Kategorija: Politika

Gorka pobjeda Bena Bernankea

Ben Bernanke je danas u američkom Senatu osigurao još jedan mandat kao predsjednik Federalnih rezervi. 70 glasova “za” i 30 glasova “protiv” na prvi pogled sugeriraju solidnu, dvostranačku podršku, ali Wall Street, gdje je za vrijeme senatske odluke indeks DJIA ljosnuo, govori drukčije. Bernanke je, naime, dobio čak 14 glasova manje nego Paul Volcker, bivši predsjednik Federalnih rezervi koji je dosad držao rekord po najmanjoj podršci među senatorima.

Bernankea, koji je veliki dio života proveo proučavajući Veliku depresiju i načine kako da se izbjegne, mnogi smatraju odgovornim za trenutnu financijsku krizu. Mnogi mu, pak, ne mogu oprostiti zalaganje za masovnu financijsku pomoć države bankama koje se drži odgovornima za izbijanje krize. Bernanke je, pak, i sam priznao dio odgovornosti, rekavši kako je potcijenio probleme vezane uz mjehur tržišta nekretninama, odakle su svi problemi i započeli.

Bernankea pravo iskušenje tek čeka ove godine, kada mora donijeti odluku o dizanju kamatnih stopa. To se mora zbiti u pravom trenutku kako bi se izbjegla inflacija.

ACORN-ov bauk uhapšen zbog prisluškivanja senatorice

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=James+O%27Keefe&iid=6871358″ src=”1/8/b/9/Andrew_Breitbart_Reveals_6370.jpg?adImageId=9520929&imageId=6871358″ width=”234″ height=”320″ /]

James O’Keefe je mladi nezavisni filmaš desničarske orijentacije koji je postao velikom zvijezdom zahvaljujući seriji “gerilskih” filmova u kojima je, lažno se predstavljajući kao svodnik u društvu svoje prijateljice, lažne prostitutke Hannah Giles, razotkrio korupciju u uredima ljevičarske nevladine organizacije ACORN. Filmovi, koje je krišom snimio i na kojima su ACORN-ovi djelatnici nudili financijsku pomoć za osnivanje bordela s dječjim prostitutkama, a koji su potom objavljeni, bacili su tu organizaciju na koljena i doveli do gašenja federalne pomoći.

No, kako stvari izgledaju, sada je i sam O’Keefe u velikoj nevolji jer je malo prekardašio sa svojim gerilskim metodama dovođenja političkih protivnika na tanak led. Barem se takav dojam može dobiti na temelju kaznene prijave koju je napravio FBI i koja tvrdi da je O’Keefe zajedno s trojicom prijatelja – uključujući sina federalnog tužitelja – pokušao ni manje ni više nego staviti prislušne uređaje u službeni telefon demokratske senatorice Mary Landrieu.

O’Keefeu, ako bude osuđen, prijeti deset godina zatvora i 250.000 dolara globe. ACORN je odmah preko glasnogovornika požurio objaviti kako hapšenje njegovog glavnog bauka dovodi O’Keefovu “vjerodostojnost u pitanje”.

Buduća Prva dama – novovalna femme fatale u toplesu ?

Sve donedavno je malo tko znao tko je to Gail Huff osim gledatelja bostonske TV-stanice WCVB-TV gdje dotična radi kao terenska novinarka. Taj se broj nije povećao vjerojatno ni nakon što joj se kći Ayla Brown uspjela probiti u polufinale Američkog idola. 47-godišnja novinarka se, pak, više ne može potužiti na anonimnost nakon što joj je suprug prije par dana napravio politički potres postavši republikanski senator u tradicionalno demokratskom Massachusettsom. Suprug joj je postao instant politička zvijezda kome su već sada počeli proricati budućnost u Bijeloj kući, a popularnosti su mu pridonijele i goluždrave snimke iz mladosti.

