Među nizom video-radova kojima se obilježava ovogodišnji Superbowl jedan od simpatičnijih je ovaj, u kojem se špekulira kako bi ta sportska manifestacija izgledala da je kojim slučajem u obliku cjelovječernjeg filma režiraju poznati filmaši. Izbor je prilično zanimljiv i raznovrstan – pet sasvim različitih filmaša s različitim stilovima, iako odaje dojam da je namijenjen prvenstveno publici koja je upoznata s njihovim najnovijim radovima. Tarantinov segment tako više baca na Kill Bill nego na Reservoir Dogs, dok Herzogov segment više baca na njegov dokumentarac Grizzly Man nego na Tajnu Kaspara Hausera ili Nosferatu. Također sumnjam da će većina publike “kužiti” Goddardov segment.
Kategorija: Televizija
Zima, zima, e pa šta je…
Živimo ili bismo trebali živjeti u razdoblju globalnog zatopljenja, ali je netko to, po svoj prilici, zaboravio reći instanci zaduženoj za određivanje vremenskih prilika. Među one koji se danas, suočeni s velikim hladnoćama, kiselo smiješe na spominjanje izraza “globalno zatopljenje” ovih dana su se našli i stanovnici Istočne obale gdje je hladni val s nezapamćenim snježnim oborinama nazvan “Snowpocalypse” ili “Snowmageddon”. Koliko je situacija ozbiljna, pokazuje i da je tamošnji TV-meteorolog izgubio svoju hladnokrvnost. Sva sreća da se našem Sijerkoviću to (barem zasad) neće dogoditi.
A gdje je perje?
Malo sam bacio na pogled na SciFi Channel gdje je jedan od filmova koji se vrti na programu i Planet Raptor. Kao što i samo ime sugerira, glavne “zvijezde” tog filma su dinosauri koje je proslavio Steven Spielberg u Jurskom parku. Naravno, ovaj film nije ni do koljena Spielbergovom, a to se odmah vidi zahvaljujući lošoj kvaliteti CGI-ja zaslužnog za raptore.
Međutim, sam CGI i nije toliki problem, koliko činjenica da raptori ljeta Gospodnjeg 2010. nisu i ne mogu biti isti oni raptori koji su plašili malu djecu ljeta Gospodnjeg 1993. A razlog za to je da raptori modernog doba imaju perje, odnosno da je svatko tko je gledao Discovery Channel zna da su raptori, kao preci današnjih ptica imali perje, a o čemu postoji kakav-takav konsenzus među paleontolozima još od sredine 1990-ih.
Dakle, glavni problem Planeta raptor je u tome što raptori u tom filmu nemaju perje. Nedostatak perja kod raptora je stvorio isti problem inače sjajnoj BBC-jevoj seriji Šetnja s dinosaurima iz 1999. godine. Njeni tvorci su, za razliku od Spielberga, znali za perje, ali krajem 1990-ih CGI-tehnologija odnosno budžet za istu jednostavno nije bila na takvoj visini da omogući prikaz pernatih raptora. Zato su raptori u toj seriji završili bez perja.
Uzimajući u obzir da je Šetnja s dinosaurima stara samo jedno desetljeće, a već sada izgleda beznadno zastarjelo, postavlja se pitanje što će biti s mnogim sličnim filmovima gdje je jedina atrakcija CGI. Odgovor na to pitanje daje Titanic, koji je svojevremeno ljude ostavljao otvorenih usta, a danas izgleda kao banalna i nimalo produhovljena melodrama. Nešto slično bi se moglo dogoditi i Avataru, iako ne tako brzo da spriječi žetvu “Oscara”.
Stargate: Universe – prvi dojmovi
Pogledao sam prve dvije epizode TV-serije Stargate: Universe i mogu reći kako mi se načelno sviđa. Doima se da je postignut cilj svakog dobrog početka spin-off serije – imati sadržaj koji okorjelim fanovima Stargatea neće predstavljati ponavljanje već viđenog, a s druge strane novim gledateljima (koji za SG nisu čuli) omogućiti da se užive u osnovnu koncept bez da u seriju gledaju kao telad u šarena vrata.
