Kategorija: Znanost

Zaželjet će drumovi globalnog zatopljenja…

Tamo negdje krajem 1980-ih i početkom 1990-ih se vjerovalo da je povijesti došao kraj, odnosno da će cijeli svijet postati jedna sretna obitelj pod liberalnom demokracijom kao najboljim od svih mogućih svjetova. Krajem 1990-ih se vjerovalo da su SAD jedina supersila i da to, zapravo, i nije loše s obzirom na Pax Americanu. Kada se za kraj 2000-ih bude tražilo neko slično vjerovanje, ono će se vjerojatno pronaći u tezi o zlim fosilnim gorivima koja izazivaju globalno zatopljenje.

Al Goreova babaroga bi, zapravo, vrlo skoro mogla početi sličiti na dobru vijest, barem ako je vjerovati američkom geologu dr. Donu Easterbrooku koji tvrdi kako Zemlju umjesto povećanja čeka globalno smanjenje prosječne temperature. Easterbrook vjeruje da je proces počeo te da bi trebao potrajati sve negdje do 2030. godine kada bi opet došlo do zatopljenja koje će potrajati nekih tridesetak godina, nakon čega dolazi novo globalno zahlađenje.

Svima onima koji tvrde da Easterbrook nije u pravu najbolji bi odgovor trebao biti da bi zbilja bilo dobro da Easterbrook nije u pravu. Odnosno, ako se mora birati između globalnog zatopljenja i globalnog zahlađenja, većina razumnih ljudi će odabrati ovo prvo.

Naime, globalno zahlađenje bi izazvalo drastičan pad poljoprivredne proizvodnje, kao i drastično povećanje potrošnje i cijene goriva. A sve to uz povećanje broja stanovnika na planetu i brige oko toga kolike su, zapravo, zalihe fosilnih goriva. Neka povijesna iskustva, također, govore da je globalno zahlađenje sve nego dobra stvar. Primjer drastičnog pada temperature pruža početak 14. stoljeća, kada je došlo do propasti danskih kolonija na Grenlandu, odnosno nestanak vinove loze iz Engleske, a nakon čega je došla i epidemija tzv. Crne smrti koja je opustošila Evropu. U usporedbi sa time sve horor-priče o globalnom zatopljenju izgledaju kao nešto s čime se može živjeti.

Gdje je nestao Shakespeare?

Ako se dovoljno dugo vrtite po hrvatskim Internet forumima, primjetit ćete da nema tako banalne i nedužne teme čije rasprave nisu u stanju skrenuti u rasprave o ustašama i partizanima. Vrlo je vjerojatno da se ekvivalent istog fenomena na forumima posvećenim engleskoj književnosti odražava u raspravama između tzv. oksfordijanaca i stratfordovaca.

Oksfordijanci i stratfordijanci pripadaju dvjema nepomirljivim taborima koje dijele različiti odgovori na – za većinu ljudi sasvim banalno i davno odgovoreno – pitanje da li je drame i sonete Williama Shakespearea uistinu napisao William Shakespeare. Stratfordijanci, koji su ime dobili po Stratfordu na Avonu, Shakespeareovom rodnom mjestu, su pristaše onoga što piše u većini povijesnih knjiga i udžbenika. Oksfordijanci, pak, drže da je pravi autor Shakespeareovih drama Edward de Vere, 17. earl od Oxforda (1550 – 1604), a kao ključni argument navode niz detalja iz earlove biografije koji se doimaju sličnima zapletu Shakespeareovih drama. Oksfordijancima se uvjetno nazivaju i bejkonijanci, odnosno pristaše teorije prema kojoj je autor Shakespeareovih drama nitko drugi do Sir Francis Bacon (1561 – 1626).

Sukob između dva tabora je nastao prije otprilike 200 godina kada su povjesničari prvi put potegli pitanje autorstva Shakespeareovog djela. Oksfordijanskom, odnosno anti-stratfordijanskom taboru su se u kasnijim godimama priključila i neka poznata imena kao Mark Twain i Sigmund Freud. Među današnjim oksfordijancima je vjerojatno najpoznatije ime Sir Derek Jacobi, ugledni glumac koji je, pak, slavu prije svega stekao izvodeći djela autora za koga danas tvrdi da ne postoji.

