Neodgojeno građanstvo

Šime Đodan je u hrvatsku povijest ušao po svojim, najblaže rečeno, živopisnim i u predratno vrijeme ne baš najsretnijim izjavama o šiljatim glavama i barjaku na Romaniji, ali i po tome što je, nekako u ovo vrijeme prije 23 godine, postao ministar obrane ne znajući da će se na tom mjestu zadržati tek mjesec dana i tako postaviti rekord po kratkoći ministarskog mandata. Taj rekord bi, barem ako bi se poslušala kampanja u dijelu hrvatskih medija i na društvenim mrežama, trebao srušiti Vedran Mornar, novopostavljeni ministar znanosti, obrazovanja i sporta.

Mornar, naime, kao što se to, između ostalog, navodi i u uvodu njegovog intervjua za index.hr, nije  stigao ni pošteno raspakirati kofere u svom novom uredu, a već se pokreću peticije za njegovom smjenom. Razlog zbog koga se traži njegova glava jest odluka, suprotna onoj koju je donio njegov zlosretni prethodnik Željko Jovanović, da se za sljedeću školsku godinu odustane od uvođenja građanskog i zdravstvenog odgoja u hrvatske škole. Kada se tome doda da je neposredno prije toga otišao na savjetovanje na Kaptol, lako je shvatiti zašto su mnogi zagovornici Hrvatske kao moderne, liberalne i sekularne države to shvatili kao izdaju i kapitulaciju pred “katotalibanima”.

Kampanja kojom “građani” nastoje ukloniti “domaćeg izdajnika”, najvjerojatnije neće uroditi plodom, barem ne tako brzo kao što oni žele. Razlog je prije svega u izuzetno nepovoljnom tajmingu. Javnost je sada previše zabavljena nogometnim Svjetskim prvenstvom, čak i nakon ispadanja “Vatrenih”, a većina pripadnika zagrebačkog političkog establishmenta previše zaokupljena pripremama za odlazak za nezaslužene godišnje odmore da bi dozvolila da ih poremeti još jedan u nizu “bisera” kadrovske politike kojom je Hrvatsku usrećila trenutna vlada. Zato je malo vjerojatno da će halabuka proizvesti bilo kakav učinak, osim što će Mornar pokušati objasniti da zapravo nema ništa protiv građanskog odgoja, te da njegova odluka nije ono što javnost ili najglasniji opinion makeri   tvrde da jest.

Mornar je već počeo “sanirati štetu”, ali i pokazao kako  nije profesionalni političar, odnosno da mu, za razliku od većine njegovih novih kolega, nedostaje sposobnost da svoju odluku smjesti u nekakve ideološke ili svjetonazorske parametre na temelju kojih se ovdje kupe politički bodovi. Svoju je odluku, sa za hrvatske prilike neuobičajenom količinom brutalne iskrenosti, objasnio time da se uvođenju građanskog odgoja protivi Katolička crkva, odnosno implicitno priznao da iza toga stoji licemjerna, ali u ovom slučaju prilično razumljiva politička računica. Guranjem takvog projekta, pogotovo nakon što je njegov nesposobni prethodnik Željko Jovanović u svemu tome prikazao suptilnost slona u staklarskoj radnji,  vjerojatno se neće postići ništa osim dodatnog potpirivanja “kulturnih ratova” u kojima trenutno vladajuća stranka – a to je nakon prošlogodišnjeg ustavnog referenduma i nedavnih euroizbora valjda jasno i Zoranu Milanoviću – sigurno gubi. Zato je bolje dići ruke od “ćorava posla”, prestati lupati glavom o zid te tako, povećati već sada prilično malene izglede da se za godinu dana na novim izborima  uspije zadržati vlast.

Iako ovo nije prvi, a vjerojatno ni posljednji zaokret ili neugodno iznenađenje koje Milanovićeva vlada pruža svojim (sve malobrojnijim) pristašama, ono je kod dijela njih izazvalo najviše gorčine jer se tiče upravo one stvari  koja – uz ustaško-partizanski “evergrin” – trenutnu vladajuću garnituru čini različitom od HDZ-a. U svim ostalim, i dakako, bitnijim oblastima politike dvije vodeće hrvatske stranke (i njihovi stranački prirepci) izgledaju poput blizanaca, isto kao što ne postoji nikakva razlika u njihovoj sposobnosti da život hrvatskih građana okrenu nabolje. Međutim, “građanima” koji se prvenstveno na temelju odnosa prema  građanskom odgoju opredijeljuju za trenutno vladajuću opciju je odustajanje od tog projekta neoprostivi grijeh. A za njega, dakako, svojom glavom mora platiti Mornar. I to bez obzira što bi se time Hrvatska bacila u još jednu rundu kadrovskog i organizacijskog kaosa na najvišoj razini vlasti, a  Mornar i njegovim eventualnim nasljednicima dodatno smanjili izgledi da pokušaju riješiti daleko akutnije probleme, poput generacija nepismenih i nesposobnih kretena koji svakog proljeća izlaze iz hrvatskih škola.

Da su “građani” uistinu dosljedni, odnosno da je pitanje građanskog odgoja uistinu onako važno kao što bi trebala sugerirati žestina njihove reakcije, odgovornost za ovakav “skandal” se ne bi smjela zaustaviti na zlosretnom Mornaru. Jedini način da se slične situacije spriječe u budućnosti jest da se račun ispostavi onome tko je u ovom slučaju imao krajnju političku odgovornost. Dakle, umjesto da se traži glava neiskusnog ministra koji očigledno služi kao nečiji “gromobran”, trebala bi se tražiti glava “genija” koji je takvu situaciju omogućio. A to ne može biti nitko drugi do premijer Zoran Milanović.

Naravno, tako radikalno rješenje “građani” neće tražiti, jer i za njih važi dobro staro hrvatsko načelo o kretanju linijom najmanjeg otpora. Isto kao što je na Golom otoku bilo  lakše kroz “topli zec” provoditi neiskusnog novajliju  nego vođu zatvorske bande, tako je lakše cipelariti ministra bez stranačke baze, nego alfa mužjaka Kukuriku koalicije. A pogotovo kada bi zahtjev za njegovom ostavkom doveo do prijevremenih izbora, a sa njime i prijevremeno napuštanje toplih saborskih, briselskih i drugih sinekura vezanih uz “građansku” opciju. Tim više ako se u obzir uzme ne tako neizgledna opcija da će  Milanović mnogim “građanima” biti posljednji ne-hadezeovski premijer koga će imati prilike vidjeti do kraja svojih života.

Možda najvažniji, ali sasvim sigurno najmanje spominjani razlog zbog koga je haranga protiv Mornara besmislena jest i ta što se njen povod, slično kao i kod drugih “kulturnih ratova”, tiče stvari koja je, zapravo, prilično nevažna u “velikoj shemi stvari” današnje Hrvatske, odnosno bavi se nečim što ima malenog ili nikakvog efekta na građane Hrvatske. Postojanje ili nepostojanje građanskog odgoja u hrvatskim školama jednostavno ne može izazvati ikakve značajne ili dugoročne posljedice. Vjeronauka u školama bivše Jugoslavije nije bilo, a to svejedno nije spriječilo da odrastu generacije novih vjernika, isto kao što uvođenje vjeronauka nije spriječilo mnoge  katolike da se kao takvi izjašnjavaju na pokretanjima brakorazvodnih parnica. Iskustvo i zdrav razum govore da bez građanskog odgoja budući građani Hrvatske neće odjednom postati zadrti “katotalibani”, isto kao što ih ni građanski odgoj neće poput čarobnog štapića pretvoriti u ultraliberalnu “cool ekipu”. Hrvatska će možda jednog dana postati onako sekularna i demokratska država za kojom žude danas tako glasni “građani”, ali su današnje učionice posljednje mjesto gdje se tako nešto može stvoriti.

Referendumom na referendum ili “Na ljutu ranu ljuta trava”

LEGAL Colorado Marijuana Grow
(izvor: Brett Levin Photography)

Ako ste u posljednjih nekoliko mjeseci nekog pripadnika hrvatskog medijskog ili kulturnog establishmenta pitali što misli o neposrednoj demokraciji, velika je vjerojatnost da će dotični bien pensant odgovoriti s nečim što bi jednostavnim izrazima skloni ljudi skratili na “fuj”. Razlog za to je prilično lako ustanoviti – po salonske ljevičare katastrofalni ishod referenduma o ustavnoj definiciji braka, još katastrofalnija i daleko ozbiljnija prijetnja od anti-ćiriličnog refereduma kao i iskustva iz nekih prosvijećenijih i “europskijih” zemalja koji pokazuju da je Europa daleko manje “Europa” ako se Europljanima dozvoli da o nečemu neposredno odlučuju.

Taj je stav toliko snažan da se odrazio čak i na trenutnu hrvatsku vlast, koja je pokušala slične “nestašluke” u budućnosti spriječiti projektom ustavnih promjena koje bi de facto ukinule instituciju ustavnog, a manje više i svih drugih referenduma. Taj je pokušaj bio očekivano mlak i, kao i manje više sve što je poduzela ova vlada, neuspješan. No, osim što je pokazao njenu tragičnu nesposobnost, kao i licemjerje svih onih koji su suradnjom u toj   prljavoj raboti pokušali ušićariti koji jeftini dnevnopolitički bod nauštrb svojih načela, pokazao je i tragičan nedostatak bilo kakve vizije, pa i zdravorazumske političke strategije kod onoga što se u Hrvatskoj naziva “ljevicom” ili “liberalnim centrom”.

