Sudnji dan – Prijeti li nam “Gotovina za tenisice”?

Heroj
Image by ax2groin via Flickr

Kada se promatra suđenje Gotovini, Markaču i Čermaku teško se oteti dojmu – i to prilično uznemirujućem – kako je ono imalo određene sličnosti sa svime onime što su naši istočni susjedi doživjeli prilikom “određivanja statusa” svoje južne pokrajine.

U oba slučaja je riječ o procesu koji je bio dug, iscrpljujući i često korišten za skretanje pažnje javnosti s daleko ozbiljnijih problema. U oba slučaja su hladni, racionalni argumenti i dugoročne računice, uključujući i one vezane uz mantru o “euroatlantskim integracijama”, bile stavljene u drugi plan u odnosu na emocije i nacionalno-povijesne mitove. U oba slučaja je svatko tko se prema problemu postavio sa zrncem objektivnosti mogao zaključiti kako će priča na kraju završiti, ali je bio malen broj ljudi spremnih da se suprotstave dogmi oko koje se stvorio nacionalni konsenzus, odnosno poricati sve ono što su narodu servirali navijački mediji i licemjerni politički establishment.

I, sada kada se na ulicama hrvatskih gradova liju suze, a negdje i lije krv, nije zapravo teško povući paralele s prizorima s beogradskih ulica prije tri godine kada se tamošnji narod odjednom morao suočiti s dotle neprihvatljivom istinom da im “belosvetski moćnici” zauvijek oduzimaju “kolevku otadžbine”.

Svima onima koji bi ovu opservaciju pokušali osporiti kao miješanje krušaka i jabuka sam dužan priznati da su djelomično u pravu. Naime, u onome što se zove “šira shema stvari” presuda hrvatskim generalima posve nebitna, odnosno da je čak iz dugoročne hrvatske perspektive bilo i jest posve svejedno kakav će biti njen ishod. Osuđujuća presuda Gotovini, čak i uz, najblaže rečeno, “politički nekoretknu” frazu o “udruženom zločinačkom pothvatu”, neće ni u čemu promijeniti ishod Domovinskog rata ili pomaknuti hrvatske granice i za jedan milimetar; isto tako oslobađajuća presuda ne bi kao nekakvim čarobnim štapićem riješila galopirajuće ekonomske, političke i moralne probleme u kojima se našla ova država. Naravno, ne treba zaboraviti ni ono najvažnije – dok se Kosovo za Srbiju čini zauvijek izgubljeni, dotle je za Gotovinu i Markača izgledno da će se jednom, da li za nekoliko godina ili desetljeća, ipak vratiti svojoj domovini i obiteljima.

Važnost ove presude, odnosno njen štetni efekt, je prije svega u tome što će hrvatsku um ponovno zatočiti u 20. stoljeću, i to baš u trenucima kada je relativnio mlaki početak ustaško-partizanske proljetne sezone sugerirao drukčije. Oslobađajuća presuda je mogla donijeti kakvo-takvo zatvaranje nesretnih povijesnih knjiga i okretanje budućnosti, ali Hrvatska ovaj put nije imala sreće. Možda će imati u tome da implicitne i eksplicitne prijetnje o uličnom kaosu i nasilju, kao i u mnogo slučajeva dosad, ostanu mrtvo slovo na papiru, odnosno da će hrvatska prijestolnica, za razliku od Beograda, biti pošteđena scena od kojih bi se mogao napraviti film “Gotovina za tenisice”.

Oglasi

Spartak: Krv i pijesak – Finale sezone 1

Spartacus: Blood and Sand
Image by of Scotland via Flickr

Nakon što sam odgledao 13. epizodu s kojom završava prva sezona TV-serije “Spartak: Krv i pijesak”, moram još jednom zaključiti kako je nezahvalno dojmove o TV-serijama praviti na osnovu prve epizode. Ono što je na početku izgledalo kao besramna i ne baš efektna kopija filma “300” se u trinaest epizoda pretvorilo u prvoklasnu dramu s dobro izgrađenim likovima i nizom dramatičnih i – što je najvažnije – sasvim neočekivanih obrata. Ono čega sam se plašio nakon prve epizode – da će se sve svoditi na monotono CGI krvoproliće garnirano isto tako monotonim eksplicitnim seksom – nije se dogodilo.