James S. Shapiro, profesor engleske književnosti na njujorškom Sveučilištu Columbia i poznati stratfordijanac, punih je 15 godina skupljao materijal za knjigu 1599: A Year in Life of William Shakespeare (1599: Godina u životu Williama Shakespearea), koja je konačno trebala dokazati da je Shakespearea uistinu napisao Shakespeare. Za tu je knjigu dobio nagradu, ali su usprkos toga skeptici postali još glasniji. Frustriran time, napisao je novu knjigu Contested Will (igra riječi koja može značiti i “Osporeni Will” i “Osporena oporuka”) u kojoj detaljno opisuje kako su nastale sve anti-stratfordske teorije.

Shapiro tvrdi kako je cijela priča o Shakespeareu bez Shakespearea nastala zbog toga što je skromni glumac s dosadnim malograđanskim životom bio jednostavno previše “prozaičan” da bi ga se prihvatilo kao autora jednog od najznamenitijeg dramskog opusa u povijesti svjetske književnosti. Cijeloj stvari nije pomoglo ni to što o Shakespeareovom životu ima relativno malo podataka, odnosno daleko manje nego što bi se to očekivalo kod današnjih celebrityja takvog kalibra. Zbog toga su nastale “rupe” koje se pune svakojakim atraktivnim teorijama zavjere.

A, naravno, u cijelu priču će se uključiti i Hollywood, odnosno Roland Emmerich koji je prigrlio oksfordijansku teoriju koja će predstavljati temelj scenarija za njegov budući film Anonymous. Ne treba sumnjati da će taj film samo raspiriti oštre sukobe, još više zbog tradicionalne holivudske sklonosti da se radi vizualne i dramatske atraktivnosti žrtvuje autentičnost.

Za vulkan i za potrese je krivo, naravno, globalno zatopljenje

Potres na Haitiju je, nakon cunamija 2004. godine, bio prvi događaj u kojem je u jednom relativno kratkom vremenu stradalo više stotina tisuća ljudi. Taj kataklizmički događaj je, dakako, potakao suvremene medije da za svako najbanalnije podrhtavanje tla bogu iza nogu koriste oznake “prijelomne vijesti”. I, naravno, bilo je za očekivati da će se borci protiv globalnog zatopljenja – uzdrmani Climategateom, fijaskom u Kopenhagenu i rekordno hladnom zimom – uhvatiti za potrese kao za slamku, koja je u međuvremenu narasla u “neoborivi dokaz” Lovelockove Gajine hipoteze.

Tu hipotezu – prema kojoj je Zemlja živi organizam, a ljudi nametnici koja dotična nastoji ukloniti raznoraznim klimatskim i geološkim katastrofama – je sada prihvatio CNN, barem u vidu komentara koji je napisao književnik Alan Weisman, poznat kao autor knjige Svijet bez nas. Weisman tvrdi da globalno zatopljenje izaziva potrese i vulkane i to tako što njime izazvano otapanje ledenjaka “naglo smanjuje pritisak na Zemljinu koru”, odnosno izaziva trajnu geološku nestabilnost.

Postoji velika vjerojatnost da će Weismanova teza o “Zemlji koja uzvraća udarac” naslijediti Goreovu Neugodnu istinu kao “znanstveno evanđelje” našeg doba.

KLM se ne boji vulkana i traži ukidanje zabrane leta

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=volcano&iid=8560360″ src=”b/1/3/2/A_single_engine_48cd.jpg?adImageId=12551724&imageId=8560360″ width=”234″ height=”234″ /]

Nizozemski avio-prijevoznik KLM je objavio kako je, unatoč zabrani leta koji posljednjih dana paralizira Evropu, uspio u nebo podići jedan svoj putnički avion te ga – u eksperimentalne svrhe, bez putnika – provukao kroz opasni oblak vulkanske prašine. Nakon što se isti spustio, provjere motora i druge opreme su, prema KLM-ovim riječima, pokazale kako neke ozbiljne štete za letjelicu nema, pa stoga traži da se zabrana letova – koja avio-kompanije košta 200 milijuna dolara dnevno – ukine.