Casting serije je također dobar, s obzirom da je vrlo dobro vidjeti Roberta Carlylea kako, za promjenu, ne tumači psihopata. Ostatak postave je anoniman i relativno nepoznat, što znači da većina glavnih likova nisu off limits kada na red dođe njihova eventualna likvidacija – a što je, s obzirom na postavku serije, prilično realna i u dramaturškom smislu korisna opcija.
Možda bi se eventualne zamjerke mogle postaviti tome što se cijeli koncept na trenutke ne čini baš previše originalnim. Točnije, malo previše “baca” na neke druge TV-serije kao što su Zvjezdane staze: Voyager, Izgubljeni, a, kada se tome doda i prilično mračan i depresivan ton na početku, netko bi se u svemu tome mogao vidjeti i utjecaj Galactice. No, barem zasad, nedostatak originalnosti nije dao previše materijala za zijevanje. Stargate: Universe nakon prve dvije epizode zaslužuje palac gore.
“Sumrak” – duhovna hrana budućih sponzoruša?
[picapp src=”d/8/7/f/cc.JPG?adImageId=6651483&imageId=2633259″ width=”234″ height=”157″ /]
Anne Rice, autorica “Vampirskih kronika”, nedavno je dala intervju Wall Street Journalu u kome daje vlastito mišljenje o trenutnoj popularnosti žanra vampirske književnosti čija je svojevremeno bila kraljica. Rice, koja je izjavila da, otkako sama više ne piše “Vampirske kronike”, “ima prilike uživati u žanru” očigledno ima bolje mišljenje o svojoj kolegici Charlaine Harris nego o Stephanie Meyer. Naime, izjavila je kako voli gledati “True Blood”, HBO-vu seriju temeljenu na Harrisinim romanima, dok “Sumrak” i druge knjige Stephenie Meyer nije gledala. Umjesto toga je svoje mišljenje temeljila na filmu, čiju popularnost objašnjava željom tinejdžerica “koje ranije sazrijevaju od svojih vršnjaka” da imaju “misteriju, zaštitu i mudrost starijih muškaraca”.
Netko bi na temelju ovoga mogao zaključiti da je svaka šiparica koja ludi za Robertom Pattinsonom i “Sumrakom” u stvari potencijalna Dolores Lambaša ili Fani Horvat.
Antifašistički demonstranti napali sjedište BBC-a
[picapp src=”0/c/c/0/Protests_Are_Held_173c.jpg?adImageId=6400729&imageId=6880520″ width=”234″ height=”162″ /]
Nekoliko stotina antifašističkih demonstranata je danas napalo televizijski studio BBC-a u Zapadnom Londonu, nastojeći spriječiti dolazak Nicka Griffina, vođa ekstremno desne Britanske nacionalne stranke (BNP). Griffin, čija je stranka ove godine po prvi put osvojila zastupnike u Evropskom parlamentu, bi večeras po prvi put trebao gostovati u TV-emisiji Question Time. U njoj se tradicionalno pozivaju pozivaju predstavnici tri najjače stranke (Laburistička, Konzervativna, Liberalni demokrati) i po jedna osoba iz javnog života kako bi raspravljali o raznim političkim pitanjima.
Odluka o pozivanju Griffina je izazvala proteste kod strane velikog dijela lijeve i liberalne javnosti s obzirom da se mnogi boje kako će se stranka – koja je nedavno tek sudskim nalogom prisiljena da iz statuta izbaci zabranu članstva za ne-bijele osobe – nastupom uz etablirane stranke legitimizirati.
Griffin se večeras uspio probiti u studio, a nekoliko desetaka osoba je izbačeno iz prostorija BBC-a nakon policijske intervencije. Demonstracije protiv Griffina su održane i u regionalnim centrima u još nekoliko britanskih gradova.