Autori serije su, vjerojatno, bili svjesni da dio gledateljstva ima neku predodžbu o povijesnom Spartaku, odnosno da je barem vidio Kubrickov film s Kirkom Douglasom iz 1960. godine ili mini-seriju u kojoj naslovni lik tumači Goran Višnjić. Dakle, barem dio gledatelja je znao kako će Spartakova gladijatorska karijera završiti – bijegom iz škole uz pomoć svojih kolega koji će stvoriti srž vojske pobunjenih robova. Glavni zadatak je, dakle, bio doći do te točke, i on je u 13. epizodi ispunjen gotovo savršeno.

Manje-više svi podzapleti i konflikti među likovima koji su se razvili u prethodnih dvanaest epizoda su razriješeni u neočekivano brutalnoj i krvavoj završnici koja je dobila sasvim primjereno ime “Ubiti ih sve”. A sam način na koji se do posljednjeg trenutka taj ishod -čini neizvjesnim, čini tu epizodu vrhuncem scenarističkog umijeća. Pohvale zaslužuje to i da “Spartak” u potpunosti odbacuje sve klišeje i nepisana pravila dramske televizije, i to prije svega po pitanju preživljavanja i nepreživljavanja glavnih likova, kao i u tome što likovi koji bi trebali biti pozitivci čine neke u najmanju ruku moralno dvojbene stvari.

Međutim, finale sezone 1 sada pred autore postavlja probleme njenog nastavka. Sezona 1 je bila mnogo lakša od sezone 2, zato jer je radnja bila relativno ograničena na rimski provincijski gradić i gladijatorsku školu, pa se moglo štediti na CGI-ju i koristiti dobar okvir za niz intriga. Sezona 2, pak, umjesto gladijatora u sukobu sa svojim gospodarom mora prikazivati pobunjeničkog vođu u sukobu s cijelim carstvom, odnosno vojskovođu u sukobu čije je poprište cijela Italija. I tu CGI može malo pomoći, ali autori se moraju truditi da scenama bitaka daju nekakav suvisli kontekst. Za razliku od ranih Spartakovih dana, njegov ustanak je daleko bolje dokumentiran u antičkim izvorima i u njegovom gušenju su sudjelovali “kapitalna” imena tadašnje povijesti kao Kras i Pompej. Autori će imati daleko manje pjesničke slobode, te će se malo više morati obraćati pažnja na ekonomsku i političku krizu Rimske Republike kojoj je Spartakov ustanak bio jedan od simptoma.

Ostaje za vidjeti da li će zdravstveni problemi glumca Andyja Whitfielda uistinu dovesti da prvih nekoliko epizoda predstavljaju – prequel koji pokazuje rane Bacijatove dane, odnosno hoće li “redovna” sezona, koja bi trebala trajati 13 epizoda, biti zbrzana. Također treba vidjeti kako se to Spartak od čovjeka vođenog isključivo osobnom osvetom pretvorio u revolucionara i osloboditelja; ako postoji problem u posljednjoj epizodi sezone 1 onda je to nedostatak odgovora na to pitanje. Ako sezona 2 bude dostojna sezone 1, veliki dio zapleta bi se trebao baviti upravo time.

Oliver Stone optužen za antisemitizam

Oliver Stone i povijest baš i nisu najbolji prijatelji. Kada povjesničari budu za nekih sto godina istraživali atentat na Kennedyja, kao jedan od razloga zašto prava istina o tom događaju nikada nije otkrivena će se vjerojatno navoditi i Stoenov JFK, koji je najbizarnije i najparanoidnije teorije zavjere publici “prodao” kao neupitnu istinu. Stone je, s druge strane, prilično talentirani filmaš koji možda u svojim djelima nije povijesno autentičan, ali zato prilično autentično i strastveno u iznosi svoja uvjerenja.

Jučer je, pak, Stone, zbog strastvenog iznošenja svojih uvjerenja sebi stvorio velike probleme, s obzirom da mu prijeti opasnost trpanja u istu antisemitsku kašu kao i Mela Gibsona. Govoreći o novoj TV-seriji Secret History of America (Tajna povijest Amerike) za Sunday Times, izrekao je ono što mnogi poznavatelji Hollywooda misle, ali se ne usude iskazati – da je percepcija američke i svjetske povijesti, uključujući drugi svjetski rat, pogrešna zahvaljujući Hollywoodu i njegovom inzistiranju na svođenju 1930-ih i 1940-ih na Hitlera i Holokaust. Stone je dodatno podgrijao vatru objasnivši opsjednutost Holokaustom time što Hollywoodom dominiraju Židovi.