Peteru Hartmanu, direktoru KLM-a koji je osobno sudjelovao u tom eskperimentu, u zahtjevima za prekid zabrane leta priključio se i Steven Verhagen, potpredsjednik nizozemskog Udruženja pilota.

BBC, pak, javlja da su testove kroz vulkansku prašinu napravili ili namjeravaju napraviti British Airways, odnosno da ih je već napravila Lufthansa, a da rezultati testova navodno također ukazuju da je rizik od vulkanske prašine prenapuhan. British Airways najavljuje još pokusnih letova danas čiji će rezultati biti objavljeni sutra. Usprkos tome, većina britanskih avio-prijevoznika pretpostavlja da će zabrana leta ostati do četvrtka.

Brian Flynn, šef operacija Eurocontrola, odnosno evropske kontrole leta, tvrdi kako je zabrana opravdana, jer je riječ o “nepoznatom fenomenu” za koji nije bilo presedana u povijesti avijacije.

Sudeći po karti vulkanskog oblaka iznad Evrope koja se može vidjeti, avio-promet sam po sebi ne mora prestati, odnosno promjene zračnih struja mogu pojedine aerodrome učiniti operativnim. Jedina je “caka” u tome kako pogoditi najoptimalnije vrijeme, odnosno koordinirati raspored letova i alternativne (kopnene i pomorske) oblike prometa. Usprkos svih priča o Evropskoj Uniji, ova kriza je jasno pokazala da takvog sistema trenutno nema.

Vulkan natjerao norveškog premijera da državu vodi iPadom

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Stoltenberg&iid=1632272″ src=”b/7/6/b/Bill_Gates_World_9dd5.jpg?adImageId=12499067&imageId=1632272″ width=”234″ height=”156″ /]

Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane. Ta bi se izreka mogla mirne duše ovih dana primijeniti na Stevea Jobsa i Apple nakon što se ispostavilo da ono što predstavlja veliku nesreću za cijeli jedan kontinent predstavlja sjajnu poslovnu priliku za njegovu tvrtku.

Naime, kaos u zračnom prometu koji izaziva vulkan Eyjafjallajoekull je doveo do nekih izvanrednih, a samim time i neugodnih situacija i za neke VIP-ove kojima su transatlantska zračna putovanja banalna svakodnevnica. Među njih spada i norveški premijer Jens Stoltenberg koga je erupcija vulkana zatekla u New Yorku te natjerala da kao ozebli sunce čeka da se nebo iznad Evrope rašćisti kako bi se mogao vratiti kući. Srećom po Stoltenberga i Norvešku, vikinška nacija ipak nije paralizirana i to prije svega zahvaljujući najnovijem Jobsovom gadgetu. Kako izvještava New York Daily News, Stoltenberg bez ikakvih problema vodi redovne državne poslove na njujorškom aerodromu koristeći svoj iPad.

Koliko će kriza trajati ovisi prije svega o tome koliko će dugo trajati erupcija. Članak u New York Timesu sugerira da na to pitanje današnja znanost – za razliku od pitanja kolika će biti prosječna temperatura Zemlje za 100 godina ako se potpišu nekakvi sporazumi – nema odgovora.

Islandski vulkan prijeti – po drugi put u povijesti

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=volcano&iid=8532121″ src=”3/0/d/5/A_plume_of_25be.jpg?adImageId=12480210&imageId=8532121″ width=”234″ height=”146″ /]

“Sva sreća da postoje copy i paste” je misao koja često pada na pamet novinarima i urednicima ovih dana. Da nema tog spasonosnog alata, morali bi se mučiti da svako malo ispisuju riječ “Eyjafjallajoekull” zaslužnu za tolike probleme koji su pogodili Evropu.

Naravno, vulkan koji izbacuje tolike količine pepela u atmosferu da obustavi zračni promet nad cijelim kontinentom će od mnogih biti protumačen kao još jedan dokaz da je dobra stara Gaja konačno odlučila “potaracati” svu ljudsku gamad sa svoje površine. Zaboravlja se pri tome da je količina stakleničkih plinova koji izbacuje Eyjafjallajoekull daleko veća nego kod svih aviona koje su Gajini sljedbenici nastojali prizemljiti u nastojanju da spase polarne medvjede.