Umjesto da se energija i politički kapital mobiliziraju kako bi se uklonio referendum kao uzrok problema, trebalo se podsjetiti na banaalnu činjenicu da je referendum tek običan alat. Dakle, sredstvo koje je desnici omogućilo da pokupi političke pobjede i sebi olakša povratak na vlast. Isto onako kao što to, da ima malo volje, hrabrosti i viziji, može poslužiti i ljevici, odnosno SDP-u i Zoranu Milanoviću.

A, zapravo, i ne treba biti previše kreativan niti provoditi neko dugo vrijeme u promišljanju na koji bi način institucija referenduma mogla pomoći u tome da se Karamarko i HDZ zaustave u svom sve nuemitnijem povratku u Banske dvore. Dovoljno je da se malo češće vrtite po Facebooku i naletite na grupu “Želimo referendum za legalizaciju marihuane u Hrvatskoj”.

Za vjerovati je da će neki koji prvi put pročitaju taj naslov reagirati otprilike isto kao nakon konzumiranja tvari koja je predmet te inicijative. Lice će im se razvući u osmjeh, ali  nakon čega će slljediti komentari kao “Sve je to lijepo i krasno, ali ovo je ipak Hrvatska”, odnosno  objašnjenja u stilu “Hrvatska je zadrto, konzervativno društvo” ili “Hrvatska sada ima daleko važnijih problema od bavljenja nečijom rekreacijom”.

Međutim, ako se malo bolje promisli, između pojmova “Hrvatska” i “legalizacija marihuane” ima daleko više veze. Čak i ako ona uključuje riječi kao što su “SDP” i “Zoran Milanović”.

Počnimo prvo sa onim što predstavlja deklarativno najvažniji svjetonazorski i politički uzor današnjem SDP-ovom čelniku, a to je trenutni američki predsjednik Barack Obama. Dok su njegova dva prethodnika priznala (doduše, skrušeno) da su u “mladim i ludim danima” imali običaj “duvati”, današnji “vođa Slobodnog svijeta” to ne samo da je priznao, nego se time i otvoreno hvali, odnosno njegova “duvačka” prošlost se pažljivo njeguje kao dio “hipsterskog” i “coolerskog” imidža kojim uza sebe i vlastitu Demokratsku stranku nastoji vezati što je moguće više mlađarije, kojoj velikim dijelom duguje pobjede na izborima 2008. i 2012. godine.

Na posljednjim od ta dva izbora, marihuana, odnosno njena legalizacija je čak imala i ne tako nevažnog političkog efekta. To se prije svega odnosi na državu Colorado, gdje je referendum o legalizaciji – onaj isti za kojim žude hrvatski fejsbukovci – održan istovremeno s predsjedničkim izborima. I na kojima je, kao što to vole podsjećati amerocentrički hrvatski mediji, opcija legalizacije premoćno pobijedila te tako Colorado postala (zasad) jedina američka savezna država gdje se može legalno “duvati”.

Tom primjeru, doduše, ne treba prilaziti s previše entuzijazma, s obzirom da je referendum o legalizaciji dijelom bio motiviran i dnevnopolitičkim, odnosno izborno-taktičkim kalkulacijama. Colorado je za vrijeme izbora bio ono što se u američkoj terminologiji naziva “swing state”, odnosno država koja, ovisno o okolnostima i raspoloženju, zna lutati od republikanaca do demokrata. Inzistiranje na legalizaciji je na birališta dovela veliki dio mladih i/li liberalno i libertarijanski raspoloženih birača koji bi inače ostali kod kuće te tako znatno doprinijela da Colorado, koji je godinama bio uporište republikanaca, sada prijeđe na stranu demokrata. Nasuprot tome, nominalno mnogo liberalnije države kao što su Massachusetts, Kalifornija i New York, zasad ozbiljno ne razmišljaju o legalizaciji, i to prije svega zato što tamošnji politički establishment – koga čine demokrati sa više nego solidnom većinom u biračkom tijelu – za to ne osjeća neku prijeku potrebu.

Milanović i SDP se, međutim, za razliku od kalifornijskih i njujorških demokrata, nalaze u daleko ozbiljnijoj situaciji, odnosno po prvi put u četvrt stoljeća stranci Ivice Račana prijeti sudbina koju je uspjela izbjeći 1990. godine, odnosno odlazak na potpunu marginu hrvatske politike. Poraz koji joj prijeti na izborima 2015. godine može biti takvih dimenzija da je u oporbu baci ne na očekivana dva, nego na tri, četiri ili pet mandata, a što za prosječnog SDP-ovog wannabe “uhljeba” može značiti vječnost. SDP bi prijedlogu za pokretanje referendumske inicijative o legalizaciji marihuane mogao pristupiti po načelu “ekstremne situacije zahtijevaju ekstremne mjere”.

Legalizacija marihuane u Hrvatskoj, pak, možda čak i nije tako ekstremna, odnosno nije tako daleko od onoga što bi trebali biti parametri hrvatskog političkog mainstreama. Čak ni unutarnjem planu su glasovi protiv te inicijative, uza svu priču o “konzervativnosti” i “zadrtosti”, mnogo tiši, odnosno pristaše legalizacije bi se mogle “pecati” čak i na po svjetonazorskim kriterijima suprotnoj obali rijeke. Kao jedan od primjera bi tako mogla poslužiti današnja konzervativna ikona Marijana Petir koja je prije nekoliko godina žestoko kritizirala danas prigodno zaboravljeni zakon o “0,0 posto promila u krvi”. Iako je riječ o jednom od najgorih poteza Sanaderove političke karijere, i iako je Petir svoje protivljenje nastojala protumačiti nastojanjem da se “očuva tradicija” konzumiranja vina, nije teško pretpostaviti da je glavni dio političkih bodova na tome dobila zato što je dio javnosti “0,0 posto” shvatio kao neefikasno i iritirajuće zadiranje države u ono što bi inače trebalo biti privatna stvar svakog građanina – a što je jedan od ključnih argumenata koji koriste zagovornici legalizacije marihuane. A da takav stav može prebroditi i najdublje ideološke jazove ponovno svjedoči slučaj SAD, gdje se za legalizaciju izjasnio čak i Pat Robertson, turbokonzervativni propovjednik i neslužbeni vođa religijske desnice u usporedbi s čijim stavovima Marijana Petir izgleda poput Lady Gage i Miley Cyrus.

U Hrvatskoj, pak, imamo još jedan daleko bliži primjer koji pokazuje kako zalaganje za legalizaciju marihuane može donositi konkretnu političku korist. Iako se danas uspjeh stranke ORaH na europskim izborima nastoji objasniti  isključivo željom SDP-ovih i lijevih birača da pokažu srednji prst Milanoviću, njen nagli uspon u anketama, koji  je i omogućio da ta stranka bude shvaćena kao ozbiljan izborni “igrač” a ne kanta za propale glasačke listiće, se temeljio upravo na tome što se Holy prva jasno odredila za legalizaciju marihuane. Time je sebi privukla gro onih “coolerskih” i “hipsterskih” birača koji bi inače pronašli razloga da 25. svibnja 2014. provedu kod kuće, odnosno glas daju po tom pitanju fatalno konzervativnijim i reakcionarnijim Lesarovim laburistima. Iako se Holy, kao i svaki prosječni hrvatski političar, u posljednji trenutak uplašila vlastitog radikalizma i revolucionarnosti, te pokušala priču “spinati” na nešto “mekšu” legalizaciju “industrijske konoplje” i “medicinske marihuane”, poanta priče je da  plodno tlo za skupljanje političkih bodova na taj način postoji.

U svemu tome, međutim, ostaju neodgovorena važna pitanja – da li je hrvatska javnost spremna podržati legalizaciju marihuane i, daleko važnije, da li je hrvatski politički establishment, koji je status quo preferirao čak i na vlastitu štetu, posjeduje i djelić hrabrosti nužne za takav potez.

Urugvaj, koji je po pitanju legalizacije otišao najdalje od svih zemalja svijeta, to je učinio bez ikakvog referenduma, odnosno protiv volje vlastitog stanovništva koje se legalizaciji odupirala i dan-danas odupire u anketama. Potez urugvajskih vlasti je u velikoj mjeri bio motiviran ideologijom, odnosno radikalnim ljevičarenjem bivših tupamarosa okupljenih oko predsjednika Mujice, a koji su legalizaciju “trave” vidjeli prije svega kao priliku da se zlim Jenkijima i njihovom “Ratu protiv droge”, često korištenom kao izgovor za vojne, obavještajne i druge intervencije po Latinskoj Americi, pokaže veliki srednji prst. Za vjerovati je da će upravo vanjskopolitički obziri – nastojanje da se bude veći atlantist od generalnog tajnika NATO-a, veći Amerikanac od Obame i veći Europljanin od Junckera – biti korišteni kao glavni razlog kada Milanović ili njegovi doglavnici na prijedlog o legalizaciji marihuane budu izgovarali riječi “ne”.