Kao što se moglo očekivati, Stoneova izjava je dočekana na nož od strane židovskih organizacija, izraelskih diplomata i preživjelih žrtava Holokausta. Ipak, teško je očekivati da će Stone, koji je dijelom i sam Židov po porijeklu, i čiji su ljevičarski stavovi na holivudskoj liniji, doživjeti isti tretman kao Gibson koji je turbokonzervativni katolik i čiji je otac negirao Holokaust. Ova kontroverza će mu, kao i mnoge druge, samo podići publicitet.

Kleopatra pala kao žrtva droge?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Cleopatra+Egypt&iid=2388645″ src=”http://view4.picapp.com/pictures.photo/image/2388645/queen-the-nile/queen-the-nile.jpg?size=500&imageId=2388645″ width=”234″ height=”291″ /]

Život ponekad kopira umjetnost, a u posljednje vrijeme se može reći da i arheolozi i povjesničari kao istinu (ili “istinu”) otkrivaju nešto što je donedavno izgledalo kao mašta previše razigranih umjetnika. Takav dojam je teško izbjeći nakon najnovijeg “otkrića”, ili, da budemo precizniji, hipoteze koju je postavio Christoph Schaefer, profesor sa Sveučilišta u Trieru.

Schaefer tvrdi da je priča o tome da je posljednja kraljica drevnog Egipta skončala svoj život davši da je ugrize otrovna zmija samo priča. Schaefer je, konzultirajući antičke tekstove, došao do zaključka kako se kraljica, koja je ulagala veliki trud da održi vlastitu ljepotu, odabrala drukčiji način odlaska s ovog svijeta. Po njegovom mišljenju, ugriz zmije bi sadržavao neprihvatljivi rizik dugotrajnih patnji i unakaženja, a Kleopatra je nastojala “održati vlastiti mit”.

Kao mnogo suvisliju alternativu Schaefer nudi rješenja koja su stajala na raspolaganju antičkim vladarima u sličnim situacijama. U slučaju Kleopatre bi to bila mješavina opijuma, kukute i jedića koja bi izazvala pad u san, a potom komu i bezbolnu smrt.

Moglo bi se reći da Schaeferova teza ima smisla. Slika crne guje kako plazi po bijelim grudima najpoznatije zavodnice u svjetskoj povijesti nekako izgleda previše egzotično, odnosno previše dobro da bi bila istinita. Prije se čini da je u pitanju mašta nekog od grčko-rimskih povjesničara koji su, po običaju, opisivali događaje s vremenske distance od nekoliko stoljeća i nisu mogli ili znali razlučivati pouzdana svjedočanstva od propagande i mita.

Ipak, kada se vidi naslov jednog od članaka koji opisuje te događaje (“Kleopatra umrla od overdosea”) teško se ne sjetiti vizije Kleopatre u TV-seriji Stari Rim, u kojoj je egipatska kraljica prikazana kao crack whore. Izgleda da “razigrani” autori te serije nisu baš previše promašili, barem kada je u pitanju uobičajeni izgled osoba koje okončaju na način na koji je, prema Schaeferovoj hipotezi, skončala egipatska kraljica.

Hobiti su ipak postojali?

Hobiti možda ipak nisu bili stvorenja iz Tolkienove mašte, odnosno slavni pisac je ipak “iskopao” iz kolektivne podsvijesti čovječanstva i davno zaboravljenih sjećanja na vrijeme na homo sapiensi nisu bili jedini ljudi koji su hodali Zemljom. Takav zaključak se može izvesti ako se prihvate argumenti zagovornika homo florensisa, odnosno prihvati da ostaci kostura metar visokih ljudi pronađenih 2003. godine na indonežanskom otoku Flores pripadaju posebnoj vrsti, a ne drevnim homo sapiensima.

Znanstvenici su zaključili da najmlađi od tih ostataka datiraju iz razdoblja od oko prije 18.000 godina, što bi značilo da je homo florensis živio u vrijeme kada je njegov daleko viši i snažniji rođak homo sapiens već manje-više zavladao kompletnim područjem Starog svijeta, uključujući i Australiju, gdje prvi tragovi homo sapiensa datiraju od oko 40.000 godina. Ako se prihvati da je florensis posebna vrsta, to bi značilo da je nadživio daleko poznatijeg neandertalca za nekih desetak tisuća godina.

