Svi političari imaju, kako se to eufemistički voli reći, “specifičan odnos prema istini”. Taj je fenomen još izraženiji u situacijama kada se trebaju jeftino skupljati vrijedni propagandni bodovi od sljedbenika, potencijalnih glasača i javnosti. A najnovija budžetska tragikomedija u koju se dovela najmoćnija zemlja svijeta jest upravo jedan takav slučaj. Do 17. listopada američki Kongres treba donijeti zakon kojim se podiže razina zaduženja savezne vlade, i tako omogućiti njegovo redovno funkcioniranje. Demokratski predsjednik Obama optužuje republikanski Predstavnički dom za nastavak krize (i u tome mu, ako je suditi anketama, podršku pruža većina Amerikanaca) i uporno traži da prihvate njegovo rješenje za budžet inače će se SAD naći u situaciji u kojoj nikada nije bila u povijesti – bit će dovedena u stečaj.
Sve to, dakako, dolazi zajedno s raznim apokaliptičkim scenarijima u kojima nesposobnost najmoćnije zemlje svijeta da ispunjava svoje financijske obaveze dovodi do produbljivanja svjetske recesije i stvaranja još gorih ekonomskih problema od onih koji su na vidjelo došli prije pet godina. S druge strane, teza da SAD ulaze u dosad nepoznate vode, odnosno da nikada nisu imale stečaj ili bile nesposobne ispuniti svoje financijske obveze, ne drži vodu. Kao što navodi ovaj članak, SAD su u takvoj situaciji našle najmanje dva puta – prvi put na samom početku svog postojanja, a drugi put i u ne tako dalekoj prošlosti. Neke stvari se događaju i odlikašima, a među komentarima koje je iznjedrila i ova kriza su se našli i oni koji predstojeću financijsku apokalipsu uspoređuju s potezima koje su svojevremeno povlačile i vlade Njemačke, zemlje koja se danas smatra oličenjem urednog političkog sustava i financijske discipline.
Vrlo je moguće da je washingtonska kriza ništa drugo do bura u čaši vode ili primjer malo teatralnijih pregovaračkih tehnika koje su se privremeno otele kontroli. Lako je zamisliti da će za dan-dva (kao što to uporno sugeriraju američki mediji ili se u to klade “igrači” na njujorškoj burzi) netko, najvjerojatnije republikanci, pokunjeno potpisati ono što mu se stavi pred nos i da če svijet još jednom odahnuti. Ali se isto tako može zamisliti da igra, kao i mnoge slične igre u povijesti, završi onako kako igrači nisu zamislili, a još lakše da će njeno ponavljanje jednom stvarno dovesti do stečaja. Kada se to dogodi, Amerikanci će se moći tješiti kako to ipak ne bi bilo prvi put da kod njih “bjesni stečaj”, te da su slična iskušenja, poput mnogih drugih zemalja, ipak koliko-toliko uspijevali preživjeti.