Sada se, pak, otkrilo – odnosno nacionalni i globalni mediji su otkrili – kako se i Gail Huff u mladosti bavila sličnim aktivnostima kao i njen muž. Zasluge za to pripadaju izvjesnom Dagneyu Fignusu, relativno anonimnom new wave glazbeniku (koji u ovom trenutku ima službeni website, ali ne i članak na Wikipediji) koji je 1984. godine napravio pjesmu po imenu Girl with a Curious Hand (“Djevojka s radoznalom rukom”).

Iste je godine snimljen i video-spot u kome naslovnu ulogu tumači tada 22-godišnja Gail Huff. U mnogo čemu taj je spot tipičan za 1980-e, odnosno doba kada su mladi i nadobudni rokeri pokušavali naklonost publike steći više vizualnim, a manje audio-sadržajem. Tome je u ovom slučaju veliki doprinos dala buduća Prva dama SAD, tumačeći femme fatale čiji kostimi i pokreti odaju freudovske aluzije sa suptilnošću buldožera. To se posebno ističe u kadru gdje njena “radoznala ruka” istisne mlaz iz tube s kremom za sunčanje. Najviše će, pak, zanimanja izazvati kadar gdje se protagonistica skida i u toplesu iz čamca skače u more. (Na žalost mnogih, ta je scena u skladu s cenzorskim standardima 1980-ih, tako da je striptiz sniman s leđa.)

Možemo samo pretpostaviti kakav efekt neke snimke koje se danas vrte na nekim “vrućim” web-stranicama imati na nečije političke karijere za 20 ili 30 godina.

Scott Brown – dečko koji obećava

Scott Brown, donedavno anonimni republikanski političar koji je iznenadnim izborom za Senat u demokratskom i liberalnom Massachusettsu poput U-boota torpedirao Obamin konvoj zdravstvene reforme, postao je instant politička zvijezda. Nije prošao nijedan dan od proglašenja pobjede, a već su pala prva pitanja i prve špekulacije o tome hoće li novi zlatni dečko američke politike “pucati” na najprestižniju od svih meta – Bijelu kuću.

O tome koliko takve špekulacije imaju veze sa stvarnim svijetom je, najblaže rečeno, nezahvalno prognozirati, o čemu najbolje svjedoči to koliko se politička situacija u SAD promijenila u posljednjih godinu dana. Međutim, za Browna je već sada jasno da predstavlja ogroman potencijal ne u sferi politike, nego u sferi koja se obično vezuje uz današnje medijsko “žutilo”. Novi senator je na tom planu još veći potencijal kada se uzme u obzir da predstavlja stranku koja se diči konzervativnim obiteljskim vrijednostima.

To je pokazao već u samom pobjedničkom govoru, kada je, ponesen euforijom, rekao kako su mu “obje kćeri slobodne”, a potom se ispravio i rekao kako se to odnosi samo na Aylu, inače polufinalisticu “Američkog idola”. Takvo “oglašavanje kćeri na mesnoj tržnici” je izazvalo vidnu nervozu kod ideološki “čišćih” simpatizera njihove stranke, već ranije uznemirenih otkrićem da se novi senator u mladosti slikao gol za “Cosmopolitan”. U tome je najdalje išao utjecajni radio-komentator i voditelj Fox Newsa Glenn Beck koji je u svojoj redovnoj radio-emisiji rekao kako “tom tipu treba staviti pojas nevinosti” i da bi “cijela stvar mogla završiti s mrtvom stažisticom”.

Goluždravi republikanac Obami oteo kvalificiranu većinu

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Scott+Brown&iid=7586721″ src=”6/f/0/0/Scott_Brown_Campaigns_e043.jpg?adImageId=9308681&imageId=7586721″ width=”234″ height=”156″ /]

UPDATE 3:29 – Boston Globe je upravo javio kako je Martha Coakley, vrhovna državna odvjetnica Massachusettsa i demokratska kandidatkinja za federalni Senat nazvala republikanskog državnog senatora Scotta Browna kako bi mu čestitala na pobjedi. Ta vijest dolazi nakon što su došli podaci s preko 70 % birališta u Massachusettsu koji pokazuju kako Brown održava prednost od 53 prema 47 posto, a koju očigledno Coakley nije mogla prestići čak ni uz pomoć glasova iz Bostona, glavnog uporišta demokrata.