SDP bi od te inicijative mogli odvratiti i unutarnjopolitički obziri, prije svega traumatična iskustva izgubljenih izbora 2003. i 2007. godine, gdje je HDZ, u nedostatku nekih suvislih argumenata rado SDP opisivao kao stranku koja želi “legalizirati drogu”, te tako od Hrvatske napraviti leglo nemorala, razvrata i kriminala. Takve priče izuzetno dobro prolaze kod umirovljenika, staraca, ali i sredovječnih birača koji u ekipi koja “duva”, odnosno od “duvanja” pravi nekakav svjetonazorski spektakl, vidi prije svega lijene i razmažene bogataške klince; inicijativa za legalizaciju marihuane bi takvo biračko tijelo moglo dodatno vezati uz HDZ.

Moglo, ali ne bi moralo. Odnosno, takvi problemi bi se mogli riješiti uz kreativnu, dobro organiziranu i ciljanu kampanju. Problem sa starcima i umirovljenicima bi se mogao riješiti podsjećanjem da marihuana pomaže kod artritisa i drugih bolesti koje ih pogađaju, odnosno služi kao mnogo jeftinija alternativa za legalne lijekove. Problem sa prosječnim biračem bi se mogao riješiti ukazivanjem na uštede koje bi proračun imao od prestanka kaznenog progona i zatvaranja klinaca sa džointom. Konačno, kao ključan argument (isti onaj, koji je na kraju uspješno korišten i protiv Sanaderove prohibicije) bi se mogao navesti novac koji će Hrvatska dobiti od legalnom marihuanom privučenih turista.

U prilog eventualnom prolasku referenduma o legalizaciji marihuane u Hrvatskoj svjedoče i iskustva s nešto bližih prostornih koordinata. Jedan od njih se zbio 1974. godine u susjednoj Italiji gdje su se građani na referendumu – prvom održanom nakon uvođenja republike, odnosno moderne demokracije – izjasnili za legalizaciju razvoda. I u tome ih nije spriječilo  žestoko protivljenje Katoličke crkve  i s njom vezane vladajuće Demokršćanske stranke (koja je predstavljali tadašnji talijanski ekvivalent HDZ-a), kome se pridružila čak i oporbena Komunistička partija (tadašnji talijanski ekvivalent SDP-a).

Iako valja uzeti u obzir mogućnost da SDP i Milanovića ova inicijativa, čak i da prođe, neće spasiti od (zasluženog) gubitka vlasti, ona bi – ukoliko se malo ozbiljnije pokrene, bez obzira na krajnje rezultate – toj stranci, bila ona “socijaldemokratska” ili “liberalna stranka centra” barem na neko vrijeme produžila smisao postojanja. U suprotnom se čini vjerojatnijim da će do legalizacije marihuane u Hrvatskoj doći pod vlašću HDZ-a nego pod vlašću SDP-a. Kada već Hrvatska nema te sreće da u izglednoj budućnosti do nje dođe pod vlašću nekog trećeg.

 

 

 

Enhanced by Zemanta

Referendumi imaju posljedice

Tjedan dana nakon prilično predvidljivog uspjeha desnice na izborima za hrvatske predstavnike u Europskom parlamentu, gotovo sve reakcije u hrvatskim medijima i javnosti su bile isto tako predvidljive. Kao i odgovori na pitanje koji je glavni uzrok zašto se 25. svibnja 2014. godine dogodilo to što se dogodilo. Oni se, gotovo u pravilu, svode na dvije riječi. Zoran Milanović.

Svaljivanje odgovornosti za neuspjeh jedne stranke i koalicije na jednog čovjeka je uvijek bilo popularno, pogotovo kada ono na neugodna pitanja – koje mnogi nastoje zaboraviti – pruža jednostavan i brz odgovor. On se, također, čini tako očitim u slučaju vođe kojemu je prije nekoliko godina uspjelo izgubiti ono što se činilo dobivenim izborima, koji je Hrvatsku uspio posvađati sa svojom najvjernijom vanjskopolitičkom saveznicom i sponzorom i, koji je, konačno, svojom kadrovskom politikom uspio hrvatske birače konačno uvjeriti da po pitanju korupcije i nesposobnosti neke velike razlike između HDZ i SDP nema.

Povijest nas, međutim, uči da svaki pokušaj da se na neko složeno političko pitanje da jednostavan odgovor na duži rok čini više štete nego koristi. Teško je zamisliti da bi ishod posljednjih izbora bio drukčiji da na čelu SDP-a *nije* bio Zoran Milanović, odnosno da je  neki (ne)sretni splet okolnosti u proteklim mjesecima ili godinu dana na to mjesto stavio likove kao što su Ranko Ostojić, Zlatko Komadina ili Tonino Picula.

Za to postoje dva dobra razloga. Prvi se tiče same prirode euroizbora. Za razliku od lokalnih izbora, čiji ishod ima najneposredniju vezu sa svakodnevnim životima birača (pogotovo u onim minijaturnim feudima od općina koje se nijedna hrvatska vlast ne želi riješiti) ili izbora za Sabor, koji ipak daju odgovor na pitanju tko će vladati Hrvatskom, izbori za Europski parlament se – bez obzira na papagajske floskule o “jačanju ovlasti” te institucije – ne tiču gotovo nikoga, osim možda manje od desetak profesionalnih političara koji će njime sebi osigurati kruh za sljedećih pet godina te nekoliko desetaka ili stotina prirepaških “uhljeba” koje će dovesti u Bruxelles.

Takvo je razmišljanje široko rasprostranjeno ne samo u Hrvatskoj, nego i u drugim, mnogo razvijenijim, ozbiljnijim i “europskim” zemljama EU. Tamo se izbori za EP ne shvaćaju kao nešto što će imati bilo kakve praktične efekte po živote birača, nego prije svega kao prilika svih tih birača, da bez nekakvih rizika ili drastičnih posljedica, pokažu srednji prst vladajućim strankama i opcijama. U slučaju Hrvatske i njene vladajuće stranke, s obzirom što je ona biračima pružila u posljednje dvije i pol godine, taj srednji prst je najmanje što ona zaslužuje.

Drugi važni uzrok SDP-ovog poraza – i onaj koji će mediji i komentatori najvjerojatnije prešutjeti – jest u katastrofalnoj kratkovidnosti i pogrešnoj strategiji potpirivanja “kulturnih ratova” s konzervativnom desnicom u svrhu skretanja pozornosti sa lošeg stanja ekonomije. Ona je rezultirala ustavnim referendumom temeljem koga su u Hrvatskoj zabranjeni brakovi između osoba istog spola, što se ne može protumačiti nikako drukčije nego kao trijumf te iste konzervativne desnice i potpuni debakl svih onih lijevih, liberalnih i “europskih” snaga koje su vodile taj “kulturni rat”.

Izbori za Europski parlament, dakle, nisu odlučeni 25. svibnja 2014. nego 1. prosinca 2013. godine. Kukuriku koalicija, koja je u suprotstavljanje “obiteljaškoj” inicijativi uložila sav svoj moralni i politički kapital, je u toj partiji izvukla gubitničke karte i kod prosječnih birača – onih o čijem izlasku/neizlasku ovisi ishod izbora – na sebe navukla reputaciju gubitnika i nesposobnjakovića. Tako se protiv referendumskog prijedloga dizala kuka i motika, tjednima i mjesecima pjenilo preko režimskih i polu-režimskih medija, društvene mreže crvenile od “twibbona” s natpisom “Protiv”, pa čak i iznosili stavovi da je neposredna demokracija  – a, dosljedno tome i svaka druga demokracija –  previše opasna igračka da bi se mogla dati potencijalno “glupom i zadrtom” narodu. A kakve je to praktične efekte imalo? Za prosječne stanovnike Hrvatske, kojima je od istospolnih brakova daleko važnija hrana na stolu vrlo malo; a čak i za one kojih se neposredno tiče – hrvatsku LGBT populaciju koja svoje ljubavne veze želi  formalizira komadićem papira – prilično nevažni, s obzirom da problem nastao referendumom mogu riješiti kreativnim tumačenjem postojećih pravnih propisa i/li odlaskom u neke “civiliziranije” dijelove EU.

A i neposredno nakon referenduma  je vladajuća ekipa zaboravila na poslovicu “Ako si se pao u rupu, prestani kopati”. Na ishod 1. prosinca se pokušalo reagirati upravo tako – inicijativom za promjenu Ustava kojim bi se takvi birački “nestašluci” trebali trajno zaustaviti, čak i po cijenu potpunog ukidanja neposredne demokracije. Kukurikavci su time javno izrazili strah i prijezir prema onom istom biračkom tijelu koje ih je prije dvije godine dovelo u tople saborske klupe i vlast. A u nastojanju da zadovolje povrijeđenu sujetu su pokazali spremnost za isto onako ljigavo politikantsko trgovanje protiv koga su bili pjenili iz opozicijskih klupa. Tako, kada je trebalo osigurati dovoljan broj ručica za ustavne promjene, nije bio problem izlaziti u susret čak i stranci za koju se stalno voli podsjećati da joj je vođa i osnivač osuđeni ratni zločinac.

