “kulturnih ratova”, tiče stvari koja je, zapravo, prilično nevažna u “velikoj shemi stvari” današnje Hrvatske, odnosno bavi se nečim što ima malenog ili nikakvog efekta na građane Hrvatske. Postojanje ili nepostojanje građanskog odgoja u hrvatskim školama jednostavno ne može izazvati ikakve značajne ili dugoročne posljedice. Vjeronauka u školama bivše Jugoslavije nije bilo, a to svejedno nije spriječilo da odrastu generacije novih vjernika, isto kao što uvođenje vjeronauka nije spriječilo mnoge katolike da se kao takvi izjašnjavaju na pokretanjima brakorazvodnih parnica. Iskustvo i zdrav razum govore da bez građanskog odgoja budući građani Hrvatske neće odjednom postati zadrti “katotalibani”, isto kao što ih ni građanski odgoj neće poput čarobnog štapića pretvoriti u ultraliberalnu “cool ekipu”. Hrvatska će možda jednog dana postati onako sekularna i demokratska država za kojom žude danas tako glasni “građani”, ali su današnje učionice posljednje mjesto gdje se tako nešto može stvoriti.
Ako ste u posljednjih nekoliko mjeseci nekog pripadnika hrvatskog medijskog ili kulturnog establishmenta pitali što misli o neposrednoj demokraciji, velika je vjerojatnost da će dotični bien pensant odgovoriti s nečim što bi jednostavnim izrazima skloni ljudi skratili na “fuj”. Razlog za to je prilično lako ustanoviti – po salonske ljevičare katastrofalni ishod referenduma o ustavnoj definiciji braka, još katastrofalnija i daleko ozbiljnija prijetnja od anti-ćiriličnog refereduma kao i iskustva iz nekih prosvijećenijih i “europskijih” zemalja koji pokazuju da je Europa daleko manje “Europa” ako se Europljanima dozvoli da o nečemu neposredno odlučuju.
Taj je stav toliko snažan da se odrazio čak i na trenutnu hrvatsku vlast, koja je pokušala slične “nestašluke” u budućnosti spriječiti projektom ustavnih promjena koje bi de facto ukinule instituciju ustavnog, a manje više i svih drugih referenduma. Taj je pokušaj bio očekivano mlak i, kao i manje više sve što je poduzela ova vlada, neuspješan. No, osim što je pokazao njenu tragičnu nesposobnost, kao i licemjerje svih onih koji su suradnjom u toj prljavoj raboti pokušali ušićariti koji jeftini dnevnopolitički bod nauštrb svojih načela, pokazao je i tragičan nedostatak bilo kakve vizije, pa i zdravorazumske političke strategije kod onoga što se u Hrvatskoj naziva “ljevicom” ili “liberalnim centrom”.
Umjesto da se energija i politički kapital mobiliziraju kako bi se uklonio referendum kao uzrok problema, trebalo se podsjetiti na banaalnu činjenicu da je referendum tek običan alat. Dakle, sredstvo koje je desnici omogućilo da pokupi političke pobjede i sebi olakša povratak na vlast. Isto onako kao što to, da ima malo volje, hrabrosti i viziji, može poslužiti i ljevici, odnosno SDP-u i Zoranu Milanoviću.
A, zapravo, i ne treba biti previše kreativan niti provoditi neko dugo vrijeme u promišljanju na koji bi način institucija referenduma mogla pomoći u tome da se Karamarko i HDZ zaustave u svom sve nuemitnijem povratku u Banske dvore. Dovoljno je da se malo češće vrtite po Facebooku i naletite na grupu “Želimo referendum za legalizaciju marihuane u Hrvatskoj”.
