Kategorija: Televizija

Bračni par kradljivaca osuđen nakon gostovanja kod Dr. Phila

Želja za slavom – makar ona trajala 15 minuta – nekada može imati posljedice koje bi u neka manje cinična vremena nazvali tragičnim. Jedan takav slučaj predstavlja američka obitelj Eaton, čija će djeca na najmanje godinu dana ostati bez svojih roditelja – 34-godišnjeg Matthewa i 27-godišnje Nore. Njih je, naime, federalna sutkinja Irma Gonzalez osudila na po 27 mjeseci, odnosno godinu dana zatvora nakon što su bili priznali krivicu za višestruku krađu i prodaju ukradene robe preko granica federalnih država.

Priznanje je bilo lako postići, i to ne samo zato što su u ožujku prošle godine vlasti prilikom premetačine u njihovom domu pronašli čak 500 kutija s ukradenim igračkama, nego i ustanovili da je bračni par preko Interneta preprodao ukradene robe u vrijednosti od najmanje 100.000 dolara. Eatonovi su, naime, pažnju vlasti na sebe privukli u studenom 2008. godine gostujući u talk-show emisiji Dr. Phila gdje su sebe predstavili kao kleptomane, odnosno “ovisnike o shopliftingu”. Tokom emisije su detaljno opisivali kako kradu iz trgovina i samoposluga te poslije robu prodaju na Internetu, ustvrdivši kako je u pitanju “ovisnost” te da im kod Oprah Winfrey proslavljeni televizijski psiholog “mora pomoći”.

Sutkinja ne samo da nije povjerovala u priče da je u pitanju ovisnost, nego je Matthewu odvalilo čak i veću kaznu od one koju je tražilo tužiteljstvo – 15 mjeseci zatvora.

Prilikom rasprave sutkinja nije imala previše suosjećanja ni prema voditelju emisije rekavši “kakav je to šarlatan” i nazvavši ga “užasnim, užasnim čovjekom”.

Istraga je, inače, ustanovila da su Eatonovi mjesecima kontaktirali producente Dr. Philove emisije nastojeći isposlovati gostovanje “kako bi im se pomoglo”. Međutim, tada kao svoj problem nisu navodili kleptomaniju nego pretilost. Takva tema, međutim, nije bila dovoljno “pikantna” za producente pa su Eatonovi u želji za TV-nastupom kao posljednji adut potegli vlastitu kriminalnu karijeru.

Amanpour napušta CNN i prelazi u ABC

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Amanpour&iid=7011823″ src=”6/8/a/9/Glamour_Magazine_Honors_8eaf.jpg?adImageId=11465465&imageId=7011823″ width=”234″ height=”163″ /]

Jedna od zanimljivijih lingvističkih inovacija u posljednja dva desetljeća je bio ulazak nove kletve u svjetske jezike – “Dabogda ti se Christiane Amanpour javljala iz dvorišta”. Britansko-iranska novinarka, čije su lice i glas postale sinoninom za ekspresno  izvještavanje o ratovima, pokoljima, etničkom čišćenju, gladi, potresima i masovnim krvoprolićima bila je također i zaštitni znak CNN-a – televizijske kuće koja se uz MTV može smatrati jednim od temelja vrlog novog svijeta.

Taj vrli novi svijet će uskoro izgledati bitno drukčije jer 52-godišnja novinarka napušta CNN kako bi postala voditeljicom “This Week”, prestižnog informativnog magazina koji se emitira na programu mreže ABC nedjeljom ujutro. ABC, koji ovim spektakularnim kadrovskim potezom i preotimanjem najveće novinarske zvijezde svojoj konkurenciji nastoji nadoknaditi recesijom izazvano drastično rezanje mreže međunarodnih dopisnika, namjerava Amanpour uglavnom držati u Washingtonu.