Naravno, ni ta anti-referendumska inicijativa, kao ni skoro ništa drugo od Kukuriku koalicije, nije postigla uspjeh. Njime se samo dodatno oštetilo one koji su u toj raboti – manje iz uvjerenja, a više iz neke kratkoročne i pogrešne političke računice –  pokušali sudjelovati. Najgore su u tome prošli Hrvatski laburisti. Njihov čelnik Dragutin Lesar se godinama nastojao predstaviti kao zastupnik autentične volje hrvatskih građana i zagovornik neposredne demokracije, a na kraju je pristao na antidemokratski plan Kukuriku koalicije o praktičnom ukidanju referenduma kao ustavne kategorije. Hrvatski mediji na to možda nisu obratili pažnju, ali birači laburista jesu. I zato su laburisti na izborima završili kao što su završili. HDSBB, čije je odbijanje u posljednji trenutak na kraju presudilo ustavnim amandmanima, je od tih istih birača nagrađen, odnosno od nagrade u obliku mjesta u EP ih je odijelilo par stotina glasova. Kojih bi vjerojatno i bilo da je ta stranka odmah odbacila bilo kakve pregovore.

Hrvatski birači, bez obzira na to koliko se govorilo o apatiji i niskoj izlaznosti, vole kada im se ostavi mogućnost izbora. Čak i kada je taj izbor pogrešan i kada na njemu pokazuju pamćenje zlatne ribice, neposredno biranje gradonačelnika, predsjednika ili zastupnika (kroz većinski sustav ili preferencijalne glasove), odnosno ustavne i druge referendume, uvijek više vole od situacije kada  takve odluke donosi netko drugi. Pogotovo kada je u pitanju koalicija na čelu s Zoranom Milanovićem.

Ono što je, možda, najveća ironija u cijeloj ovoj situaciji jest ta da će Milanović – koji se tako uporno pokušava prikazati kao glavni i jedini izvor nevolja koje su snašle SDP – vjerojatno ostati upamćen po objektivnim kriterijima najuspješniji vođa te stranke. Ma tko došao na njegovo mjesto, u ovom trenutku se čini malo vjerojatnim da će ta stranka u bliskoj budućnosti moći računati na 30% glasova, mandatare za sastav vlade ili vlastite kandidate na Pantovčaku. A sve je to pokopao jedan, u suštini i ne tako važan, referendum.

 

 

 

RECENZIJA: X-Men: Dani buduće prošlosti (2014)

IMG_5499
(izvor: Lenonn)
X-MEN: DANI BUDUĆE PROŠLOSTI
(X-MEN: DAYS OF FUTURE PAST)
uloge: Hugh Jackman, James Macavoy, Michael Fassbender, Jennifer Lawrence, Peter Dinklage, Ian McKellen, Patrick Stewart, Nicholas Hoult
scenarij: Simon Kinberg
režija: Bryan Singer
proizvodnja: 20th Century Fox/Marvel Entertainment, SAD, 2014.
trajanje: 131'

Filmovi o superherojima, možda bolje od ičeg drugog, utjelovljuju hollywoodski komercijalizam, odnosno nastojanje da se jedan sadržaj pokuša utrpati što širim slojevima publike. To, s druge strane, ostavlja vrlo malo prostora da se u njima odrazi nekakva autorska osobnost. Jedan od rijetkih izuzetaka od tog pravila je franšiza X-Men, i to najviše zahvaljujući banalnoj činjenici da je Bryan Singer, režiser četiri od pet filmova iz serije (ne računajući dva zasebna filma o Wolverineu), Židov i homoseksualac. Pripadnost dvjema manjinskim skupinama je, bez svake sumnje, imalo određenu ulogu u stvaranju serije filmova o superherojima koje je mutacija učinila različitima od “normalnih” ljudskih bića, a samim time i predmetom progona. Singer je taj motiv u svojim djelima koristio na ne baš implicitan način, pa su tako prošlost nekih od najvažnijih likova obilježena Holokaustom, dok drugi citiraju parole sa parada ponosa. Snažan autorski pečat, međutim, nekad zna biti i dvosjekli mač, prije svega u situacijama kada autor postane predmetom kontroverzi, odnosno optužbi za seksualno zlostavljanje maloljetnika. Hollywood je, međutim, u slučaju X-Men: Dana buduće prošlosti, mogao odahnuti – skandal se nije previše odrazio na kino-blagajne, napunjene upravo onako kao što se u ovo vrijeme očekuje od manje-više svakog filma o Marvelovim superherojima.

Radnja novog filma započinje u bliskoj, ali prilično distopičnoj budućnosti u kojoj je svijet postao poprištem apokaliptičnog rata između mutanata i Sentintela, robota dizajniranih s isključivom svrhom da iskorijene mutantsku prijetnju “normalnom” čovječanstvu. No, kao što se to obično dogodi, Sentinteli su postali toliko temeljiti da se među njihovim metama našao i najveći dio “normalnog” čovječanstva, a gradovi poput New Yorka i Moskve postali ruševine. Posljednja grupa preživjelih mutanata, na čelu sa nekadašnjim suparnicima – ostarjelim profesorom Charlesom Xavierom (Stewart) i Magnetom (McKellen) – je našla privremeno utočište u Kini gdje je smislila očajnički plan da zaustavi rat pomoću vremenskog putovanja. Um Wolverinea (Jackman), koji je jedini fizički spreman za takav postupak, će biti poslan u svoje mlađe tijelo, odnosno u godinu 1973. godinu. Njegov cilj je zaustaviti Raven alias Mystique (Lawrence), koja namjerava likvidirati dr. Bolivara Traska (Dinklage), znanstvenika koji mutante smatra prijetnjom ljudskom rodu te upravo stvara prototipove Sentinela. Ta likvidacija je, međutim, pokrenula niz događaja koji će dovesti do apokalipse. Kako bi je pronašao, Wolverine mora dobiti pomoć mladog Xaviera (Macavoy) i Magneta (Fassbender), koji su sasvim drukčije ličnosti od onih koje poznaje.

Slično kao i Prva generacija, koja je predstavljala svojevrsni “reboot” franšize, i Dani buduće prošlosti radnju namjerno stavljaju nekoliko desetljeća prije današnjeg vremena ne samo zato kako bi pomladili i osvježili glumačku ekipu (prije svega dobre, ali ipak malo potrošene Stewarta i McKellena), nego da bi i filmu dali specifični “retro” ugođaj. Novi film se, također, slično kao i tragično potcijenjeni Čuvari, nastoji neke od moralnih i drugih dilema s kojima se suočavaju njegovi superherojski protagonisti prikazati kroz prizmu nekih od (barem za Amerikance) najtraumatičnijih događaja 20. stoljeća, a što se prije svega odnosi na atentat na Kennedyja i vijetnamski rat. Ne iznenađuje, stoga, što se kao jedno od utjelovljenja svega što je krenulo krivo u to vrijeme pojavljuje lik američkog predsjednika Nixona (koga tumači kanadski glumac Mark Camacho); Singer ga, s druge strane, ne može prikazati kao potpunog negativca, s obzirom da neke od njegovih nestašluka (ilegalna prisluškivanja i sl.) daleko nadmašio sadašnji, Hollywoodu daleko draži, stanar Bijele kuće. Kao mnogo zanimljiviji lik se pojavljuje Trask, koga tumači Dinklage, vjerojatno uživajući u prilici da glumi nešto drukčije od Tyriona u Igri prijestolja; on je prikazan ne kao manijak opsjednut željom za moću, nego netko duboko uvjeren da čovječanstvu čini uslugu, pri tome tragično nesvjestan ironije da kao patuljak nastoji iskorijeniti ljude koji su “drukčiji”. Scenarij Matthewa Vaughna je mnogo manje uspješan u nastojanju da mladog Magneta učini moralno ambivalentnim, odnosno stalnom poigravanju s gledateljskim očekivanjima oko toga hoće li on ili neće postati negativac. Mnogo je, s druge strane, zabavnije vidjeti Macavoya koji mladog Xaviera tumači kao narkomana nalik na propale rock-zvijezde, ali i Lawrence koja prilično uživa u prilici da nosi modu 1970-ih.

Svi ti dopadljivi sadržaji, međutim, dolaze sa balastom često nepotrebnih akcijskih scena, uključujući predvidljivi završni obračun u Washingtonu. Dok one traju, Dani buduće prošlosti se, paradoksalno, čine razvučenima; to se prije svega odnosi na obračune preostalih X-Mena sa Sentintelima u budućnosti, a koji imaju unaprijed zadani mračni ishod. Jedna od najinventivnijih scena (kombinacija bullet timea, slapsticka i retro pop-glazbe) je, pak, potrošena na sredini filma. Završnica, koja, dakako, mora donijeti hepi end, se također čini razvučenom, isto kao epilog u kojem se pojavljuje hrpa likova koje možda mnogo znače Singeru i drugim zagriženim fanovima X-Mena, ali ne toliko prosječnim gledateljima. Usprkos toga, Dani buduće prošlosti uglavnom predstavljaju ugodan način da se provede dva sata. Budućnost, koju sugerira danas već poslovična “teaser” scena za nastavak na samom kraju odjavne špice, ne izgleda toliko dobra.