Tako je senatsko mjesto koje je gotovo pola stoljeća pripadalo Tedu Kennedyju, odnosno lijevom krilu Demokratske stranke, otići će republikancima te Baracka Obamu i demokrate lišiti ključnog 60. glasa koji im treba za zaobilaženje parlamentarne opstrukcije s kojom su republikanci nastojali zaustaviti zdravstvenu reformu.

Američki mediji i komentatori će sljedećih tjedana i mjeseci potrošiti ogromne količine intelektualne energije kako se demokratima to dogodilo baš u državi gdje je Obama prije godinu dana šišao McCaina s 26 posto glasova razlike. Jedno od niza odgovora će bez svake sumnje biti vezano uz mladost Scotta Browna kada je kao student nastojao zaraditi kruh pozirajući gol za Cosmpolitan.

Rusa nešto više nego prošle godine

Rusofobi koji se nikako ne mogu pomiriti s novom, rebrandiranom, opakom Putinovom Rusijom, obično se tješe time da novo Carstvo zla i nema baš neku budućnost, s obzirom na izgledan demografski kolaps. Naime, svake godine više Rusa umire nego ih se rađa, a negativni trendovi, koji traju od dobrih starih Jeljcinovih vremena ukazuju na to da će sadašnja velesila s vremenom postati prazna zemlja bez ljudi koju može svatko zgaziti.

Međutim, kako stvari stoje, Putinu je uspjela jedna stvar koja je polazila za rukom Jeljcinu u prve četiri godine mandata – barem nakratko povećati broj stanovnika svoje države. Tatjana Golikova, ministrica zdravstva, je danas na sastanku s predsjednikom Medvjedevom rekla kako je po njenim procjenama prošle godine Rusija po prvi put iza 1995. godine doživjela demografski prirast, i to između 15.000 i 25.000 stanovnika.

Golikova je prirast objasnila padom mortaliteta od 4 posto, ali i nastavkom priljeva imigranata iz bivših republika Sovjetskog Saveza. Golikova je objasnila kako je u Rusiji najveći demografski problem učestalost pobačaja čiji je broj gotovo jednak broju novorođene djece. Tako se prošle godine rodilo 1,7 milijun novih Rusa, dok je pobačeno njih 1,2 milijuna.

Rusa, kojih je u onoj znamenitoj guslarskoj pjesmi, bilo 200 milijuna, sada ima tek 141,5 milijuna. Godine 1995. kada je posljednji put zabilježn prirast, Rusija je imala 148,5 milijuna stanovnika. Službeni cilj Putinove vlade je broj stanovnika održati na 145 milijuna, odnosno spriječiti pad na 125 milijuna, koga neki stručnjaci projiciraju za 2025. godinu.

Analitičari Goldman Sachsa, pak, tvrde da porast stanovnika predstavlja iznenađenje, i to ugodno iznenađenje po Rusiju, s obzirom da bi zaokret u demografskim trendovima mogao znatno pridonijeti ruskom ekonomskom rastu. Goldman Sachsov ekonomist Jim O’Neill predviđa da bi čak i skroman porast broja Rusa mogao pomoći Putinovoj državi da do 2029. po pitanju ekonomije prestigne Njemačke, a godine 2037. i Japan.

Rutinska povijest u Čileu

I dok je svijet daleko više zabavljen izborima u Ukrajini (a daleko manje zabavljen izborima koji se trebaju održati u Massachusettsu), u Čileu se na biralištima dogodio povijesni trenutak kojeg će svjetski, a pogotovo hrvatski mediji, uglavnom ignorirati. Sebastián Piñera, milijarder i kandidat Stranke nacionalne obnove, je tijesno pobijedio demokršćanskog kandidata Eduarda Freia i tako postao novi predsjednik Čilea.