Za vjerovati je da će neki koji prvi put pročitaju taj naslov reagirati otprilike isto kao nakon konzumiranja tvari koja je predmet te inicijative. Lice će im se razvući u osmjeh, ali nakon čega će slljediti komentari kao “Sve je to lijepo i krasno, ali ovo je ipak Hrvatska”, odnosno objašnjenja u stilu “Hrvatska je zadrto, konzervativno društvo” ili “Hrvatska sada ima daleko važnijih problema od bavljenja nečijom rekreacijom”.
Međutim, ako se malo bolje promisli, između pojmova “Hrvatska” i “legalizacija marihuane” ima daleko više veze. Čak i ako ona uključuje riječi kao što su “SDP” i “Zoran Milanović”.
Počnimo prvo sa onim što predstavlja deklarativno najvažniji svjetonazorski i politički uzor današnjem SDP-ovom čelniku, a to je trenutni američki predsjednik Barack Obama. Dok su njegova dva prethodnika priznala (doduše, skrušeno) da su u “mladim i ludim danima” imali običaj “duvati”, današnji “vođa Slobodnog svijeta” to ne samo da je priznao, nego se time i otvoreno hvali, odnosno njegova “duvačka” prošlost se pažljivo njeguje kao dio “hipsterskog” i “coolerskog” imidža kojim uza sebe i vlastitu Demokratsku stranku nastoji vezati što je moguće više mlađarije, kojoj velikim dijelom duguje pobjede na izborima 2008. i 2012. godine.
Na posljednjim od ta dva izbora, marihuana, odnosno njena legalizacija je čak imala i ne tako nevažnog političkog efekta. To se prije svega odnosi na državu Colorado, gdje je referendum o legalizaciji – onaj isti za kojim žude hrvatski fejsbukovci – održan istovremeno s predsjedničkim izborima. I na kojima je, kao što to vole podsjećati amerocentrički hrvatski mediji, opcija legalizacije premoćno pobijedila te tako Colorado postala (zasad) jedina američka savezna država gdje se može legalno “duvati”.
Tom primjeru, doduše, ne treba prilaziti s previše entuzijazma, s obzirom da je referendum o legalizaciji dijelom bio motiviran i dnevnopolitičkim, odnosno izborno-taktičkim kalkulacijama. Colorado je za vrijeme izbora bio ono što se u američkoj terminologiji naziva “swing state”, odnosno država koja, ovisno o okolnostima i raspoloženju, zna lutati od republikanaca do demokrata. Inzistiranje na legalizaciji je na birališta dovela veliki dio mladih i/li liberalno i libertarijanski raspoloženih birača koji bi inače ostali kod kuće te tako znatno doprinijela da Colorado, koji je godinama bio uporište republikanaca, sada prijeđe na stranu demokrata. Nasuprot tome, nominalno mnogo liberalnije države kao što su Massachusetts, Kalifornija i New York, zasad ozbiljno ne razmišljaju o legalizaciji, i to prije svega zato što tamošnji politički establishment – koga čine demokrati sa više nego solidnom većinom u biračkom tijelu – za to ne osjeća neku prijeku potrebu.
Milanović i SDP se, međutim, za razliku od kalifornijskih i njujorških demokrata, nalaze u daleko ozbiljnijoj situaciji, odnosno po prvi put u četvrt stoljeća stranci Ivice Račana prijeti sudbina koju je uspjela izbjeći 1990. godine, odnosno odlazak na potpunu marginu hrvatske politike. Poraz koji joj prijeti na izborima 2015. godine može biti takvih dimenzija da je u oporbu baci ne na očekivana dva, nego na tri, četiri ili pet mandata, a što za prosječnog SDP-ovog wannabe “uhljeba” može značiti vječnost. SDP bi prijedlogu za pokretanje referendumske inicijative o legalizaciji marihuane mogao pristupiti po načelu “ekstremne situacije zahtijevaju ekstremne mjere”.