OCJENA: 6/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Čudesni Spider Man 2 (2014)

Peter Parker and Gwen Stacy
(izvor: marvelousRoland)
ČUDESNI SPIDER MAN 2
(THE AMAZING SPIDER-MAN 2)
uloge: Andrew Garfield, Emma Stone, Jamie Foxx, Danne DeHann, Campbell Scott, Embeth Davidtz, Colm Feore, Paul Giamatti, Sally Field
scenarij: Alex Kurtzman, Roberto Orci & Jeff Pinkner
režija: Marc Webb
proizvodnja: Columbia Pictures/Marvel Entertainment, SAD, 2014.
trajanje: 142'

Hollywoodski blockbusteri, pogotovo oni koji se temelje na strip-serijama o superherojima, ne samo što zbog bezličnosti i ponavljajućih likova, tema i predvidljivosti podsjećaju na izbore u Hrvatskoj, nego ponekad zbog industrijskog tempa kojim se štancaju znaju izazivati zbrku kod manje upućenih ili opreznih dijelova publike. Najveću takvu opasnost pruža “rebootirana” franšiza o Spidermanu, koja je u kino-dvorane došla tek pet godina nakon završetka, odnosno deset godina naakon početka prethodne. A, s obzirom da iza originalnog stripa stoji danas u Hollywoodu dominantna izdavačka kuća Marvel, lako je zamisliti da serija koju producira studio Columbia bude shvaćena kao dio šire cjeline X-Mena (koji je ugrabio 20th Century Fox) ili tzv. Marvelovog filmskog univerzuma (koji drži Disney). S druge strane, brzina kojom se franšiza o Spidermanu reinkarnirala omogućava relativno brze i jednostavne usporedbe s prethodnim verzijama. Jedan od najboljih primjera za to pruža Čudesni Spider-Man 2, koga bi bilo manje korisno uspoređivati sa svojim prethodnikom iz 2012. godine, a više s deset godina starijim Spider-Manom 2.

Režiser Marc Webb je u prethodnom filmu već odradio obvezu da publici prikaže kako je nastao glavni junak, odnosno kako se od skromnog njujorškog gimnazijalca Petera Parkera (Garfield) transformirao u čovjeka sa posebnim moćima koji maskiran spašava grad od kriminalaca i svakojakih čudovišta. Scenarij, pak, ovaj put omogućava da se u nepunih dva i pol sata ubaci daleko više materijala koji bi trebali zadovoljiti kako poklonike originalnog stripa koji žude za kultnim likovima, tako i publiku koja traži dodatne količine melodrame. Ovo posljednje bi trebao pružiti nastavak Parkerove ljubavne veze sa lijepom kolegicom Gwen Stacy (Stone), ali koja zapada u poteškoće jer je Parker jednostavno previše opterećen svojom životnom misijom, ali i zabrinut zbog toga što bi na svoju voljenu djevojku mogao navući pažnju kojekakvih zlikovaca. Jedan od njih bi mogao biti Max Dillon (Foxx), elektroinženjer u korporaciji Oscorp koga nesreća na radnom mjestu transformira u čudovište po imenu Electro. Spašavanje grada od zlikovca dodatno komplicira i dolazak Harryja Osborna (DeHaan), Parkerovog prijatelja iz djetinjstva koji je naslijedio očev poslovni imperij, ali također i genetske malformacije koje će mu skratiti život ukoliko ne bude koristio neke od potencijalno opasnih Oscorpovih tehnologija.

Webbovo nastojanje da u svoj film utrpa što je moguće više sadržaja je rezultiralo time da je drugi nastavak novog Spidermana prilično konfuzan, tonom i kvalitetom neujednačen film. U njemu mnoge stvari ne funkcioniraju, ali se neke, s druge strane, isplate pogledati. Tako na samom početku, odnosno prologu koji prikazuje sudbinu protagonistovih roditelja, imamo priliku vidjeti jednu od najefektnijih akcijskih scena u Hollywoodu u posljednje vrijeme. Kada se radnja prebaci u sadašnjost, odnosno kada se prikazuje kako Spiderman poskakujući putuje njujorškim ulicama iležerno rastura kriminalce, film je teško shvatiti ozbiljno. To se pogotovo odnosi na karikaturalni lik ruskog negativca, koji tumači ispod maske potpuno neprepoznatljivi Paul Giamatti. A onda scenaristi publici nameću ozbiljnost, pogotovo u scenama koje prikazuju moralne i druge dileme koje protagonistu nameće njegov odnos s djevojkom. Ozbiljan ton će se povremeno vraćati u film i konačno biti potvrđen i završnicom koja je donedavno bila prilično nekonvencionalna za današnji Hollywood.

Konfuznost radnje i preveliki broj, često nepotrebnih ili neiskorištenih likova, djelomično nadoknađuje prilično raznovrsna i dobro raspoložena glumačka ekipa. Garfield i Stone, koji predstavljaju ljubavni par u stvarnom životu, uspijevaju održavati dobru “kemiju”, i to mnogo bolje nego što su to činili Tobey Maguire i Kirsten Dunst kao protagonisti prethodne serije. Izuzetno je dobar posao napravio i mladi DeHann, iako se njegov prikaz zlosretnog mladog bogataša može shvatiti prilično sličnim liku iz Kronika, odnosno korak prema tipskim ulogama psihološki mučenih negativaca. Foxx, barem dok ne preuzme identitet električnog čudovišta, je isto tako prilično zanimljiv kao genijalni ekscentrik. Završnica filma, pak, daje određenu nadu da će treći (i prilično izgledni) nastavak Webbu i Columbiji dati priliku da ponude nešto novo. S druge strane, to što je Čudesni Spider Man 2 bolji od Čudesnog Spider Mana i svog deset godina starog ekvivalenta onakvo dostignuće koje sa sobom donosi neke pretjerano velike količine optimizma.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta

Zemljo (Indijo) otvori se…

English: Narendra Modi in Press Conference
Narendra Modi (izvor: Wikimedia Commons)

Jučerašnji dan je bio prilično zanimljiv (i ne baš ugodan) za sve one koji zbivanja na hrvatskog medijskoj sceni prate iz nekog šireg konteksta. Ono što je svuda u svijetu predstavljalo glavnu ili barem jednu od glavnih vijesti je gotovo u potpunosti (uz nekoliko časnih izuzetaka kao što su HRT i Nova TV) ignorirano od vodećih hrvatskih novina i internetskih portala.

Ovo, dakako, nije prvi takav slučaj. Međutim, gotovo je zapanjujuće da gotovo nitko tko radi ili vodi hrvatske medije nije obratio pažnju na to da se promijenila vlast u najmnogoljudnijoj svjetskoj demokraciji, ekonomskoj i nuklearnoj velesili. Ili se potrudio da joj da makar protokolarni tretman kada se već nije smatrala dostojnom naslovnica koje mame prosječnog čitatelja hrvatskih webova.

Za to, doduše, postoje određena objašnjenja, makar u obliku hipoteza različite razine uvjerljivosti. Ovdje ću navesti nekoliko njih:

1) Samocenzura izazvana unutarnjopolitičkim imperativima, prije svega vezanim uz predstojeće europske izbore. Većina hrvatskih etabliranih medija je, što iz ekonomskih, što iz ideoloških, što iz kadrovskih razloga, orijentirana prema političkoj opciji lijevog centra koja se obično vezuje uz trenutnog premijera. Sada, u trenutku kada toj opciji prijeti ne baš ugodni izborni debakl, nije zgodno podsjećati da se slične stvari događaju i kvantitativno i kvalitativno “jačim” igračima, a što indijska Kongresna stranka i Rahul Gandhi definitivno jesu u odnosu na SDP i Zorana Milanovića.

2)Samocenzura izazvana vanjskopolitičkim imperativima, ovaj put vezanim uz eskalaciju  novog Hladnog rata. Hrvatski mediji moraju pokazati kako Hrvatska čvrsto stoji uz svoje zapadne saveznike te da nema nikakve primisli da će itko iz Hrvatske u sukobu koji predstavlja svojevrsni globalni remake Domovinskog rata, dati podršku istočnim zlikovcima, odnosno izraziti sumnju da će njegov ishod biti drukčiji nego onaj u Hrvatskoj 1990-ih. A takve bi sumnje, na primjer, moglo izazvati objavljivanje vijesti da je Indijom zavladao tip kome su, između ostalog, i zbog svojih antiameričkih izjava godinama službeno priječili pristup na američko tlo i koji nije štedio hvale prema Putinu i njegovoj politici.

3)U većini hrvatskih redakcija sjede, odnosno novinarske i uredničke poslove obavljaju potpuno neobrazovani i nesposobni kadrovi, kojima čak ni dostignuća moderne civilizacije kao što su Google i Wikipedija nisu od nekakve pomoći pri pokušaju da napišu čak i najjednostavniju vijest. A njihovim kolegama koji raspolažu tim elementarnim novinarskim vještinama je, pak, prethodnih desetljeća oprao mozak Hollywood sa svojom romantičnom hipi-vizijom Indije kao zemlje “produhovljenih” pacifističkih vegetarijanaca koje ne zanimaju neke tako prizemne stvari kao što su politika, a da o stvarima kao što su vjerski sukobi, terorizam i ratovi sa susjedima i ne govorimo. S obzirom da se ono što se u proteklih mjesec dana događalo u Indiji (da, izbori u Indiji traju preko mjesec dana) ne može pomiriti s takvom slikom, oni na nju poput kompjutera u nekadašnjim trash SF-filmovima, odnosno s riječima “Does not compute”.