A to možda i nije tako dobra ideja, s obzirom na gore navedenu kletvu. Na nju je više nego uvjerljivo podsjećanje bio slučaj terorističkog napada na London prije pet godina, kada je Amanpour morala izvještavati o raskomadanim truplima nedužnih ljudi u neposrednoj blizini vlastite kuće.

Millgramski reality eksperiment

Danas bi na francuskom TV-kanalu France 2 trebao biti prikazan dokumentarni film “Le jeu de la mort”, u prijevodu “Igra smrti”. Dotično ostvarenje je već sada izazvalo veliki publicitet i kontroverze u francuskoj javnosti, s obzirom da postavlja neka ozbiljna pitanja o suvremenim reality emisijama i na njih donosi neke prilično depresivne odgovore.

Tvorci dokumentarca su, naime, osmislili fiktivni kviz u kome natjecatelji jedni drugome u slučaju pogrešnih odgovora na pitanje daju elektro-šokove, i to sve na poticaj voditelja i uz “navijačku” publiku u studiju.

“Žrtve” mučenja su, doduše, glumac i elektro-šokovi nisu bili stvarni, ali sudionicima, koji su vjerovali da sudjeluju u stvarnom kvizu to nije rečeno. Međutim, čak njih 80 % je na voditeljev nalog davalo elektro-šokove čak i kada je njihov “suparnik” s druge strane vrištao od boli i preklinjao ih da prestanu.

Ovakvi rezultati, doduše, neće izgledati tako šokantni svima onima koji su upoznati sa zloglasnim Stanfordskim eksperimentom iz 1971. godine, kao i sa još zloglasnijim Millgramovim eksperimentom iz 1963. godine koji je autoru Christopheu Nicku poslužio kao više nego očita inspiracija.

Nije teško pretpostaviti da će dotični dokumentarac izazvati sveopće zgražanje i nevjericu u francuskoj, pa i u evropskoj, javnosti. Kao što nije teško pretpostaviti da entuzijazam za njegovo otkupljivanje neće pokazati RTL Televizija ili Nova TV, s obzirom da bi nakon njega raznorazni Big Brotheri, Farme ili Trenuci istine izgledali sasvim drukčije.

Emisije s gay likovima gube subvencije na Floridi?

Florida je dugo vremena jedna od najzahvalnijih mjesta za radnju holivudskih filmova i TV-serija, ali već duže vremena je prestala biti najatraktivnijom lokacijom za njihovo snimanje. Nekada je po broju filmova i TV-emisija snimanih svake godine bila treća među američkim državama – iza Kalifornije i New Yorka – ali danas nije ni među deset. A, kako stvari stoje, mogla bi pasti još i niže ako slučajno u državnoj skupštini prođe zakonski prijedlog republikanskog zastupnika Stephena Procourta.

Florida, naime, subvencije filmskim i TV-kompanijama koje se odluče snimati svoj materijal na tamošnjim lokacijama, obično u iznosu do 2 posto troškova. “Caka” zbog kojeg dotična sredstva ne mogu koristiti producenti video-filmova “Girls Gone Wild” je u tome što se on ne odnosi na ostvarenja koja sadržavaju scene pušenja, seksa, golotinje ili prostačkog rječnika.

Precourtov prijedlog bi, pak, povećao stopu subvencija na 5 posto – a što bi iznosilo oko 75 milijuna dolara godišnje – ali i ograničenja povećao na emisije sa scenama koje “prikazuju ili impliciraju akte protivne obiteljskim vrijednostima” odnosno “prekomjernog nasilja”.

Kada je Precourt od strane Palm Beach Posta upitan da li se njegov prijedlog odnosi na filmove i TV-emisije s homoseksualnim likovima, on je odgovorio potvrdno, rekavši da mu je cilj da se u Floridi prije svega snimaju filmovi za djecu i obitelj kakve je nekada snimao Disney.

Nije potrebno govoriti kako se Precourtov prijedlog digla kuka i motika u Hollywoodu, gdje ga uspoređuju sa zloglasnim Haysovim kodom koji je od 1930-ih do 1960-ih nemilosrdno čistio klasične filmove od problematičnih sadržaja poput “sugestivnog plesa” i “strasnih poljubaca”.