Legalizacija marihuane u Hrvatskoj, pak, možda čak i nije tako ekstremna, odnosno nije tako daleko od onoga što bi trebali biti parametri hrvatskog političkog mainstreama. Čak ni unutarnjem planu su glasovi protiv te inicijative, uza svu priču o “konzervativnosti” i “zadrtosti”, mnogo tiši, odnosno pristaše legalizacije bi se mogle “pecati” čak i na po svjetonazorskim kriterijima suprotnoj obali rijeke. Kao jedan od primjera bi tako mogla poslužiti današnja konzervativna ikona Marijana Petir koja je prije nekoliko godina žestoko kritizirala danas prigodno zaboravljeni zakon o “0,0 posto promila u krvi”. Iako je riječ o jednom od najgorih poteza Sanaderove političke karijere, i iako je Petir svoje protivljenje nastojala protumačiti nastojanjem da se “očuva tradicija” konzumiranja vina, nije teško pretpostaviti da je glavni dio političkih bodova na tome dobila zato što je dio javnosti “0,0 posto” shvatio kao neefikasno i iritirajuće zadiranje države u ono što bi inače trebalo biti privatna stvar svakog građanina – a što je jedan od ključnih argumenata koji koriste zagovornici legalizacije marihuane. A da takav stav može prebroditi i najdublje ideološke jazove ponovno svjedoči slučaj SAD, gdje se za legalizaciju izjasnio čak i Pat Robertson, turbokonzervativni propovjednik i neslužbeni vođa religijske desnice u usporedbi s čijim stavovima Marijana Petir izgleda poput Lady Gage i Miley Cyrus.
U Hrvatskoj, pak, imamo još jedan daleko bliži primjer koji pokazuje kako zalaganje za legalizaciju marihuane može donositi konkretnu političku korist. Iako se danas uspjeh stranke ORaH na europskim izborima nastoji objasniti isključivo željom SDP-ovih i lijevih birača da pokažu srednji prst Milanoviću, njen nagli uspon u anketama, koji je i omogućio da ta stranka bude shvaćena kao ozbiljan izborni “igrač” a ne kanta za propale glasačke listiće, se temeljio upravo na tome što se Holy prva jasno odredila za legalizaciju marihuane. Time je sebi privukla gro onih “coolerskih” i “hipsterskih” birača koji bi inače pronašli razloga da 25. svibnja 2014. provedu kod kuće, odnosno glas daju po tom pitanju fatalno konzervativnijim i reakcionarnijim Lesarovim laburistima. Iako se Holy, kao i svaki prosječni hrvatski političar, u posljednji trenutak uplašila vlastitog radikalizma i revolucionarnosti, te pokušala priču “spinati” na nešto “mekšu” legalizaciju “industrijske konoplje” i “medicinske marihuane”, poanta priče je da plodno tlo za skupljanje političkih bodova na taj način postoji.
U svemu tome, međutim, ostaju neodgovorena važna pitanja – da li je hrvatska javnost spremna podržati legalizaciju marihuane i, daleko važnije, da li je hrvatski politički establishment, koji je status quo preferirao čak i na vlastitu štetu, posjeduje i djelić hrabrosti nužne za takav potez.
Urugvaj, koji je po pitanju legalizacije otišao najdalje od svih zemalja svijeta, to je učinio bez ikakvog referenduma, odnosno protiv volje vlastitog stanovništva koje se legalizaciji odupirala i dan-danas odupire u anketama. Potez urugvajskih vlasti je u velikoj mjeri bio motiviran ideologijom, odnosno radikalnim ljevičarenjem bivših tupamarosa okupljenih oko predsjednika Mujice, a koji su legalizaciju “trave” vidjeli prije svega kao priliku da se zlim Jenkijima i njihovom “Ratu protiv droge”, često korištenom kao izgovor za vojne, obavještajne i druge intervencije po Latinskoj Americi, pokaže veliki srednji prst. Za vjerovati je da će upravo vanjskopolitički obziri – nastojanje da se bude veći atlantist od generalnog tajnika NATO-a, veći Amerikanac od Obame i veći Europljanin od Junckera – biti korišteni kao glavni razlog kada Milanović ili njegovi doglavnici na prijedlog o legalizaciji marihuane budu izgovarali riječi “ne”.