Izbor Piñere je povijesni trenutak za Čile, s obzirom da je on prvi desničar koji je došao na čelo te latinoameričke zemlje otkako je 1990. godine vlast prepustio diktator Augusto Pinochet. Sve dotada je Čileom vladala ljevičarska “Concertacion” koalicija koju su činili socijalisti ubijenog predsjednika Allendea te demokršćani, koji u Latinskoj Americi, za razliku Evrope, tradicionalno pripadaju ljevici.

Usprkos toga što je rezultat bio izuzetno tijesan, i usprkos toga što će novi predsjednik dovesti do prve stvarne promjene vlasti u dva desetljeća, u Čileu – barem kada se usporede iskustva nekih drugih zemalja – nekakve velike drame nije bilo. Piñera će rutinski preuzeti vlast nakon što je obećao kako neće dirati u socijalne i druge programe koje je pokrenula njegova popularna prethodnica, socijalistkinja Michelle Bachelet.

Razlog je prije svega u tome što je u Čileu demokracija, usprkos traumatičnih iskustava na početku 1970-ih, daleko stabilnija nego drugdje u Latinskoj Americi. Smjena vlasti se tamo doživljava kao nešto sasvim normalno, a ne kao apokalipsa. Čak je i Pinochetov odlazak bio posljedica višegodišnjeg političkog pregovaranja, a ne nikakvih romantičnih idealista koji su jurišali na barikade. Mnoge bi države voljele da im povijest bude takva rutina kao što je slučaj s Čileom.

Ledenjaka na Himalaji će (ipak) biti

Zagovornici teze o globalnom zatopljenju – ili, da budemo precizniji, medijske histerije kojom se svakojake dalekosežne mjere nastoje progurati pod firmom borbe protiv globalnog zatopljenja – skepticima imaju običaj zatvarati usta tvrdnjom kako o njihovoj tezi nema spora, odnosno da postoji “jasan znastveni konsenzus”. Kao krunski dokaz se navode izvještaji UN-ove Međunarodne komisije za promjenu klime (IPCC), čije se svako slovo treba tretirati kao Sveto pismo.

Vjernicima globalnog zatopljenja će, pak, biti problem suočiti se s činjenicom da je i sam IPCC priznao kako je nešto od tog njegovog konsenzusa bilo temeljeno na klimavim nogama (nezavisno od “kuhanja” podataka i sličnih detalja afere Climategate). Posljednji primjer predstavlja upozorenje o tome da će se ledenjaci na Himalaji otopiti do 2035. godine, a koje se pojavilo u IPCC-ovom izvještaju iz 2007. godine.

IPCC-ovi stručnjaci, pak, sada tvrde da upozorenje nije bilo temeljeno na nikakvim čvrstim znanstvenim podacima, nego na jednom jedinom članku objavljenom u časopisu New Scientist iz 1999.  godine. Članak je, pak, sadržavao intervju sa Siyedom Hasnainom, indijskim znanstvenikom sa Sveučilišta Jawaharlal Nehru u New Delhiju. Dr. Hasnain, pak, danas tvrdi da je ono što je tada izjavio bila “špekulacija” i da danas ne misli da će do 2035. doći do otapanja ledenjaka.

Ta “špekulacija” će biti izbačena iz sljedećeg IPCC-ovog izvještaja, tvrdi profesor Murari Lan, koji je u IPCC-u zadužen za pitanja ledenjaka.

Što se to kuha u Massachusettsu?

Barack Obama je, suprotno očekivanjima, objavio kako će u nedjelju ipak naći vremena da ode do države Massachusetts gdje se održavaju dopunski izbori za Senat, odnosno za mjesto ispražnjeno prošlogodišnjom smrću Teda Kennedyja, a kako bi pomogao kampanji demokratske kandidatkinje Marthe Coakley. Razlog za tu intervenciju jest u anketama koji sugeriraju kolaps podrške demokratskoj kandidatkinji, odnosno pobjedu republikanskog kandidata Scotta Browna.

Obamin potez je sasvim očekivan, s obzirom da bi Brownova pobjeda predstavljala katastrofu od koje se njegovo predsjednički mandat ne bi mogao oporaviti.