Potrošena “Latinica”

Malo tko to želi priznati, ali da se danas zagrebačkom Radiju 101 dogodi ista ona stvar koja se planirala u jesen 1996. godine malo je vjerojatno da bi itko izašao na ulice. Slično bi se moglo reći i za “Latinicu”, još jednu od institucija onoga što se voljelo zvati “građanskom”, “demokratskom”, “slobodoumnom” i “europskom Hrvatskom”, a koje, po svemu sudeći, čeka ista sudbina koja se zadesila “Feral Tribune”.

Ono što je možda najžalosnije u cijeloj toj epizodi jest da u pitanju nije nikakva podmukla zavjera niti još jedno gašenje svjetla u balkanskoj krčmi nego nekakavi sasvim prozaični ekonomski i kulturni trendovi zbog kojih Latinova emisija – barem u obliku na kojem je on inzistirao – izgleda kao relikt nekog prošlog vremena. Latin se, slično kao i “Feral Tribune”, nije najbolje prilagodio novim okolnostima, a kada bi nakon cenzorskih pauza njegova emisija i dolazila na program, nije se mogao izbjeći dojam podgrijane sarme i ponavljanja riječi i slika koje su daleko uvjerljivije, s više strasti, a i s daleko više aktualnosti rečene 1990-ih.

Ono što možda u cijeloj priči najviše zabrinjava jest to da Hrvatsku, kako stvari stoje, čekaju iskušenja možda i gora od onih 1990-ih, da oni od kojih se očekuje da u tim teškim vremenima budu nekakva moralna vertikala ili “svjetlo u mraku” su umorni, kompromitirani i potrošeni.

I attention whores imaju ljudska prava

Teška su vremena pogodila i HRT gdje će – čak i prije Armagedona koji se nazire s dolaskom upravljačke garniture – po svemu sudeći doći do masovnih otpuštanja. Neki malo previše revnosni čuvari Katedrale duha su, s druge strane, s cijelim procesom krenuli već sada, a prva žrtva je Ida Prester, 30-godišnja voditeljica emisije “Hrvatska uživo”.

Iako je teško zamisliti da će odlazak Presterove s ekrana HRT-a predstavljati veliku tragediju, takvom će je nastojati predstaviti hrvatski medijski establishment i to zbog razloga kojeg je vodstvo nacionalne kuće navelo kao razlog za ono što se eufemistički naziva “prekidom suradnje”. Presterovoj je, naime, zamjereno što je sudjelovala na video-chatu portala net.hr gdje je na, najblaže rečeno, nekonvencionalan i preležeran javnosti iznosile najintimnije detalje vlastitog života. Oni su, pak, po mišljenju urednika Velimira Đuretića nespojivi s imidžom djelatnika Informativnog programa.

Naravno, sada će se dići kuka i motika na HRT kao ultra-konzervativnu utvrdu hrvatskog talibanstva na kojoj nema mjesta za “otkačene”, “oslobođene”, “liberalne” i “cool” tipove koji su se oslobodili svih predrasuda o seksu.

A, zapravo, Presterovu bi se trebalo braniti isključivo na temelju jedne banalne činjenice, odnosno odgovora na pitanje da li je taj video-chat i ono što je Presterova u njemu nadrobila imao ikakvog učinka na ono za što njen bankovni račun debljaju hrvatski porezni obveznici. Autor ovih redova, s obzirom da rijetko ili gotovo nikad ne gleda HRT, a još manje “Hrvatsku danas”, ne može o tome dati relevantno mišljenje. S druge strane, načelo prema kojem je svatko nedužan dok se ne dokaže suprotno, ali i iskustva s HRT-ovim programom mi sugeriraju da će po kvalitetu ili gledanost  “Hrvatske danas” biti posve svejedno da li voditeljski posao obavlja Ida Prester, Cicciolina ili domaća koza, odnosno da je uprava HRT-a u ovom konkretnom slučaju u krivu.

