Ljeto je, i počinje sezona kiselih krastavaca kada hrvatski mediji recikliraju trivijalne gluposti poput nečijih instagrama ili satirične “patke” koje su se u globalnoj igri “gluhih telefona” pretvorile u “ozbiljne vijesti”. Naravno, to ne znači da se u svijetu ništa ne događa, a još manje da se ne događa ništa važno. Međutim, onaj tko zbivanja u današnjem svijetu želi pratiti kroz hrvatske medije bi sebi uštedio napor da se na sljedećih nekoliko mjeseci zatvori u neku špilju.
Tako je, na primjer, posve nezapaženo prošla vijest da je Europski parlament za novog predsjednika Europske komisije izabrao bivšeg luksemburškog premijera i istaknutog eurofederalista Jean-Claudea Junckera, Izabralo ga je isto ono tijelo koje čine zastupnici čiji je nedavni izbor trebao biti hrvatski politički događaj godine, a isto tako su svih 11 hrvatskih zastupnika za dotičnog gospodina disciplinirano, kao vojnici Partije u najboljim danima, digli ruke bez obzira na svoje navodno velike svjetonazorske i stranačke razlike. Još je, pak, bilo manje vjerojatno da se objavi s tim događajem vezana rekonstrukcija britanske vlade, prilikom koje je premijer David Cameron, koji je nedavno javno ponižen prilikom neuspjelog pokušaja da spriječi Junckerovu inauguraciju, svog pro-europski nastrojenog šefa diplomacije Williama Haguea zamijenio sa deklariranim euroskeptikom Phillipom Hammodnom. Naravno, bilo bi nezgodno podsjećati da sve ovo podsjeća na neke ranije priče o “problematičnim” sjeverozapadnim dijelovima višenacionalnih državnopravnih zajednica, odnosno kako su one završile.
A, kako stvari stoje, medijska kretenizacija koja je uzela maha u Hrvatskoj je, kao i kod mnogih drugih patoloških pojava, samo odraz globalnih trendova. Kao što mediji kod nas postaju sve lošiji, tako je i u “civiliziranom” zapadnom svijetu koji bi Hrvatskoj trebao biti uzor. I tamo se mediji koncentriraju kod sve manjeg broja ruku, što pogoduje šačici tajkuna, ali za posljedicu ima sve manje kvalitete i zdrave konkurencije. Na tako nešto bi ukazala priča, koju, ne treba ni podsjećati, hrvatski mediji uopće nisu spomenuli – inicijativa Ruperta Murdocha, australskog medijskog megatajkuna da svojem poslovnom imperiju, kojeg, između ostalog čini hollywoodski studio 20th Century Fox, kao i istoimene TV-mreže, priključi ni manje ni više nego suparnički medijski konglomerat Time Warner.
Mnogi će na ovu vijest reagirati s uobičajenim “a što se to nas tiče”. Dakako, riječ je o kompliciranom i laicima ne baš tako lako objašnjivom procesu, ali, recimo, bilo bi dovoljno podsjetiti da je sve donedavno Murdoch, barem kada se pitalo lijevo-liberalne “hipstere” iz anglosaksonskih zemalja, bio jedan od izvora sveg zla u današnjem svijetu, odnosno upravo su se utjecaju njegovih medija pripisivale izborne pobjede Margaret Thatcher i Ronalda Reagana, odnosno, u nešto novije vrijeme, Georgea W. Busha. E, sada, ako ova inicijativa prođe (a trebala bi proći, barem ako je suditi po oduševljenim reakcijama na njujorškoj burzi koji ignoriraju demantije vodstva Time Warnera), pod Murdochovu “kapu” bi trebali doći ne samo filmski Warner Bros., kao i popularni kablovski kanal HBO, nego i CNN. Postoje neke procjene da bi Murdoch, ako stvar dođe, mogao posredno ili neposredno kontrolirati 30 % svih medijskih sadržaja u svijetu. To znači da bi 30 % svega što hrvatski medijski konzumenti slušaju preko svojih mobitela, gledaju u kino-dvoranama ili na TV-ekranima, ili na što skakuću u plesnim klubovima, trebalo donositi profit Murdochu i činiti ga još jačim i još utjecajnijim na sva zbivanja u svijetu. Kakve bi dalekosežne posljedice svega toga mogle biti, prilično je nezahvalno predviđati, ali se tog posla, između ostalih, dohvatila Nikki Finke i zaključila da budućnost baš i neće biti dobra po konzumente ali i tvorce medijskih sadržaja.
