Kategorija: Televizija

Kada se Ulica Sezam pretvori u Sodomu i Gomoru

Seks-skandali danas izviru na mjestima gdje bi ih čovjek najmanje trebao očekivati. Jedno od njih je i popularna serija za djecu Ulica Sezam koju je uzdrmala “skandalozna” pojava Katy Perry u dekolteu; sama najava specijalne novogodišnje emisije u kojoj nastupa popularna pjevačica je bila dovoljna da bijesni roditelji zatraže njeno skidanje s programa. NPR – nešto najbliže državnoj televiziji što postoji u SAD – brže-bolje je prihvatio njihov zahtjev te američka dječica mogu mirno spavati. Prizor Katy Perry kako se igra s plišanim lutkama ih neće odvesti na krivi put.

U cijeloj toj priči, koja u nekim opuštenijim dijelovima svijeta potvrđuje sve najgore stereotipove o seksualno frustriranim i kršćanskim fundamentalizmom opterećenim Amerikancima, je najzabavniji detalj da se “skandal” zbio na mreži NPR. Dotična mreža među američkim konzervativcima ima reputaciju dijela “liberalno-lijevog establishmenta”. Slučaj Perry pokazuje kako u nekim slučajevima i ti “liberali” i “ljevičari” znaju svirati iste one puritanske diple kao i najzadrtije “konzerve” i desničari.

Spartak: Krv i pijesak – Finale sezone 1

Spartacus: Blood and Sand
Image by of Scotland via Flickr

Nakon što sam odgledao 13. epizodu s kojom završava prva sezona TV-serije “Spartak: Krv i pijesak”, moram još jednom zaključiti kako je nezahvalno dojmove o TV-serijama praviti na osnovu prve epizode. Ono što je na početku izgledalo kao besramna i ne baš efektna kopija filma “300” se u trinaest epizoda pretvorilo u prvoklasnu dramu s dobro izgrađenim likovima i nizom dramatičnih i – što je najvažnije – sasvim neočekivanih obrata. Ono čega sam se plašio nakon prve epizode – da će se sve svoditi na monotono CGI krvoproliće garnirano isto tako monotonim eksplicitnim seksom – nije se dogodilo.

Autori serije su, vjerojatno, bili svjesni da dio gledateljstva ima neku predodžbu o povijesnom Spartaku, odnosno da je barem vidio Kubrickov film s Kirkom Douglasom iz 1960. godine ili mini-seriju u kojoj naslovni lik tumači Goran Višnjić. Dakle, barem dio gledatelja je znao kako će Spartakova gladijatorska karijera završiti – bijegom iz škole uz pomoć svojih kolega koji će stvoriti srž vojske pobunjenih robova. Glavni zadatak je, dakle, bio doći do te točke, i on je u 13. epizodi ispunjen gotovo savršeno.

Manje-više svi podzapleti i konflikti među likovima koji su se razvili u prethodnih dvanaest epizoda su razriješeni u neočekivano brutalnoj i krvavoj završnici koja je dobila sasvim primjereno ime “Ubiti ih sve”. A sam način na koji se do posljednjeg trenutka taj ishod -čini neizvjesnim, čini tu epizodu vrhuncem scenarističkog umijeća. Pohvale zaslužuje to i da “Spartak” u potpunosti odbacuje sve klišeje i nepisana pravila dramske televizije, i to prije svega po pitanju preživljavanja i nepreživljavanja glavnih likova, kao i u tome što likovi koji bi trebali biti pozitivci čine neke u najmanju ruku moralno dvojbene stvari.