Međutim kada nešto izgleda predobro da bi bilo istinito – odnosno kada znanost otkrije dokaze o prapovijesnim hobitima nedugo nakon njihove megapopularne filmske inkarnacije – postoje sumnjičavci koji tvrde da ta stvar obično nije istinita. Tako su se javili skeptici koji smatraji da pronađeni ostaci zapravo pripadaju homo sapiensu, odnosno da se njegov relativno malen rast i drugi anatomski detalji mogu objasniti mikrocefalijom, Laronovim sindromom odnosno kretenizmom (fizičkom i mentalnom zakržljalošću izazvanom nedostatkom joda u prehrani).

Najnovija studija koju je napravio Colin Groves s Australskom nacionalnog sveučilišta će, pak, razveseliti hobitoljupce, s obzirom da tvrdi da ostaci s Floresa ne odgovaraju karakteristikama kretenizma. Dakle, hipoteza o florensisu u ovom trenutku izgleda “jača” nego što je izgledala prije nekoliko godina, iako će se na njenu konačnu potvrdu – kao i na neumitne rasprave na temu što je i tko je drevnim hobitima došao glave – morati još čekati.

Gdje je nestao Shakespeare?

Ako se dovoljno dugo vrtite po hrvatskim Internet forumima, primjetit ćete da nema tako banalne i nedužne teme čije rasprave nisu u stanju skrenuti u rasprave o ustašama i partizanima. Vrlo je vjerojatno da se ekvivalent istog fenomena na forumima posvećenim engleskoj književnosti odražava u raspravama između tzv. oksfordijanaca i stratfordovaca.

Oksfordijanci i stratfordijanci pripadaju dvjema nepomirljivim taborima koje dijele različiti odgovori na – za većinu ljudi sasvim banalno i davno odgovoreno – pitanje da li je drame i sonete Williama Shakespearea uistinu napisao William Shakespeare. Stratfordijanci, koji su ime dobili po Stratfordu na Avonu, Shakespeareovom rodnom mjestu, su pristaše onoga što piše u većini povijesnih knjiga i udžbenika. Oksfordijanci, pak, drže da je pravi autor Shakespeareovih drama Edward de Vere, 17. earl od Oxforda (1550 – 1604), a kao ključni argument navode niz detalja iz earlove biografije koji se doimaju sličnima zapletu Shakespeareovih drama. Oksfordijancima se uvjetno nazivaju i bejkonijanci, odnosno pristaše teorije prema kojoj je autor Shakespeareovih drama nitko drugi do Sir Francis Bacon (1561 – 1626).

Sukob između dva tabora je nastao prije otprilike 200 godina kada su povjesničari prvi put potegli pitanje autorstva Shakespeareovog djela. Oksfordijanskom, odnosno anti-stratfordijanskom taboru su se u kasnijim godimama priključila i neka poznata imena kao Mark Twain i Sigmund Freud. Među današnjim oksfordijancima je vjerojatno najpoznatije ime Sir Derek Jacobi, ugledni glumac koji je, pak, slavu prije svega stekao izvodeći djela autora za koga danas tvrdi da ne postoji.

James S. Shapiro, profesor engleske književnosti na njujorškom Sveučilištu Columbia i poznati stratfordijanac, punih je 15 godina skupljao materijal za knjigu 1599: A Year in Life of William Shakespeare (1599: Godina u životu Williama Shakespearea), koja je konačno trebala dokazati da je Shakespearea uistinu napisao Shakespeare. Za tu je knjigu dobio nagradu, ali su usprkos toga skeptici postali još glasniji. Frustriran time, napisao je novu knjigu Contested Will (igra riječi koja može značiti i “Osporeni Will” i “Osporena oporuka”) u kojoj detaljno opisuje kako su nastale sve anti-stratfordske teorije.

Shapiro tvrdi kako je cijela priča o Shakespeareu bez Shakespearea nastala zbog toga što je skromni glumac s dosadnim malograđanskim životom bio jednostavno previše “prozaičan” da bi ga se prihvatilo kao autora jednog od najznamenitijeg dramskog opusa u povijesti svjetske književnosti. Cijeloj stvari nije pomoglo ni to što o Shakespeareovom životu ima relativno malo podataka, odnosno daleko manje nego što bi se to očekivalo kod današnjih celebrityja takvog kalibra. Zbog toga su nastale “rupe” koje se pune svakojakim atraktivnim teorijama zavjere.