SDP bi od te inicijative mogli odvratiti i unutarnjopolitički obziri, prije svega traumatična iskustva izgubljenih izbora 2003. i 2007. godine, gdje je HDZ, u nedostatku nekih suvislih argumenata rado SDP opisivao kao stranku koja želi “legalizirati drogu”, te tako od Hrvatske napraviti leglo nemorala, razvrata i kriminala. Takve priče izuzetno dobro prolaze kod umirovljenika, staraca, ali i sredovječnih birača koji u ekipi koja “duva”, odnosno od “duvanja” pravi nekakav svjetonazorski spektakl, vidi prije svega lijene i razmažene bogataške klince; inicijativa za legalizaciju marihuane bi takvo biračko tijelo moglo dodatno vezati uz HDZ.
Moglo, ali ne bi moralo. Odnosno, takvi problemi bi se mogli riješiti uz kreativnu, dobro organiziranu i ciljanu kampanju. Problem sa starcima i umirovljenicima bi se mogao riješiti podsjećanjem da marihuana pomaže kod artritisa i drugih bolesti koje ih pogađaju, odnosno služi kao mnogo jeftinija alternativa za legalne lijekove. Problem sa prosječnim biračem bi se mogao riješiti ukazivanjem na uštede koje bi proračun imao od prestanka kaznenog progona i zatvaranja klinaca sa džointom. Konačno, kao ključan argument (isti onaj, koji je na kraju uspješno korišten i protiv Sanaderove prohibicije) bi se mogao navesti novac koji će Hrvatska dobiti od legalnom marihuanom privučenih turista.
U prilog eventualnom prolasku referenduma o legalizaciji marihuane u Hrvatskoj svjedoče i iskustva s nešto bližih prostornih koordinata. Jedan od njih se zbio 1974. godine u susjednoj Italiji gdje su se građani na referendumu – prvom održanom nakon uvođenja republike, odnosno moderne demokracije – izjasnili za legalizaciju razvoda. I u tome ih nije spriječilo žestoko protivljenje Katoličke crkve i s njom vezane vladajuće Demokršćanske stranke (koja je predstavljali tadašnji talijanski ekvivalent HDZ-a), kome se pridružila čak i oporbena Komunistička partija (tadašnji talijanski ekvivalent SDP-a).
Iako valja uzeti u obzir mogućnost da SDP i Milanovića ova inicijativa, čak i da prođe, neće spasiti od (zasluženog) gubitka vlasti, ona bi – ukoliko se malo ozbiljnije pokrene, bez obzira na krajnje rezultate – toj stranci, bila ona “socijaldemokratska” ili “liberalna stranka centra” barem na neko vrijeme produžila smisao postojanja. U suprotnom se čini vjerojatnijim da će do legalizacije marihuane u Hrvatskoj doći pod vlašću HDZ-a nego pod vlašću SDP-a. Kada već Hrvatska nema te sreće da u izglednoj budućnosti do nje dođe pod vlašću nekog trećeg.
Tjedan dana nakon prilično predvidljivog uspjeha desnice na izborima za hrvatske predstavnike u Europskom parlamentu, gotovo sve reakcije u hrvatskim medijima i javnosti su bile isto tako predvidljive. Kao i odgovori na pitanje koji je glavni uzrok zašto se 25. svibnja 2014. godine dogodilo to što se dogodilo. Oni se, gotovo u pravilu, svode na dvije riječi. Zoran Milanović.