Prvo, samo u godinu dana otkako je u Bijelu kuću ušao s gotovo plebiscitarnom podrškom, Obama bi se suočio s gubitkom za demokrate teško izborene kvalificirane većine od 60 mjesta u Senatu, a koja je bila nužna za radikalne reforme američkog društveno-ekonomskog sistema, na čemu inzistira lijevo krilo stranke koje mu je dalo podršku. S Brownom umjesto Coakley bi demokrati imali 59 senatora, a to znači da bi Obama za donošenje dalekosežnih zakona i reformi morao praviti kompromise s republikancima – previše bolne i nimalo prihvatljive za njegove najfanatičnije pristaše koji još uvijek vjeruju da u Bijeloj kući stoluje čudotvorni mesija koji će čarobnim štapićem riješiti sve probleme.

Drugi, a još važniji razlog, tiče se redovnih kongresnih izbora u studenom. Massachusetts uživa reputaciju jedne od najliberalnijih američkih država, nego i najpouzdanijeg uporišta Demokratske stranke. U državi broj registriranih glasača Demokratske stranke je trostruko veći od broja registriranih glasača Republikanske stranke, a takav se nesrazmjer gotovo uvijek očituje na izborima. U normalnim okolnostima bi tako izbor za zamjenu Teda Kennedyja, koji je uživao reputaciju ljevičarske ikone, trebao biti formalnost. Ali prva godina Obaminog mandata je predstavljala sve nego normalne okolnosti, odnosno u samo godinu dana je došlo do tako snažnog razočaranja novim predsjednikom da je ono zahvatilo čak i ona područja i države gdje bi on i njegova stranka trebali imati cementiranu podršku. Ako zbog Obame sada demokrati imaju problema u vlastitom dvorištu kao što je Massachusetts, kakva ih tek zla sudbina čeka na Jugu, Srednjem Zapadu, odnosno tzv. swing kongresnim izborima gdje njihova većina u oba doma Kongresa ovisi o nezavisnim biračima?

Obamin dolazak u Massachusetts je, stoga razumljiv, s obzirom da će jedino predsjednik moći na birališta dovesti crnce i inače apolitičnu mlađariju koji bi sada već vidno uspaničenim demokratima trebali pomoći da se spase od debakla. Ali, čak i ako Coakley uspije iščupati svoj senatski mandat, demokrati neće imati nekog pretjeranog razloga za trijumfalizam, s obzirom da drama u Massachusettsu pokazuje kakva ih kataklizma čeka na nacionalnoj razini za deset mjeseci.

Hrvatski ekvivalent ovoga što se kuha u Massachusettsu bi bilo da npr. SDP, samo godinu dana od plebiscitarne podrške Josipoviću na predsjedničkim izborima, mora teškom mukom braniti Rijeku od HDZ-ovog preuzimanja vlasti na izvanrednim lokalnim izborima.

Sanader – od Velikog brata do Immanuela Goldsteina

Malo ciničniji promatrači hrvatskih političkih zbivanja bi mogli doći do zaključka kako je malo vjerojatno da će bivši premijer Ivo Sanader završiti u zatvoru ili doživjeti možda još goru sudbinu, a sve to usprkos izljeva mržnje koji pršte sa svih relevantnih stranica i ekrana. Naime, najuspješniji hrvatski teatrolog je, izgleda, pronašao novu ulogu života. Postao je babaroga s kojom će generacije Hrvata plašiti malu djecu, odnosno dežurni predmet mržnje koji će na sebe privlačiti sve one negativne emocije koje bi inače pogodile sadašnje i buduće hrvatske “usrećitelje”.

Takvu je ulogu, pak, teško igrati ako se netko nalazi iza debelih zatvorskih zidina ili u grobu. Zato je razumljivo što je premijerka Kosor odlučila da svom prethodniku, usprkos prosvjeda javnosti, nastavi pružati tjelohraniteljske usluge o trošku poreznih obveznika. Ako se Sanaderu nešto dogodi, kako bi mogao biti glavna zvijezda odnosno hrvatski ekvivalent Immanuela Goldsteina u ritualima Dva minuta mržnje?