Nekoliko ministara u vladi Gordona Browna se javno založilo da se Griffinu zapriječi pristup BBC-ju, ali je premijer izjavio kako se neće miješati u uređivačku politiku najuglednije javne televizije na svijetu.
Zamjenik direktora BBC-a Marky Byford je, pak, branio odluku svoje kuće izjavivši kako BNP ima “pravo biti saslušan, njegovi stavovi preispitivani u raspravi a javnost na osnovu toga o njima donijeti zaključak”, te “da nije na BBC-u da provodi cenzuru”.
Ovakvih situacija u Hrvatskoj doglednoj budućnosti, pak, neće biti. Razlozi za to, na žalost, nisu oni zbog kojih bi se Hrvatska trebala pretjerano ponositi. Prvo, ekstremna desnica je daleko jača, pa njen eventualni dolazak na Prisavlje ne bi predstavljao problem. Drugo, manja je vjerojatnost da se prikupi toliko antifašističkih demonstranata da prave ovakve cirkuse. Treće, a što je najvažnije, javna televizija definitivno nema “cojones” za poteze koji su toliko kontroverzni, a opet neugodno u skladu s proklamiranim načelima o slobodi govora.
HRT i reklame: Razmisli, sjeti se
Jurica Pavičić u svom članku za Jutarnji list ne dijeli sveopće oduševljenje najavama reformi Hrvatske radiotelevizije, a kojima bi se program državne TV-kuće očistio od reklama. Pavičić se boji da taj potez ne bi učinio ništa osim da oglašivače i gledatelje s državnog dotjera na privatne TV-kanale te tako samo ubrzao kretenizaciju nacije koju odgajaju reality showovi, tarot-proročice i telefonski kvizovi. HRT bi, s druge strane, lišena financijskog temelja, odnosno mogućnosti da radi “nove Kviskoteke, nove Gruntovčane i nova Mala mista”, postala svojevrsni “bijeli patuljak”, irelevantno, slabo gledano državno-partijsko glasilo i svojevrsni televizijski ekvivalent Vjesnika.
Iako se ne može reći da za te tvrdnje nema argumenata, autoru ovih redaka se teško oteti dojmu da Pavičić baš i nije provodio previše vremena gledajući program HRT-a prije nekih desetak godina. Naime, “dobri stari” HRT je svojevremeno, čak i kada mu nije puhala nekakva komercijalna alternativa za vratom, pokazivao uznemirujuću sklonost da pohlepu svojih vodećih kadrova iskazuje na načine daleko iritantnije od bilo kakvog reality showa, kviza ili megalomanskih planova o 24-satnom sportskom kanalu.
Jedan od takvih primjera je, na primjer, bilo premijerno prikazivanje TV-serije “Dosjei X”. Svatko tko je nastojao njene epizode snimiti, morao je dežurati s prstom na crvenom dugmetu, oboružan maksimalnim strpljenjem. Naime, nije bila rijetkost da u dnevnim TV-programima i na teletekstu bude kristalno jasno navedeno da nova epizoda počinje u 21 sat, ali bi u stvarnosti epizoda počela u 21:30. Naravno, u tih pola sata bi trebalo izredati “poruke naših sponzora”.
Nešto kasnije je HRT za Novu godinu 2001. organizirali veliki “Milenijski maraton” antologijskih filmova. Međutim, ljubiteljima sedme umjetnosti koji su se ponadali da će moći uživati u najboljim djelima te iskoristiti ovu povijesnu priliku da upotpune svoju kolekciju užitak je pokvarila činjenica da su svi naslovi bili izmesareni s reklamama.
Spoznaja da ovakvih svinjarija više neće biti, ili da barem neće biti financirani novcem poreznih obveznika, je dovoljan razlog da se podrži velika televizijska reforma.