Oni malo zlobniji bi rekli da je Prester u cijeloj priči samo dobila ono što je zaslužila, odnosno da joj nije bilo dosta to što nastupa na HRT-u nego – kao najgora attention whore – još mora podgrijavati sarmu nekakvim kvazi-provokativnim i nazoviskandaloznim verbalnim proljevima. Međutim, čak i takve attention whores imaju nešto što se naziva sloboda izražavanja i dok god korištenje takvog prava sa sobom ne dovlači govor mržnje ili nešto slično, onda u pitanju nije nikakav “verbalni delikt”. Njenim skidanjem s programa, HRT-ovi dušobriznici su Presterovoj donijeli upravo onakav “skandalozni” publicitet za kojim je žudila, a koji – svim svojim nastojanjima usprkos – nije bila u stanju postići.

BBC preko “Doctor Whoa” htio srušiti Margaret Thatcher?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Margaret+Thatcher&iid=2976259″ src=”2/8/b/7/Margaret_Thatcher_470e.jpg?adImageId=10290041&imageId=2976259″ width=”234″ height=”156″ /]

Margaret Thatcher se može pohvaliti titulom jednog najvećih državanika 20. stoljeća, ali će je povijest pamtiti i kao gotovo nepresušan izvor inspiracije brojnih glazbenika, filmaša i drugih umjetnika, koji su neka od najboljih i najutjecajnijih djela stvorili nastojeći izraziti nezadovoljstvo njenom politikom. U svemu tome je najzanimljivije da su neki to činili i s novcem koje je dotična prikupljala od poreznih obveznika. Ili se barem takav dojam može steći nakon priznanja nekih od autora kultne BBC-jeve SF-serije Doctor Who.

Sebastian McCoy, tumač Doktorove uloge, te Alex Cartmel, glavni scenarist, su izjavili kako su epizode te serije emitirane 1988/89. bile napisane s namjerom da kritiziraju Margaret Thatcher, odnosno da s nizom “implicitnih” poruka potaknu britanski narod na “Tardis revoluciju” kojom će premijerka biti izbačena iz Downing Streeta. U tu je svrhu napravljen zaplet na koloniji Terra Alpha kojom tiranski vlada vanzemaljka po imenu Helen A (koju je tumačila Sheila Hancock) i eksploatira robove u rudnicima. Njen kraj su predstavljala pobuna robova, za koju su autori kasnije rekli da je inspirirana velikim rudarskim štrajkom sredinom 1980-ih. U jednoj od epizoda je, pak, Doktorov lik izgovorio propovijed protiv nuklearnog oružja temeljenu na propagandnim materijalima CND, pacifističke organizacije koja je bila među najžešćim protivnicima Margaret Thatcher. Još je eksplicitniji bio pod BBC-ovom licencom izdan dječji roman o Doctor Whou pod nazivom Turlough and Earthlink Dilemma, u kojemu je glavni negativac bio diktator po imenu Rehctat – što je bilo lako prepoznati kao ime “Thatcher” napisano obrnuto.

Ova priznanja – uključujući i Cartmelovo da se “nadao kako će srušiti vlast” – daju za pravo Thatcheričinom doglavniku i vodećem konzervativnom političaru Normanu Tebbitu koji je BBC još 1980-ih optužio da predstavlja leglo “marksističke mafije”. Cartmelov scenaristički tim su, pak, činili “bijesni mladi ljudi” koji su bili rodbinski ili poslovno povezani s vodećim ličnostima britanske radikalne ljevice, uključujući marksističke filozofe ili socijalno orijentirane filmaše kao što je Ken Loach.

Njihovi napori, međutim, nisu urodili plodom. Do “Tardis revolucije” nije došlo, te je “Doctor Who” skinut s programa 1989. godine zbog slabe gledanosti.