Svaljivanje odgovornosti za neuspjeh jedne stranke i koalicije na jednog čovjeka je uvijek bilo popularno, pogotovo kada ono na neugodna pitanja – koje mnogi nastoje zaboraviti – pruža jednostavan i brz odgovor. On se, također, čini tako očitim u slučaju vođe kojemu je prije nekoliko godina uspjelo izgubiti ono što se činilo dobivenim izborima, koji je Hrvatsku uspio posvađati sa svojom najvjernijom vanjskopolitičkom saveznicom i sponzorom i, koji je, konačno, svojom kadrovskom politikom uspio hrvatske birače konačno uvjeriti da po pitanju korupcije i nesposobnosti neke velike razlike između HDZ i SDP nema.
Povijest nas, međutim, uči da svaki pokušaj da se na neko složeno političko pitanje da jednostavan odgovor na duži rok čini više štete nego koristi. Teško je zamisliti da bi ishod posljednjih izbora bio drukčiji da na čelu SDP-a *nije* bio Zoran Milanović, odnosno da je neki (ne)sretni splet okolnosti u proteklim mjesecima ili godinu dana na to mjesto stavio likove kao što su Ranko Ostojić, Zlatko Komadina ili Tonino Picula.
Za to postoje dva dobra razloga. Prvi se tiče same prirode euroizbora. Za razliku od lokalnih izbora, čiji ishod ima najneposredniju vezu sa svakodnevnim životima birača (pogotovo u onim minijaturnim feudima od općina koje se nijedna hrvatska vlast ne želi riješiti) ili izbora za Sabor, koji ipak daju odgovor na pitanju tko će vladati Hrvatskom, izbori za Europski parlament se – bez obzira na papagajske floskule o “jačanju ovlasti” te institucije – ne tiču gotovo nikoga, osim možda manje od desetak profesionalnih političara koji će njime sebi osigurati kruh za sljedećih pet godina te nekoliko desetaka ili stotina prirepaških “uhljeba” koje će dovesti u Bruxelles.
Takvo je razmišljanje široko rasprostranjeno ne samo u Hrvatskoj, nego i u drugim, mnogo razvijenijim, ozbiljnijim i “europskim” zemljama EU. Tamo se izbori za EP ne shvaćaju kao nešto što će imati bilo kakve praktične efekte po živote birača, nego prije svega kao prilika svih tih birača, da bez nekakvih rizika ili drastičnih posljedica, pokažu srednji prst vladajućim strankama i opcijama. U slučaju Hrvatske i njene vladajuće stranke, s obzirom što je ona biračima pružila u posljednje dvije i pol godine, taj srednji prst je najmanje što ona zaslužuje.
Drugi važni uzrok SDP-ovog poraza – i onaj koji će mediji i komentatori najvjerojatnije prešutjeti – jest u katastrofalnoj kratkovidnosti i pogrešnoj strategiji potpirivanja “kulturnih ratova” s konzervativnom desnicom u svrhu skretanja pozornosti sa lošeg stanja ekonomije. Ona je rezultirala ustavnim referendumom temeljem koga su u Hrvatskoj zabranjeni brakovi između osoba istog spola, što se ne može protumačiti nikako drukčije nego kao trijumf te iste konzervativne desnice i potpuni debakl svih onih lijevih, liberalnih i “europskih” snaga koje su vodile taj “kulturni rat”.
Izbori za Europski parlament, dakle, nisu odlučeni 25. svibnja 2014. nego 1. prosinca 2013. godine. Kukuriku koalicija, koja je u suprotstavljanje “obiteljaškoj” inicijativi uložila sav svoj moralni i politički kapital, je u toj partiji izvukla gubitničke karte i kod prosječnih birača – onih o čijem izlasku/neizlasku ovisi ishod izbora – na sebe navukla reputaciju gubitnika i nesposobnjakovića. Tako se protiv referendumskog prijedloga dizala kuka i motika, tjednima i mjesecima pjenilo preko režimskih i polu-režimskih medija, društvene mreže crvenile od “twibbona” s natpisom “Protiv”, pa čak i iznosili stavovi da je neposredna demokracija – a, dosljedno tome i svaka druga demokracija – previše opasna igračka da bi se mogla dati potencijalno “glupom i zadrtom” narodu. A kakve je to praktične efekte imalo? Za prosječne stanovnike Hrvatske, kojima je od istospolnih brakova daleko važnija hrana na stolu vrlo malo; a čak i za one kojih se neposredno tiče – hrvatsku LGBT populaciju koja svoje ljubavne veze želi formalizira komadićem papira – prilično nevažni, s obzirom da problem nastao referendumom mogu riješiti kreativnim tumačenjem postojećih pravnih propisa i/li odlaskom u neke “civiliziranije” dijelove EU.