Primjena Hanlonove britve na ovu situaciju treće objašnjenje čini nekako najuvjerljivijim. Ali ono je isto tako i najdepresivnije. Prethodna dva – koja ovaj fenomen pripisuju nekakvim vanjskim faktorima – daju određenu nadu da bi relativno jednostavna promjena okolnosti ili nečije politike mogla riješiti taj problem i spriječiti da se slične gluposti ponavljaju u budućnosti. Posljednje objašnjenje, koje pretpostavlja da je uzrok problema u samim medijima, ukazuje na kroničnu bolest za koju teško da će se, čak i u nekim povoljnijim situacijama, mogao pronaći adekvatni lijek.

Enhanced by Zemanta

NIMBY vs. teritorijalna reorganizacija

Hrvatska je ušla u Europsku uniju, ali bi se to teško moglo zaključiti po načinu na koji hrvatski mediji prate zbivanja u zajednici kojoj Hrvatska, od prošle godine i službeno, pripada. Tako su i predstojeći izbori za Europski parlament, koji su, prema službenim najavama, potakli najdužu predizbornu kampanju u povijesti suvremene hrvatske demokracije, gotovo neprimjetni. A riječ je o nečemu što bi trebao biti glavni politički događaj ove godine u Hrvatskoj. Nije teško pretpostaviti da se europska ekonomska i politička zbivanja koja se Hrvatske neposredno ne tiču biti još temeljitije ignorirana od strane novinara i urednika. Pa se tako doima da povijest prestaje na hrvatskim granicama, koje su, što se nekih “ozbiljnih” informacija tiče, nepropusne isto onako kao što su obale Japana pod Tokugawinim šogunatom bile neprijateljske prema zapadnim kulturnim i znanstvenim utjecajima.

Postoje brojni razlozi za to – od posljedica apsolutne komercijalizacije medija i kretenizacije hrvatske publike do pragmatičnog nastojanja da se Hrvatska u EU – kada već nije onakva zemlja meda i mlijeka kakvom se opisivala – prikaže kao najbolji od svih mogućih svjetova. Ozbiljniji i profesionalniji pristup u prikazu europskih država bi takva nastojanja, pak, mogao prilično otežati. Stanje u Europskoj uniji je već dugo godina sve nego bajno, a usporedbe Hrvatske sa odnedavno “bratskim” državama bi dale još porazniji rezultat za sve hrvatske europejce, tj. za cjelokupni politički, ekonomski i kulturni establishment. Po manje-više svim relevantnim kriterijima Hrvatska je na dnu svih članica EU, odnosno svim drugim državama EU služi otprilike u iste one svrhe kojoj Hrvatska služi današnja Srbija – kao svojevrsna utjeha. Naime, sve ono što je u drugim zemljama EU dobro u Hrvatskoj je loše, a sve ono što što je u drugim zemljama EU loše je u Hrvatskoj još gore. Ili je barem takav opći dojam, koji ne daje potpunu sliku stvari.  Hrvatska se  ipak može pohvaliti da u njoj, za razliku od Španjolske, još uvijek ne ubijaju čelnike vladajuće stranke na ulici zato što je neki uhljeb izgubio posao.

U većini slučajeva su usporedbe očekivano negativne, a to uključuje ne samo eklatantnu nesposobnost hrvatskih vlastodržaca, da razliku od svih svojih europskih kolega, preokrenu porazne ekonomske pokazatelje i makar nakratko poboljšaju situaciju siromaštvom iscrpljenih masa, nego i nesposobnost za išta što makar i “miriši” na nekakav hrabar potez, čak i kada bi on bio popularan i mogao se javnosti prodati čak i bez pretjerane količine spina. Jedan od njih je inicijativa za temeljitu teritorijalnu reorganizaciju hrvatske države, odnosno zamjena dvadesetak županija, stotinjak “gradova” i nekoliko stotina minijaturnih općina  sa pet do sedam regija uz stotinjak maksi-općina. Ideja, koja se svojevremeno pripisivala SDP-ovom ministru Arsenu Bauku, i koja je uživala verbalnu podršku velikog dijela javnosti bijesnog na birokraciju, “lokalne šerife” i trutovske “uhljebe” koji sišu milijarde kuna državnog proračuna, na kraju je završila kao ispuhani “probni balon”, i to iz predvidljivih dnevnopolitičkih razloga i zajedničkih interesa dvije glavne stranke.

Neke druge zemlje, međutim, ne zaziru od takvih riskantnih poteza, a što uključuje i zemlje gdje je na zemlji opcija koja po svom svjetonazorskom opredijeljenju odgovara Milanoviću i njegovoj (trenutnoj) vlastodržačkoj družini. Jedna takva zemlja je Francuska, gdje su na vlast  socijalisti Francoisa Hollandea došli na vlast nedugo nakon Milanovićevih “socijaldemokrata” u Hrvatskoj, i gdje je njihova nesposobnost da preokrenu stvar nabolje za samo par godina dovela do sličnih rezultata u anketama javnog mnijenja.

Sličnosti između Milanovića i Hollandea, međutim, tu prestaju. Socijalisti su, nakon što su ovog proljeća teško poraženi  na lokalnim izborima, imenovali Manuela Vallsa za novog premijera i pokrenuli novu inicijativu za promjenu teritorijalne organizacije Francuske. Ona predviđa da se broj regija koje čine Francusku smanji sa dosadašnje 22 na 12, a što bi, prema procjenama Vallsovih ministara, francuskim poreznim obveznicima trebalo donijeti uštedu od nekih 25 milijardi eura. Da Valls i Hollande misle ozbiljno, i da je u pitanju uistinu velika promjena u odnosu na dosadašnje stanje, svjedoče i planovi da se ogdode regionalni izbori predviđeni za predstojeću godinu.

S druge strane, reakcije koje je taj hrabri plan izazvao dobro pokazuju zašto ga nisu primijenili Milanović i Bauk, odnosno zašto je u hrvatskom slučaju to ostao tek probni balon. Francuski građani, ako je vjerovati anketama, velikom većinom podržavaju plan o tome da se smanji broj regija. Međutim, kada je u pitanju ukidanje regije u kojoj žive, odnosno spajanje s regijom gdje žive njihovi susjedi, pokazuju daleko manje oduševljenja.  U pitanju je dobri stari NIMBY sindrom (“Ne u mojem dvorištu”), odnosno često tragičan raskorak između načelne podrške nekakvim plemenitim i društveno korisnim pothvatima i konkretnog protivljenja tim istim pothvatima kada oni izazivaju pražnjenje njihovog džepa, promjenu načina života ili, u nekim slučajevima, smrtnu uvredu lokalpatriotskom egu. Tu je, dakako Ako se svemu tome doda da i Francuska ima svoje birokratske “uhljebe” koji stvaraju ne baš maleni glasački stroj, prilično je jasno zašto su Valls i Hollande preuzeli prilični rizik.  i zašto nije isključeno da bi brzo mogli pronaći neke dobre razloge da odustanu od svog plana.

Ako se to dogodi, svima onima koji se žale da u Hrvatskoj godinama nema neke značajne promjena bi kao utjeha mogla poslužiti misao da je Hrvatska, barem u nečemu postala Europa. Ili je možda Europa ili ono što se kod nas smatralo Europom, danas slična Hrvatskoj.

 

 

RECENZIJA: Kad ljubav udari u glavu (2013)

 

Pierce Brosnan
Pierce Brosnan (izvor: gdcgraphics)
KAD LJUBAV UDARI U GLAVU
(THE LOVE PUNCH)
uloge: Pierce Brosnan, Emma Thompson, Timothy Spall, Celia Imrie, Louis Bourgoin, Laurent Lafitte
scenarij: Joel Hopkins
režija: Joel Hopkins
proizvodnja: Princess Media/Radar Films, UK, 2013.
trajanje: 95 '

Filmskoj industriji u današnjim postmodernim vremenima ni njen najveći adut – filmske zvijezde – više nisu ono što su nekada bile. Danas je, naime, daleko lakše zamisliti da će netko postati zvijezda samo zato što su mu se ime ili lice našli na plakatu nekog megauspješnog blockbustera nego da će neki film postati blockbuster zato što su mu se na plakatu našlo neko ime ili ice. I zato se (a možda i zato da se kod gledatelja koji su u ova krizna vremena previše socijalno osjetljivi na takve detalje) sve manje govori o tome kako je neka zvijezda dobila osmoznamenkasti dolarski iznos za nastup u nekom hollywoodskom proizvodu. No, to, dakako ne znači da su filmski glumci potpuno bezvrijedni. Ponekad njihova pojava na ekranu može biti dovoljna da neko celuloidno gnojivo postane koliko-toliko podnošljivo iskustvo za gledatelje. Ili pri tome mogu uložiti dovoljno truda da se, bez obzira na krajnji rezultat, svaki cent njihovog honorara doima zasluženim. Kao jedan od takvih primjera bi mogla poslužiti britanska komedija Kad ljubav udari u glavu.