Međutim, finale sezone 1 sada pred autore postavlja probleme njenog nastavka. Sezona 1 je bila mnogo lakša od sezone 2, zato jer je radnja bila relativno ograničena na rimski provincijski gradić i gladijatorsku školu, pa se moglo štediti na CGI-ju i koristiti dobar okvir za niz intriga. Sezona 2, pak, umjesto gladijatora u sukobu sa svojim gospodarom mora prikazivati pobunjeničkog vođu u sukobu s cijelim carstvom, odnosno vojskovođu u sukobu čije je poprište cijela Italija. I tu CGI može malo pomoći, ali autori se moraju truditi da scenama bitaka daju nekakav suvisli kontekst. Za razliku od ranih Spartakovih dana, njegov ustanak je daleko bolje dokumentiran u antičkim izvorima i u njegovom gušenju su sudjelovali “kapitalna” imena tadašnje povijesti kao Kras i Pompej. Autori će imati daleko manje pjesničke slobode, te će se malo više morati obraćati pažnja na ekonomsku i političku krizu Rimske Republike kojoj je Spartakov ustanak bio jedan od simptoma.

Ostaje za vidjeti da li će zdravstveni problemi glumca Andyja Whitfielda uistinu dovesti da prvih nekoliko epizoda predstavljaju – prequel koji pokazuje rane Bacijatove dane, odnosno hoće li “redovna” sezona, koja bi trebala trajati 13 epizoda, biti zbrzana. Također treba vidjeti kako se to Spartak od čovjeka vođenog isključivo osobnom osvetom pretvorio u revolucionara i osloboditelja; ako postoji problem u posljednjoj epizodi sezone 1 onda je to nedostatak odgovora na to pitanje. Ako sezona 2 bude dostojna sezone 1, veliki dio zapleta bi se trebao baviti upravo time.

“Spartak: Krv i pijesak” – prvi dojmovi

Pogledao sam prvu epizodu TV-serije “Spartak: Krv i pijesak”, vjerojatno jednog od najrazvikanijih televizijskih projekata u posljednje vrijeme. Iako bi s obzirom na naslov mnogi pomislili da je u pitanju još jedna verzija priče o Spartaku – opisanom u spektakularnom (ali ipak precijenjenom) Kubrickovom filmu iz 1960. godine, odnosno nakon par godina zaboravljenoj mini-seriji sa Goranom Višnjićem u naslovnoj ulozi – u pitanje je nešto drugo. Čak bi se moglo reći da ovaj film ima vrlo malo zajedničkog i sa “Starim Rimom”, HBO/BBC-jevim projektom koji je postavio nove standarde za prikaz antike na malom ekranu.

Ako postoji ostvarenje s kojim se novi “Spartak” treba usporediti – odnosno koje mu je poslužilo kao inspiracija (najblaže rečeno) – onda je to Snyderov “300”. Naime, serija je snimljena u studiju, uz besramno korištenje CGI-ja isto onako kao i “300”. Isto kao i Snyderov film, resi je non-stop akcija u kojoj lete glave a krv štrca u slow-motionu. Ono u čemu je “Spartak”, uvjetno rečeno, drukčiji, odnosno “superiorniji” u odnosu na “300” jest daleko veća količina golotinje i eksplicitnog seksa.

Dojam je uglavnom pozitivan za sve one koji vole rekonstrukcije povijesti po suvremenim kanonima kablovske televizije (dakle, uz mnogo seksa, golotinje, dekadencije, razvrata i svega onoga što nedostaje današnjim “dosadnim” vremenima). Naravno, u usporedbi s ovim “Stari Rim” izgleda kao obrazovni program. I, naravno, povjesničari će imati daleko više razloga da se hvataju glavu zbog “pjesničke slobode” kojom se tretiraju mnoge činjenice o Rimskoj Republici.

Ono što bi “Spartaku”, međutim, trebao biti daleko veći problem jest to da je serija – koja se trenutno sastoji od 13 epizoda (plus 6 epizoda prequela čije je snimanje izazvano bolešću glavnog glumca) – u opasnosti da jednostavno “ispuca” sve svoje adute u prvih nekoliko epizoda, odnosno da gledateljima kombinacija klanja i seksa s vremenom dosadi, barem ako nema neke suvisle priče i zanimljivih likova. Ovoga potonjeg zasad u “Spartaku” baš i nema. Zbog toga prva borba u areni, iako nadasve zanimljiva, se jednostavno ne može mjeriti s nezaboravnom gladijatorskom borbom u “Starom Rimu”.

