Jučerašnji je dan bio zanimljiv po onome što se nije dogodllo. Dok cijela Evropa i svijet, barem onaj “zapadni” i “civilizirani” kojem se tako uporno nastojalo pripadati, slavi ili s pijetetom obilježava 100. obljetnicu početka Prvog svjetskog rata, u Hrvatskoj se o tome šuti. Ako domaći mediji nešto i objave, to je samo prepisivačina iz britanskih tabloida koji će, dakako, Prvi svjetski rat svesti na stradanje “Tommyja” u rovovima Flandrije sa svim hollywoodskim i drugim stereotipima koji kroz to dolaze.
A jučer se, eto, obilježila 100. obljetnica od trenutka kada je Austro-Ugarska, reagirajući na odbijanje ultimatuma povodom Sarajevskog atentata, objavila rat Srbiji, i time započela diplomatsko-vojnu lančanu reakciju koja je za samo tjedan dan sve najvažnije evropske zemlje uvalila u rat. I to ne bilo kakav rat, nego rat koji je za Hrvatsku imao možda najdramatičnije i najdalekosežnije posljedice u njenoj povijesti. To što je te posljedice teško svesti na pozitivne i negativne, odnosno prilagoditi parametrima današnjih službenih ideologija – bilo “državotvorne”, bilo eurofederalističke – ne bi trebao biti izgovor da se 100. obljetnica početka rata jednostavno ignorira.
To se još manje može reći, kada se, sa neke povijesne distance koja se, barem na prvi pogled čini sigurnom, događajima 28. srpnja 1914. godine može dati suvremeni ideološki “spin”. Tako se granate koje su tada ispaljene preko granice mogu protumačiti kao početak pohoda u kome su, između ostalih, i hrvatski vojnici u postrojbama i činovima na hrvatskom jeziku, nastojeći braniti civilizacijska dostignuća bratske zajednice kulturno bliskih naroda i zemalja (odnosno svojevrsne preteče EU), krenuli u “vojno-redarstvenu akciju” protiv države koji je poticala terorizam i velikosrpski iredentizam. Priča, doduše, nije završila poput “Oluje”, pa je i razumljivo zašto se u Hrvatskoj jučerašnji dan nije obilježavao kao u Srbiji. Međutim, nespremnost da se obrati pažnja ili buduće generacije upozori na povijesne priče koje nisu završile hepi endom su samo još jedan žalosni primjer kako narodi na ovim prostorima imaju sklonost ignorirati povijesne pouke, dnosno tumačiti prošlost na najdestruktivniji mogući način.