Glavni aduti ovog filma su Pierce Brosnan i Emma Thompson, sredovječni glumci koji su prethodnih desetljeća izgradili zvjezdani imidž koji izuzetno dobro koriste nastupajući u “ozbiljnim” ili niskobudžetnim filmovima. Ovdje oni tumače bivši bračni par – Richard (Brosnan) je uspješni poslovni čovjek, a Kate (Thompson) je dječja psihologinja. Njihov život, usprkos razdvojenosti, izgleda idilično. Richard se upravo umirovio i unaprijed se raduje godinama koje će lagodno provoditi igrajući golf, dok je Kate bez ikakvih problema svoje dvoje odrasle djece uspjela poslati na sveučilište. I pri svemu tome su njih dvoje ostali dovoljno prisni, da ih njihovi susjedi i najbolji prijatelji – Jerry (Spall) i Penelope (Imrie) – stalno nagovaraju da ponovno počnu živjeti zajedno. Idilu, međutim, rasprsne otkriće kako je mirovinske fondove Richardovog poduzeća (od kojih se financira i studij njihove djece) “počistio” beskrupulozni francuski mešetar (Laffitte). Dvoje supružnika se udružuju kako bi pokušali vratiti novac, i pri tome im se kao najbolja prilika nudi mešetarovo vjenčanje za glamuroznu djevojku (Burgoin) koja se ne odvaja od skupocjene ogrlice.

Scenarij Joela Hopkinsa se na prvi pogled doima kao “sašiven” za Brosnana i Thompson, odnosno za poklonike hollywodske klasike. Njime se u mnogim detaljima odaje počast predratnim romantičnim komedijama gdje su protagonisti bili bivši ili supružnici pred razvodom, a međusobno “kvocanje” zahvalan izvor humora. Scenarij se također naslanja i na tradiciju “screwball” komedije, stvarajući niz apsurdnih situacija u kojima protagonisti, prkoseći vlastitom zdravom razumu, sudjeluju u aktivnostima primjerenijima akcijskim filmovima. Kada se svemu tome dodaju dopadljive lokacije Pariza i francuske Rivijere, moglo bi se pomisliti da je Hopkins imao dobitnu kombinaciju.

Na žalost, to nije slučaj. Hopkinsa je, po svemu sudeći, prilikom pisanja scenarija brzo napustila inspiracija, te je, u nastojanju da nekako popuni sat i pol vremena, film napunio gegovima koji se svode na jeftine klišeje ili materijal koji kao da je zalutao iz nekog drugog filma. Tako, na primjer, jedan od motiva filma predstavlja Kateina on-line veza sa nekim za koga misli da je njen bogati vršnjak iz Francuske, a za koga se na kraju ispostavi da je u pitanju bogati mladić. Supružnici, pak, u nastojanju da se infiltiriraju u mešetarovo uporište, nastoje prilično neuvjerljivo glumiti teksaške bogataše, sa svim sada već otrcanim “kulturnim” stereotipovima. Film još jeftinijim čini nedostatak pravog negativca, s obzirom da je lik koga tumači Luarent Laffitte potpuno loše napisan i gotovo neprimjetan. Šarmantna Louise Bourgoin kao njegova zaručnica je u cijeloj toj priči daleko bolje prošla, iako se ona, na žalost, u filmu pojavljuje prekratko. Sve te nedostatke, koliko-toliko nastoje nadoknaditi Brosnan i Thompson, isto kao i uvijek pouzdani epizodisti Spall i Imrie kao njihovi pomagači (koji bi, kako stvari stoje, s nešto boljim scenarijem i sami mogli nositi film). Kad ljubav udari u glavu nije film koji će izazvati salve smijeha niti previše angažirati gledatelje, ali dvoje glavnih glumaca su se dovoljno potrudili da publici sat i pol vremena ne izgleda kao potpuno gubljenje vremena.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta

Podgrijane medijske drolje

English: "I love sluts" button issue...
(izvor: Wikimedia Commons)

Posljednjih dana se po internetskim medijima u Hrvatskoj i “Regionu” vrti priča o “skandaloznoj” i “pedofilskoj” grupi na Facebooku pod naslovom “Najveće drolje osnovnih i srednjih škola”. Priča nije nova, niti naročito originalna, pa se oni koji koliko-toliko prate tu materiju prepoznati zaplet, radnju i kraj otprilike isto onako kao što ih mogu prepoznati vjerni pratitelji meksičkih i turskih sapunica.

 

Sve počinje od gomile adolescentica s viškom slobodnog vremena, šminke, ega i nedostatkom zdrave pameti, a što, u kombinaciji sa modernim tehnološkim gadgetima i sveprisutnošću društvenih mreža dovodi do fenomena koji su bili nepoznatim ranijim generacijama (a mogu se najbolje sažeti u izreci “Sreća da nije bilo Interneta kada sam bio mlad i glup”). Jedan od tih fenomena predstavljaju likovi poput antagonista/protagonista ove priče koji se voajerski naslađuje sa provokativnim fotografijama djevojaka, ali to svoje zadovoljstvo mora začiniti s malo mizoginističke zlobe, odnosno organizirati ih u Facebook katalog gdje se, uz niz predvidljivih komentara, dotične eksplicitno ili implicitno optužuje za nedostatak tradicionalnog seksualnog morala  i/li monogamističkog životnog stila.

Sljedeća faza priče kada se nje dočepaju novinari u nedostatku neke “ozbiljne” teme s kojom bi se punile naslovnice odnosno skretala pažnja publike s ozbiljnih društvenih problema. Naslovi vrište o “skandalu”, “pedofiliji”, a tekstovi se zgražaju kako je “jedna takva strahota” uopće moguća u vrlom, novom civiliziranom i (barem djelomično) europskom svijetu 21. stoljeća. Potom se u priču ubacuju dežurni dušobrižnici koji vrište kako se Nešto Mora Učiniti, i pri tome traže uvođenje što strože kontrole na Internetom, bilo kroz cenzuru sadržaja, bilo kroz još veće ovlasti represivnih organa da hapse i zatvaraju “nevaljalce” koji su tu strahotu na Internet stavili. Kao šećer za kraj dolaze prilično neodređene, ali za ovu priču umirujuće izjave organa reda i zakona kako je “istraga u toku” ili “tijeku”, odnosno kako su počinitelj ili počinitelji zlodjela locirani i identificirani u jednoj ili nekoliko država “Regiona” te je samo pitanje dana kako će se takvoj prljavoj Facebook raboti stati na kraj. Barem dok za kojih mjesec-dva ne izbije još jedna slična afera.

Ono što se, barem sudeći prema prvim dojmovima, u ovom slučaju čini nešto drukčije jest izostanak predvidljive reakcije od strane publike. Umjesto da se, kao u ranijim slučajevima, poput Pavlovljevih pasa poslušno reagiraju na sugestije i pridruže se licemjernom zgražanju i virtualnom linču anonimnih zlikovaca, mnogi Internet komentatori su odlučili uzviknuti “car je gol”, odnosno ukazati da ono što bi trebao biti predmet zgražanja u najnovijoj  l’affaire Facebook zapravo i nije toliki problem, a ako i jest, da su u pitanju tek (prilično bezazleni) simptomi neke mnogo ozbiljnije bolesti. U tome je možda bio najrječitiji Dragan Bursać u bosanko-hercegovačkom portalu Buka, koji u svojoj kolumni cijelu aferu tumači kao posljedicu žalosne ekonomske stvarnosti i na njemu temeljenog generacijskog jaza između roditelja i djece. A koliko je zgražanje nad tom Facebook grupom ne samo licemjerno, možda dobro govore i neki komentari s ovog Redditovog posta,  koji su primijetili da se naslovnice poput onih u kojima se na “pedofilsku” Facebook stranicu baca drvlje i kamenje nalaze u istom društvu poput onih u kojima se čitatelji pozivaju da uživaju u pogledu na “neodoljive obline” neke starlete koja izgledom, godinama (a vjerojatno i zrelošću) nije daleko od “Facebook žrtvi”.

Optimisti bi rekli da su ovakve reakcije na posljednju moralnu paniku znak velikog pomaka u današnjoj kulturnoj paradigmi, odnosno da se generacijama koje su u posljednjih dvadesetak godina odrasle na Internetu (te imale prilike vidjeti daleko “mrsnije” stvari od par pretjerano ulickanih šiparica) više ne može tako lako i jednostavno manipulirati pozivanjem na tradicionalni moral. A možda je tek riječ o lošem tajmingu, odnosno uobičajenoj neprofesionalnosti domaćih medija gdje je nedostatak inspiracije za pronalaženje neke “skandalozne” i “šokatne” priče doveo do serviranja nedovoljno podgrijane medijske juhe.