Književnost, film i Internet – sve u jednom
Ako se zovete Anthony Zuiker i možete se hvaliti time da ste autor medijske franšize zvane CSI, dozvoljeni su vam eksperimenti zbog kojih bi obični smrtnici dobili podsmjeh. Jedan takav eksperiment je “Level 26”, koji se opisuje kao prvi “digi-roman”, odnosno pokušaj da jedno umjetničko djelo u sebi spoji različite medije kao što su pisana riječ, scenska umjetnost i Internet.
Čitatelji koji kupe taj kriminalistički roman će od sljedećeg utorka biti u prilici s posebnim kodom nakon svakih 20 pročitanih stranica otključavati tzv. “kiber-mostove”, odnosno gledati trominutne video-filmove vezane uz radnju. Zuiker je napisao osnovni sinopsis romana, dok je ostatak dovršio Duane Swierczynski, koji je i režirao “kiber-mostove”.
Zuiker tvrdi kako je publika u SAD toliko zaljubljena u tehnologiju, da će za pet ili deset godina biti nemoguće zamisliti TV-seriju isključivo u obliku jednosatne epizode svakih tjedan dana, nego će postojati “mikrosajtovi” koji će im davati interaktivni sadržaj.
Ako je ovo briljatna ideja, vjerojatno je riječ o još jednom ostvarenju izreke da je “potreba majka svakog izuma”. Zuiker je, naime, na ovu ideju došao za vrijeme velikog scenarističkog štrajka u Hollywoodu 2007/08. kada je bila stopirana proizvodnja mnogih popularnih TV-serija.
Jenna Bush postaje TV-reporter
Jenna Bush Hager, 27-godišnja baltimorska učiteljica široj javnosti poznatija kao kći bivšeg američkog predsjednika, dobila je posao reportera od američke TV-mreže NBC. Njen posao će biti da svakog mjeseca šalje reportažu vezanu uz pitanja obrazovanja, a koji će se emitirati u okviru jutarnje emisije Today (NBC-ovog ekvivalenta HRT-ovom Dobro jutro, Hrvatska).
Možda ovoj priči ne treba dati više važnosti od pokušaja NBC-a – mreže čija je kablovska podružnica MSNBC godinama Jenninom ocu pila krv na slamčicu – da odobrovolji bivšeg predsjednika za kakav eksluzivni intervju ako se ukaže potreba. Međutim, ne mogu a da se ne podsjetim jedne rečenice koju je Jonathan Stamp, povijesni konzultant TV-serije Rim, izrekao u audio-komentaru DVD-izdanja:
“To da bi mladi Oktavijan mogao postati Cezarov nasljednik i zavladati Rimskim Carstvom je tadašnjim Rimljanima izgledalo isto tako nevjerojatno kao što bi nama izgledalo nevjerojatno da Jenna Bush postane nasljednica Američkog Carstva.”
Javno-privatno suparništvo
James Murdoch, 36-godišnji sin australskog medijskog magnata Ruperta Murdocha i presumptivni nasljednik njegovog poslovnog carstva, nedavno je na edinburškom TV-festivalu održao govor u kojom baca drvlje i kamenje na BBC. Nezadovoljstvo kod Murdocha je izazvala nedavna odluka BBC-a da otkupi Lonely Planet, izdavačku kuću specijaliziranu za putopise, ali i praksa da se na BBC-jevim radio-programima svira isključivo glazba koju vole mladi, angažiraju najpopularniji izvođači, a BBC širi opseg svog poslovanja na “zastrašujući” način. Komercijalizacija BBC-ja nauštrb informativnih, kulturnih i obrazovnih sadržaja ne bi predstavljala problem za Murdocha da nije financirana novcem poreznih obveznika, odnosno da se zahvaljujući neograničenim sredstvima privatna konkurencija dovodi u neravnopravan položaj.
Zanimljivo je vidjeti kako su te žalopojke u mnogo čemu slične žalopojkama koje na račun HRT-a iznose predstavnici RTL Televizije i Nove TV. Barem u jednom smislu je Hrvatska dosegla Zapad.
Draxblog VI 