A, naravno, u cijelu priču će se uključiti i Hollywood, odnosno Roland Emmerich koji je prigrlio oksfordijansku teoriju koja će predstavljati temelj scenarija za njegov budući film Anonymous. Ne treba sumnjati da će taj film samo raspiriti oštre sukobe, još više zbog tradicionalne holivudske sklonosti da se radi vizualne i dramatske atraktivnosti žrtvuje autentičnost.

Islandski vulkan prijeti – po drugi put u povijesti

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=volcano&iid=8532121″ src=”3/0/d/5/A_plume_of_25be.jpg?adImageId=12480210&imageId=8532121″ width=”234″ height=”146″ /]

“Sva sreća da postoje copy i paste” je misao koja često pada na pamet novinarima i urednicima ovih dana. Da nema tog spasonosnog alata, morali bi se mučiti da svako malo ispisuju riječ “Eyjafjallajoekull” zaslužnu za tolike probleme koji su pogodili Evropu.

Naravno, vulkan koji izbacuje tolike količine pepela u atmosferu da obustavi zračni promet nad cijelim kontinentom će od mnogih biti protumačen kao još jedan dokaz da je dobra stara Gaja konačno odlučila “potaracati” svu ljudsku gamad sa svoje površine. Zaboravlja se pri tome da je količina stakleničkih plinova koji izbacuje Eyjafjallajoekull daleko veća nego kod svih aviona koje su Gajini sljedbenici nastojali prizemljiti u nastojanju da spase polarne medvjede.

Pitanje je što će biti s ovim vulkanom i kakve bi posljedice mogao imati. Postoji mogućnost da on ionako “zanimljiva” ekonomska vremena učini još “zanimljivijim”. To se temelji na iskustvima erupcije vulkana Laki na Islandu koja je trajala od lipnja 1783. godine do veljače 1784. godine.  Ona je za posljedicu imala smrt oko 25 % stanovništva na tom otoku, ali su posljedice po Evropu i ostatak svijeta bile još gore. To se prvenstveno odnosilo na otrovnu sumaglicu kojoj današnji znanstvenici pripisuju povećanu smrtnost kod ljudi i stoke, a koja je neko vrijeme čak natjerala brodove da ostanu u lukama. Isti taj vulkan je zaslužan i za ekstremno vrijeme sljedećih nekoliko godina koja je izazvalo velike probleme francuskoj poljoprivredi i, između ostalog, dosta doprinijelo političkoj krizi koja je eskalirala šetnjom do Bastille.

Potraje li ovaj islandski vulkanski cirkus, Evropi prijeti repriza ne samo tog “povijesnih događaja” nego i četvrt stoljeća krvoprolića koje je slijedilo.

DNK iz drevne kosti otkrio novu ljudsku vrstu

Istraživački tim lajpciškopg Instituta za evolucijsku antropologiju Max Plank na čelu sa Svante Pääboom je u časopisu Nature objavio otkriće nove ljudske vrste koja je živjela u Sibiru prije nekih 40.000 godina. Otkriće se temelji na ostacima DNK izvađenih iz dječje kosti pronađene u špilji Denisova u ruskoj Altajskoj oblasti, mjestu koje je poznato kao nalazište neandertalskih fosila. Analiza DNK je, pak, pokazala da nije riječ o neandertalcima ni o homo sapiensima nego o sasvim različitoj ljudskoj vrsti. Na temelju razlika između DNK iz ruskog fosila te DNK neandetertalaca i homo sapiensa pretpostavlja se da je do granjanja te nove, zasad neimenovane vrste, od strane naših zajedničkih predaka došlo prije otprilike milijun godina.

Znanstvena zajednica je oduševljena s ovim otkrićem jer ono pokazuje kako je prapovijest – čak i relativno novo razdoblje od prije samo nekoliko desetaka tisuća godina – bilo daleko uzbudljivija nego što se dosada mislilo. Sve donedavno se smatralo kako je razvoj ljudske vrste bio linearan, odnosno da je postojala jednostavna evolucija od australopiteka preko homo erectusa i neandertalca do homo sapiensa. Otkriće u Rusiji, slično kao i otkriće tajanstvenih “hobita” koji su živjeli na otoku Flores, pokazuju da nije tako, odnosno da su u jednom trenutku na Zemlji živjele tri, a možda čak i četiri različite ljudske vrste.