No, 13 epizoda isto tako znači i priliku da serija dobra isto kao može postati i loša. Za nadati se je da neće završiti s onako neuvjerljivim “hepi endom” s kojim je završio Kubrickov film.

Vinković vs. Mišak – Bura u čaši (para)znanstvene vode

Cinici bi rekli da od 1940-ih u Hrvatskoj nije bilo tako oštre i beskrompromisne podjele na dva nepomirljiva tabora, kao što se sada može vidjeti u sukobu između pristaša Dejana Vinkovića i pristaša Krešimira Mišaka. Zanimljivo je gledati kako rasprava (za koju je izraz “polemika” odavno postao eufemizam) sa svakim danom i tjednom eskalira i kako je sve manje hrvatskih javnih ličnosti, barem onih koji se vole kititi titulama intelektualaca, a koje se ne osjećaju dužnima izjaviti kojem od dva carstva će se prikloniti. Još je zanimljivije gledati i to kako se neke ličnosti koje iz ovih ili onih razloga prkose očekivanjima i odlaze u “pogrešan” tabor tretiraju kao mrski izdajnici.

Sve to je razlog zbog čega je ta rasprava prilično neugodna za sve one koji tom fenomenu pokušavaju pristupiti hladne glave i objektivno, odnosno sačuvati kakav-takav neutralan stav. Kada se uzme u obzir da su u prošlosti ovakve rasprave znale eskalirati u sukobe ne-verbalne vrste, dojam je još neugodniji.

Ali, najneugodnije od svega jest da se Vinković i njegovi znanstvenici na jednoj, te Mišak i njegovi sljedbenici na drugoj, bore oko nečega radi čega se uopće ne bi trebali boriti, odnosno da ishod njihovog sukoba – čak i da završi jasnom, nedvosmislenom pobjedom jedne od dviju strana – zapravo neće ništa promijeniti.

Zamislimo da Vinković uspije u svom naumu, odnosno protjera “Na rubu znanosti” iz Znanstvenog programa, a na kraju i HRT-a. Da li to automatski znači da će “paraznanost” i šarlatanstvo biti protjerano iz Hrvatske, odnosno stavljeno “na svoje mjesto”, odnosno na krajnju marginu društva? U situaciji kada na “Na rubu znanosti” zauzima samo stoti dio programa i gledanosti kojekakvih tarota i viskova, a sa naslovnica vodećih hrvatskih magazina se smiješe svjetski poznati “praktikanti alternativne medicine” odgovor na to mora biti negativan. Ili, s druge strane, hoće li nestanak Mišakove emisije biti gašenje posljednjeg svjetla “alternativne istine”, odnosno “kritičkog propitkivanja stvarnosti” u Hrvatskoj nakon koga slijedi potpuno pranje mozga i pad pod jaram manipulativnih ljudi-gmazova? Nekako je teško vjerovati da “alternativa”, koja je preživljavala i daleko gore stvari od ukidanja HRT-ove emisije, neće preživjeti i ovo.

Stoga – ako se ne prihvati teza da je ovo samo svojevrsni “posrednički rat”, ili tek odraz tisućljetnog “vječnog derbija” elitista i  populista – slučaj “Na rubu znanosti” predstavlja najobičniju buru u čaši vode, kojoj su kombinacija prekomjernog ega i medijske manipulacije dali veću važnost od one koju ona objektivno zaslužuje.

Možda najbolji komentar daje završnica jednog blog-posta na istu temu:

Volio bih da su se znanstvenici nekad pobunili protiv vjeronauka u školama. Protiv udžbenika povijesti, protiv uređaja protiv uroka u osnovnim školama, protiv certificiranih znanstvenika koji lupetaju o religiji, magiji, teorijama zavjera… Ovako su izabrali nadmetati se za svoje mjesto na medijskoj margini.