Pitanje je što će biti s ovim vulkanom i kakve bi posljedice mogao imati. Postoji mogućnost da on ionako “zanimljiva” ekonomska vremena učini još “zanimljivijim”. To se temelji na iskustvima erupcije vulkana Laki na Islandu koja je trajala od lipnja 1783. godine do veljače 1784. godine.  Ona je za posljedicu imala smrt oko 25 % stanovništva na tom otoku, ali su posljedice po Evropu i ostatak svijeta bile još gore. To se prvenstveno odnosilo na otrovnu sumaglicu kojoj današnji znanstvenici pripisuju povećanu smrtnost kod ljudi i stoke, a koja je neko vrijeme čak natjerala brodove da ostanu u lukama. Isti taj vulkan je zaslužan i za ekstremno vrijeme sljedećih nekoliko godina koja je izazvalo velike probleme francuskoj poljoprivredi i, između ostalog, dosta doprinijelo političkoj krizi koja je eskalirala šetnjom do Bastille.

Potraje li ovaj islandski vulkanski cirkus, Evropi prijeti repriza ne samo tog “povijesnih događaja” nego i četvrt stoljeća krvoprolića koje je slijedilo.

I znanost potvrdila – pušači manje inteligentni od nepušača

Postoje mnoge stvari koje dijele svijet pušača od nepušača, a najnovije istraživanje u Izraelu je ustanovilo kako se među njima nalazi i razina inteligencije. Kao što se moglo pretpostaviti, osobe koje sebi dozvole da im tijelo, duša i novčanik budu opterećeni s navikom koja im stvara jezive zdravstvene probleme i izglednu smrt su manje inteligentne od onih koji to nisu.

Razlika, doduše, ne izgleda previše velika. Nepušači imaju prosječni koeficijent inteligencije od 101, dok pušači imaju koeficijent inteligencije 94. Istraživanje je provedeno na oko 20.000 regruta izraelske vojske, pri čemu je među ispitanicima bilo 68 posto nepušača, 28 posto pušača i 3 posto bivših pušača.

Prof. Mark Weiser sa Sveučilišta u Tel Avivu tvrdi da je istraživanje obuhvatilo sve socio-ekonomske grupe, te ustanovilo da su rezultati za njih isti, odnosno da se veća sklonost prema pušenju ne može objasniti odrastanjem u “problematičnim susjedstvima” ili nedostatkolm adekvatnog obrazovanja. Prema njemu, pušenje nastaje zbog “nesposobnosti da se donesu odgovorne odluke o vlastitom zdravlju”, a istim razlogom se može objasniti i veća sklonost alkoholizmu, narkomaniji i gojaznosti.

I Nijemci sve hladniji prema globalnom zatopljenju

Donedavno se enormna popularnost Davida Hasselhofa u Njemačkoj često navodila kao najbolja ilustracija drastičnih, a možda i nepremostivih kulturnih i drugih razlika između Nijemaca i Amerikanaca. Kako stvari stoje, te razlike ne uključuju odnos prema globalnom zatopljenju, barem ako je vjerovati anketama koje – slično kao i s druge strane Atlantika – bilježe sve manje brige za taj fenomen, odnosno vjerovanja da postoji u obliku kakvom ga servira svjetski medijsko-politički establishment.

Anketa koju je za potrebe Der Spiegela provela agencija Infrastest navodi kako je trenutno samo 42 posto Nijemaca zabrinuto zbog globalnog zatopljenja. Izraz “samo” je primjeren, s obzirom da je u istovjetnom istraživanju od prije godinu globalno zatopljenje kao razlog za strah od budućnosti navelo čak 62 posto Nijemaca. Takvo opadanje zabrinutosti radi globalnog zatopljenja jest fenomen koji je zabilježen u SAD, gdje je u posljednjih godinu dana došlo do naglog porasta klimatskog skepticizma.