Eva Braun – siva eminencija Trećeg Reicha

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Eva+Braun&iid=2394493″ src=”9/1/c/b/Adolf_And_Eva_a8bd.jpg?adImageId=10525219&imageId=2394493″ width=”234″ height=”175″ /]

Izraz “povijesni revizionizam” je izraz koji se na ovim prostorima obično vezuje za zbivanja 1941-45. godine, odnosno tumačenja čiji je cilj ustanoviti službenu “istinu” o tome tko je bio “good guy” a tko “bad guy”. U tome se ovi prostori bitno ne razlikuju od ostatka svijeta, gdje su predmet povijesnog revizionizma najčešće likovi i događaji drugog svjetskog rata. Ono u čemu se ovi prostori razlikuju od ostatka svijeta – ili barem vodećih zapadnih država – jest da je povijesni revizionizam dobio pežorativno značenje, odnosno da se “nova” i “alternativna” tumačenja povijesti smatraju domenom ekstremne desnice i svakojakih luckastih ekscentrika, a ne temeljem za povijesne udžbenike.

Usprkos tome, povijesni revizionizam svako malo podiže prašinu u akademskim krugovima, a čini se da nema lika i događaja iz razdoblja 1939 – 1945. godine koji nije postao predmetom barem jedne revizionističke knjige. Najnoviji primjer je ličnost koja u popularnoj kulturi najviše odgovara arhetipu tragično-romantične protagonistice – Eva Braun. Nju se u pravilu prikazivalo kao blesavu, plitku i gotovo retardiranu ženu koja je iz nekih misterioznih razloga završila kao ljubavnica, a potom i žrtva najvećeg monstruma u povijesti. U mnogo čemu je Eva Braun služila kao simbol za samu njemačku naciju, koja se posljednjih sedam desetljeća uporno nastoji oprati od bilo kakve asocijacije s njenim “najvećim sinom” i svime onime što je on predstavljao.

Stoga i ne čudi što je u Njemačkoj velike polemike i kritike izazvala Eva Braun: Ein Leben, knjiga Heike Görtemaker koja nastoji razbiti mit o praznoglavoj Evi Braun koja nije imala pojma što se događa oko nje. U toj knjizi se, na temelju prilično oskudnih izvora, nastoji pokazati kako je Eva Braun zapravo imala daleko veći utjeaj na Führera nego što se misli, odnosno da je bila dobro upoznata s mnogim detaljima vođenja rata, pa čak i Holokausta. Görtemaker tako navodi da joj je Hitler namijenio čak nešto nalik na javnu dužnost u Linzu iza rata, kada je taj grad trebao postati kulturnom prijestolnicom Tisućugodišnjeg Reicha.

Međutim, teško je očekivati da će Görtemakerina revizionistička verzija izazvati simpatije. Njemački mediji je razapinju zbog nedostatka izvora i neautentičnosti. Ostatak svijeta će viziju Eve Braun kao sive eminencije Trećeg Reicha i moćne žene odbaciti manje iz nekih političkih razloga, a više zbog toga što je prilično teško razbiti desetljećima stvorene stereotipe. Nakon bezbrojnih knjiga, stripova, TV-serija i filmova (uključujući YouTube-varijacijama ovjekovječeni Der Untergang) jednostavno je nemoguće legendu i mit zamijeniti s nečim malo prozaičnijim, pa makar to bilo temeljeno i na povijesnim činjenicama. To, uostalom, pokazuju i iskustva s ovih prostora.

Vesela astronomija

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=stonehenge&iid=7421357″ src=”4/a/c/1/Druids_Celebrate_The_a66a.jpg?adImageId=8650913&imageId=7421357″ width=”234″ height=”165″ /]

Britanski tisak, čiji standardi crnog humora i smisao za ironiju predstavljaju jedan od najpotcjenjenijih doprinosa anglosaksonske kulture suvremenoj civilizaciji, božićne je blagdane svojim čitateljima uveselio s pričom o 300-njak pagana koji su došli na Stonehenge slaviti zimski solsticij. S obzirom da se te New Age svečanosti održavaju svake godine, to i ne bi bila vijest, da nije jednog sitnog detalja. Pagani koji su 21. prosinca došli slaviti su, naime, zaboravili na to da zimski solsticij ne pada svake godine u isto vrijeme, a nekada se astronomske okolnosti znaju urotiti na način da solsticij padne u neki drugi dan. Tako je 2009. godine zimski solsticij u Stonehengu pao 22. prosinca – dan ranije prije dolaska slavljenika. English Heritage, organizacija koja upravlja Stonehengeom, im se ipak, kako kaže njihov glasnogovornik, “smilovala” i dozvolila im da održe ceremonije i “dobar provod”.