A i neposredno nakon referenduma je vladajuća ekipa zaboravila na poslovicu “Ako si se pao u rupu, prestani kopati”. Na ishod 1. prosinca se pokušalo reagirati upravo tako – inicijativom za promjenu Ustava kojim bi se takvi birački “nestašluci” trebali trajno zaustaviti, čak i po cijenu potpunog ukidanja neposredne demokracije. Kukurikavci su time javno izrazili strah i prijezir prema onom istom biračkom tijelu koje ih je prije dvije godine dovelo u tople saborske klupe i vlast. A u nastojanju da zadovolje povrijeđenu sujetu su pokazali spremnost za isto onako ljigavo politikantsko trgovanje protiv koga su bili pjenili iz opozicijskih klupa. Tako, kada je trebalo osigurati dovoljan broj ručica za ustavne promjene, nije bio problem izlaziti u susret čak i stranci za koju se stalno voli podsjećati da joj je vođa i osnivač osuđeni ratni zločinac.
Naravno, ni ta anti-referendumska inicijativa, kao ni skoro ništa drugo od Kukuriku koalicije, nije postigla uspjeh. Njime se samo dodatno oštetilo one koji su u toj raboti – manje iz uvjerenja, a više iz neke kratkoročne i pogrešne političke računice – pokušali sudjelovati. Najgore su u tome prošli Hrvatski laburisti. Njihov čelnik Dragutin Lesar se godinama nastojao predstaviti kao zastupnik autentične volje hrvatskih građana i zagovornik neposredne demokracije, a na kraju je pristao na antidemokratski plan Kukuriku koalicije o praktičnom ukidanju referenduma kao ustavne kategorije. Hrvatski mediji na to možda nisu obratili pažnju, ali birači laburista jesu. I zato su laburisti na izborima završili kao što su završili. HDSBB, čije je odbijanje u posljednji trenutak na kraju presudilo ustavnim amandmanima, je od tih istih birača nagrađen, odnosno od nagrade u obliku mjesta u EP ih je odijelilo par stotina glasova. Kojih bi vjerojatno i bilo da je ta stranka odmah odbacila bilo kakve pregovore.
Hrvatski birači, bez obzira na to koliko se govorilo o apatiji i niskoj izlaznosti, vole kada im se ostavi mogućnost izbora. Čak i kada je taj izbor pogrešan i kada na njemu pokazuju pamćenje zlatne ribice, neposredno biranje gradonačelnika, predsjednika ili zastupnika (kroz većinski sustav ili preferencijalne glasove), odnosno ustavne i druge referendume, uvijek više vole od situacije kada takve odluke donosi netko drugi. Pogotovo kada je u pitanju koalicija na čelu s Zoranom Milanovićem.
Ono što je, možda, najveća ironija u cijeloj ovoj situaciji jest ta da će Milanović – koji se tako uporno pokušava prikazati kao glavni i jedini izvor nevolja koje su snašle SDP – vjerojatno ostati upamćen po objektivnim kriterijima najuspješniji vođa te stranke. Ma tko došao na njegovo mjesto, u ovom trenutku se čini malo vjerojatnim da će ta stranka u bliskoj budućnosti moći računati na 30% glasova, mandatare za sastav vlade ili vlastite kandidate na Pantovčaku. A sve je to pokopao jedan, u suštini i ne tako važan, referendum.
Draxblog VI 