U njemačkom slučaju se rezultati najnovijih anketa tumače izuzetno oštrom zimom, ali i gubitkom povjerenja u službene prognoze IPCC-a i drugih tijela po pitanju promjene klime. Čak trećina anketiranih je izjavila da ne vjeruje u IPCC-ove podatke. Taj skepticizam se proširio i na dio njemačke znanstvene zajednice, pa je Leibnizova zajednica, organizacija koja okuplja njemačke znanstvene institute, zatražila da Rajendra Pachauri podnese ostavku s mjesta predsjednika IPCC zbog niza evidentnih pogreški i manipulacija podatacima u posljednjem godišnjem izvještaju te institucije.

DNK iz drevne kosti otkrio novu ljudsku vrstu

Istraživački tim lajpciškopg Instituta za evolucijsku antropologiju Max Plank na čelu sa Svante Pääboom je u časopisu Nature objavio otkriće nove ljudske vrste koja je živjela u Sibiru prije nekih 40.000 godina. Otkriće se temelji na ostacima DNK izvađenih iz dječje kosti pronađene u špilji Denisova u ruskoj Altajskoj oblasti, mjestu koje je poznato kao nalazište neandertalskih fosila. Analiza DNK je, pak, pokazala da nije riječ o neandertalcima ni o homo sapiensima nego o sasvim različitoj ljudskoj vrsti. Na temelju razlika između DNK iz ruskog fosila te DNK neandetertalaca i homo sapiensa pretpostavlja se da je do granjanja te nove, zasad neimenovane vrste, od strane naših zajedničkih predaka došlo prije otprilike milijun godina.

Znanstvena zajednica je oduševljena s ovim otkrićem jer ono pokazuje kako je prapovijest – čak i relativno novo razdoblje od prije samo nekoliko desetaka tisuća godina – bilo daleko uzbudljivija nego što se dosada mislilo. Sve donedavno se smatralo kako je razvoj ljudske vrste bio linearan, odnosno da je postojala jednostavna evolucija od australopiteka preko homo erectusa i neandertalca do homo sapiensa. Otkriće u Rusiji, slično kao i otkriće tajanstvenih “hobita” koji su živjeli na otoku Flores, pokazuju da nije tako, odnosno da su u jednom trenutku na Zemlji živjele tri, a možda čak i četiri različite ljudske vrste.

Millgramski reality eksperiment

Danas bi na francuskom TV-kanalu France 2 trebao biti prikazan dokumentarni film “Le jeu de la mort”, u prijevodu “Igra smrti”. Dotično ostvarenje je već sada izazvalo veliki publicitet i kontroverze u francuskoj javnosti, s obzirom da postavlja neka ozbiljna pitanja o suvremenim reality emisijama i na njih donosi neke prilično depresivne odgovore.

Tvorci dokumentarca su, naime, osmislili fiktivni kviz u kome natjecatelji jedni drugome u slučaju pogrešnih odgovora na pitanje daju elektro-šokove, i to sve na poticaj voditelja i uz “navijačku” publiku u studiju.

“Žrtve” mučenja su, doduše, glumac i elektro-šokovi nisu bili stvarni, ali sudionicima, koji su vjerovali da sudjeluju u stvarnom kvizu to nije rečeno. Međutim, čak njih 80 % je na voditeljev nalog davalo elektro-šokove čak i kada je njihov “suparnik” s druge strane vrištao od boli i preklinjao ih da prestanu.

Ovakvi rezultati, doduše, neće izgledati tako šokantni svima onima koji su upoznati sa zloglasnim Stanfordskim eksperimentom iz 1971. godine, kao i sa još zloglasnijim Millgramovim eksperimentom iz 1963. godine koji je autoru Christopheu Nicku poslužio kao više nego očita inspiracija.

Nije teško pretpostaviti da će dotični dokumentarac izazvati sveopće zgražanje i nevjericu u francuskoj, pa i u evropskoj, javnosti. Kao što nije teško pretpostaviti da entuzijazam za njegovo otkupljivanje neće pokazati RTL Televizija ili Nova TV, s obzirom da bi nakon njega raznorazni Big Brotheri, Farme ili Trenuci istine izgledali sasvim drukčije.