“Zakon i red” odlazi u povijest

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=dick+wolf&iid=6876698″ src=”3/e/1/b/Law_And_Order_947f.jpg?adImageId=12951508&imageId=6876698″ width=”234″ height=”155″ /]

24. svibanj će biti jedan od važnih datuma u povijesti američke televizije s obzirom da će tada biti emitirana posljednja epizoda kriminalističko-pravosudne serije “Law & Order” (“Zakon i red”). Riječ je o nečemu što se ne događa tako često, s obzirom da će ta serija svoju posljednju epizodu emitirati nakon punih dvadeset sezona. Riječ je o dostignuću kojeg nije ponovila nijedna američka dramska serija osim “Gunsmokea”, danas gotovo posve zaboravljenog vesterna koji je žario i palio američkim TV-ekranima od 1955. do 1975. godine.

Ono što je posebno zanimljivo jest da “Zakon i red” usprkos svoje dugovječnosti manje poznat od svojih spin-offova kao što su “Zakon i red: Odjel za žrtve” i “Zakon i red: Zločinačke namjere” koje su, uz to, bile i više nagrađivane. To je na svojoj koži prije nekih desetak godina iskusila i Nova TV nakon što je otkupila prvu sezonu (1990/91) i počela je lege artis emitirati od samog početka. Međutim, istovremeno je HRT uskočila s daleko svježijim i aktualnijim “Odjelom za žrtve” pa je sukob dva “Zakona i reda” završio s pobjedom verzije prikazane na državnoj televiziji. Nova TV je tada završila eksperiment te je tako prva sezona ostala jedina koju su mogli gledati hrvatski gledatelji.

Nije moguće ne steći dojam da povijest ima smisao za ironiju, s obzirom da su hrvatski gledatelji – velikim dijelom zahvaljujući i RTL Televiziji – imali prilike u potpunosti gledati brojne serije koje se svojom uspjehom, gledanošću, dugovječnošću i kvalitetom nisu mogle mjeriti sa “Zakonom i redom”.

“V” preživjela prvu sezonu

Godinu dana nakon što je trijumfalno najavljena, američka SF-serija “V” je uspjela – usprkos mnogim zlogukim prorocima i brojnim problemima –  preživjeti prvu sezonu. ABC je najavila kako će se sljedeće godine emitirati druga sezona. Ta vijest fanovima serije dolazi nakon niza špekulacija da su joj dani odbrojani – što zbog malenog broja emitiranih epizoda, što zbog problematičnog rejtinga, a što zbog optužbi da  kroz tu seriju “reakcionarni elementi” u Hollywoodu podrivaju Obamu.

S obzirom da je ova serija uspjela preživjeti prvu sezonu, malo je vjerojatno da ćemo je vidjeti na programu RTL Televizije.

“Riverworld” – Možda treća bude sreća…

Prekidam svoje praćenje dramatičnog prijenosa vlasti u Ujedinjenom Kraljevstvu radi par zapažanja na temu “Riverworlda”, američko-kanadske mini-serije koja je sinoć prikazana na SciFi Channelu. Za kanal poznat po remakeovima klasike ovo predstavlja ekstreman slučaj, s obzirom da je u pitanju njegov drugi po redu pokušaj da se ekranizira “Riječni svijet”, popularni ciklus SF-romana slavnog Philpa Jose Farmera. Nakon dvosatnog TV-filma iz 2003. godine koji je ispao kao neuspjeli pilot (i, naravno, kao mnogi TV-promašaji završio na programu RTL Televizije) ovo je novi pokušaj da se stvori TV-serija na temelju tog popularnog iniči intrigantnog predloška.