Sitni astronomski detalji nekada mogu imati daleko spektakularnije posljedice od 300-ak vjernika kojima se smije nacija. Najbolji primjer jest razlika između kalendarske i astronomske godine, a koja je nakon nekoliko stoljeća nagnala papu Grgura XIII da 1582. godine ustanovi novi kalendar i tako nadomjesti dotadašnji julijanski. Koliko je stvar ozbiljna, svjedoči da pravoslavne crkve, koje se još drže julijanskog kalendara, za gregorijanskim kalendarom kasne 13 dana, a od 2100. godine će ta razlika iznositi puna dva tjedna.

Fleksibilnost u slavljenju datuma, pak, ponekad može biti uzrokovana ne astronomskim, nego određenim političkim detaljima. 22. prosinac – dan koji su pagani na Stonehenegeu trebali slaviti ove godine, u bivšoj Jugoslaviji se obilježavao kao Dan Jugoslavenske narodne armije. Službeno objašnjenje zašto je odabran taj datum se ticalo Prve proleterske brigade koja je krajem 1941. godine osnovana u mjestu Rudo u današnjoj BiH, a koja je predstavljala prvu, uvjetno rečeno, “redovnu” jedinicu Titovih partizanskih snaga, koja je, za razliku od tadašnjih lokalno organiziranih partizanskih odreda, trebala operirati po cijelom teritoriju bivše Jugoslavije. Prva proleterska brigada je na isti datum – 22. prosinca 1941. godine – imala svoju prvu akciju protiv talijanskih snaga kod sela Gaočića i Mioča.

Međutim, taj datum nije datum kada je brigada osnovana. To se dogodilo dan ranije u mjestu Rudo. Pitanje – jedno od onih “nezgodnih” za tadašnji režim – je bilo zašto se slavi 22. umjesto 21. prosinca kao Dan JNA. Odgovor je, pak, bio vrlo prozaičan. Da se to dogodilo, rođendan bi dijelila s jednim bivšim gruzijskim sjemeništarcem po imenu Josif Visarinonovič Džugašvili, široj javnosti poznat kao Staljin. To u prvim godinama komunističke Jugoslavije nije bio problem, kao što nije bio problem istaknuti da je brigada osnovana 21. prosinca, a ne na neki drugi dan, upravo zato da se oda počast velikom vođi proleterske revolucije i neupitnom uzoru tadašnjih jugoslavenskih komunista. Čak štoviše, JNA, odnosno JA, kako se tada službeno zvala, je svoj rođendan obilježavala 21. prosinca. Međutim, 1948. godine je došla Rezolucija Informbiroa i Staljin je odjednom prestao biti good guy, a sve vezano uz njega se moralo “prilagoditi” novim okolnostima, uključujući i službenu povijest oružanih snaga Titove Jugoslavije.

Slične “prilagodbe”, dakako, nisu specijalnost modernih vremena ili totalitarnih sistema 20. stoljeća. Kao najbolji primjer se navodi i praznik obično vezan uz zimski solsticij – Božić. Tako u specijalnoj božićnoj epizodi TV-serije Kosti glavna junakinja, dr. Temperance “Bones” Brennan svom suradniku i prijatelju, FBI-jevom agentu Boothu, koji ne krije svoja katolička vjerovanja, na nos nabija tvrdnju kako je Božić sve nego kršćanski praznik, obrazlažući to tvrdnjom da se Krist zapravo rodio na proljeće, a da su rani kršćani bili prisiljeni preuzeti pagansko slavljenje zimskog solsticija kako bi izbjegli progone carskih vlasti. Neke od protestantskih denominacija (npr. prezbiterijanci) su toga svjesni, pa uopće ne slave Božić. U svakom slučaju, to Brennanino objašnjenje bi dobro došlo svima onima koji ne organski ne podnose Božić, ali ga moraju slaviti iz straha da ih se ne proglasi “bezbožnicima”, “sotonama” i “antikristima”.