S druge strane, sumnjam da je slaba gledanost glavni razlog zbog koga na HRT-u nikada nećemo vidjeti TV-serije gdje je glavni demonski negativac žena po imenu Rosok. Isto kao što je donedavno bilo iluzorno očekivati HRT-ove serije gdje bi oličenje zla bio bahati kradljivac vremenskih linija po imenu Redanas.

Kako bi poznati filmaši režirali Superbowl

Među nizom video-radova kojima se obilježava ovogodišnji Superbowl jedan od simpatičnijih je ovaj, u kojem se špekulira kako bi ta sportska manifestacija izgledala da je kojim slučajem u obliku cjelovječernjeg filma režiraju poznati filmaši. Izbor je prilično zanimljiv i raznovrstan – pet sasvim različitih filmaša s različitim stilovima, iako odaje dojam da je namijenjen prvenstveno publici koja je upoznata s njihovim najnovijim radovima. Tarantinov segment tako više baca na Kill Bill nego na Reservoir Dogs, dok Herzogov segment više baca na njegov dokumentarac Grizzly Man nego na Tajnu Kaspara Hausera ili Nosferatu. Također sumnjam da će većina publike “kužiti” Goddardov segment.

Zima, zima, e pa šta je…

Živimo ili bismo trebali živjeti u razdoblju globalnog zatopljenja, ali je netko to, po svoj prilici, zaboravio reći instanci zaduženoj za određivanje vremenskih prilika. Među one koji se danas, suočeni s velikim hladnoćama, kiselo smiješe na spominjanje izraza “globalno zatopljenje” ovih dana su se našli i stanovnici Istočne obale gdje je hladni val s nezapamćenim snježnim oborinama nazvan “Snowpocalypse” ili “Snowmageddon”. Koliko je situacija ozbiljna, pokazuje i da je tamošnji TV-meteorolog izgubio svoju hladnokrvnost. Sva sreća da se našem Sijerkoviću to (barem zasad) neće dogoditi.

A gdje je perje?

Malo sam bacio na pogled na SciFi Channel gdje je jedan od filmova koji se vrti na programu i Planet Raptor. Kao što i samo ime sugerira, glavne  “zvijezde” tog filma su dinosauri koje je proslavio Steven Spielberg u Jurskom parku. Naravno, ovaj film nije ni do koljena Spielbergovom, a to se odmah vidi zahvaljujući lošoj kvaliteti CGI-ja zaslužnog za raptore.

Međutim, sam CGI i nije toliki problem, koliko činjenica da raptori ljeta Gospodnjeg 2010. nisu i ne mogu biti isti oni raptori koji su plašili malu djecu ljeta Gospodnjeg 1993. A razlog za to je da raptori modernog doba imaju perje, odnosno da je svatko tko je gledao Discovery Channel zna da su raptori, kao preci današnjih ptica imali perje, a o čemu postoji kakav-takav konsenzus među paleontolozima još od sredine 1990-ih.

Dakle, glavni problem Planeta raptor je u tome što raptori u tom filmu nemaju perje. Nedostatak perja kod raptora je stvorio isti problem inače sjajnoj BBC-jevoj seriji Šetnja s dinosaurima iz 1999. godine. Njeni tvorci su, za razliku od Spielberga, znali za perje, ali krajem 1990-ih CGI-tehnologija odnosno budžet za istu jednostavno nije bila na takvoj visini da omogući prikaz pernatih raptora. Zato su raptori u toj seriji završili bez perja.

Uzimajući u obzir da je Šetnja s dinosaurima stara samo jedno desetljeće, a već sada izgleda beznadno zastarjelo, postavlja se pitanje što će biti s mnogim sličnim filmovima gdje je jedina atrakcija CGI. Odgovor na to pitanje daje Titanic, koji je svojevremeno ljude ostavljao otvorenih usta, a danas izgleda kao banalna i nimalo produhovljena melodrama. Nešto slično bi se moglo dogoditi i Avataru, iako ne tako brzo da spriječi žetvu “Oscara”.