Mini-serija koja je nešto duža – četiri sata – ne izgleda da će ponoviti uspjeh “Galactice”, odnosno da će na temelju nje biti snimljena prava TV-serija. Glavni je razlog prije svega u ljigavom scenariju koji je predložak izmijenio do neprepoznatljivosti (protagonist romana je pretvoren u negativca) ali i slabom budžetu koji je fascinatni Riječni svijet učinio tako prozaičnim, odnosno veliku rijeku sveo na više nego prepoznatljivu okolicu Vancouvera kojoj tek tu i tamo pokoji CGI-efekat daje ne baš previše uvjerljivu iluziju da je riječ o nekom dalekom planetu.

Za vjerovati je da će nakon ovog fijaska prije ili kasnije netko ponovno pokušati ponovno predočiti “Riječni svijet” na velikim ekranima. Ako to ponovno bude SciFi Channel, za nadati se je da će “treća biti sreća”.

“Fantom” – Prvi dojmovi

Ako Hollywood u posljednje vrijeme ima problema s pronalaženjem originalnih priča, SciFi Channel – odnedavno preimenovan u SyFy – ima ih još više. Barem se takav dojam može steći na osnovu toga da su mnogi od njegovih najpoznatijih produkcija u pravilu obrade, adaptacije ili remakeovi ranije snimljenih filmova, stripova ili TV-serija. Dojam će bez svake sumnje pojačati i “Fantom”, mini-serija za koju se mnogi nadaju da bi mogla postati “prava” serija, odnosno predstavljati još jednu ekranizaciju legendarnog i globalno popularnog stripa.

Po onome što su gledatelji Sci Fi Channela na ovim prostorima mogli vidjeti (a što će Amerikanci vidjeti tek za mjesec-dva), “Fantom” predstavlja pokušaj da se originalni materijal osuvremeni do neprepoznatljivosti. Fantomova maska više ne izgleda kao klasična Fantomova maska; Keith Walker više nema Diane Palmer za družicu, a umjesto šakama i pištoljima se protiv kriminala bori sa raznoraznim high tech gadgetima. Radnja je umjesto u egzotičnu tropsku Bengalu smještena na sumorne ulice New Yorka.

Da li će tako radikalne promjene zapečatiti sudbinu novog “Fantoma”? Ne bi me iznenadilo da producenti dignu ruku od cijele ideje, odnosno da projekt suvremenog “Fantoma” propadne, isto onako kao što je propao film iz 1996. godine. S druge strane, “Galactica” pokazuje da radikalne izmjene u odnosu na original same po sebi ne moraju izgledati kao loša stvar. Ako bi se serija snimala na Havajima, i radnja bila smještena u Bengalu, možda bi se za nekih 20+ epizoda i moglo nešto napraviti.

Ono što bi, pak, moglo predstavljati ozbiljan problem jest Ryan Carns u naslovnoj ulozi. Nekako mu nedostaje karizme za pravog Fantoma. Jean Marchand – koji dosta podsjeća na Alana Arkina – je, pak, daleko bolji kao prilično kompleksan lik Fantomovog pomoćnika. Ako bi se serija nastavila, na njoj bi se trebalo dosta poraditi. Pitanje je hoće li SyFy za to imati novaca i razumijevanja. “Djeca Dine” – nastavak ne baš najsretnije “Dine” – pokazuje da SyFy zna nekada izvlačiti svoje serije iz mediokritetskog gliba. Možda na kraju balade od svega ovoga i ispadne nešto nalik na “Galacticu”, ali u to se nije pametno kladiti.

Njujorška auto-bomba bila namijenjena tvorcima South Parka?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=new+york+car+bomb&iid=8679214″ src=”9/e/f/4/Car_Bomb_Found_88e0.jpg?adImageId=12721800&imageId=8679214″ width=”234″ height=”167″ /]

Svjetski mediji javljaju kako njujorška policija istražuje mogućnost kako je sinoć zamijećena i deaktivirana auto-bomba na njujorškim ulicama imala cilj malo specifičniji od “običnog” izazivanja masovnog krvoprolića na američkim ulicama. Naime, automobil napunjen improviziranim eksplozivom je bio parkiran u blizini sjedišta Viacoma, medijske kuće koja je, između ostalog, vlasnik TV-kanala Comedy Central na kome se emitira popularna satirička serija South Park.