 

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Noa (2014)

English: A photo I personally took of Darren A...
Darren Aronofsky (izvor: Wikimedia Commons)
NOA
(NOAH)
uloge: Russell Crowe, Jeniffer Connelly, Ray Winstone, Emma Watson, Logan Lerman, Anthony Hopkins, Douglas Booth
scenarij: Darren Aronfosky & Ari Handel
režija: Darren Aronofsky
proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 138 '

Damir Boras, novi rektor zagrebačkog Sveučilišta, je izjavom da će Sveučilište voditi u skladu s “biblijskim vrijednostima” ispalio još hitac u kulturnim ratovima koji posljednjih godinu dana zabavljaju hrvatsku javnost, te tako izazvao predvidljivu reakciju svih onih koji “biblijske vrijednosti” nikako ne mogu pomiriti s onime pod čime se podrazumijeva moderna civilizacija. Glavni argument tezi o njihovoj nespojivosti jest sadržaj knjige na kojoj se temelje biblijske vrijednosti, prije svega u njenom starozavjetnom dijelu koji uključuje mnoge prilično neugodne i krvave događaje. Vjerojatno najneugodniji od svih je Veliki potop, koji, pak, predstavlja podlogu priče o Noi i njegovoj arci, a koja je, sasvim prigodno za uskršnje blagdane, evocirana u hollywoodskom spektaklu Noa koji se našao u hrvatskim kino-dvoranama.

Ulaganje stotinjak milijuna dolara u ekranizaciju teksta koji predstavlja temelj današnje judeokršćanske kulture se na prvi pogled čini prilično neobičnim potezom za današnji Hollywood, koji je stvorio reputaciju glavnog zagovornika društvenog liberalizma i čije se vrijednosti često smatraju radikalnim odbacivanjem svega onoga što se promoviralo u Bibliji. Još je neobičnije što je za takav projekt odabran Darren Aronofsky, filmaš čija su specijalnost duboko osobna art-ostvarenja koja znaju bacati u ekstazu kritičare i kupe prestižne nagrade, ali za koje je malo vjerojatno da će gledatelje dovesti u kino. Razlog zbog kojeg je Paramount Pictures pristao ući u taj projekt se, s druge strane, može pronaći u održavanju tradicije koju je taj studio stvorio snimajući povijesne i biblijske spektakle u zlatno doba Hollywooda. Aronofsky je, pak, u zamjenu za blockbusterski budžet morao pristati na određene kreativne kompromise kako bi njegovo ostvarenje bilo u stanju ostvariti svoju komercijalnu funkciju. Takvi kompromisi ne moraju uvijek završiti poraznim rezultatom, ali često sadrže rizik da filmovi završe u “limbu” između komercijalnog i art-snobovskog svijeta. Moglo bi se reći da se nešto takvo dogodilo i Noi.

Aronofskom je u prilog išlo to što je starozavjetni tekst o Noi i Potopu prilično kratak, odnosno siromašan detaljima, te je tako, kao i brojnim književnicima i umjetnicima u posljednjih par tisućljeća, imao dosta kreativnog prostora za različita tumačenja i prikaze. U ovom slučaju je riječ o prilično radikalnoj obradi biblijskog teksta koja, je uz predvidljive kritike iz kršćansko-fundamentalističkih krugova, dovela i do zabrane filma u cijelom nizu islamskih zemalja (gdje se Noa smatra prorokom). Radnja tako počinje nekoliko generacija iza Postanka, u vrijeme kada su se potomci Adama i Eve proširili svijetom i, uz pomoć palih anđela Nefilima, izgradili industrijsku civilizaciju, ali isto tako zagadili i opustošili Zemlju te je oskvrnuli nasiljem. Noa i njegova mala obitelj (Crowe) predstavljaju jedine pravednike koji ne jedu meso, ne pustoše zemlju i ne prakticiraju nasilje. Nou s vremenom počnu mučiti vizije masovnog pomora u vodi, a nakon što dobije savjet od svog djeda Metuzalema (Hopkins) počinje graditi veliku arku kako bi u njoj sklonio nedužne, odnosno životinje koje će poslije potopa nastaniti svijet. Prije samog potopa se, međutim, mora obračunati sa masama očajnih nasilnika koje Tubal-Kain (Winstone) koji se želi dočepati sigurnosti na Arci.

Potop predstavlja najspektakularniji od svih događaja u Bibliji, te se upravo u tome krije razlog zašto je Paramount pristao uložiti novac u Nou. Prikaz sveopće destrukcije, ali i pretpotopnog svijeta – za koji se može pretpostaviti da je izgledao prilično drukčije od današnjeg – je trebao pružiti priliku za demonstriranje CGI-ja i drugih čarolija u hollywoodskom arsenalu. U tome se vjerojatno krije i razlog zbog koga su prilično opskurni Nefilimi iz biblijskih tekstova (o čijoj pravoj prirodi traju tisućljetne debate) pretvoreni u kamene divove zadužene za pomaganje prvim ljudima, a potom u Noine pomagače koji će sudjelovati u epskoj bitci protiv hordi koje nastoje zauzeti Arku. Aronofsky, međutim, ne koristi priliku da izgradi uistinu zanimljiv pretpotopni svijet; Zemlja koju nastanjuju potomci Adama i Eve je sumorna pustoš nalik na one u postapokapolitičnim ostvarenjima, i umjesto CGI-ja je dočarana prilično banalnim korištenjem islandskih lokacija. Kada se u filmu uistinu počne događati nešto zanimljivo, odnosno životinje počnu dolaziti u Arku, te scene ne izgledaju spektakularno. Čak i velika bitka pred sam potop izgleda prilično dosadno, pogotovo kada se usporedi sa sličnim okršajima u Gospodaru prstenova. Nefilimi, umjesto da predstavljaju izraz nečijeg kreativnog genija, su mnogim kritičarima dali priliku za posprdne usporedbe s Transfomerima. Zanimljivo je da vizualno najimpresivnija sekvenca – u kojoj tekst koji prepričava tradicionalnu priču o Postanku prate kadrovi koji prikazuju evoluciju čovjeka – najkraća i gledateljima vjerojatno neće toliko upasti u oči.

Kritičari koji će Noi dati palac gore argumente obično nastoje pronaći u tome da je Aronofsky dao prilično “hrabru” (čitaj: “hipstersku”) reinterpretaciju starozavjetne priče, odnosno nastojao je uskladiti s radikalno ekološkim, New Age i drugi “politički korektnim” idejama koji predstavljaju ortodoksiju današnjeg Hollywooda. Bog se tako ne spominje, nego tek naziva “Tvorcem”; Noi se on ne obraća neposredno, nego Noa tek vlastite vizije tumači kao njegov glas; grijeh zbog koga čovječanstvo mora biti uništeno nije toliko u nasilju koliko u uništenju prirode, odnosno konzumaciji mesa (što, s obzirom da je Aronofsky deklarirani veganac, i ne bi trebalo previše iznenaditi). Sva ta hrabrost, odnosno nastojanje da se “modernost” kroz vješto popunjavanje biblijskih “rupa” pomiri sa religijskom tradicijom je potrošena, s obzirom da posljednji i potencijalno najzanimljiviji dio filma postaje najlošiji od svih.

Za pretpostaviti je da većina gledatelja, bili vjernici ili ne, zna kako će cijela priča o Potopu i Arci završiti, odnosno da će Noa na kraju, bez obzira na sve prepreke, uključujući gotovo parodijskog negativca koga rutinski tumači Winstone, uspjeti u svojoj misiji. Aronofsky mora, stoga odgovoriti na pitanje, “kako”. Boravak Noe i njegove obitelji na Arci je u tome imao najviše dramskog potencijala – bilo kroz grižnju savjesti zbog gomile ljudi koji su namjerno ostavljeni da umru, bilo kroz egzistencijalne, pa čak i seksualne tenzije koje izaziva situacija u kojoj je netko danima i tjednima prisiljen dijeliti ograničeni prostor. Aronofsky, međutim, preko toga uglavnom prelazi i, poput mađioničara iz šešira, kao razlog za napetost stvara Noinu transformaciju od dobroćudnog pastira i djedice u religijskog fanatika uvjerenog nepopravljivost ljudske vrste i uvjerenog da ista sudbina koja je zadesila ostatak čovječanstva mora zadesiti i njegovu obitelj. Croweu to daje priliku za nešto više demonstracije glumačkog umijeća, ali je Aronofsky, nastojeći opravdati Noino prihvaćanje tog antihumanističkog stava, stvorio nekoliko prilično slabašnih scena koje sugeriraju ljudsku “opačinu” (i pri tome, onima koji su skloni pronalaziti zlobne povijesne paralele, sugeriraju sličnost Noe s još jednim vegetarijancem koji je promovirao “konačna rješenja” za problematičnu ljudsku populaciju). Još se bijednijim čini i sukob Noe sa Hamom čiji lik tumači prilično bljedunjavi Logan Lerman, a čija je bljedolikost prilično “elegantan” način da se izbjegnu eventualne rasističke konotacije vezane uz tzv. Hamovo prokletstvo. Kada se taj sukob razriješi na predvidljivo melodramatičan način, a nakon njega slijedi isto tako predvidljivi epilog, gledateljima će ostati dojam o autoru čiji su kreativni kompromisi sa hollywoodskom komercijalom upropastili prilično osobni i potencijalno ikonoklastički film, a gledateljima svejedno nisu bili u stanju dostaviti “pravi” hollywoodski blockbuster.

OCJENA: 4/10

 

 

Enhanced by Zemanta