Matt Stone i Trey Parker su nedavno postali predmetom prijetnji njujorške islamističke organizacije Revolution Muslim, u čijem priopćenju im je rečeno da će završiti kao Theo van Gogh, nizozemski režiser koji je zbog “vrijeđanja islama” ubijen na ulicama Amsterdama u studenom 2004. godine.

Također se ispituje sličnost auto-bombe sa sličnim bombama koje su islamski ekstremisti postavili na ulicama Londona u ljeto 2007. godine, a koje, slično kao i ova, nisu eksplodirale.

Ukoliko se povijest i ovaj put ponovi, moguće je da će počinitelji neuspjelog napada u očaju pokušati improvizirati još jedno masovno krvoproliće, a što je u britanskom slučaju dovelo do spektakularnog, ali neuspjelog napada auto-bombom na aerodrom u Glasgowu.

Viacom je, inače, iz sporne epizode South Parka izbacio “sporne” detalje u kojima se pojavljuje , ali veseljaci koji postavljaju bombe po New Yorku na taj detalj očito nisu obratili pažnju. Kada bi se iz ovoga trebala izvući pouka, ona bi trebala biti u tome da se cenzura u suštini ne isplati. Ali, Viacom će najvjerojatnije i nakon ovoga ići “linijom manjeg otpora”.

Poljska TV-serija prorekla smrt predsjednika u avio-nesreći

Poljska je još jedan primjer kako neke zemlje mogu doći na naslovnicu svjetskih medija jedino u slučajevima zaslužnim za kletvu “Dabogda ti Christianne Amanpour izvještavala iz dvorišta”. Tragedija koja je zadesila poljsku državu je također donijela svjetski publicitet i poljskoj TV-seriji koja bi inače bila potpuno nepoznata izvan poljskih granica.

Riječ je o TV-seriji Ekipa (koju je u pokušaju prodaje anglosaksonskom tržištu prevedena kao Prime Minister),  a koja se u jesen 2007. godine emitirala na programu privatne TV-kuće Polsat. Emitirano je 14 epizoda, a Margolzata Halaba je u svom članku za Wall Street Journal opisuje kao poljski ekvivalent Zapadnog krila, svojevrsnu političku fantaziju u kojoj, poput svojih američkih ekvivalenata, poljski vlastodršci izgledaju onakvima kakvi bi trebali biti umjesto onakvima kakvi jesu. Serija, koja je, po mišljenju Halabe poljskim liberalima služila kao svojevrstan eskapistički odušak u vremenu vladavine konzervativaca braće Kaczynski, zbog lošeg rejtinga gledanosti je završila nakon tek jedne sezone.

Kraj serije je, međutim, nakon događaja u Smolensku dobio jednu sasvim novu dimenziju. Protagonist serije je  liberalni idealistički premijer Konstantin Turski – u kome su mnogi vidjeli preteču/model za današnjeg premijera Donalda Tuska. Jedan od njegovih glavnih neprijatelja je konzervativni desničarski predsjednik Julian Szczeszny, u kome prije tri godine nije bilo teško prepoznati Lecha Kaczynskog. U posljednjoj epizodi serije, pak, predsjednik Szcezsny gine u padu aviona prilikom posjeta poljskim trupama u Afganistanu.

Najrazumniji odgovor bi bio da je u pitanju samo morbidna slučajnost.  Ljudi s malo boljim pamćenjem će se tako sjetiti da je i napad na WTC nekoliko mjeseci prije samog događaja bio zapletom danas zaboravljene TV-serije Lone Gunmen. Ali, činjenica da je smrt predsjednika bila predviđena na TV-ekranima prije tri godine će bez svake sumnje izazvati kojekakva naklapanja o kletvama, ali i dati dodatno gorivo kojekakvim teorijama zavjere.